Epistemologija je područje filozofije koje se bavi problemima znanja. U knjizi je epistemologija, međutim, shvaćena u širem smislu od onog u kojem se epistemologija razumijeva kao puka teorija znanja



Download 1.95 Mb.
bet1/35
Sana23.06.2017
Hajmi1.95 Mb.
  1   2   3   4   5   6   7   8   9   ...   35
Predgovor
Epistemologija je područje filozofije koje se bavi problemima znanja. U knjizi je epistemologija, međutim, shvaćena u širem smislu od onog u kojem se epistemologija razumijeva kao puka teorija znanja. Takva epistemologija u užem smislu bavi se 'velikim' epistemološkim pitanjima o tome što je znanje i koji su uvjeti znanja, opravdanja i istine. Međutim, u širem smislu epistemologija obuhvaća i pitanja izvora spoznaje, mehanizama stjecanja znanja i sva ostala pitanja koja se tiču fenomena spoznavanja i posjedovanja znanja. Epistemološke teme koje se mogu naći u antologiji, tako, obuhvaćaju pitanja mogućnosti znanja, kriterija prepoznavanja znanja, razlikovanja pojavnosti i stvarnosti, ali i probleme percepcije, urođenog znanja, zaključivanja, utjecaja emocija i drugih ljudi na naša vjerovanja i stjecanje znanja.

U nastojanju da pokažemo kako su se epistemološki problemi artikulirali i kako su se razvijale najznačajnije teorije u odgovarajućim intelektualnim kontekstima, usredotočile smo se na antičku i novovjekovnu filozofiju koje zasigurno predstavljaju samu srž filozofske klasike. U antologiji su obuhvaćena ključna stajališta najistaknutijih predstavnika antičke i novovjekovne misli o problemima spoznavanja i znanja među kojima su Platon, Aristotel, Stoici, Epikurovci, Skeptici, Rene Descartes, John Locke, G.W. Leibniz, George Berkeley, David Hume, Thomas Hobbes, Immanuel Kant i G.W.F. Hegel.

Ova antologija ima cilj popuniti jednu veliku prazninu u studiju filozofije koja je posljedica svojevrsne predrasude da je epistemologija ponajprije tema suvremene filozofije. Činjenica jest da se većina epistemoloških monografija i antologija, inozemnih i domaćih, bave posve recentnim raspravama od kojih su mnoge vrlo sofisticirane i zahtjevne za one koji tek ulaze u veliko i uzbudljivo područje razmišljanja o našem znanju i spoznavanju. Zbog toga su izgubljeni iz vida veliki epistemološki problemi koje su postavili klasični filozofi, a koji su suvremene filozofe motivirali na istraživanja. To su pitanja poput, primjerice, ovih: Mogu li dokazati da vanjski svijet postoji? Kako znam da su predmeti koje vidimo upravo takvi kakve vidimo? Je li moguće razlikovati slučaj ispravnog opažanja od iluzije, halucinacije ili sna? Rađamo li se s nekim urođenim znanjem? Smijemo li se osloniti na druge ljude i povjerovati onome što nam govore? Moramo li znati (logička) pravila prema kojima zaključujemo da bismo mogli reći da znamo ono što smo zaključili? Ometaju li emocije formiranje ispravnih vjerovanja o svijetu i drugima? I mnoga druga. Klasični filozofi su upravo bili oni koji su ne samo postavili ta pitanja nego su ponudili odgovore i zauzeli stajališta unutar kojih se i danas pozicioniraju suvremeni sudionici u raspravama. Međutim, iako su cjelovita djela klasičara u većoj ili manjoj mjeri dostupna zainteresiranim čitateljima, ponekad je teško iz cjeline njihove misli izolirati njihova stajališta o epistemološkim problemima. Štoviše, razumijevanje utjecaja drugih filozofa na njih i njih samih na druge gotovo je i nemoguće za one koji tek prebiru i odlučuju o svojim filozofskim preferencijama. Zbog toga je bogata i sadržajna epistemološka misao ostajala često skrivena većini onih koji se nisu profesionalno udubljivali upravo u izučavanje povijesti epistemologije.

Iz navedenih razloga, ovu smo antologiju sastavile na način da kombinira s jedne strane problemski i povijesni pristup, a s druge, suvremeni i klasični pristup. Naime, problemi su koncipirani na način na koji se razmatraju epistemološki problemi u suvremenim raspravama, ali su stajališta izložena kronološkim redom na način da se može razumjeti kako su pitanja postavljana i kako su se rasprave razvijale kroz antičku i novovjekovnu filozofiju. Cilj nam je bio, između ostaloga, učiniti klasične filozofe i njihove misli o spoznaji i znanju bližim studentima i onima koji ulaze u avanturu filozofskog razmišljanja o ovim temama, s nadom da će u njima naći mnogo zanimljivih ideja koje smo mi našle.

***

Filozofske antologije su unekoliko različite od antologija poezije ili kratke priče. Dok nas u lijepoj književnosti urednici najčešće naprosto prepuštaju vlastitom doživljaju, u filozofiji je to često nemoguće. Teško je razumjeti odlomke iz izvornih filozofskih djela bez primjerenog vođenja, a to, posebice, vrijedi za ideje filozofa koji su pisali prije mnogo stoljeća. Stavovi i argumenti velikih filozofa antičke i novovjekovne filozofije počivaju na premisama koje nalazimo u stavovima njihovih suvremenika ili filozofa s kojima polemiziraju, a koje je nemoguće iščitati iz samog teksta. Zbog toga ova antologija, sadrži i uvode u svaku pojedinu temu te pojašnjenja vezana uz svaki odabrani tekst filozofa kako bi se olakšalo razumijevanja složenosti njihovih misli, ali i povećao stupanj užitka u čitanju.



U ovakvim filozofskim antologijama, u kojima se pokušava nekoga uvesti u novo i ne baš lako područje filozofije, u želji da se olakša razumijevanje može se upasti u zamku pojednostavljivanja. Sigurne smo da ima nečeg u argumentima onih koji smatraju da ovakve antologije mogu zavesti mlade duše i odvesti ih od obveze studiranja cjelovitih djela. Ipak, smatramo da je jednako pogubno mistificirati studiranje povijesti filozofije kada je jasno da studenti u svojim mladim godinama ne mogu biti sposobni razumjeti cjelovita djela bez prethodnog primjerenog upoznavanja filozofskih problema i konteksta u kojima su pisana. Štoviše, smatramo da neprimjereni pristup povijesti filozofije koji pred studente postavlja zahtjeve da u kratkom vremenu savladaju duga i zahtjevna djela može izazvati velike štete jer se studenti redovito obeshrabruju, a (prirodno) nerazumijevanje tumače svojom nesposobnosti ili pak time da filozofi nisu vrijedni njihove pažnje. I veliki su filozofi iz povijesti, poput studenta danas, morali biti inficirani filozofijom na način koji je primjeren njihovim godinama kako bi nam u naslijeđe ostavili neprocjenjivo bogatstvo svojih filozofija. Bez postepenog uvođenja i razumijevanja problema teško da ćemo kultivirati onaj neophodni zanos koji nas jedni može održati u teškim trenucima savladavanja zakučaste filozofske argumentacije. Zahvaljujemo se Vladanu koji nas je, recenzirajući ovu antologiju, ohrabrio da se čvršće zauzmemo za ovaj stav koji je naše iskreno profesionalno stajalište. Slažemo se s njime kada konstatira da su mnogi od nas opstali u filozofiji usprkos (neprimjerenom) pristupu studiranju filozofije, a ne zbog njega.

Potrebu za ovom antologijom vidimo dodatno i u novom sustavu obrazovanja koji ne nudi niti formalni okvir za dugotrajno i studiozno iščitavanje i interpretiranje opsežnih i cjelovitih filozofskih djela unutar pojedinih kolegija. Također, smatramo potrebnim ponuditi studentima bar neke sadržaje i podatke vezane uz povijest filozofije kada se oni, u situaciji proliferacije recentne filozofske i druge atraktivne literature, rijetko odlučuju posegnuti u daleku povijest filozofije. Još jednom napominjemo, cilj ove antologije nije ponuditi još jednu skraćenu i pitku zamjenu za izvornu literaturu. Ipak, napominjemo i da ne vjerujemo ni u ono 'ili sve ili ništa', ako nije pročitano sve, kao da nije pročitano ništa. Naša je namjera bila odškrinuti vrata riznice, uputiti, uvesti, zainteresirati, potaknuti i motivirati.

***

Ova je knjiga poglavito namijenjena studentima preddiplomskog i diplomskog studija filozofije, ali i kulturalnih studija, povijesti, povijesti umjetnosti i drugim studijima humanističkih i društvenih znanosti koji u nekom svom dijelu izučavaju misli klasične filozofije. Držimo, međutim, da ova antologija može biti zanimljiva i svima onima koji istražuju probleme ljudskog znanja kao i onima koje zanima povijesni razvoj mišljenja o ljudskoj spoznaji.



Knjiga se sastoji od dva dijela i osam poglavlja. U prvom poglavlju izlažemo probleme i ideje klasičnih filozofa o izvorima znanja: percepciji, urođenom znanju, razumu i zaključivanju, svjedočanstvu i emocijama. U drugom dijelu bavimo se pitanjem prirode i dosega znanja ili temama skepticizma, odnosa uma i stvarnosti te kriterijima onoga što čini znanje. Neke epistemološke teme koje su klasičari doticali i koje su od velikog značaja u epistemologiji nismo uključili. Mislimo, poglavito, na pitanja pamćenja ili memorije i pitanje istine. Razlog tome je što, po našem mišljenju, te teme ili nisu obrađivane s toliko sustavnosti i usredotočenosti kao one koje smo uvrstile ili su obrađivane na način koji je dalek suvremenom pristupu. To, međutim, nipošto ne znači da o tim temama nema govora u antologiji. Štoviše, unatoč tome što nema poglavlja o istini, problem istine ili istinite spoznaje svijeta je upravo ključni problem antologije jer je prisutan gotovo u svakom poglavlju.

Također, valja napomenuti da smo se pri izboru tekstova rukovodile dvama kriterijima: obuhvatiti što više informacija uz što bolje razumjevanje motivacije filozofa i njihove osebujne argumentacije. Zbog toga smo se, ponekad, odlučivale na cjepkanje izvornih cjelina. Pri tome, konzulitirale smo neke već postojeće antologije uglednih inozemnih filozofa. Nema sumnje da će mnogi prosuditi da je bilo moguće izabrati i neke druge izvatke. No, nadamo se da će i ovi izabrani dijelovi ispuniti svoju svrhu. Svako poglavlje tretirale smo kao cjelinu koja se može izdvojeno proučavati i ne zahtijeva iščitavanje ostalih. Zbog toga, kao i zbog želje da što više olakšamo razumijevanje, u nekim se poglavljima dijelovi tekstova ponavljaju. Primjerice, poglavlja o percepciji i skepticizmu su najuže povezana činjenicom da se Descartesovi skeptički argumenti odnose na percepciju samu. Isto vrijedi i za Berkeleya o percepciji i pitanju odnosa uma i stvarnosti. No, kako smo zbog niza razloga smatrale ključnim odvojiti ove probleme, nadamo se da čitateljima neće smetati stanovita redundancija. Tamo gdje je bilo moguće, preuzele smo već postojeće prijevode kako bismo, zbog specifične filozofske terminologije, olakšale kasnije čitanje cjelovitih djela na hrvatskom jeziku. No, mnogo stranica izvornih djela prevedenio je posebno za ovu antologiju. Pokušali smo pritom uskladiti terminologiju što je više moguće, a tamo gdje smo upotrebljavali pojmove koji su po našem mišljenu bolji nastojale smo ukazivati na postojeće alternative.

***

Nadamo se će ova antologija služiti čitateljima na način koji smo namjeravale i da će biti moguće izbjeći sve zamke na koje smo u ovom predgovoru ukazale. Na kraju, željele bismo se zahvaliti onima koji su nam pomogli kako stručnim savjetima tako i tijekom rada na antologiji. Zahvaljujemo se stručnim redaktorima prof.dr.sc. Nenadu Miščeviću i prof.dr.sc. Flipu Grgiću koji su nam pomogli savjetima u odabiru tekstova, ali i prilikom prevođenja tekstova s grčkog, latinskog i francuskog jezika. Veliko hvala recenzentima prve verzije, Vandi Božičević i Vladanu Đorđeviću, bez njihovih bi komentara u ovoj antologiji zasigurno bilo više propusta no što sada ima. Zahvaljujemo se Elviju Bacariniju, Nenadu Smokroviću i Pavelu Gregoriću na potpori tijekom pisanja i objavljivanja antologije kao na korisnim savjetima. Kolegici Iris Vidmar zahvaljujemo na prijevodima, ali i na obavljanju drugih organizacijskih poslova vezanih za pripremu ove antologije.


Snježana Prijić Samaržija i Ana Gavran Miloš

Filozofski fakultet

Sveučilište u Rijeci

Travanj, 2009

Sadržaj
Predgovor
Kratko upoznavanje sa glavnim akterima antičke i novovjekovne filozofije
I dio – Izvori spoznaje



  1. Percepcija

A. Uvod

B. O percepciji

1.1. Platon, Teetet

1.2. Aristotel, O duši

1.3. Lukrecije, O prirodi

1.4. Rene Descartes, Meditacije o prvoj filzofiji

1.5. John Locke, Ogled o ljudskom razumu

1.6. George Berkeley, Rasprava o načelima ljudske spoznaje

1.7. David Hume, Rasprava o ljudskoj prirodi, Istraživanje o ljudskom razumu

1.8. Thomas Reid , Istraživanja i ogledi


  1. Izbor iz djela i pitanja




  1. Urođeno znanje i apriorna spoznaja

A.Uvod

B. O urođenom znanju i apriornoj spoznaji

    1. Parmenid, O prirodi

    2. Platon, Menon

    3. Aristotel, Druga Analitika; Metafizika

    4. Rene Descartes, Meditacije o prvoj filozofiji

    5. John Locke, Ogled o ljudskom razumu

    6. Gottfried Wilhelm Leibniz, Novi ogled o ljudskom razumu

    7. Immanuel Kant, Kritika čistog uma

C. Izbor iz djela i pitanja


  1. Razum i zaključivanje

  1. Uvod

  2. O razumu i zaključivanju

    1. Platon, Menon

    2. Aristotel, Druga Analitika

    3. Fransis Bacon, Novi organon

    4. Rene Descartes, Rasprava o metodi

    5. David Hume, Istraživanje o ljudskom razumu

    6. John Stuart Mill, Sustav logike

    7. Georg Wilhelm Friedrich Hegel, Fenomenologija duha

  1. Izbor iz djela i pitanja




  1. Svjedočanstvo

  1. Uvod

  2. O svjedočanstvu

    1. Platon, Teetet

    2. John Locke, Ogled o ljudskom razumu

    3. David Hume, Istraživanje o ljudskom razumu

    4. Thomas Reid, Istraživanja i ogledi

  1. Izbor iz djela i pitanja




  1. Emocije

A.Uvod

B. O emocijama

    1. Platon, Država

    2. Aristotel, Retorika, Nikomahova etika

    3. Ciceron, Tuskulanske rasprave

    4. Rene Descartes, O strastima duše

    5. Baruch Spinoza, Etika

    6. David Hume, Rasprava o ljudskoj prirodi

C. Izbor iz djela i pitanja
II dio – Narav i doseg znanja


  1. Skepticizam

A.Uvod

B. O skepticizmu

6.1 Rani pironizam

6.2 Akademijski skepticizam

6.3 Pironizam

6.4 Rene Descartes, Meditacije o prvoj filzofiji

6.5 David Hume, Istraživanje o ljudskom razumu, Rasprava o ljudskoj prirodi

6.6 George Edward Moore, Dokaz postojanja vanjskog svijeta

C. Izbor iz djela i pitanja


  1. Um i stvarnost

A.Uvod

B. O odnosu uma i stvarnosti

    1. Platon, Država

    2. Aristotel, Metafizika

    3. Rene Descartes, Meditacije o prvoj filozofiji

    4. John Locke, Ogled o ljudskom razumu

    5. Gotfried Wilhelm Leibniz, Novi sustav prirode i odnosi supstancija

    6. George Berkeley, Rasprava o načelima ljudske spoznaje

    7. David Hume, Istraživanje o ljudskom razumu

    8. Immanuel Kant, Prolegomena za svaku buduću metafiziku

C. Izbor iz djela i pitanja


  1. Znanje i kriteriji

A. Uvod

B. O znanju i kriterjima

    1. Epikur

    2. Stoici

    3. Sekst Empirik

    4. Rene Descartes, Meditacije o prvoj filozofiji

    5. John Locke, Ogled o ljudskom razumu

    6. George Edward Moore, Obrana zdravog razuma

C. Izbor iz djela i pitanja
Index

KRATKO UPOZNAVANJE SA GLAVNIM AKTERIMA ANTIČKE I NOVOVJEKOVNE FILOZOFIJE
I. Antički škole i filozofi
Parmenid

Parmenid je jedan od najznačajnijih filozofa predsokratovskog razdoblja. Rodom iz Eleje, u južnoj Italiji, bio je osnivač i najistaknutiji predstavnik tzv. Elejske škole. O pojedinostima iz njegova života znamo jako malo. O datumu njegova rođenja doznajemo na temelju Platonove bilješke, koji u svome dijalogu Parmenid opisuje susret Parmenida i Sokrata, navodeći da je Sokrat bi vrlo mlad, a Parmenid već u poznim godinama, oko šezdeset i pete. Vrlo je vjerojatno da je Sokrat bio zapravo u dvadesetima, a budući da je imao oko sedamdeset kada je ubijen, 399. pr. n. e., pretpostavlja se da je onda Parmenid rođen negdje oko 515 – 510. pr. n. e. Potječe iz ugledne obitelji, bavio se zakonodavstvom i imao aktivan politički život.

Sa sigurnošću znamo da je Parmenid napisao jedno djelo, O prirodi, koje je sačuvano fragmentarno. Ono što je posebno karakteristično za to djelo jest da je napisano u poetskom obliku, u heksametru, dakle onako kako su pisali pjesnici poput Homera ili Hezioda. Ostali grčkih filozofi izbjegavali su takav tradicionalni pjesnički izričaj budući da je uvriježeno mišljenje bilo da pjesničko nadahnuće dolazi od bogova i Muza, što je autoru zapravo oduzimalo autentičnost i sugeriralo da nije samostalan u procesu stvaranja. Razlog za Parmenidov odabir tradicionalnog heksametra i zazivanje Muza moguće je pronaći u činjenici da je južna Italija, gdje on živi i djeluje, bila pod utjecajem pitagorovskog misticizma, što je ostavilo utjecaj i na Parmenida. No, unatoč tome što se Parmenid koristi tradicionalnim mitološkim elementima, njegovo djelo je prožeto izrazito racionalističkim argumen tima. Dapače, Parmenidu se pripisuje prva formulacija ontološkog problema, tj. problema onoga što postoji, te ga se stoga smatra i tvorcem ontologije. Njegova filozofija ostavila je dubok trag na kasnije filozofe poput grčkih atomista, a osobito na Platona.

Sokrat

Sasvim je neupitno da je Sokrat ime koje se ne može zaobići u grčkoj filozofiji. No, tko je zapravo bio Sokrat ostaje neizvijesno i otvoreno pitanje, formulirano kao “sokratovski problem“. Naime, Sokrat nije ništa pisao, tako da o njemu saznajemo iz sekundarnih izvora: Aristofana, koji je bio pisac komedija, zatim Sokratovih učenika, Ksenofon i Platon, te od Aristotela, koji Sokrata nije osobno poznavao. Od navedenih, najvažniji izvor svakako je Sokratov najvjerniji učenik, Platon. No, ono što ostaje kao problem jeste rekonstrukcija povijesnog Sokrata i njegovih autentičnih učenja na temelju sekundarnih svjedočanstva koja su vrlo često i sama međusobno nekonzistentna.

Sokratovi posljednji dani i način na koji je umro daleko su najpoznatije činjenice o njegovom životu, opisane u Platonovom djelu Obrana Sokratova. Sokrat je nepravedno osuđen na smrt 399. pr. n. e., na temelju izmišljene optužbe o kvarenju atenske mladeži i krivovjerju. Umire ispijajući otrov od kulkute na veliku žalost svojih prijatelja koji su se do posljednjeg trenutka nadali da će ga uspjeti spasiti i privoliti na bijeg od nepravednih atenskih zakona. Međutim, Sokrat ostaje dosljedan svojim moralnim načelima, koja su mu nalagala poštivanje zakona u državi gdje je živio.

Sokrat je rođen negdje oko 470. pr. n. e. u Alopeki, ali cijeli svoj život proveo je u Ateni. Bio je prilično obrazovan, učeći od miletskih filozofa prirode, a poznavao je kozmološke teorije Heraklita, Empedokla, Demokrita. Kao vojnik sudjelovao je u Peloponeskim ratovima, gdje je pokazao iznimnu tjelesnu izdržljivost i hrabrost, a osobito je ostalo zapamćeno to da je Sokrat spasio život Alkibijadu, koji mu postaje blizak prijatelj. Atenske dane Sokrat provodi na trgovima razgovarajući doslovno sa svima, podučavajući svoje sugovornike o vrlini. Smatrao je da se filozofija mora provoditi isključivo kroz dijalog, kojeg je započinjao svojim poznatim priznanjem o vlastitom neznanju. Cilj mu je bio ukazati na neznanje drugih budući da je smatrao da je to pravi put do samospoznaje. No, time je stekao dosta neprijatelja među uglednim građanima, koji su vrlo često bili iziritirani Sokratovim pitanjima, a u njegovom priznanju o vlastitom neznanju vidjeli su ironiju i uglavnom ljutiti napuštali razgovore.

Izvori potvrđuju da je Sokrat bio iznimno poznat i prepoznatljiv, što zbog karizme i načina poučavanja koje se baziralo na stalnom propitkivanju sugovornika, ali također i zbog svog osebujnog izgleda. Izvori Sokrata opisuju kao izrazito ružnog, buljavih očiju, tupasta nosa, zdepasta i ukratko, vrlo neugledne vanjštine. Nosio je siromašnu odjeću, jer i sam bio siromašan. Cijeli svoj život posvetio je podučavanju Atenjana, no za razliku od drugih tadašnjih učitelja, sofista, Sokrat nije uzimao novac. Važan mu je bio samo moralni napredak građana i svoju filozofiju vidi upravo kao način moralnog odgoja i usavršavanja. Zbog toga, prema vlastitom priznanju kako prenosi Platon u Obrani Sokratovoj, nije ostvario nikakav imetak i sebe i svoju obitelj odveo je u siromaštvo.

Provodeći svo vrijeme na atenskim trgovima ili na gozbama razgovarajući o svome učenju i ne privređujući na nikakav način za obitelj, Sokrat svakako nije bio primjer obiteljskog čovjeka. Sokrat je imao tri sina, a njegova žena, Ksantipa, ostala je zabilježena u izvorima kao izrazito svadljiva i teška karaktera. Ksantipa i njihov najmlađi sin bili su uz Sokrata na dan njegove smrti, kako je opisano u Platonovom Fedonu, ali i njegovi prijatelji s kojima je kao i uvijek razgovarao o filozofiji. Na kraju Fedona saznajemo kako je Sokrat, nakon što se po posljednji put pozdravio sa svojom obitelji, hrabro ispio otrov, opomenuo prijatelje da obuzdaju emocije, te i tim činom pokazao da je njegov cjelokupni život bio odraz njegove filozofije.


Platon

Platon je rođen 427. pr. n. e. u uglednoj i jako utjecajnoj aristokratskoj obitelji. Pravo ime mu je bilo Aristoklo, a ime Platon, što znači 'plećati' ili 'široki', dao mu je učitelj gimnastike. Otac, Ariston, potjecao je iz loze atenskog kralja Kodra, a porijeklo majke, Periktione, vodilo je do Solona. Platon je imao i dva brata, Glaukona i Adimanta, koji se pojavljuju kao likovi u nekim njegovim dijalozima i sestru, Potonu, čiji će sin Speusip preuzeti vodstvo Platonove škole, Akademije, nakon Platonove smrti. Ugled obitelji osigurao mu je izuzetno dobro obrazovanje u različitim oblastima, od gimnastike, glazbe, slikarstva, do filozofije, koju je prvo učio od heraklitovca, Kratila. Nakon toga upoznaje se sa elejskom filozofijom preko Parmenidovih učenika, a Platonova kasnija filozofija biti će upravo neka vrsta sinteze Heraklotive i Parmenidove filozofije. Prije nego se počeo ozbiljno baviti filozofijom, Platon se bavio i slikarstvom, pjesništvom, a zbog obiteljskog porijekla, očekivalo se da će karijeru svakako ostvariti u politici. Njegovi ujaci, Kratil i Harmid, bili su ugledni političari koji su sudjelovali u vladi Tridesetorice koji dolaze na vlast 404. pr. n. e. nakon atenskog poraza u peloponeskim ratovima. Međutim iako je Platon ozbiljno razmišljao o bavljenju politikom, nije se slagao sa tiranijom koju uvode Tridesetorica i zbog čega 403. pr. n. e. bivaju maknuti s vlasti, te tako tada nije ostvario svoje političke ambicije.

No presudan trenutak u njegovom životu dogodio se u Platonovoj dvadesetoj godini kada upoznaje Sokrata. Sokrat je izvršio sudbonosan utjecaj na Platona, koji će narednih devet godina, sve do Sokratove smrti provesti sa svojim učiteljem. Platon je Sokrata iznimno cijenio, gotovo obožavao, što se vjerojatno dodatno pojačalo činjenicom da je Sokrat nepravedno osuđen na smrt. Platon mu ostaje vjeran cijeli svoj život tako što Sokrat postaje glavni lik u gotovo svim njegovim dijalozima. Sokratova smrt doprinijela je tome da se Platon, duboko razočaran u atensku politiku, u potpunosti okreće filzofiji i odbacuje sve svoje političke ambicije. Upravo je atenska politika, i to demokracija obnovljena nakon pada Tridesetorice, 403., pr. n. e., osudila i ubila Sokrata, kojeg je Platon smatrao najpravednijim čovjekom.

Nakon Sokratove smrti Platon odlazi iz Atene prvo kod Euklida u Megaru, a zatim nastavlja putovanje u Egipat, pa u Kirenu kod Teodora, a potom u južnu Italiju i Siciliju, gdje boravi i na dvoru sirakuškog vladara Dionizija I. U razdoblju neposredno nakon Sokratove smrti nastala su Platonova rana djela u kojima se osjeća intenzivan utjecaj Sokrata, a jedno od prvih je Obrana Sokratova, potom Ion, Hipija Manji, Lahet, Protagora, Gorgija, Kriton i Harmid. Nakon dvanaest godina putovanja, Platon se vraća u Atenu 387. i osniva školu, Akademiju, koja će potrajati više od 900 godina, sve do 529. n. e. kada je zatvorena po nalogu cara Justinijana. Platon se po povratku u Atenu u potpunosti posvećuje pisanju i podučavanju u Akademiji, gdje će ostati do kraja svog života. Razdoblje od 387.-361. pr. n. e. obično se naziva Platonovim zrelim razdobljem, kada nastaju neka njegova najpoznatija djela, poput Države, Simpozija, Parmenida, Fedra, Teeteta. U ovim djelima Platon se polako distancira od Sokratove filozofije, počinje razvijati vlastite filozofske teorije, međutim Sokrat se i dalje pojavljuje kao lik u svim dijalozima.

No, Atenu je Platon napuštao još dva puta i to zbog ponovnih odlazaka na Sirakuzu. Prvi od druga dva odlaska dogodio se 367. pr. n. e., kada je bio pozvan na dvor nakon Dionizijeve smrti sa ciljem da pripremi mladog vladara, Dionizija II. za vlast, pružajući mu filozofsko obrazovanje. Osnovni razlog za odlazak bio je taj što je Platon tu uvidio mogućnost praktične realizicije svoje idealne političke zajednice opisane u Državi, koja se temeljila na ideji vladara-filozofa. U Atenu se vraća 365. pr. n. e., zbog izbijanja rata u kojem je sudjelovala Sirakuza, a na posljednji i treći put u Sirakuzu odlazi 361. pr. n. e. No oba boravka nisu urodila plodom i Platon nije uspio ostvariti svoju viziju pravedne države.

U razdoblju nakon povratka u Atenu sa posljednjeg puta u Sirakuzu, 361. pr. n. e. nastaju djela iz Platonovog kasnog razdoblja, poput Timeja, Sofista, Državnika, Fileba i Zakona. Do svoje smrti, 347. pr. n. e., Platon se nastavio aktivno baviti filozofijom u Akademiji. Iza sebe ostavio je izniman opus, koji pokazuje da se Platonu s pravom pripisuje titula utemeljitelja zapadne filozofije i filozofskih disciplina kojima se i danas bavimo.



Do'stlaringiz bilan baham:
  1   2   3   4   5   6   7   8   9   ...   35


Ma'lumotlar bazasi mualliflik huquqi bilan himoyalangan ©hozir.org 2017
ma'muriyatiga murojaat qiling

    Bosh sahifa