Epistemologija je područje filozofije koje se bavi problemima znanja. U knjizi je epistemologija, međutim, shvaćena u širem smislu od onog u kojem se epistemologija razumijeva kao puka teorija znanja

Aristotel

Aristotel je rođen 384. pr. n. e., u Stagiri, u Trakiji. Djetinjstvo je proveo na makedonskom dvoru budući da mu je otac, Nikomah, bio dvorski liječnik u službi kralja Aminta, oca Filipa II. Nakon smrti roditelja, brigu o Aristotelu preuzima rođak, Proksen, do njegove sedamnaeste godine, kada Aristotel odlazi u Atenu nastaviti svoje školovanje. Odmah po dolasku u Atenu 367. pr. n. e., priključuje se Platonovoj Akademiji, na kojoj ostaje narednih dvadeset godina, sve do Platonove smrti, prvo kao učenik, a potom i predavač.

Boravak u Akademiji oblikovao je Aristotela kao filozofa, koji se od najranijih dana pokazuje kao jedan od ponajboljih Platonovih učenika. O odnosu Platona i Aristotela postoje razne priče i anegdote, od toga da ga je Platon, impresioniran Aristotelovom pameću, nazivao 'umom raspravljanja', a kada bi Aristotel izostao s predavanje navodno je govorio: “Uma nema, slušaoci nijemi.“ No, također nalazimo svjedočenja o tome da je Aristotel bio izrazito kritičan prema Platonu, što je Platona ljutilo, pa se na jednom mjestu spominje i da je Aristotela zato nazvao ždrijebe, aludirajući na činjenicu da ždrijebe udara svoju majku. No, u svakom slučaju, Aristotel je bio odan Platonu, te je unatoč tome što se nije slagao s njegovom filozofijom, osjećao divljenje prema učitelju i živio u njegovoj sjeni do Platonove smrti.

Platon je mjesto čelnika u Akademiji nakon svoje smrti ostavio nećaku Speusipu i Aristotel, vjerojatno razočaran tim slijedom događaja, napušta Akademiju i odlazi iz Atene. U narednih dvanaest godina, koliko je izbivao iz Atene, Aristotel se posvetio znanstvenom radu u kojem se udaljava od Platonove filozofije i počinje se samostalno razvijati. Prvo odlazi kod Hermije, vladara Aterneja, koji Aristotelu omogućava da u gradu Asosu osnuje neku vrstu podružnice Akademije i nastavi sa filozofskim radom. Sa Hermijom je ostvario i obiteljske veze, budući da je oženio njegovu nećakinju, Pitiju, s kojom je imao kćer. Nakon Pitijine smrti, Aristotel se još jednom ženio i dobio sina, Nikomaha. Zatim se seli na otok Lezb, gdje boravi do 343. pr. n. e. Tada na poziv Filipa II., odlazi ponovno na makedonski dvor i postaje učitelj Filipovog sina Aleksandra, koji će nakon očeve smrti preuzeti kraljevstvo i postati jedan od najmoćnijih vladara kojeg pamti povijest. Aristotel poput Platona dobiva mogućnost odgojiti vladara-filozofa, no jednako kao ni njegovom učitelju, ni Aristotelu to neće poći za rukom.

Aristotel se u vrijeme kada Aleksandar Makedonski preuzima vlast vraća u Atenu i 335. pr. n. e. osniva svoju školu, Licej. Za školu se također uvriježio i naziv peripatetička (od riječi peripateo što znači šetati se), jer su se predavanja vjerojatno vodila i u šetnjama. U tom razdoblju potpuno se razvija kao sustavan istraživač, znanstvenik i filozof. Tada nastaju i njegova najpoznatija djela iz iznimno bogatog opusa koji obuhvaća popularna djela, zbirke za znanstvena istraživanja i znanstvene spise. Aristotelove rukopise u obliku kakvom ih mi danas imamo uredio je Andronik s Rodosa, koji je zaslužan i za ime spisa po kojem je Aristotel najpoznatiji, Metafizike. Osim tog djela, opus Aristotela sadrži naslove poput O tumačenju, Prva analitika, Druga analitika, Topika, Fizika, Nikomahova etika, O duši i mnoge druge.

Nakon smrti Aleksandra, 323. pr. n. e., politička situacija se počinje poprilično mijenjati, utjecaj makedonskog carstva slabi i u Ateni se javlja otvoreno neprijateljstvo prema makedonskoj vlasti. Aristotelova poznata simpatija spram makedonskog dvora počinje mu sve više otežavati život u Ateni, a sve je kulminiralo događajem koji je već bio viđen u atenskoj povijesti: Aristotel biva optužen za bezbožništvo, poput Sokrata. No, za razliku od Sokrata, Aristotel napušta Atenu, tvrdeći da ne želi dopustiti Atenjanima da se po drugi put ogriješe o filozofiju i odlazi na majčino imanje u Halkidu. Godinu dana kasnije, 322. pr. n. e., Aristotel umire, potpuno izoliran i razočaran svojim posljednim danima.

Epikur i epikurovska škola

Epikur je rođen 341. pr. n. e., na otoku Samu, a o njegovom djetinjstvu znamo jako malo. Diogen Laertije navodi da je vrlo rano pokazao interes ka filozofiji, već sa dvanaest godina, kada se vjerojatno susreće sa Platonovom filozofijom. Filozofski razvoj nastavlja kada odlazi u Atenu, 323. služiti vojsku, no zasigurno pohađa i predavanja u dvjema najpoznatijim školama, u Platonovoj Akademiji, gdje je tada na čelu drugi po redu nasljednik nakon Platona, Ksenokrat, i u Aristotelovom Liceju, gdje je nakon Aristotelova odlaska iz Atene ostao njegov utjecajni učenik, Teofrast. U vrijeme Epikurova boravka u Ateni, njegova obitelj, po nalogu makedonske vlasti, preseljena je sa Sama u Tej u Maloj Aziji, gdje Epikur odlazi 321. U tom razdoblju njegov učitelj postaje Nausifan, demokritovac, koji mu prenosi učenje o atomističkoj teoriji. No, izvori bilježe Epikurovo kasnije strahovito neprijateljstvo spram Nausifana, kojeg je navodno nazivao meduzom, neznalicom, varalicom, čak i bludnikom. Razlozi takvog neprijateljstva nisu jasni, a osim prema Nausifanu izrazitu netrpeljivost pokazivao je kasnije i spram svih svojih učitelja, do te mjere da je tvrdio da je potpuno samouk.

Nakon dugogodišnjeg učenja, Epikur kao tridesetogodišnjak 311. pr. n. e. započinje držati svoja predavanja u Mitileni na Lezbu i iznositi osnovna načela svoje filozofije, koju karakterizira prije svega učenje u ugodi kao cilju života i prihvaćanje atomizma. Nakon kratkog boravka u Mitileni, odlazi u Lampsaku, gdje ostaje do 306. Upravo tamo Epikur stječe veliki broj poklonika svoje filozofije, poput Metrodora i Kolota, koji će ga i kasnije vjerno pratiti.

306. pr. n. e. Epikur se seli u Atenu iz vrlo jasnog razloga – Atena je u to vrijeme još uvijek centar filozofskog svijeta i Epikur svakako želi svoju filozofsku djelatnost obavljati na najboljem mogućem mjestu za taj posao. U Ateni Epikur osniva školu poznatu pod imenom “Vrt“ u kojoj je boravio sve do svoje smrti 270. pr. n. e. Epikur, koji je navodno cijeloga života bio dosta slabog zdravlja, umire sa sedamdeset i dvije godine, u strašnim bolovima od upale bubrežnog kamenca, no sretan i okružen prijateljima.

Povijesno gledano, Epikurova škola pripada razdoblju Helenističke filozofije, koje započinje nakon smrti Aleksandra Velikog, 323. pr. n. e. Bila je drugačija od Akademije i Liceja po mnogim stvarima. Primjerice, temeljila se na vrlo stabilnom doktrinarnom sustavu, a stabilnost je pak počivala na na izrazitom poštovanju i autoritetu Epikura. Također, članovi škole mogle su biti svi, pa i žene, hetere i robovi. U svojoj oporuci Epikur je zadao smjernice ponašanja nakon njegove smrti iz kojih je vidljiva želja za održavanjem zajednice na okupu i gotovo sektaškom jedinstvu. Naime, Epikur je utvrdio datume koji su se morali obilježavati, poput njegova rođendana i rođendana članova njegove obitelji, dok su neka okupljanja utvrđena na mjesečnoj razini, poput onog posvećenog Metrodoru. U tako orgaziranoj zajednici, u kojoj je kult utemeljitelja bio maksimalno poštivan i slavljen, izgradio se zajednički identitet i osjećaj pripadnosti, koji nije bio prisutan kod ostalih škola tog vremena, a prihvaćanje osnovnih doktrina epikurovske škole značilo je prihvaćanje određenog stila života.
Lukrecije

Lukrecije bio je pjesnik i najznačajniji rimski epikurovac, koji u svom spjevu O prirodi stvari na vrlo sustavan način iznosi osnovna načela epikurovske filozofije i brani ih kao jedinu istinitu filozofsku teoriju. O Lukrecijevom životu ne znamo gotovo ništa. Vjerojatno je živio u razdoblju od 94. – oko 50. pr. n. e. Zapis o Lukerciju nalazimo kod sv. Jeronima u 4. st., koji navodi da je Lukrecije svoj spjev pisao u stanju ludila izazvanog ljubavnim napitkom, potom izvršio samoubojstvo, te da je spjev nakon njegove smrti uredio Ciceron. Međutim, ovaj navod ne uzima se kao pouzdan, prije svega zato što Lukrecijev spjev predstavlja sasvim suvisao tok misli, prožet nizom racionalnih argumenata. Osim toga, Lukrecije je u razdoblju početaka kršćanstva bio proglašen neprijateljem vjere, zagovarajući primjerice Epikurovu tezu da nakon smrti nema ničega, pa Jeronimov navod vjerojatno pokazuje pokušaj diskreditiranja Lukrecija.

Stoička škola

Uz epikurovsku školu, ovo je druga dominantna škola u razdoblju Helenističke filozofije. Osnutak škole otprilike se poklapa sa osnutkom Epikurova vrta, negdje oko 300. pr. n. e., a osnivač škole bio je Zenon iz Citija. Zenon je rođen 334. pr. n. e., bio je Epikurov suvremenik i umire 262. pr. n. e. Stoička škola se međutim po svemu razlikovala od epikurovske, počevši od unutarnjeg ustroja, do doktrina koje su zastupali. Ono što je zanimljivo jeste da stoici ne uzimaju ime po utemeljitelju škole, kao epikurovci, nego škola dobiva naziv po mjestu gdje su se okupljali, kraj oslikanih kolonada ili stoa. Stoici nikada nisu postigli doktrinarno jedinstvo koje je vladalo kod epikurovaca, pa tako su se osnovne filozofske postavke škole mijenjale kroz dugačko povijesno razdoblje u kojem postoji stoička škola.

Povijest škole obično se dijeli na tri dijela: rano, srednje i razdoblje carskog ili rimskog stoicizma. Rana faza započinje sa već spomenutim Zenonom u Ateni i traje negdje do kraja drugog stoljeća pr. n. e. Zenon je filozofiju učio od kinika Kratesa, od Megarana Stilpona, Diodora Krona i u Platonovoj Akademiji. Zenon je pisao jako puno, a Diogen Laertije prenosi da Zenonov opus čini šest etičkih spisa, četiri spisa o prirodi, te tri logička. Nakon Zenonove smrti, vodstvo u školi preuzimaju Kleant (koji umire 232. pr. n. e.) i Krizip (živio je od oko 280 – 206. pr. n. e.). Kleant je bio odan Zenonu do kraja života, vjerno prenoseći njegovu filozofiju. No, treći predstavnik škole, Krizip, bio je najutjecajniji i nameće se kao najugledniji stoik u cijeloj povijesti škole, te su ga kasniji stoici smatrali pravim utemeljiteljem škole. Krizip je sistematizirao i izgradio pravi sustav stoičke filozofije, napisavši preko 165 djela, od kojih danas imamo samo fragmente.

Srednje razdoblje škole označio je odlazak učenika iz Atene i njhov razvoj u drugim gradovima, poput Rodosa i Rima. Iz srednjeg razdoblja utjecajni stoici bili su Panetije (rođen oko 185. pr. n. e., a umro početkom 1. st. n. e.) i Posidonije, koji su djelovali na Rodosu. No obojica su boravila i u Rimu, Panetije tamo provodi posljdenje godine života, a Posidonije dva puta putuje u Rim kao državni službenik. Konačno, treće razdoblje škole obilježeno je rimskim filozofima, poput Seneke (1. – 65. n. e.), koji je bio blizak suradnik cara Nerona, zatim Epikteta (55. – 135. n. e.), oslobođenom robu i konačno Marka Aurelija (121. – 180. n. e.), rimskog cara. Njhova djela, koja se primarno bave etikom, ostala su sačuvana, a ostatak neizmjerno bogatog opusa stoičke škole, stotine i stotine spisa iz ranog i srednjeg razdoblja do nas dolaze samo preko svjedočenja i sažetaka u sekunadrnim izvorima, poput Cicerona, Seksta Empirika, Diogena Laertija i nekih drugih.

Ciceron

Ciceron je živio od 106. – 43. g. pr. n. e. Osim bavljenja filozofijom, povijest ga prije svega pamti kao jednog od najvećih rimskih govornika i tvorca poznatih govora, tzv. filipika (govori su nazvani tako po uzoru na Demostenove govore protiv Filipa II.), usmjerenih protiv Marka Antonija. Ciceron je također ostvario i aktivnu političku karijeru, te obnašao državničke funkcije (između ostalih bio je senator i konzul). U političkim istupima Ciceron je žestoko zagovarao republičko uređenje i u konačnici to ga je koštalo života. Nakon Cezarovog ubojstva, 44. pr. n. e., Ciceron istupa sa svojim javnim govorima protiv težnji Marka Antonija, no Marko Antonije ipak uspijeva doći na vlast sklopivši tzv. drugi trijumvirat sa Oktavijanom i Lepidom, 43. pr. n. e. Njihovim dolaskom na vlast izdan je nalog za likvidacijom svih političkih protivnika, među kojima je bio i Ciceron. Iako je pokušao pobjeći, Ciceron je uhvaćen te su mu odrubljene glava i ruke. Po nalogu Marka Antonija, odrubljeni dijelovi Ciceronova tijela bili su izloženi na onoj istoj govornici na kojoj je Ciceron držao govore usmjerene protiv Antonija, kao jasno upozorenje svim rimskim govornicima.

U ovoj zbirci, Ciceron je, uvršten isključivo kao sekundarni izvor koji prenosi učenje stoičke škole. Upravo zbog sustavnih pregleda različitih filozofskih svjetonazora, od stoičkog, epikurovskog, do akademijskog skepticizma, koje nalazimo u Ciceronovim djelima, on se nameće kao neizostavan izvor za poznavanje grčke i helenističke filozofije. Neka od tih djela su Rasprave_u_Tuskulu_,_O_dužnostima'>O krajnostima dobra i zla, Rasprave u Tuskulu, O dužnostima i O prirodi bogova.

Ciceronova filozofska pozicija najbliža je akademijskom skepticizmu, koji se razvio u okviru Platonove Akademije i po tome dobio ime. Izvorni stav akademijskih skeptika, vrlo ugrubo, bio je da se za protuslovna vjerovanja mogu pronaći jednako uvjerljivi argumenti, te je stoga potrebno suzdržati se od suda. Do Cicerona to učenje dolazi preko njegovog učitelja Filona iz Larise (koji je bio na čelu Akademije od oko 160 – oko 83. pr. n. e.), koji je zagovarao umjereniju varijantu skepticizma tzv. Nove Akademije, po kojoj se nakon istraživanja tuđih stavova može pristati uz one koji se čine najplauzibilnijima. Tako Ciceron, pokazuje uglavnom sklonost ka stoičkim stavovima, primjerice u Raspravama o Tuskulu jasno sugerira prednost stoičke pozicije o emocijama pred epikurovskom i peripatetičkom. Vjerojatno je u ovom slučaju ta sklonost bila potaknuta i nesretnim spletom obiteljskih okolnosti, kada ga je nakon rastave od prve supruge vrlo skoro zadesila smrt kćerke, Tulije, 45. pr. n. e., od čega se Ciceron nikada nije oporavio.

Piron (rani pironizam)

Piron je rođen u Elidi, oko 365., a umro je oko 275. pr. n. e. Podaci o Pironovoj biografiji prilično su nesigurni i uglavnom se radi o anegdotama iz Pironova života koje prilično neuvjerljivo pokušavaju što vjernije pokazati kako je Pironov život bio odraz njegove filozofije. No budući da Piron nije ništa pisao, nije niti jasno koji su bili njegovi pravi filozofski stavovi. Ono što mu se izvori pripisuju jest osnivanje skeptičke pozicije, kasnije nazvane pironizam, koja zagovara otprilike da je nemoguće zauzeti stav o stvarima u svijetu na temelju njihove nerazlučivosti, nestalnosti i neodređenosti i stoga se treba suzdržati od suda s ciljem postizanja neuznemirenosti. No, ne možemo sa sigurnošću tvrditi da je to zaista i sam Piron zastupao.

Neke od anegdota tako govore da je Piron pokazivao savršenu ravnodušnost prema stvarima oko sebe i suzdržavao se od suda. Primjerice nije mijenjao putanju po kojoj je hodao, ne mareći za kola, provalije ili pse. Od smrti su ga navodno spašavali prijatelji kojima je bio okružen, pa je valjda tako uspio preživjeti do svojih devedesetih. Ipak, druga anegdota kaže da se Piron jednom uplašio psa koji je skočio na njega, pokazavši tako da i sam nije sposoban živjeti po načelu svoje filozofije, te je navodno nakon toga rekao da je ipak teško udaljiti se od ljudske prirode. Vrlo je očito, dakle, da se u Pironovoj biografiji nije marilo za činjenične podatke nego se stvarala slika nekog idealiziranog utjelovitelja skeptičkog života u skladu s pozicijom kasnijih pironovaca, čemu je na početku vjerojatno najviše doprinio najbliži Pironov učenik Timon, a kasnija tradicija preuzela i razvijala legendu dalje.

Rani pironovski skepticizam, s glavnim predstavnicima Pironom i Timonom, razvijao se do polovice 3. st. pr. n. e., kada počinje jačati druga struja antičkog skepticizma koja se razvila u okviru Platonove Akademije i dobila ime akademijski skepticizam.

Sekst Empirik (kasni pironizam)

Sekst Empirik je najznačajniji predstavnik kasnijeg pironizma, a živi, pretpostavlja se, negdje u razdoblju između 2. i 3. st. n. e. Nadimak Empirik Sekst je vjerojatno dobio kao pripadnik empirističke medicinske škole. Što se tiče biografskih podataka, to je u principu sve što nam je poznato o Sekstovom životu. Prema Diogenu Laertiju, Sekst je jedan od posljednjih pironovaca. Pokret pironovaca počinje ponovno jačati negdje u 1. st. pr. n. e. sa pojavom Enezidema, koji prvi uvodi u upotrebu izraz “pironizam“ imenujući tako poziciju koju je zastupao.

No, puno važnije je to što su nam od Seksta ostala sačuvana njegova najvažnija djela. To su Obrisi pironizma, čiji je latinski prijevod objavljen 1562. bitno utjecao na razvoj modernog skepticizma. Osim Obrisa, Sekst piše djelo Protiv učenjaka (latinski Adversus Mathematicos), koje se sastoji od šest knjiga: Protiv gramatičara, Protiv retoričara, Protiv geometričara, Protiv aritmetičara, Protiv astronoma i Protiv muzičara. Drugo djelo, koja se obično uzima kao nastavak Adversus Mathematicos, čine knjige Protiv logičara, Protiv fizičara i Protiv etičara.
II. Novovjekovni filozofi

Baruch Spinoza

Baruch (ili Benedict) Spinoza (1632- 1677) je jedan od trojice najvećih racionalista novovjekovne filozofije. Na neponovljiv je način spojio kartezijansku metafiziku i epistemologiju sa stoičkom filozofijom i srednjovjekovnim židovskim racionalizmom. Na radikalnom naturalizmu, kako u pitanjima znanja i ljudske prirode tako i božje opstojnosti, izgradio je moralnu filozofiju koja je vrlinu i sreću vezivala uz razumsku kontrolu emocija i strasti. Uvjereni demokrat, kritizirao je religijsku netoleranciju koji su neki izvodili Biblije, ali i svako fanatično sektaštvo. Glavna Spinozina djela su Teološko-politički traktat (Tractatus theologico-politicus, 1670) i Etika, geometrijskim redom izložena (Ethica ordine geometrico demonstrata, 1677.)

Baruch Spinoza je rođen 1632. godine u Amsterdamu kao srednji sin ugledne portugalsko-židovske obitelji. Otac mu je bio umjereno bogati trgovac, a majka mu je umrla kada je imao šest godina. Već kao dječak, zvali su ga Bento, isticao se inteligencijom i bistrinom. Bio je zapažen među rabinima u kongregaciji (škola Talmud Tore) i čini se da se očekivalo da i sam krene tim putem. U sedamnaestoj godini bio je prisiljen nakratko prekinuti formalno obrazovanje zbog pomoći obitelji u vođenju posla i nikada nije dospio do naprednijeg studija Talmuda. Unatoč tome što je prekinuo formalno obrazovanje, nastavlja svoje usavršavanje sudjelovanjem u raspravama tzv. slobodnih mislioca toga vremena koji su dobro poznavali Descartesovu filozofiju (kao opoziciju skolastici). U tom periodu povezao se s Franciscusom van den Endenom koji je presudno utjecala na Spinozin intelektualni razvoj. Van den Enden je bio izvrstan latinist, otvoren prema novim znanstvenim tendencijama, nio je ateist i strastveni branitelj demokratskih ideja.

Zbog intelektualnog preokreta pod utjecajem slobodnih mislioca, 1656. godine Spinozi je izrečena je najteža kazna (cherem) koja je ikada izrečena u sefardskoj zajednici u Amsterdamu. Ekskomuniciran je iz zajednice, na njega je bačeno prokletstvo koje nikada nije opozvano. Kazna je povlačila zabranu svima vjernicima da komuniciraju sa Spinozom, pismeno i usmeno, da borave s njim pod istim krovom i da mu se približe na udaljenost manju od četiri lakta. Razlog tom jedinstveno okrutnom činu neke religijske zajednice postao je jasniji nakon što su obznanjeni njegovi stavovi u kasnijim filozofskim raspravama. Monstruoznim činom hereze očevidno je smatrano Spinozino odbacivanje teza o besmrtnosti duše, o božjem proviđenju, ali i tvrdnja da Biblija nije doslovno dana od Boga niti je obvezujuća za Židove. Još je neko vrijeme nakon ekskomunikacije ostao u Amsterdamu kod svoga učitelja Van den Endena. Uzima privatnu poduku iz latinskoga, klasične književnosti, skolastičke i kartezijanske filozofije, a uzdržava se od fizičkog posla brušenja leća. Istodobno putuje na sveučilište u Leiden, gdje sluša predavanja najboljih nizozemskih poznavatelja Descartesove filozofije.

Obzirom na okolnosti, Spinoza je imao dobar razlog za napuštanje vjere i svoje židovske zajednice. Napušta Amsterdam i odlazi u Rijnsburg, nedaleko Leidena. U tom periodu bavi se i dalje pitanjima religije i čovjekove prirode i sreće (Rasprava o Bogu, čovjeku i o čovjekovoj sreći, Korte Verhandeling van God, de mensch en deszelvs welstand, oko 1660.), ali i pitanjem filozofske metode i kritičkom analizom Descartesove filozofije (Načela filozofije Renéa Descartesa, Renati des Cartes principiorum philosophiae 1663). 1663. godine seli se u Voorburg, u blizini Den Haga. Iako već tada radi na svojem remek-djelu Etika, duboko je uznemiren činjenicom da načela tolerancije u koja beskompromsino vjeruje dolaze u opasnost zbog narastajuće moći reakcionarnih snaga. Prekida rad na Etici i piše svoj 'skandalozni' Teološko - politički traktat. Objavljuje ga anonimno 1670. godine, a u njemu se zalaže za slobodu misli i govora koju tadašnje svećenstvo dovodi u pitanje. Rad je očekivano dočekan s kritikama, štoviše, kao izraz samog zla.

1670. godine seli u Den Haag. Svjedočio je političkoj revoluciji u kojoj su radikalni kalvinisti ubili Jana de Witta i njegovog brata Corneliusa, kojima se Spinoza divio zbog njihove liberalne politike. Pati od respiratornih zdravstvenih problema, ali i dalje intenzivno piše. Prilično pesimističan zbog političkog stanja, piše Političku raspravu koju nije završio, ali koju su unatoč tome objavili njegovi prijatelji nakon njegove smrti, zajedno s drugim neobjavljenim djelima. Nastojao je argumentirati u prilog demokracije kao političkog sustava koji je superioran svima drugima. Blizak je idejama Hobbesa i Machiavellija, ne oslanja se na utopijske argumente već na realističnu procjenu ljudske prirode o kojoj piše i u Etici. Umro je 1677. godine u Den Haagu. Njegovo glavno djelo, Etika, također je objavljeno posthumno, Međutim, ni nakon njegove smrti ne prestaju kontroverze vezane uz njegova djela, 1678. godine njegova su djela zabranjena u Nizozemskoj.

David Hume

David Hume (1711-1776) je posljednji iz velikog trijumvirata Britanskih empirista. Bio je filozof, povjesničar i esejist. Glavna Humeova filozofska djela su Rasprava o ljudskoj prirodi (A Treatise of Human Nature,1739-1740), Istraživanje o ljudskom razumu (Enquirie concerning Human Understanding, 1748) Istraživanje o principima morala (Enquirie concerning the Principles of Morals, 1751), Dijalozi o prirodnoj religiji (Dialogues concerning Natural Religion, 1779). Ključna obilježja Humeove filozofije su skepticizam, filozofski naturalizam, ali je svojim naprednim stavovima utemeljio kognitivne znanosti i utjecao na mnoge velikane misli među kojima su Kant i Darwin.

Hume je rođen 1711. godine u Edinburghu, a zbog pokazane bistrine već je u dvanaestoj godini započeo studij u rodnom gradu. Potpuno posvećen studiju, tri je godine srčano provodio svoj strogi program usavršavanja u filozofiji, klasičnim jezicima, povijesti i književnosti. Nakon intenzivnog studija, okreće se stvarnom životu i zapošljava kao službenik u tvrtki koja se bavila uvozom šećera, no ubrzo se vraća životu znanstvenika i nastavlja obrazovanje na glasovitom jezuitskom koledžu La Flèche, na kojem je stoljeće ranije studirao Descartes. Čita francuske autore, posebice Malebranchea i Baylea, a za vrijeme boravka u Francuskoj (između 1734. i 1737. godine) piše svoje ključno djelo Raspravu o ljudskoj spoznaji. Vraća se u Englesku kako bi ga tiskao: prva i druga knjiga, 'O razumu' i 'O strastima', objavljene su anonimno (i uz određena kraćenja) 1739. godine, a treća knjiga 'O moralu' objavljena je 1740. godine kao i 'Sažetak' prve dvije knjige (autorstvo 'Sažetka' pripisivalo se i Humeovu bliskom prijatelju Adamu Smithu, ali danas postoji konsenzus o tome da je autor ipak sam Hume). Unatoč Humeovim razočaranim riječima da je djelo od samog izlaska bilo mrtvorođeno te da nije izazvalo čak ni žamor među fanaticima, Humeovi biografi tvrde da je Rasprava bila daleko utjecajnija no što je pisao i da je upravo ona 'zaslužna' za njegovu reputaciju ateista i skeptika koja mu je u bitnome onemogućila akademsku karijeru. Konzervativna Engleska i Škotska teško su razumijevale i prihvaćale njegove filozofske stavove zbog kojih nikada nije uspio dobiti profesuru na sveučilištu. Radio je kao učitelj, diplomat, tajnik i bibliotekar. Tijekom diplomatske misije u Italiji, objavio je filozofske eseje koji su razrađivali stavove iz Rasprave, a koji su se kasnije pojavili u obliku dva nova djela Istraživanja o ljudskom razumu i Istraživanja o principima morala. U to su vrijeme nastali i objavljeni i drugi eseji (Političke rasprave i Dijalozi o prirodnoj religiji). Tijekom rada u biblioteci na edinburškom fakultetu za odvjetnike, radio je na projektu pisanja Povijesti Engleske objavljene u šest tomova (1754, 1756, 1759, i 1762. godine) koja je postala bestseler i koja je Humeu donijela financijsku neovisnost (zanimljiv je podatak da British Library i Cambridge University Library još uvijek referiraju na Humea kao na povjesničara, a ne primarno na filozofa).

Humeov rad je obilježen nizom kontroverzi vezanih za njegove stavove o religiji, samoubojstvu i besmrtnosti duše zbog kojih su on sam, ali i njegovi izdavači, nerijetko bio pod različitim pritiscima. Eseje O samoubojstvu, O besmrtnosti duše, O tragediji i O osjetu ukusa objavio je zajedeno kao Četiri disertacije, 1757. godine. Od 1763. – 1766. godine bio je osobni tajnik Lorda Hertforda, veleposlanika u Francuskoj i tajnik veleposlanstva. Bio je rado viđen gost u pariškim salonima gdje se družio s prosvjetiteljima, Diderotom, D'Alembertom, Holbachom i Rousseauom, ali gdje je uživao, kako sam kaže, u društvu dama, posebice grofice de Boufflers. Veliko prijateljstvo s Rousseaom završilo je nakon zajedničkog povratka u Englesku, kada je paranoidni Rousseau postao opsjednut idejom da Hume predvodi međunarodnu zavjeru protiv njega.

Hume se vraća u Edinburgh 1769. godine gdje je sagradio kuću i živio povučeno držeći se s prijateljima od kojih su mnogi bili vrlo mladi, a i nisu uvijek bili učeni. Posebno prijateljstvo njegovao je s mladom, privlačnom i iznimno inteligentnom Nancy Orde. Pratile su ih glasine da su zaručnici. U svojoj oporuci, Hume joj je ostavio deset gvineja s uputom da za navedenu svotu kupi prsten u sjećanje na njegovo prijateljstvo i privrženost. Posljednje godine života proveo je u ispravljanju svojih radova (ali ne i Rasprave) zbog ponovljenih izdavanja. Čak je napisao i Oglas u kojem se ograđuje od Rasprave, ali na sreću nikada nije shvaćen ozbiljno. Nakon što je obolio od intestinalnog karcinoma, prihvatio je blizinu smrti s mudrom vedrinom koja je obilježavala cijeli njegov život. Organizirao je posthumno objavljivanje svojeg najkontroverznijeg djela Dijalozi o prirodnoj religiji, koju je uistinu tri godine nakon njegove smrti objavio njegov nećak. Umro je 1776. godine.