David Hume, Rasprava o ljudskoj prirodi (A treatise about human nature, 1739-40) Istraživanje o ljudskom razumu ( An enquiry concerning human understanding, 1777)
1.7. David Hume, Rasprava o ljudskoj prirodi (A treatise about human nature, 1739-40) Istraživanje o ljudskom razumu ( An enquiry concerning human understanding, 1777)
Na Humeovu se filozofiju može gledati kao na kulminaciju britanske empirističke epistemologije nakon J. Lockea i G. Berkeleya, ali i kao na ključnu kariku u razvoju modernog skepticizma i naturalizma. Posebnost Humeovog stava o percepciji je u tome što dokazuje da je skepticizam jednina razborita i dosljedna posljedica empirizma. Kao i prethodnici, Hume polazi od stava da spoznaja objekata započinje percepcijom, impresijama ili utiscima o vanjskom svijetu iz kojih se refleksijom izvode sve složenije ideje. Kritizira zdravorazumski direktni realizam prema kojem percipiramo neposredno vanjske objekte, a sklon je prihvatiti Lockeov stav prema kojem su nam neposredno dostupne samo predodžbe (images) objekata u vanjskom svijetu. Obični ljudi pogrešno izjednačuju predodžbe objekata s objektima/događajima koji postoje neovisno o nama u vanjskom svijetu. U prilog tome tvrdi da predodžbe ne mogu biti istovjetne stvarnim materijalnim objektima jer se mogu mijenjati (ovisno o udaljavanju ili motrištu) dok materijalni predmeti ostaju isti. Poziva se na 'argument iz iluzije' za kojeg smatra da je posebno indikativan kada se radi o otkrivanju naravi našeg osjetilnog iskustva: iluzije su dokaz da se osjetilno iskustvo ne podudara uvijek sa objektima u vanjskom svijetu, što pokazuje da ono što neposredno opažamo nisu objekti nego predodžbe objekata u našem umu.
Budući neposredno percipiramo samo osjetilne predodžbe, ne možemo tvrditi da objekti u vanjskom svijetu postoje sa istim stupnjem sigurnosti s kojom možemo tvrditi da postoje predodžbe. Da bismo bili sigurni da objekti u vanjskom svijetu postoje, trebali bismo moći provjeriti i dokazati da su određene osjetilne predodžbe uzrokovane određenim fizikalnim objektom. Međutim, jedini način da provjerimo da je nešto uzrokovano nečim drugim jest putem percepcije: opažanja da jedan događaj ponovljeno slijedi drugi. Kako mi ne opažamo neposredno vanjske predmete već samo predodžbe, nikada ne možemo opaziti takvo uzrokovanje. To znači da ne možemo znati ništa o tome uzrokuje li vanjski svijet naše predodžbe. Hume, tako, brani skeptički stav u pogledu perceptivnog znanja o vanjskom svijetu jer tvrdi da iz postojanja osjetilnih predodžbi ne možemo, sa sigurnosti potrebnom za znanje, izvesti postojanje vanjskog svijeta.
Hume, međutim, ne ostaje kod ove skeptičke konstatacije već postavlja pitanje zašto obični ljudi ipak smatraju da su njihove predodžbe uzrokovane objektima vanjskog svijeta i da točno reprezentiraju objekte u vanjskom svijetu. Kako se, očigledno, takva vjerovanja ne mogu izvesti valjanim razumskim zaključivanjem iz opaženih predodžbi, Hume zaključuje da se radi o djelovanju uobrazilje (imagination) ili instinktivnoj ekstrapolaciji opaženih pravilnosti na objektivnu stvarnost samu. Zbog toga ipak vjerujemo u uzrokovanje i postojanje vanjskog svijeta kakvog percipiramo iako, zapravo, nemamo dostatnu dokaznu građu i razloge za takvo vjerovanje. Načela uobrazilje, prema kojima ideje prirodno slijede jedna drugu, daleko su manje stroga i zahtjevna nego logička pravila koja mora slijediti razumsko zaključivanje. Humeov skepticizam u pogledu perceptivnog znanja, tako, razrješava se u naturalističkom objašnjenju spoznajnih sposobnosti: iako nemamo perceptivno znanje o vanjskom svijetu, uobrazilja nam pomaže stvoriti sliku o postojanju vanjskog svijeta temeljem koje uspješno djelujemo.
1.8. Thomas Reid, Istraživanja i eseji, (Inquiry and Essays ( Inquiry into the Human Mind on the Principles of Common Sense, 1764; Essays on the Intellectual Powers of Man, 1785; Essays on the Active Powers of Man, 1788)
Prečesto neopravdano zanemarivan je stav škotskog filozofa T. Reida o perceptivnoj spoznaji. Kao jedan od najvažnijih predstavnika 'filozofije zdravog razuma' kritizira stavove britanskih empirista i brani stav 'običnog' čovjeka (koji se ne bavi epistemologijom) o tome da objekti i događaji u vanjskom svijetu uzrokuju naša perceptivna vjerovanja o njima te stav da imamo perceptivno znanje o stvarnom svijetu koji postoji neovisno od našeg uma. Iz pozicije direktnog realizma u pogledu perceptivnog znanja kritizira Berkeleyev fenomenalizam, Lockeov reprezentacionalizam i Humeov skepticizam: sam pojam percepcije uključuje postojanje objekta koji se percipira, a zdrav razum ukazuje da vjerovanje o postojanju objekata koje percipiramo nije posljedica zaključivanja (ili izvođenja iz reprezentacija) već je neposredno dano u samoj percepciji.
Reid priznaje da ukoliko prihvatimo premisu kojom započinje britanski empirizam o tome da neposredno opažamo ideje, teško se mogu izbjeći Berkeleyevi zaključci. I sam je bio sljedbenik Berkeleyevih stavova sve dok nije shvatio da ga takvo stajalište dovodi do zaključka da su drugi ljudi samo ideje u njegovom umu. Reid, neponovljivo lucidno, nastavlja Humeovo razmišljanje o razlici između prirodnog instinkta i filozofske rasprave o percepciji, a Berkeleyevu filozofiju predstavlja kao savršenstvo u filozofskom promišljanju. Problem, međutim, nalazi u tome što njegova filozofija poklanjajući sav autoritet vrhovnom filozofskom inteligentnom umu, oduzima svaku vjerodostojnost drugim inteligentnim bićima oko nas. U dilemi - prihvatiti posljedice filozofskog izvođenja ili stavove prirodnog instinkta ili zdravog razuma, Redi se odlučuje za drugo.
Budući nije mogao prihvatiti ono što su Berkeley i Hume pokazali da nužno slijedi iz premise empirista, smatrao je da mora pobiti njihovu samu početnu premisu. Stoga, Reid odbija prihvatiti stav da neposredno percipiramo osjetilne ideje i tvrdi da mi neposredno percipiramo objekte u vanjskom svijetu. Oslanjajući se na ideju zdravog razuma, smatra da smo opravdani vjerovati u postojanje objekta u vanjskom svijetu neovisnom o našem umu bez ikakvog posebnog dokazivanja njihovog postojanja. Stav da postoje objekti koje percipiramo konstitutivni je i samoočigledni princip naše spoznaje i kao takav ne traži raspravu i dokaze.
