Epistemologija je područje filozofije koje se bavi problemima znanja. U knjizi je epistemologija, međutim, shvaćena u širem smislu od onog u kojem se epistemologija razumijeva kao puka teorija znanja

John Locke

John Locke (1632-1704), britanski filozof, bio je jedan od najvećih intelektualaca Europe koji je svojim znanstvenim i društvenim angažmanom obilježio kraj 17. i početak 18.stoljeća. Locke je aktivno je sudjelovao u društvenim i znanstvenim previranjima na način da se borio protiv autoritarnosti, institucionalne (države i crkve), znanstvene (filozofske tradicije) i svake druge koje narušava slobodu pojedinca. Lockeov život i filozofiju obilježava nepokolebljivo zalaganje za vrijednosti slobode i tolerancije s jedne strane te autoritet razuma, argumenta i dokaza kako u filozofskom, znanstvenom tako i u društvenom i političkom životu. Lockeovo glavno djelo je Ogled o ljudskom razumu (An Essay Concerning Human Understanding, 1690.) u kojem na neponovljiv način istražuje ograničenje ljudskog razuma u spoznaji vanjskog svijeta (prirodnih vrsta i artefakata), sebe i Boga. Među ostalim djelima u kojima se bio pitanjima iz domene filozofije politike, odgoja i etike potrebno je istaknuti Dvije rasprave o Vladi (Two Treatises of Government, 1689.), i Pisma o toleranciji (Letters Concerning Toleration, 1689. – 1692.).

Locke je rođen 1632. godine u Wringtonu (Somerset) u puritanskoj obitelji. Iako su raspolagali vrlo umjerenim sredstvima, Locku je otac pravnik osigurao izvrsno obrazovanje najprije u uglednoj Westminster School u Londonu, a potom u Christ Church, najboljem koledžu u Oxfordu. Obrazovanje na Oxfordu, kao i na ostalim sveučilištima, bilo još uvijek srednjovjekovno u smislu da je najveća pozornost posvećivana logici, metafizici i klasičnim jezicima, a konzultacije i rasprave su se odvijale na latinskom. Stupanj prvostupnika (B.A.) stekao je 1656. godine, a magisterij (M.A.) 1658. godine, nakon čega ostaje kao istraživač i predavač (grčki jezik, retorika) na Christ Church Collegeu, još uvijek neodlučan u pogledu nastavka karijere.

Locke je aristotelijansku filozofsku tradiciju koja se podučavala na Oxfordu, nalazio uvelike beskorisnom za razliku od eksperimentalne filozofije. Pridružio se Oxfordskoj znanstvenoj skupini koji je vodio Robert Boyle (čiji je asistent bio Robert Hooke). Locke je od Boyla učio o atomizmu, primarnim i sekundarnim kvalitetama, bio je pod utjecajem otkrića Isaka Newtona i njegove korpuskularne filozofije, a značajan utjecaj na njega izvršile su i ideje Francisa Bacona o prirodnoj filozofiji. U to se doba upoznaje i s Descartesovim djelima i koliko god bio blizak kritici sterilne skolastičke i aristotelijanske filozofije, toliko je od samih početaka kritičan prema racionalističkim elementima u Descartesovoj filozofiji. Već je tada jasno da je sklon empirističkom pristupu, metodama prirodnih znanosti, promatranju i eksperimentiranju u traganju za istinom. Locke je, uz Hooka, Boylea i Newtona, jedan od najvažnijih članova engleskog Kraljevskog društva (Royal Society of London for the Improvemnet of Natural Knowledge), u doba njegovog osnivanja 1660. godine. Aktivno se uključio u znanstveni pokret na Oxfordu, kroz neformalni studij medicine. S prijateljem, doktorom Davidom Thomasom, osniva laboratorij koji je zapravo bio neka vrsta ljekarne, a on ga 1666. godine upoznaje s Lordom Ashleyem, prijateljevanje s kojim je sudbinski odredilo Lockeov životni put.

Na poziv Lorda Anthonya Ashleya Coopera (kasnije prvi Earl od Shaftesburya), jednog od najbogatijih i politički najutjecajnijih ljudi toga vremena, Locke napušta akademsku karijeru na Oxfordu i odlazi u London kao njegov osobni liječnik, tajnik, istraživač, politički operativac, ali ponajprije prijatelj. Živeći s njime, Locke je u periodu od 1670.- 1680. godine uključen u engleski politički život, između ostaloga i kao tajnik Odbora za trgovinu i ratarstvo (Board of Trade and Plantations). Upravo u to doba mu se jasno nameće ideja njegovog filozofskog projekta. U radu i raspravama sa svojim kolegama, shvaća da je nužno, prije svakog istraživanja prirode, istražiti naše sposobnosti spoznavanja i jasno odrediti izvori, izvjesnost i doseg našeg razumijevanja. Kada je 1674. godine Shaftesbury napustio vladu, Locke se vratio u Oxford i stekao status prvostupnika medicine, dobio licencu i otputovao u Francusku. Za to vrijeme političke su prilike u Engleskoj postale vrlo napete, a Shaftesbury je, nastojeći ojačati parlamentarizam, u dva navrata završio u zatvoru. Ubrzo nakon Shaftesburyeve smrti, život opozicijskih političara postaje vrlo nesiguran i Locke odlazi u egzil u Nizozemsku gdje će boraviti od 1683. – 1688. godine. Tamo će završiti svoje remek djelo Ogled o ljudskom razumu i publicirati pedesetak stranica na francuskom kao uvod dok se djelo u cjelini prevodilo. Također, napisao je na latinskom Pismo o toleranciji (Epistola de Tolerentia). Locke je sve vrijeme bio povezan i s engleskim revolucionarima u egzilu zbog čega su vlasti u Engleskoj tražile njegovo izručenje, oduzeli su mu mjesto predavača na Oxfordu te su na druge načine pokušavale sabotirati njegovo djelovanje. Za Lockeovog boravka u Nizozemskoj, umro je kralj Charles II (1685.), a naslijedio ga je brat James II. Pobunjenici su, nakon niza pokušaja, 1688. godine ipak uspjeli svrgnuti Jamesa II u korist Williama Oranskog što je značilo konačno uvođenje ravnoteže moći između kralja i parlamenta u Engleskoj. Locke se vratio u Englesku kraljevskim brodom u društvu princeze Mary koja je putovala svome suprugu.

Nakon povratka, Locke je objavio Ogled o ljudskom razumu. Objavljene su i Dvije rasprave o vladi i Pismo o toleranciji, ali anonimno. Locke se preselio u Oates u Essexu kod Sir Francisa i Lady Masham (Damaris Cudworth). Locke je upoznao Damaris Cudworth, koja je i sama bila filozofkinja, 1682. godine i s njom bio u romantičnoj vezi. Tijekom egzila u Nizozemskoj, ona se udala za Sir Francisa Mashama, ali su Locke i Lady Masham ostali do kraja njegovog života bliski prijatelji i intelektualni sugovornici. U to je vrijeme polemizirao s kritičarima njegovih epistemoloških i političkih stajališta, a napisao je Neke misli o obrazovanju (Some Thoughts on Education, 1693.) i Razboritost kršćanstva (The Reasonableness of Christianity, 1695). Vratio se i aktivnom političkom angažmanu kao član ponovo osnovanog Odbora za trgovinu (Board of Trade, 1696.), koji se bavio širokim rasponom problema od trgovine irskom vunom, suzbijanjem piratstva, upravljanjem kolonijama i brigom za siromašne u Engleskoj. Locke je ozbiljno pobolijevao od astme i nije mu odgovarao londonski smog zbog čega se 1700. godine umirovio i vratio u Oates, gdje je umro 1704. godine.

Lockeov život i filozofija obilježeni su borbom protiv predrasuda i nelegitimnih autoriteta svih vrsta, kako znanstvenih i filozofskih tako i onih političkih i vjerskih. Vjerovao je da razum treba biti naš vodič u svemu, a snaga pristajanja uz bilo koje stajalište treba biti proporcionalna dokaznoj građi i argumentima kojima raspolažemo. Bio je uvjeren da jedino razum, kroz razumijevanju istine i određivanje legitimnih funkcija institucija, može dovesti do usavršavanja života pojedinaca, ali i društva u njegovom materijalnom i duhovnim smislu.

Thomas Reid

Thomas Reid (1710-1796) je škotski filozof, utemeljitelj glasovite filozofske škole zdravog razuma i jedan od najznačajnijih predstavnika škotskog prosvjetiteljstva. Svoju je filozofiju gradio na kritici britanskih empirista, posebice na kritici Humeovog skepticizma, Berkeleyevog idealizma te Descartesovih i Lockeovih teorija o idejama. Iako je u svoje doba pa čak i početkom 19. stoljeća bio daleko poznatiji i cjenjeniji od Humea, njegov je utjecaj u 20. daleko od onog kojeg imaju ideje filozofa koje je kritizirao. Krajem 20. stoljeća, posebice zahvaljujući Kiethu Lehreru, njegova filozofija dobiva na značaju koji zaslužuje. Unatoč tome što je kritizirao Humea, duboko je poštovao njegovu filozofiju i bio jedan od najboljih poznavatelja njegove filozofije. Bavio se poglavito epistemološkim pitanjima i filozofijom uma, no pisao je i o etičkim i estetičkim temama. Glavna Reidova djela su Istraživanje ljudskog uma o načelima zdravog razuma (An Inquiry Into the Human Mind on the Principles of Common Sense, 1764), Ogled o ljudskim intelektualnim moćima (Essays on the Intellectual Powers of Man, 17859 i Ogled o ljudskim moćima djelovanja (Essays on the Active Powers of Man, 1788).

Reid se rodio 1710. godine u Strachanu, Kincardineshire, u blizini Aberdeena. Do svoje dvanaeste godine podučavan je kod kuće i u lokalnoj župnoj školi, a nakon toga studirao je na Sveučilištu Aberdeen. U Aberdeenu je i utemeljio Klub mudrih (Wise Club), društvo koje se bavilo književno-filozofskim temama. Nakon intenzivnog studija teologije, 1737. godine postao je prezbiterijanski svećenik Škotske crkve. Vjenčao se 1740. godine svojom rođakinjom Elizabeth Reid s kojom je imao devetoro djece. 1748. godine objavio je kratki Ogled o kvantiteti koji se bavi Hutchesonovim stajalištima iznesenim u njegovom djelu Uvid u podrijetlo naših ideja o ljepoti i vrlini. Temeljem tog djela dobio je 1752. godine profesuru na King's Collegeu u Aberdeenu, zbog čega napušta svoje svećeničko mjesto i postaje profesor filozofije. 1764. godine objavljuje Istraživanje, da bi mu nakon toga bilo ponuđeno prestižno mjesto profesora moralne filozofije na Sveučilištu u Glasgowu, na kojem zamjenjuje Adama Smitha. Napušta to mjesto u svojoj 71. godini (1781. godine) kako bi se posvetio književnosti i pisanju. Objavljuje najprije Ogled o ljudskim intelektualnim moćima u kojem razrađuje epistemološke ideje izložene u Istraživanju. Ubrzo nakon prvog objavljuje i drugi Ogled u kojem se bavi poglavito pitanjima etike i prirodom ljudskog djelovanja. Nakon umirovljenja doživljava veliku obiteljsku tragediju, umire mu četvero djece. Fizički potpuno paraliziran nakon nekoliko moždanih udara umire 1796. u Glasgowu.

René Descartes

René Descartes (1596–1650), je bio francuski matematičar, znanstvenik i filozof. Bio je vrlo utjecajan u svim navedenim područjima jer je postavio okvire kako za razvoj matematike, tako i novu fiziku i novu metafiziku. Hvaljen i osporavan, Descartes je zasigurno jedan od vodećih filozofa uopće, a posebice racionalističke provenijencije u kojoj se naglašava razumska komponenta ljudskog bića (Malebranche, Pascal Spinoza, Leibniz, Voltaire, Rousseau, Diderot). Utemljitelj je moderne filozofije. Descratesova glavna djela su Rasprava o metodi (Discours de la Méthode, 1637), Meditacije o prvoj filozofiji (Meditationes de prima philosophia, 1641), Načela filozofije (Principia philosophiae, 1644) i Strasti duše (Traité des Passions,1649).

Descartes je rođen 1596. godine u gradiću La Hayeu, u francuskoj regiji Touraine, koji danas nosi ime Descartes. 1606. (ili 1607.) godine, Descartes započinje školovanje u novoosnovanom jezuitskom koledžu La Fleche, gdje će ostati do 1614. (ili 1615.), Na koledžu su, osim gramatike, matematike i klasičnih jezika, podučavali i filozofiju (logiku, etiku, metafiziku i fitiku) zasnovanu na Aristotelovom naslijeđu. U glasovitom autobiografskom dijelu svog prvog djela, Raspravi o metodi, Descartes je izrazio svoje nezdovoljstvo obrazovanjem u La Flecheu čiju je jedinu vrijednost nalazio u činjenici da je osvijestio vlastito neznanje. Filozofiju koja se tamo podučavaka pa i znanost koja je na njoj utemljena, smatrao je neprimjernom i punom nesigurnosti. Obzirom da je njegova obitelj željela da postane pravnik, nastavio je obrazvanje na studiju prava u Poitiersu gdje je diplomirao 1616. godine. Nikada se, međutim, nije bavio pravom već je, u želji da stekne znanje iz 'knjige života', pristupio vojsci gdje su se u to vrijeme skupljali pustolovi i učenjaci, matematičari i probisvjeti, ljudi željni bogatstva, znanja i krvi. U tom avanturističkom periodu života upoznaje nizozemskog matematičara i filozofa prirode Isaaca Beeckmana s kojim radi na temama matematičke fizike, atomističke filozofije i analitičke matematike. Njegov rad iz tog vremena okrunjen je činjenicom da je u 19. stoljeću pravokutni koordinatni sustav na kojem je radio po njemu nazvan Kartezijevim koordinatnim sustavom. Za vrijeme njegova služenja u vojskama različitih vladara, obišao je cijelu Europu i bio izložen najrazličitijim iskušenjima duha i tijela. Glasoviti događaj iz toga razdoblja su tri sna koje je usnio u noći 10. studenog 1619. godine, koje su ga iz skeptika preobratile u ustrajnog tragača za istinom, i iz kojih je iščitao svoju životnu misiju da reformira svo znanje. Odlučio je započeti s filozofijom jer se principi ostalih znanosti moraju izvesti iz nje. Još uvijek putujući Europom, Descartes se i dalje bavi matematikom i fizikom (njegovi stavovi iz toga doba kasnije su objavljeni u eseju Dioptrija, koji se uz još dva eseja, Meteori i Geometrija, nadodani Raspravi), ali u to vrijeme najviše ga okupira pitanje nove metode, artikulirano u Pravilima (također, dijelom buduće Rasprave). U to vrijeme sazrijeva njegov stav o matematičkoj metodi kao uzoru za sve znanosti i nužnoj za reformu znanja.

1628. godine izabire Nizozemsku kao zemlju u kojoj će narednih dvedesetak godina samotnički živjeti i intenzivno se baviti filozofijim i znanošću slijedeći devizu 'da bi živio dobro, živi skrovito'. Iz veze sa svojom domaćicom Helenom Jans, 1635. godine Descartesu se rodila kćer Francine. No djevojčica je umrla u dobi od pet godina, tek nešto prije nego što je umro i njegov otac. Obje smrti jako su pogodile Descartesa. Helena se kasnije udala, a Descartes joj je dao značajan miraz.

Nakon što je 1637. godine objavio Raspravu, usredotočio se na rad na Meditacijama koje su trebale sadržavati nečela njegove fizike, stavove o prirodi i odnosu materije i uma, Božjoj egzistenciji i ontologiji osjetilnih kvaliteta. Objavio ih je 1641. godine na latinskom jeziku koji je u to doba bio jezik filozofije i znanosti. Na latisnkom je objavio i sljedeće djelo Načela filozofije tri godine kasnije. Načela su 1647. godine izašla i na francuskom jeziku uz dodatak Autorova pisma u kojem objašnjava svoje viđenje filozofije i prikazuje svoje 'filozofsko stablo' (korijen je metafizika, deblo je fizika, a grane se sve znanosti koje se u načelu mogu svesti na medicinu, mehaniku i etiku).

Sredinom četrdesetih upoznaje princezu Elizabethu s kojom će razviti dugogodišnju i živu prepisku o temama metafizike, ali i strasti i emocija i s kojom će razviti iskonsko intelektulano prijateljvo koje je nadoknađivalo samotnjaštvo koje je izbrao kao način života. Potaknut tim raspravama, napisao je djelo Strasti duše u kojima izlaže svoje racionalističko razumijevanje emocija. Descartes je cijelog života bio uvjereni katolik koji je izbjegavo svaku vrstu polemika s crkvenim autoriteuima. Međutim, četrdesetih godina 17. stoljeća ipak biva uvučen u polemiku s kalvinističkim teolozima u Nizozemskoj, posebice Gisbertom Voetiusom rektorom sveučilišta u Utrechtu, koji je 1642. godine uvjerio Senat da osudi Descartesovu filozofiju. Voetius je s kolegama objavio i dva djela u kojima kritizira Descartesovu filozofiju, na što je Descartes reagirao Pismom Voetiusu (1643).

1649. godine Descartes je prihvatio poziv švedske kraljice Kristine da joj se pridruži na dvoru. Na njezin zahtjev sastavio je Statut švedske kraljevske akademije. Već na putu u Švedsku se razbolio, a hladna Švedska nije bila okoliš u kojem bi se oporavio. Obolio je od upale pluća i umro 1650. godine.

III. Neki sljedbenici i kritičari

John Stuart Mill

John Stuart Mill (1806-1873), bio je jedan od najutjecajnijih britanskih filozofa 19. stoljeća. Mill je nastavio tradiciju britanskih empirista (Lockea, Berkeleya i Humea) čije je stavove originalno razvijao, uobičavao i promovirao. Millova glavna djela su Sustav logike, (System of Logic, 1843), O slobodi (On Liberty, 1859), i Utilitarizam (Utilitarianism, 1861).

Mill je rođen 1806. godine u Pentonvillu, tadašnjem predgrađu Londona kao najstariji sin Jamesa Milla, jednog od najpopularnijih utilitarista svoga vremena koji je sina počeo podučavati grčki jezik u njegovoj trećoj, a latinski u osmoj godini. Do svoje četrnaeste godine, mladi je Mill pročitao većinu grčih i latinskih klasika i dobio zavidno znanje iz povijesti, matematike, logike i ekonomske teorije. Zahvaljujući očevom rigoroznom pristupu njegovom obrazovanju, do svoje osamnaeste godine stekao je nesvakidašnje, zavidno obrazovanje i već je tada artikulirao svoj utilitaristički i liberalni stav o potrebi reformiranja svijeta i društvenih organizacija u korist što većeg stupnja ljudskog blagostanja.

Otac ga je 1823. godine zaposlio u East India Company, uz želju da jednog dana naslijedi njegovu uglednu poziciju u tvoj svjetski poznatoj tvrtki. Mill je 1826. godine pao u višemjesečnu depresiju misleći da je rigorozno obrazovanje razvilo njegov intelekt na štetu njegovih emocija. U Wordsworthovoj poeziji nalazi lijek koji ga izbavlja iz depresije. Postepeno napredujući u tvrtci, 1856. godine postaje Glavni istraživač, mjesto koje je nakon njegovog oca preuzeo Thomas Love Peacock, još jedan utilitarist. Umirovio se 1858. godine, ali nije se stvarno povukao iz javnog života već je 1865. godine izabran za člana Donjeg doma Parlamenta. Nespreman na kompromise i otklon od vlastitih principa, na sljedećim izborima 1868. godine nije ponovo izabran.

Mill je umro 1873. godine u Avignonu, gdje je pokopan pored svoje voljene žene. 1830. godine upoznao Harriet Taylor koja je tada bila udana i s kojom je brzo razvio vrlo blisko prijateljstvo. Ona će imati ključnu ulogu u njegovom intelektualnom i moralnom razvoju, kako je i sam svjedočio u svojoj Autobiografiji (Autobiography, 1673.) koja je izašla s dodacima Harrietine kćeri Helen Taylor. Harriet Taylor je bila invalid i živjela je odvojeno od svog tadašnjeg supruga, a veza između nje i Milla bila je platonska sve do smrti njezine supruga. Unatoč neodobravanju Millove obitelji, Mill i Harriet Taylor su se vjenčali 1851. godine, dvije godine nakon smrti njezina supruga. Upravo je ona utjecala na njegovu utilitarističku poziciju koja je bila daleko manje rigidna od Benthamove i one koju je branio njegov otac, ali i na Millove feminističke stavove o položaju žena koje je izložio u djelu Podređenost žena (Subjection of Women, 1869.). Osim filozofskog rada, Mill je bio i politički aktivan u borbi za pravo glasa žena.

J.S. Mill već je zapažen nakon objavljivanja Sustava logike, djela koje je revitaliziralo studij logike i dalo ključan doprinos modernoj filozofiji znanosti i društvenim znanostima. Ovo je djelo slijedilo objavljivanje Načela političke ekonomije, (The Principles of Political Economy , 1848.) u kojem uobličuje svoja liberalna načela. 1861. godine, objavio je svoju jedinu sustavnu filozofsku raspravu Istraživanja filozofije Sir Williama Hamiltona (Examination of Sir William Hamilton's Philosophy) koja sadrži opsežnu kritiku kasnog racionalizma i intuicionizma, i koje je ostalo neopravdano zanemareno. Najbolje su poznata njegova djela iz moralne filozofije O slobodi i Utilitarizam koja su i danas jednako aktualna. Objavio je i Razmatranja o reprezentativnoj vladi', (Considerations on Representative Government, 1851.), a posthumno su objavljena i Tri ogleda o religiji (Three Essays on Religion, 1874).

Mill je bio, koliko u svojim djelima toliko i kroz svoj politički angažman, ustrajan borac protiv gluposti. Tvrdio je da je glupost ista bilo gdje na svijetu. Stavovi i osjećaji glupe osobe mogu se lako izvesti iz prevladavajućih stavova onih koji ga okružuju, (Subjection of Women)
George Edward Moore

G.E. Moore (1873-1958), značajan je britanski filozof prve polovine 20. st. i jedan od trojice filozofa koji su Trinity College u Cambridgeu učinili središtem analitičke filozofije (ostala dvojica su Bertrand Russell i Ludwig Wittgenstein). Mooreov doprinos filozofiji vezan je uz njegov etički izazov naturalizmu, ali posebice je glasovita njegova filozofska metoda zdravog razuma u odbacivanju skepticizma. Moore je pisao iznimno jasno, njegov pristup temama je posebno razborit, metodičan i oprezan. Glavna Moorova djela su Načela etike (Principia Ethica, 1903.), Obrana zdravog razuma (A Defence of Common Sense, 1925.) i Dokaz postojanja vanjskog svijeta (Proof of an External World, 1939.).

Moore je rođen 1873. godine u Londonu. Iako je započeo studij klasičnih jezika na Trinity Collegeu u Cambridgeu, pod utjecajem Bertranda Russella i J. M. E. McTaggarta, karizmatičnog mladog filozofa, upisuje i studij Filozofije. Diplomirao je 1896. godine s najboljim uspjehom. Slijedeći svoje kolege i uzore, izborio se za mjesto mladog istraživača kojeg su dobivali samo najbolji studenti što mu je omogućilo da ostane na Trinity Collegeu do 1904. godine. U tom se periodu dokazao intenzivnim radom slijedeći Russella u njegovom otklonu od tada u Britaniji prevladavajućeg McTaggartovog idealizma. Odlazi na neko vrijeme s Cambridgea, ali se vraća 1911. godine i ostaje tamo kao predavač do kraja života (isključujući četverogodišnji boravak u SAD-u, od 1940. – 1944. godine). 1921. godine postaje urednik vodećeg britanskog časopisa Mind, a 1925. godine dobiva i profesuru na Sveučilištu Cambridge. Umirovit će se 1939. godine kada njegovo mjesto preuzima Wittgenstein, a odlazi iz Minda 1944. godine.

Moorovo vrijeme zasigurno je zlatno doba filozofije na Sveučilištu Cambridge. Posredno, preko svojih prijatelja Lyttona Stracheya, Leonarda Woolfa i Maynarda Keynesa, utjecao je na glasovitu skupinu Londonskih intelektualaca (Bloomsbury Group) i britansku kulturu dvadesetog stoljeća, možda i više nego bilo koji drugi filozof aktivno uključen u rad te glasovite skupine.

1. PERCEPCIJA
A. Uvod
Percepcija¹ se u epistemološkim raspravama smatra temeljnom spoznajnom sposobnosti, a odnosi se na upotrebu naših osjetila (vid, sluh, njuh, okus i dodir) kako bi se prikupili podaci o vanjskom svijetu oko nas i spoznali objekti, događaji i njihova svojstva. Upravo zato, razumijevanje prirode percepcije od velikog je značaja za epistemologiju iako se percepcijom bave i unutar filozofije uma i, u najnovije vrijeme, filozofije percepcije. Za epistemologiju ključna su dva pitanja vezana uz percepciju: prvo, osigurava li nam percepcija znanje o vanjskom svijetu i drugo, kako znamo da su naša vjerovanja o vanjskom svijetu kakvog ga opažamo opravdana i istinita. S druge strane, filozofija uma i filozofija percepcije su usredotočene na istraživanje naravi i fenomenologije percepcije i pitanje kako je moguća točna, a kako netočna percepcija objekata i događaja oko nas.

Glavni filozofski problem vezan uz percepciju, poznat kao 'problem percepcije', odnosi se na uočeni jaz između pojavnosti i stvarnosti, odnosno, na subjektovu nemogućnost razlikovanja točne od netočne percepcije. Problem percepcije razvio se iz antičkog 'argumenta iz sukobljenih pojava', koji ukazuje na to da naša osjetila daju proturječne izvještaje o tome kakve stvari zapravo jesu i koja im svojstva pripadaju. Jedan od najstarijih primjera sukobljenih pojava nalazimo kod Demokrita. Naime, Demokrit uočava da se med nekome može pojavljivati kao sladak, nekome kao gorak i zaključuje da su pojave, odnosno opažaji o tome kakav je med zapravo u sukobu. Nadalje, ukazuje i na to da nema načina da utvrdimo kojem od opažaja trebamo dati prednost. Argument iz sukobljenih pojava činit će okosnicu antičkog, ali i novovjekovnog skepticizma, čiji je cilj u konačnici pokazati da su izvještaji naših osjetila nepouzdani i da je opažanje pogrešivo. U novovjekovnoj epistemologiji i kasnije, argument iz sukobljenih pojava naziva se uglavnom argumentom iz iluzije i halucinacije, no treba imati na umu da se većina primjera na koje se oslanjaju moderni filozofi nalazi i u antičkim izvorima. U novovjekovnoj epistemologiji ističe se kako iluzija ili halucinacija pokazuju kako je moguće imati opažaj koji se iskustveno ili doživljajno ne razlikuje od veridičkog ili ispravnog, a ipak ne odražava stvarnost kakva ona jest. Percepcija štapa uronjenog u vodu kao slomljenoga koja ne odgovara stvarnom stanju stvari ni po čemu se - za nas - ne razlikuje od ispravne percepcije ravnog štapa kada nije uronjen u vodu. Zaključak je kako nije moguće iz perceptivnog iskustva razlučiti je li objekt uistinu takav kakvim ga opažamo ili nije.

Antički filozofi nude tri moguća rješenja sukoba među pojavama. Prvo, možemo poput Protagore tvrditi da su obje pojave istinite, no istinitost pojava ovisit će o promatraču. Drugim riječima, sukob između dvaju opažaja o medu rješava se na način da kažemo da je med sladak za onoga kome se pojavljuje kao sladak, a gorak za onoga kome se pojavljuje kao gorak. Istinitost opažaja relativna je u odnosu na opažača. Drugo, možemo tvrditi da je moguće utvrditi koji od opažaja je istinit, odnosno pronaći kriterij na temelju kojeg ćemo razlikovati istinite i lažne opažaje.² Najčešći način je da se pokaže da je opažanje kao fiziološki proces pouzdan, odnosno da su naši osjetilni organi tako konstruirani da nam uglavnom daju ispravne izvještaje o tome kakve su stvari zapravo. Umjereniju varijantu ovakve teorije opažanja zastupa Aristotel, dok kod Epikura nalazimo teoriju percepcije koja brani radikalnu zamisao o tome da su svi opažaji istiniti. Treće rješenje sukoba među pojavama je skeptičko, kojim se tvrdi da nikada ne možemo dati prednost jednoj od pojava i utvrditi kakve su stvari zapravo, odnosno ne možemo nikada imati znanje o tome je li med iz našeg primjera zbiljski sladak ili gorak.³

Iako su antički filozofi definirali neke probleme vezane u percepciju i ponudili stanovita rješenja i time nesumnjivo utjecali na novovjekovne, bilo bi neuputno govoriti o razvoju istih teorija o opažanju ili percepciji. Moguće je u stavovima novovjekovnih filozofa prepoznati neke segmente i motivacije stavova antičkih filozofa. Međutim, novovjekovni pristup problemima određen je, koliko filozofskom tradicijom toliko i novim znanstvenim, filozofskim, jezičnim i društvenim utjecajima. Tako, u odgovoru na problem percepcije u novovjekovnoj epistemologiji prevladavaju dvije teorije. Teorija o osjetilnim datostima pretpostavlja da su nam neposredno svjesno dostupne samo osjetilne datosti - impresije, ideje, reprezentacije ili mentalne predodžbe objekata u vanjskom svijetu, a materijalni objekti su dostupni samo posredno. Zbog toga je ova teorija često vezana uz pristup koji se naziva reprezentacionalizmom: osjetilne datosti su uzrokovane vanjskim/materijalnim predmetima ili događajima i predstavljaju njihove mentalne reprezentacije. Pogrešna percepcija objašnjava se greškom u naravi mentalnih reprezentacija ili u procesu stvaranja mentalnih reprezentacija. Klasičnu verziju ove pozicije brani John Locke. Reprezentacionalisti često smatraju da, unatoč iluzijama ili pogreškama u percepciji, možemo imati znanje ili opravdano vjerovanje o vanjskom svijetu tako što možemo izvesti činjenice o vanjskim objektima iz reprezentacija. Ova hipoteza da znamo kakav je svijet neovisan o nama smatra se zaključkom na najbolje objašnjenje naših osjetilnih datosti i često naziva i indirektnim realizmom ili reprezentacijskim realizmom. S druge strane, postoje i oni koji smatraju da se iz mentalnih reprezentacija ne može izvesti stav o tome da znamo kakav je vanjski svijet neovisan o nama te, posljedično, izvode zaključke koji u većoj ili manjoj mjeri zagovaraju stav da opažanje osigurava samo znanje o pojavnosti (I. Kant). Međutim, unatoč onima koji dokazuju neutemeljenost optimizma reprezentacionalista u pogledu stjecanja znanja o vanjskom svijetu, indirektni realizam se može smatrati najprisutnijom teorijom percepcije među filozofima.

Alternativni pristup, naivni ili direktni realizam, odbacuje tezu o posredniku između percepcije i objekata. Tvrdi se tzv. zdravorazumska teza da neposredno percipiramo objekte u vanjskom svijetu ili da smo neposredno svjesni objekata i događaja u vanjskom svijetu. Zagovornici ove pozicije općenito smatraju da imamo neposredno znanje (znanje koje nismo izveli ni iz kojih drugih datosti) o tome da vanjski predmeti postoje i da imaju svojstva koja percipiramo. Predstavnik direktnog realizma je Thomas Reid. Obzirom da je pretpostavljeno da neposredno percipiramo objekte i svojstva kakvi stvarno jesu, direktni realizam ima nešto više poteškoća objasniti kako je moguća pogrešna percepcija ili iluzije. Međutim, temeljna motivacija u direktnom ili naivnom realizmu jest očuvati zdravorazumsku pretpostavku o tome da neposredno percipiramo objekte u vanjskom svijetu takve kakvi jesu i obraniti se od primjedbi o nemogućnosti razlučivanja točne i netočne percepcije koje vode u skepticizam u pogledu percepcije.

Osim navedena dva stava, treba napomenuti da su u pogledu percepcije u novovjekovnoj filozofiji zauzimane i neke druge pozicije. Jedna od njih je, od antike prisutan, skepticizam stav koji iz 'problema percepcije' izvodi zaključak o nemogućnosti perceptivnog znanja. Novovjekovni skeptički argumenti u pogledu perceptivnog znanja imaju za cilj pokazati da nam percepcija ne osigurava nedvojbeno znanje o tome postoji li vanjski svijet, odnosno, ukoliko i postoji, o tome kakav jest. R. Descartes (iako sam nije skeptik) izlaže glasovite skeptičke argumente utemeljene na činjenici da je nemoguće fenomenološki razlikovati veridičku percepciju i ne-veridičku (argument iz snova, zli demon). Također, D. Hume podržava stanovite skeptičke zaključke u pogledu perceptivnog znanja tvrdeći da se iz osjetilnih datosti, reprezentacija ili, kako on kaže, predodžbi ne može izvesti stav da postoji vanjski svijet koji uzrokuje te predodžbe i da iz predodžbi možemo zaključiti da je vanjski svijet nalik na naše predodžbe.⁴

Branila se i, doduše kasnije vrlo rijetko zastupana, pozicija idealizma ili stav prema kojem percepcija ne osigurava znanje o vanjskom svijetu naprosto zato jer vanjski svijet ne postoji. I ovaj je stav, kao i skeptički, posljedica prihvaćanja teze da su nam neposredno dostupne samo ideje, a ne objekti u vanjskom svijetu. G. Berkeley, kao predstavnik ovoga stajališta upravo i polazi od pretpostavke prema kojoj se percepcija razumijeva kao neposredno zahvaćanje ideja i izvodi idealistički stav da ideje ne mogu biti reprezentacije vanjskog svijeta niti mogu biti uzrokovane objektima/događajima u vanjskom svijetu.⁵

B. O percepciji
1.1. Platon, Teetet
Platonov dijalog Teetet najstariji je klasični tekst u cijelosti posvećen središnjem epistemološkom problemu, potrazi za definicijom znanja. U ovom odlomku razmatra se jedan od četiri ponuđena odgovora, u kojem Teetet znanje definira kao opažanje. Nakon što je Teetet iznio definiciju znanja, Sokrat prelazi na kritičko preispitivanje ponuđene definicije, iz koje izdvajamo odlomke koji se tiču samog opažanja. Platon, nakon što je razmotrio ponuđenu definiciju, odbacuje je kao neprihvatljivu, ističući njene neprihvatljive posljedice, prije svega epistemički relativizam u pogledu istine. Općenito, Platonov stav o opažanju i opažajnom znanju je negativan, budući da smatra da opažanje ne može pružiti istinite informacije o svijetu i rezultirati znanjem. Znanje za Platona mora biti univerzalno, a upravo je to jedna od ključnih karakteristika koja će opažanje razlikovati od apsolutnog znanja. Naime, neposredna implikacija Teetetove definicije jeste da znanje koje dobivamo kroz opažanje nikada ne može biti objektivno i takvo da vrijedi za sve ljude univerzalno. Naprotiv, pokazuje se da je opažajno znanje uvijek relativno u odnosu na opažača i stoga subjektivno, što čini osnovu za Sokratovo izjednačavanje Teetetove definicije znanja kao opažanja sa Protagorinom tezom o čovjeku kao mjeri svih stvari. Protagora, prema Platonovoj interpretaciji, svojom tvrdnjom želi reći da su stvari uvijek onakve kakve se nekome pojavljuju, to jest kakvima ih opažamo i stoga je svaki pojedinac autoritet i mjera u pogledu onoga što opaža i što je za tog pojedinca istina. Ukoliko se meni vjetar pojavljuje kao hladan, tada taj vjetar za mene jeste hladan, odnosno, za mene je istina da je vjetar hladan. Netko drugi isti vjetar neće opažati kao hladan, te za tog pojedinca neće biti istina da je vjetar hladan. Što ćemo kazati o samom predmetu? Naime, hoćemo li onda kazati da vjetru pripada svojstvo hladnoće ili mu ne pripada to svojstvo? Nadalje, kako ćemo presuditi koje opažanje je istinito? Pred nama se, dakle, nalazi poznati argument iz sukobljenih pojava, prema kojem uočavamo da se svaki predmet, x, koji se pojavljuje kao da ima jedno svojstvo, F, jednom promatraču, može pojavljivati kao da nema to svojstvo, odnosno kao ne-F nekom drugom promatraču.

Budući da je opažajno znanje uvijek vezano uz onoga koji opaža, odnosno relativno u odnosu na opažača, takvo znanje nam nikada ne može otkriti kakav je vjetar po sebi, neovisno o tome tko ga opaža. Iz toga slijedi da ukoliko ja opažam vjetar kao hladan, a netko drugi ga opaža kao ne-hladan, ta dva opažanja unatoč tome što se naizgled čini da imaju oprečne sadržaje (budući da stvari pripisuju svojstvo F i ne-F), nisu u kontradikciji. Dolazimo tako do osnovne ideje epistemičkog relativizma prema kojoj se istina shvaća uvijek kao istina u odnosu na nekoga i stoga za svaku stvar nikada ne možemo reći kakva je objektivno, nego samo kakva je relativno u odnosu na subjekta. Na taj način svako opažanje postaje nepogrešivo budući da predstavlja istinito zahvaćanje stvari onakvih kakve jesu, ali uvijek za onoga koji opaža. Takvo opažanje, budući da je uvijek istinito i odnosi se na ono što jest, posjeduje dvije nužne karakteristike na temelju kojih se opažanje u potpunosti izjednačava sa znanjem. Te dvije karakteristike su privatnost te povlašteni pristup opažajnim stanjima su osnova iz kojih zaključujemo o nepogrešivosti opažanja za onoga koji opaža.

Sokrat proširuje svoju analizu opažanja, te ideji o nepogrešivosti svakog pojedinog opažanja za onoga koji opaža dodaje i objašnjenje prirode samog procesa opažanja. Opažanje je rezultat međusobnog uzročnog djelovanja opažajnog organa i predmeta kojeg se opaža. Drugim riječima, hladnoća koju opažam ne postoji kao objektivno svojstvo vjetra kojeg opažač detektira, nego hladnoća nastaje upravo u onom trenutku kada se susretne opažajni organ s predmetom pa hladnoća, kao svojstvo koje uobičajeno pripisujemo samom predmetu, postoji samo dok opažamo. Netko drugi može imati sasvim drugačiji opažaj, dakle opažaj vjetra kao ne-hladnog upravo zato jer taj opažaj nastaje kao rezultat potpuno drugačijeg uzročnog djelovanja – sasvim drugačijeg opažajnog organa, ali i drugačijeg predmeta. Naime, da bi opažanja bila uvijek istinita, kao nužan uvjet javlja se zahtjev da je svijet u stalnoj promjeni. Samo u takvom svijetu stalne promjene naše znanje o svijetu biti će identično trenutnim opažajnim stanjima i samo u tom slučaju opažanja se neće moći opovrgnuti, budući da neće postojati slučaj da dva puta možemo opažati jedan te isti predmet.

Na kraju, istaknimo još da se obično izraz 'opažanje' odnosi samo na osjetilno opažanje, tj. na proces u kojem informacije o predmetima u svijetu koji nas okružuje dobivamo na osnovu pet osjetila. No, zanimljivo je da Platon u razmatranju Teetetove definicije, izraz 'opažanje' razumijeva u puno širem smislu, koji osim osjetilnog opažanja uključuje i sve vrste senzacija, osjećanja, emocija, odnosno, sva svjesna stanje koja također prate našu interakciju sa svijetom. Tako shvaćeno, opažanje se ne odnosi samo na vanjske predmete, nego na bilo kakav svjesni mentalni proces. Na taj način sva naša mentalna stanja zapravo su stanja opažanja, a budući da je opažanje uvijek istinito slijedi da nikada ne možemo griješiti u pogledu mentalnih stanja.

1.2. Aristotel, O duši
Aristotelova rasprava o opažanju vodi se u okviru šire rasprave o duši, u kojoj se pokušava odrediti što je to duša. Nakon što je na početku spisa dao općenitu definiciju duše kao onoga na temelju čega kažemo za neko tijelo da je živo, Aristotel da bi konkretizirao tu definiciju duše, izdvaja skup sposobnosti na temelju kojih neko tijelo nazivamo živim i koja živa tijela razlikuju od neživih. Opažanje predstavlja jednu od viših sposobnosti duše, budući da su sposobnosti poredane hijerarhijski, od nižih i elementarnih, poput hranjenja, rasta, razmnožavanja i kretanja, do najviših poput rasuđivanja, uma i sposobnosti za primjenu znanja. Također, Aristotel - za razliku od Platona koji opažanje ne smatra pouzdanim, niti nužnim u dolasku do znanja, nego prednost daje čistom mišljenju - smatra da je opažanje osnovni izvor znanja, te stoga i ključno za sve procese mišljenja. Aristotela stoga zanima prije svega objašnjenje samog procesa opažanja, odnosno objašnjenje odnosa između predmeta i osjetila u činu opažanja, kao i odgovor na pitanje što je predmet opažanja.

Opažanje je za Aristotela nekakav oblik promjene i to takav oblik promjene u kojoj je nužno da vanjski predmet djeluje na osjetilni organ. Aristotel se zato pita zbog čega nikada ne opažamo osjetilne organe, te zašto osjetila ne proizvode opažaje bez utjecaja vanjskog predmeta? Drugim riječima, zašto nam je za opažanje potrebno nešto izvanjsko što utječe na osjetilni organ? Odgovor na to pitanje Aristotel daje kroz sljedeću analogiju: jednako kao što se nešto što je potencijalno zapaljivo, npr. benzin, ne može zapaliti samo od sebe, nego je potrebno nešto izvanjsko, vatra, tako se niti sposobnost oka ne može aktualizirati bez nečeg izvanjskog, tj. predmeta opažanja. Aristotel također naglašava da mora postojati adekvatnost između onoga što djeluje i onoga na što se djeluje, odnosno da je uvjet da se sposobnost aktualizira taj da predmet kojim se djeluje je aktualno onakav kakav je predmet na kojeg se djeluje potencijalno. Ta adekvatnost se u primjeru sa zapaljivim očituje na sljedeći način: benzin ima potencijalnu sposobnost zapaljivosti, no da bi se ona aktualizirala, tj. da bi benzin postao stvarno zapaljiv, tj. vatra, mora ga aktualizirati samo ono što je stvarno zapaljeno, tj. ono što je već vatra. Promjena koja se događa jeste promjena u kojoj predmet iz potencijalnosti prelazi u aktualnost, te postaje stvarno onakvim kakvo je ono što je potaknulo tu promjenu. Isto vrijedi i za opažanje, koje jednako objašnjavamo kao promjenu u kojoj oko iz potencijalnosti prelazi u aktualnost i postaje poput predmeta koji je potaknuo tu promjenu.

No što je predmet opažanja? Ovo pitanje osobito je važno za Aristotela, budući da smatra da je određenje predmeta kojim se bavi neka sposobnost nužno za razumijevanje same sposobnosti, odnosno da bismo razumjeli što je točno opažanje, moramo razumjeti što su predmeti opažanja.

Aristotel razlikuje tri vrste predmeta opažanja: (i) specifične predmete opažanja, koji su takvi da ih nije moguće opažati na drugi način i u pogledu kojih ne možemo pogriješiti (to su boja, zvuk, okus i miris, dakle predmeti koji su specifični po tome što ih je moguće opažati samo odgovarajućim osjetilom, npr. boju vidom, te je nemoguće pogriješiti u pogledu toga da vid uvijek prepoznaje boju i ne može je zamijeniti za zvuk); (ii) zajedničke predmete (promjena ili kretanje, mirovanje, broj, lik, veličina su zajednički jer isti predmet možemo opažati različitim osjetilima); (iii) akcidentalne predmete (Dijarevog sina možemo opažati akcidentalno preko boje, npr. preko bijele boje njegove majice, tako da prvo opažamo bijelu boju, zatim majicu i konačno Dijarevog sina, koji je predmet našeg opažanja, ali preko drugih opažaja i stoga akcidentalno).

Aristotelova teorija opažanja, dakle, tvrdi da je opažanje vrsta promjene u kojoj vanjski predmet djeluje na osjetilo, te ono iz stanja potencijalne sličnosti s predmetom postaje aktualno, odnosno zbiljski onakvo kakav je predmet. Upravo to je osnova na kojoj Aristotel gradi ideju o pouzdanosti opažajnog znanja, jer smatra da su osjetila prirodno prilagođena tome da uvijek zahvaćaju ispravne predmete što bi trebalo rezultirati istinitim opažanjima.
1.3. Lukrecije, O prirodi
Jedan od najboljih prikaza Epikurove filozofije nalazimo kod rimskog pjesnika i filozofa - epikurovca, Lukrecija, u njegovom djelu O prirodi. U tom djelu Lukrecije donosi prikaz cjelokupne epikurovske filozofije, pa tako i onog dijela koji se tiče epistemologije. Osnovu epikurovske epistemologije predstavlja neočekivana kombinacija radikalne empirističke ideje, prema kojoj opažanje osigurava mogućnost istinite i objektivne spoznaje vanjskog svijeta i znanja o svijetu, s atomističkom teorijom koja daje objašnjenje samoga mehanizma opažanja. Epikur polazi od toga da produkti opažajnog procesa, opažaji, zamjedbe ili utisci, predstavljaju pouzdan i neupitan temelj znanja o vanjskom svijetu, te im stoga pripisuje jednaku epistemološku vrijednost i tvrdi da su sve zamjedbe istinite. No, da bi opravdao tu tezu, Epikur se poziva na atomističku teoriju i specifično objašnjenje opažanja koje se temelji na teoriji „sličica“.

Obrana teze o istinitosti svih opažaja počiva na specifičnom objašnjenju mehanizma opažanja, prema kojem je svaki opažaj rezultat fizičkog utjecaja na osjetilni organ, koji dolazi uvijek izvana, od nekog vanjskog predmeta drugačijeg od osjetilnog organa. Točnije, opažaj uzrokuju tzv. sličice koje se emitiraju sa površine vanjskog predmeta. Sličice zbog načina svog nastanka preuzimaju strukturu predmeta. Budući da zadržavaju istu poziciju i raspored atoma koje ima predmet s kojeg se sličice emitiraju, vjerodostojno prenose i svojstva predmeta, te osiguravaju pouzdanu korespondenciju sa samim predmetom. Upravo to je ono na čemu Epikur gradi opravdanje teze o istinitosti čulnih utisaka koje se bazira na fizikalnom objašnjenju opažajnog procesa, gdje je svaki opažaj opisan kao rezultat fizičkog utjecaja koji dolazi izvana i na taj način opažanje čini nepogrešivom bazom za izgradnju znanja.

Sličice su u Epikurovskoj teoriji neka vrsta posrednika, koji djeluju na naša osjetila tako što zastupaju predmet s kojeg se otpuštaju i dovode do stvaranja opažaja predmeta. Dakle, potrebno je naglasiti da mi ne vidimo sličice u svom opažajnom iskustvu, nego smo putem njih svjesni vanjskog predmeta i njegovih svojstava. Međutim, ovakvo objašnjenje sadržaja opažaja i procesa opažanja putem kauzalne veze između predmeta i opažaja čini se na prvi pogled primjenjivo samo na situacije u kojima predmet kojeg opažamo zaista postoji neovisno od nas. Što je sa slučajevima zamišljanja, snova, halucinacija ili zamjedbi o nepostojećim predmetima u kojima se čini da objektivno ne postoji adekvatan materijalni uzrok opažanja, te da opažaji nikako ne mogu biti istiniti?

Kako nam prenosi Lukrecije, epikurovci tvrde da postoje tri moguća načina formiranja sličica:

1. 
   tako da dolaze od postojećeg vanjskog predmeta, što ne treba dodatno objašnjavati, budući da se radi o direktnoj vezi između opaženog predmeta i opažajnog organa;
   
2. 
   da se stvaraju se u zraku, bez postojanja vanjskog predmeta, što objašnjava kako nastaju zamjedbe u halucinacijama i snovi. Njihov uzrok opet je sličica, no u ovom slučaju ona ne dolazi od realno postojećeg predmeta u vanjskom svijetu, nego je nastala spontano u zraku, poput oblaka koji poprimaju različite oblike;
   
3. 
   na temelju spajanja dviju sličica, što objašnjava nastanak zamjedbi različitih čudovišta. Primjerice u slučaju nastanka zamjedbe Kentaura dolazi do spajanja dviju sličica, konja i čovjeka, te tako nastaje sličica Kentaura, koja potom podražuje naš organ i izaziva zamjedbu.
   

Bitno je uočiti da u svim opisanim slučajevima, nastanak opažaja opisuje se na jednak način, kao rezultat vanjskoga uzroka – sličice – koja se formira na opisane različite načine, i potom djeluje naš osjetilni organ. U druga dva opisana načina formiranja sličica, ulogu osjetilnog organa na kojeg djeluju sličice sada preuzima um, koji je odgovoran za mentalne opažaje (primjerice, u snovima). Stoga se i mentalno opažanje objašnjava na način da je uzrokovano i pokrenuto nečim izvana, sličicama, koje sada podražuju naš um, na jednak način na koji se objašnjava i osjetilno opažanje. Iz toga Epikur zaključuje da opažaji nikada ne griješe, čak niti u ovim problematičnim slučajevima snova ili iluzija, jer su samo pasivna reakcija na vanjski uzrok, sličicu, koja je uzrok svih vrsta osjetilnih ili mentalnih opažaja.
1.4. Rene Descartes, Meditacije o prvoj filozofiji (Meditationes de prima philosophia, 1641)
Descartesovu epistemologiju obilježavaju glasoviti skeptički argumenti protiv mogućnosti perceptivnog znanja. Prihvaćajući Platonovo i Aristotelovo definiranje znanja kao vjerovanja koje ne može biti drugačije, tvrdi da možemo reći da znamo samo ono što znamo sigurno i što je izvan svake sumnje. Prihvaćene filozofske i znanstvene doktrine koje se temelje na Aristotelovoj empirističkoj metafizici sadrže mnoge upitne tvrdnje i daleko su od toga da mogu biti smatrane sigurnima i apsolutno nedvojbenima. Zbog toga se odlučuje na metodsku sumnju ili sustavno propitivanje temelja takvih doktrina, što zapravo znači izvjesnosti perceptivnog znanja.

Descartes odbacuje empirističku tezu o osjetilnom iskustvu kao Arhimedovoj točki ili nedvojbenoj osnovi znanja o vanjskom svijetu temeljem dva glasovita argumenta: argumenta iz snova (kako znamo da sada nismo u stanju živog i realističnog sna) i argumenta zlog demona (kako znamo da nas zlobni obmanjivač ne vara stvorivši nas takve da pogrešno percipiramo svijet). Zajedničko ovim argumentima je da se oslanjaju na scenarij u kojem naša perceptivna vjerovanja o vanjskom svijetu mogu biti pogrešna, ali mi ne znamo da su pogrešna (iako je u Descartesovom skeptičkom scenariju objašnjeno zašto se stvari pojavljuju na način na koji se pojavljuju). Pokazuje da naša osjetila ne mogu zadovoljiti uvjet izvora nedvojbenog ili sigurnog znanja tj. da nisu pouzdan izvor znanja upravo zato jer su slučajevi veridičke i ne-veridičke percepcije fenomenalno ili iskustveno nerazlučivi, odnosno zato jer sami ne možemo razlikovati slučajeve točne percepcije vanjskog svijeta od situacije snova ili zamišljene situacije u kojem bi nas obmanjivao zli demon. Descartes dopušta da mi možemo vjerovati da ne sanjamo, ali dokazuje da u bilo kojem trenutku u kojem promatramo neki objekt u vanjskom svijetu ne možemo, s jasnoćom i razgovjetnošću potrebnom za apsolutnu nedvojbenost znanja, znati da ne sanjamo ili da nas ne obmanjuje zli demon.

Ukratko, da bismo imali perceptivno znanje o objektu ili događaju u vanjskom svijetu moramo znati da se ne varamo (da ne sanjamo ili da nas ne obmanjuje zli demon). Kako to u samom perceptivnom aktu nije moguće, ne možemo niti reći da imamo perceptivno znanje. Upravo zato je druga spoznajna sposobnost - razum, a ne percepcija - ključna za stjecanje znanja, zaključuje Descartes. On nije filozofski skeptik, on je kritičan u pogledu tvrdnje da perceptivno znanje može biti sigurni temelj naše građevine znanja. Umjesto percepcije, temelj znanja treba biti iskaz koji opisuje moje tekuće mentalno stanje ili 'Ja mislim.', iz kojeg se, dalje, izvodi iskaz 'Ja postojim.' (Cogito, ergo sum). Iskaz 'Mislim, dakle postojim.', za razliku od perceptivnog iskaza 'Knjiga je ispred mene.' nije podložan sumnji: svaki skeptički scenarij (san, obmana) povlači da imamo neko svjesno mentalno stanje i da postoji 'ja' koji ima to svjesno mentalno stanje. Drugim riječima, da bi mogli razmišljati o skeptičkim argumentima moramo misliti, a to znači i da mora postojati netko tko misli (misaono biće). Na ovaj način, Descartes dokazuje neodrživost empirističke teze o mogućnosti perceptivnog znanja o vanjskom svijetu kao početka i temelja naše spoznaje i zasniva alternativni, Platonu bliži, racionalistički pristup spoznaji: znanje o postojanju vanjskog svijeta takav kakav jest neovisno o nama dugujemo razumskim sposobnostima.
1.5. John Locke, Ogled o ljudskom razumu (An Essay concerning Human Understanding, 1690)
John Locke je učinio empiristički otklon od Descartesove misli, zagovarajući naturalistički prikaz spoznajnih sposobnosti i potrebu sustavnog istraživanja ljudskih spoznajnih sposobnosti i dosega njihove spoznaje. Kritizira postavku o postojanju urođenih ideja (ideja koje nemaju osjetilno podrijetlo) i tvrdi da svaka spoznaja vanjskog svijeta započinje percepcijom objekata iz vanjskoga svijeta («Nihil est in intellectu, quod anteo non fuerit in sensu'). Locke gradi empirističku sliku spoznaje koja je istodobno klasični prikaz novovjekovnog razumijevanja perceptivne spoznaje.

Locke iznosi temeljnu ideju empirizma prema kojoj je naš um u trenutku našeg rođenja tabula rasa (prazna ploča) na koju iskustvo upisuje svoje znakove. Spoznaja započinje jednostavnim idejama osjeta i idejama refleksije, iz kojih razumskim sposobnostima zaključivanja izvodimo složene ideje. Osjetilne ideje dobivamo putem pet osjetila (vanjsko iskustvo), a ideje refleksije introspektivnim opažanjem vlastitih mentalnih stanja (unutrašnje iskustvo). U svjetlu ovakvog shvaćanja iskustva treba promatrati opreku između Descartesa i Lockea: Locke ne negira značaj razuma, refleksivne svijesti ni urođenih spoznajnih sposobnosti, već samo tezu o postojanju urođenih ideja. Sva naša spoznaja počiva na kauzalnom djelovanju vanjskih objekata na naša osjetila, proizvod čega su ideje veličine, oblika, kretanja, čvrstoće i dr. (primarne kvalitete), te boje, mirisa, zvuka, topline i dr. (sekundarne kvalitete).

Locke brani reprezentacionalizam i tvrdi da su osjetilne ideje mentalne reprezentacije ili mentalne predodžbe svojstava i objekata u vanjskom svijetu. Objekti u vanjskom svijetu uzrokuju ideje (kauzalna teorije percepcije), ali mi imamo neposredan pristup, neposredno smo svjesni samo naših ideja ili reprezentacija, dok nam vanjski svijet ostaje samo indirektno dostupan (preko ideja). Sva naša perceptivna vjerovanja su, posljedično, o odnosima između ideja, a samo posredno o objektima koji ih uzrokuju. Za ovaj Lockeov reprezentacionalizam G. Berekely i D. Hume tvrde da vodi u skepticizam. Naime, ako smo neposredno svjesni samo ideja, ostaje pitanje kako provjeriti ili dokazati da vanjski fizikalni svijet stvarno uzrokuje naše ideje i da je uistinu takav kakav se nama predočuje.

Razlikovanjem između primarnih i sekundarnih ideja, Locke dodatno ukazuje na ograničenja naše perceptivne spoznaje. Dok ideje primarnih kvaliteta reprezentiraju svojstva objekata kakva ona objektivno jesu, ideje sekundarnih kvaliteta su subjektivne: takva svojstva (boja, zvuk i dr.) ne postoje objektivno u vanjskom svijetu već samo dispozicijski, ona su posljedica djelovanja objekata na naša osjetila.

Dosljedno razvijajući svoju empirističku misao, Locke u konačnici zaključuje da nije moguće postići znanje ili neposrednu spoznaju objekata kakvi oni jesu, ali je, unatoč tome, naša obveza formirati vjerovanja što bolje utemeljena na razlozima ili evidenciji. Zaključuje da postoje dobri razlozi za racionalnu pretpostavku da su naša osjetila općenito pouzdana i vjerodostojna: (i) percipirani objekti i događaji mogu se opisati u okviru prirodnih zakonitosti, (ii) percipirana svojstava objekta su konstantna i stabilna, (iii) individualna iskustva su koherentna ili usklađena, (iv) individualna iskustva se podudaraju sa iskustvima drugih ljudi. Pored toga, smatra da je nadasve razborito iz činjenice da nemamo kontrolu nad osjetilnim idejama zaključiti da su uzrokovane objektima u vanjskom svijetu neovisnom o nama i da nisu naprosto naš umišljaj.

1.6. George Berkeley, Rasprava o načelima ljudske spoznaje ( A treatise concerning the principles of human knowledge, 1710)
Premda Berkeleyjev idealizam kontinuirano izaziva kontroverze o tome koliko je i on sam vjerovao da se radi o filozofskom stavu zdravog razuma, kako ga sam karakterizira, nema dvojbe da je Berkeleyeva filozofska misao ključno doprinijela razvoju novovjekovne epistemologije.

Berkeley zadržava Lockeovu empirističku ideju da je percepcija izvor znanja o realnosti. Tvrdi da su ideje, a ne vanjski svijet neposredni predmet naše percepcije. Ideje mogu biti osjetilne (boja, veličina, oblik), refleksivne i ideje koje nastaju sastavljanjem i rastavljanjem osjetilnih ideja i ideja refleksije. Sve znanje, međutim, započinje osjetilnim idejama. Iako je u svemu do ove točke gotovo suglasan s Lockeom, Berkeley oštro kritizira Lockeov stav da objekti i događaji u vanjskom svijetu uzrokuju ideje, ali i reprezentacionalističku tezu da naše osjetilne ideje reprezentiraju objekte i događaje u vanjskom svijetu. Berkeleyjeva epistemologija predstavlja prirodni kritički nastavak Lockeove jer postavlja pitanje zašto mislimo da postoji još nešto osim ideja ili 'iza' ideja što ih uzrokuje. Obzirom da je neposredno i izvjesno da imamo ideje koje imamo i da ne možemo istupiti izvan njih, i pod pretpostavkom da nema vanjskog svijeta sve bi nam izgledalo posve isto. Budući nemamo konkluzivne dokaze o postojanju vanjskog svijeta koji uzrokuje naše ideje, potrebno je ostati samo na onome što znamo neposredno i sigurno – a to su naše ideje. Berkeley smatra da imamo nepogrešiv i potpun pristup našim idejama, dok je postojanje navodnog vanjskog svijeta potpuno neprovjerljivo. Posljedično, brani fenomenološki stav da realni objekti nisu ništa drugo nego skupovi osjetilnih ideja, pa je uvjet postojanja objekta sam čin percipiranja (esse est percipi). Jabuka je skup osjeta crvenog, okruglog, određene veličine, mirisnog, tvrdog i slatkog. Ništa izvan toga (materijalni supstrat koji 'nosi' osjetilne ideje) ne možemo tvrditi, provjeriti ili dokazati da postoji.

Berkeley iznosi nekoliko razloga zbog kojih je potrebno odbaciti Lockeovu tezu da je fizikalni vanjski svijet uzrok osjetilnih ideja. Prvo, tvrdi da ne možemo imati koherentnu koncepciju o tome kakvi su fizikalni predmeti. Odbacuje Lockeovu tvrdnju da nalikuju našim idejama jer ništa ne može sličiti našim idejama osim drugih ideja. Drugo, slaže se s Lockeovom tezom da sekundarne kvalitete ne reprezentiraju ništa u vanjskom svijetu i pokazuje da to vrijedi za sve kvalitete, odnosno da nema osnove za podjelu ideja na primarne i sekundarne. Vanjski objekti tako ostaju bez ikakvih nama pojmljivih svojstava, iz čega zaključuje kako nije razborito pretpostavljati postojanje nečega što nema nikakva svojstva. Treće, tvrdi da nije moguće pojmiti da osjetilni objekt postoji neovisno od našeg uma jer da bismo uopće mogli pojmiti bilo koji osjetilni predmet on, činom našeg poimanja, mora biti u našem umu. Četvrto, osjetilne ideje, koje po definiciji mogu biti samo u duhu, ne mogu postojati u materiji (koja nema svojstvo misaonosti tj. sposobnost percepcije i djelovanja kakvo um ima). Obzirom na to materijalni predmeti ne mogu biti uzrokom ideja.

Upravo zato što smatra da nema dobrog razloga da vjerujemo u postojanje vanjskog fizikalnog svijeta koji uzrokuje naše ideje, smatra da Lockeov reprezentacionalizam vodi neposredno u skepticizam u pogledu vanjskog svijeta. Naime, pretpostavka da postoje vanjski predmeti neovisni o nama koji uzrokuju naše ideje, ali koje ne možemo spoznati (jer smo 'osuđeni' samo na naše ideje) vodi u skepticizam u pogledu spoznaje tog vanjskog svijeta neovisnog o nama. Jedini način da se izbjegne razorni skepticizam, prema Berkeleyu, jest pozicija (subjektivnog) idealizma prema kojoj ne postoji od nas neovisni fizikalni svijet koji uzrokuje naše ideje.

Kako postojanje ideja, međutim, ipak povlači pretpostavku o postojanju nekog uzroka ideja, Berkeley zaključuje da taj uzrok može biti samo duh ili mentalna supstancija. Uzrok ideja koje percipiramo ne možemo biti mi sami jer je činjenica da ne možemo kontrolirati osjetilne ideje koje nam dolaze neovisno od naše volje, a koje su pritom koherentne, konstantne i zakonoliko uređene. Konačno, kako sami ne možemo biti izvor ideja, pored našeg duha koji opaža ideje, mora postojati i duhovni izvor ideja, a Berkeley ga nalazi u Bogu.