Epistemologija je područje filozofije koje se bavi problemima znanja. U knjizi je epistemologija, međutim, shvaćena u širem smislu od onog u kojem se epistemologija razumijeva kao puka teorija znanja

1 Pojam 'percepcija' upotrebljavamo kao sinonim pojmu 'opažanje'. Jednako tako, za naše potrebe, percepcija ili opažanje je istovjetna pojmu 'osjetilni doživljaj'. Iako su neki autori i prevoditelji preferirali pojam 'zamjedba' za isto, sklonije smo pojmovima'percepcija' i 'opažanje' kao onima koji su zaživjeli kako u svakodnevnoj upotrebi tako i u filozofskim raspravama. Također, potrebno je naglasiti da pojam 'iskustvo' upotrebljavamo u većini slučajeva u značenju perceptivno, osjetilno ili opažajno iskustvo. Kod nekih autora (primjerice kod I. Kanta) i u nekim tekstovima u ovom udžbeniku 'iskustvo', međutim, ima kompleksnije značenje. No, kada god budemo upotrebljavali pojam 'iskustvo' izvan navedenoga posebno ćemo to naznačiti.

2 Ovaj problem kasnije se, u helenističkoj filozofiji, razvija u jedan od središnjih epistemoloških problema. Vidjeti poglavlje 8. Znanje i kriterij istine.

3 Vidjeti poglavlje 6. Skepticizam.

4 Vidi poglavlje 6. Skepticizam.

5 Vidi poglavlje 7. Um i stvarnost.

6 Pojam 'meditacije' koji koristimo u ovoj antologiji u prijevodu T. Ladana glasi 'razmišljanje', što možda i bolje odgovara duhu hrvatskog jezika. Međutim, odlučile smo se u uvodnim tekstovima jednoobrazno upotrebljavati pojam 'meditacije' zbog toga što se taj pojam češće vezuje uz Descartesovo temeljno djelo. Kako bilo, pojmove 'razmišljanja' i ' meditacije' treba razumjeti kao sinonime.

3⁰ npr. (samo u B)

3¹ otpor – (A) otpor, etc.

3² sjeća ih se – (A) sjeća ih se, etc.

3³ A čini mi se jednako očiglednim i – (A) A jednako mi je očigledno i to

3⁴ to se čini – (A) to mi je

3⁵ što su – (A) što su, molim vas,

3⁶ opažaja – (A) opažaja. Uistinu su predmet i osjet ista stvar, tako da ne mogu biti apstrahirani jedan od drugoga.

3⁷ njihov bitak – (A) njihov esse

3⁸ da bi se… opaženosti – (A) da bih to pokazao u punom svjetlu i očevidnosti jednog aksioma, čini se dostatnim pobuditi čitateljevu refleksiju kako bi mogao slobodan i izbavljen iz svih zavrzlama riječi i opterećenja prihvaćenim zabludama nepristrano sagledati vlastito značenje i upraviti svoje misli na sam predmet.

3⁹ slijedi – (A) biva očito

4⁰ dokazalo ( for the fuller proof) – (A) dokazalo ( for the fuller demonstration)

4¹ I slično, to jest – (A) etc., i.e.

4² I slične kakvoće – (A) etc.

4⁸ jedan redak. – (A) jedan redak, etc.

4⁹ Locke, Essay, knj. II pogl. 7. odl. 7. i pogl. 16. odl. 1.

5² boje i okusi – (A) boje, okusi, etc.

5³ protežnosti ili boje – (A) protežnosti, boje, etc.

5⁴ da objasnite – (A) da mi objasnite

5⁵ uzet? – (A) uzeti? Što se mene tiče, nisam u stanju otkriti nikakav smisao u kojem bi ovdje mogla biti i primijenjena.

5⁶ i drugih osjetilnih kakvoća? – (A) etc.

5⁷ Ali što – (A) Ali ne vidim što

5⁸ kad – (A) ako

5⁹ To je razmatranje dovoljno – (A) To bi razmatranje bilo dovoljno

6⁶ nadam se… oprostiti – (A) molio bih da mi se oprosti

6⁷ preipranje. – (A) prepiranje. I to je sva nanesena šteta koju vidim.

6⁸ to umanjuje – (A) umanjujemo

6⁹ i slično – (A) etc.

7⁰ Ali,kažete, - (A) Ali naposljetku, kažete,

7¹ i slične kakvoće – (A) etc.

7 Ovaj argument potječe od dr. Berkeleya; i doista većina spisa tog vrlo darovitog pisca jesu najbolja uputa u skepticizam, koja se može naći kod starih ili novih filozofa, ne isključujući ni Baylea. On, svakako, tvrdi na svojoj naslovnoj stranici (i to, bez sumnje, potpuno iskreno) da je tu knjigu napisao jednako protiv skeptika, kao i protiv ateista i slobodnih mislilaca. No da su svi njegovi argumenti, iako je njegova namjera bila drugačija, ipak skeptički, vidi se odatle što oni ne dopuštaju nikakav odgovor i ne iznose nikakvo uvjerenje. Njihov je jedini učinak da u času zapanjuju i da stvaraju onu neodlučnost i zbrku koja je rezultat skepticizma.

8 Važno je naglasiti da standardne interpretacije Aristotelove teorije znanja uglavnom odbacuju bilo kakvu mogućnost postojanja apriornoga znanja kod Aristotela. Stoga su odlomci Aristotelovoga teksta iz Druge Analitike i Metafizike uvršteni zato da bi pokazali prije svega njegovu kritiku Platonove zamisli o urođenome znanju, ali također i zato što, unatoč standardnome razumijevanju Aristotela kao empiriste, vjerujemo da ovi odlomci teksta ipak ukazuju na to da je Aristotel svjestan ograničenja empirizma i tako utemeljene koncepcije znanja.

9 Upravo ovu vrstu intuitivne spoznaje Chisholm (1987) uzima kao primjer apriornoga znanja. No, kao što smo već naglasili, ovakva interpretacija Aristotela predstavlja odmak od tradicionalnoga razumijevanja Aristotela kao čistog empiriste.

10 U V. izdanju “razumsku sposobnost”.

11 Ovaj odjeljak (III.) je iz prvog izdanja Kritike (1781.), dok je u drugom (1787.) prepravljen: vidi fusnotu 1 na str. 24 hrvatskog izdanja Kritike u Sonnenfeldovom prijevodu (I. Kant, Kritika čistoga uma, Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb, 1984); u tom se prijevodu, koji je kombinirao ta dva izdanja, ovaj dio ne nalazi pod svojim naslovom, već pod poglavljem Uvod, I. Ideja transcendentalne filozofije (str. 24-26, nav. izd.), počevši od trećeg odlomka, slova kojeg, za razliku od prva dva odlomka drugog izdanja, nisu otisnuta polumasno (više o tome: str. 6, nav. izd.) – op. prepisivača.

12 Uvod do „može dati“ dijeli se u 2. izdanju na dva odsjeka. Tekst je potpuno prerađen i dolazi u ovom izdanju kao Dodatak I. [fus. 2, str. 24, nav. izd.; ta se dva odsjeka ovdje nalaze pod rimskim brojevima I. i II. – op. prep.]

13 Dodatak 2. izdanju [fus. 4, ibid.; takvi su dodaci u uglatim zagradama – op. prep.].

14 U 2. izdanju: tom riječju naravno.

15 2. izdanje: obuzet.

16 2. izdanje: tako uske granice.

17 2. izdanje ima mjesto: a priori pridaje … posve strane, i to a priori.

18 2. izdanje: takvo.

19 Cijeli odsjek od: „Iz toga je – s pojmom A“, glasi u 2. izdanju:

Iskustveni su sudovi kao takvi svi zajedno sintetični. Bilo bi naime besmisleno, da se analitičan sud zasniva na iskustvu, jer ja iz svoga pojma i ne smijem izaći da stvorim sud, pa mi dakle nije potrebno svjedočanstvo iskustva. Da je tijelo protežno, jest načelo koje a priori stoji i nije iskustven sud. Jer prije nego što prijeđem na iskustvo, imam sve uvjete za svoj sud već u pojmu iz kojega samo treba da prema načelu proturječja izvučem predikat, pa mogu time ujedno postati svjestan nužnosti suda koju mi iskustvo i ne bi moglo pružiti. Ako ja naprotiv u pojam tijela uopće i ne uključujem predikat težine, on ipak označuje predmet iskustva pomoću jednoga dijela toga iskustva kojemu ja dakle mogu dodati druge dijelove istog iskustva kao nešto što pripada onome prvome. Ja pojam tijela mogu prije toga analitički spoznati pomoću obilježja protežnosti, neprobojnosti, oblika itd. No sada ja svoju spoznaju proširujem, a obazirući se na iskustvo, od kojega sam apstrahirao taj pojam tijela, nalazim da je s gornjim obilježjima svagda povezana i težina, pa je dakle kao predikat sintetički dodajem onome pojmu. Iskustvo je dakle ono na čemu se osniva mogućnost sinteze predikata težine s pojmom tijela, jer oba pojma, premda jedan nije sadržan u drugome, kao dijelovi jednoga cijela, naime iskustva, koje je samo sintetična veza zorova, pripadaju premda samo slučajno jedan drugome. [fus. 1, str. 27].

20 2 izdanje: dakle nije.

21 2. izdanje: a za koji on unatoč tome drži da je povezan s njime?

22 2. izdanje: novi dobitak.

23 Ovaj se dio nalazi u navedenom hrv. izd. Kritike kao Dodatak II (str. 380) – op. prep.

24 Prema Erdmannu.

25 Riječi „izvan njega“ dodane su prema Erdmannovoj dopuni.

26 Ovaj (3) paragraf dodatak je 2. izdanju.

27 Uvod V i II. vidi pod Dodatkom II. i I. [počevši od str. 377 nav. izd. Kritike – op. prep.]

28 Odsjek: „Stoga – vanjski predmeti“ u drugome je izdanju skraćen i glasi:

Naime ni iz jedne od njih ne mogu se izvesti sintetična načela a priori, kao što to § 3. izvodi iz zora u prostoru. Stoga im, točno govoreći, ne pripada nikakav idealitet, premda se s predodžbom prostora slažu u tome, što pripadaju subjektivnoj kakvoći vrste osjetila, npr. vida, sluha, osjećaja pomoću osjeta boja, zvukova, topline. No kako su ono osjeti, a ne zorovi, iz njih se ne da spoznati nikakav objekt, najmanje pak a priori.

29 Ovo će se kasnije razviti u poznatu Agripinu trilemu, odnosno tri osnovna od pet Agripinih tropa ili modusa: modus iz beskonačnosti, hipoteze i cirkularnosti. Tropi ili modusi su oblici skeptičkih argumenata kojima se pokazuje da se za svako vjerovanje može naći njemu jednako vrijedno suprotstavljeno vjerovanje, što prema skepticima pokazuje, da se trebamo suzdržati od zastupanja vjerovanja (Vidjeti poglavlje 6. Skepticizam).

30 Ova se rasprava dotiče rasprave o apriornome znanju kod Aristotela. Vidjeti poglavlje 2. Urođeno znanje i apriorna spoznaja.

31 Pojovi 'teza', 'antiteza' i 'sinteza' nisu Hegelovi, ali su se uvriježili u interpretacijama Hegelove dijalektike. Vidi u J. Cottingham, 1996.

32 Riječ sila ovdje se upotrebljava u širokom i običnom smislu. Njezino bi točnije tumačenje dalo daljnje priloge ovom dokazivanju. Vidi odjeljak VII. (Ova bilješka dodata je u izdanju F.)

33 Moralne ili vjerovatne: Izdanja E i F.

34 Misli se na tijelo Kristovo u pričesti (opaska izdavača)

35 (U čitavoj svjetovnoj povijesti: izdanja E i F.)

36 (Izdanja E do K stavljaju: ne slijedi li prirodno mašta ljudi za njihovim pamćenjem.)

37 Taj je odlomak bio dodan u izdanju K.

38 Plutarch, in vita Catonis Min. 19.

39 Taj je odlomak bio dodan u izdanju F.

40 Očevidno je da nijedan Indijac ne bi mogao imati iskustvo da se voda ne smrzava u hladnoj klimi. Tu se priroda nalazi u stanju koje je njemu sasvim nepoznato, i njemu nije moguće a priori kazati što ći iz toga proizaći. Tu se radi o stvaranju nove iskustvene činjenice, čija je posljedica uvijek nesigurna. Čovjek neki put može prema analogiji naslutiti što će slijediti ali to je ipak samo slutnja. A treba priznati da u ovom slučaju smrzavanja događaj nastaje suprotno pravilima analogije, i da je takav da ga racionalni Indijac ne bi očekivao. Djelovanje hladnoće na vodu nije postepeno, prema stupnjevima hladnoće, već kada god voda dolazi do ledišta, ona iz potpuno tekućeg stanja trenutno prelazi u sasvim kruto stanje. Takav bi se događaj mogao zato nazvati neobičnim i zahtjeva vrlo jako svjedočanstvo da bi bio vjerojatan ljudima u toploj klimi; ali ipak nije čudesan, niti je suprotan jednolikom iskustvu o prirodnom toku u slučajevima gdje su sve okolnosti iste. Stanovnici Sumatre uvijek su vidjeli da je voda tekuća u njihovoj vlastitoj klimi, i smrzavanje njihovih rijeka trebalo bi smatrati čudom; međutim oni nikad nisu vidjeli vodu u Moskoviji za vrijeme zime, pa zato oni postupajući razborito ne bi mogli određeno reći do kakve bi posljedice tamo došlo. (Ta se bilješka prvi put pojavila na posljednjoj stranici izdanja F, s predgovorom; udaljenost piščeva od tiskare uzrok je zbog kojeg sljedeći odlomak nije stigao na vrijeme da bude umetnut na pravo mjesto.)

41 Ponekad se neki događaj sam po sebi ne mora činiti suprotan prirodnim zakonima, a ipak, kad bi se uistinu zbio, mogao bi se zbog nekih okolnosti nazvati čudom, jer ustvari jest suprotan tim zakonima. Kad bi tako osoba koja pretendira na božansku moć zapovijedila bolesniku da bude zdrav, a zdravom čovjeku da padne mrtav, oblacima da prospu kišu, a vjetrovima da pušu, ukratko, kad bi naredila da se dese mnogi prirodni događaji koji bi smjesta uslijedili na njezinu zapovijest, svi bi se oni s pravom smatrali čudima, jer su u ovom slučaju suprotni prirodnim zakonima. Jer ako ostane ikakva sumnja da su se događaj i zapovijest podudarali slučajno, onda čuda nema, niti su prirodni zakoni pogaženi. Ako je ta sumnja otklonjena, onda to očito jest čudo i ti su zakoni pogaženi; jer ništa ne može biti suprotnije prirodi nego da glas ili zapovijest jednog čovjeka imaju takav utjecaj. Čudo se može točno definirati kao gaženje nekog prirodnog zakona posebnim voljnim činom Božanstva ili posredništvom neke nevidljive sile. Ljudi ili mogu otkriti čudo, ili ne mogu. Ovo ne mijenja njegovu prirodu I bit. Kad bi se neka kuća ili brod podigao u zrak, bilo bi to nevidljivo čudo. Kad bi se podiglo pero, premda nema ni tako slabog vjetra kakav je u tu svrhu potreban, bilo bi to jednako zbiljsko čudo, makar za nas I ne tako primjetljivo.

42 (Ni u kakvoj povijesti: izdanje E i F.)

43 (Ovaj je odlomak štampan kao bilješka u izdanjima E do P.)

44 (Lukavog varalice: izdanja E do P.)

45 U izdanjima E do P dodana je slijedeća bilješka: Ovdje bi se možda moglo prigovoriti da postupam brzopleto i da svoje pojmove o Aleksandru stvaram samo prema izvještaju koji je o njemu dao Lukijan, njegov osvjedočeni neprijatelj. Bilo bi zaista poželjno da su se sačuvali neki od izvještaja koje su objavili njegovi sljedbenici i pomagači. Suprotnost i kontrast u karakteru i ponašanju istog čovjeka, kako ih ocrtava prijatelj ili neprijatelj, toliko su jaki čak i u običnom životu, a još više u tim religijskim stvarima, na primjer, između Aleksandra i Sv. Pavla. Vidi pismo g. Gilbertu Westu o obraćenju i apostolstvu Sv. Pavla.

46 Hist. Lib. v. cap. 8. Svetonije daje gotovo isti izvještaj u vita Vesp. 7. (Na Svetonija je naknadno ukazano u Errata uz izdanje F.)

47 (20:izdanje E do N.)

48 (U izdanjima E do P stoji umjesto toga: I kad ju je kardinal ispitao, vidio je da je noga uistinu prirodna, kao i druga.)

49 Tu je knjigu napisao Mons. Montgeron, savjetnik ili sudac pariskog parlamenta, čovjek ugledan i karakteran, koji je također bio mučenik za stvar i za koga se kaže da se nalazi negdje u tamnici zbog svoje knjige.

Postoji još jedna knjiga u tri sveska (pod naslovom Recueil des Miracles de l’Abbé Paris) koja izvještava o mnogima od tih čuda s uvodnim primjedbama koje su vrlo dobro napisane. Međutim, kroz sve se njih provlači smiješna usporedba između čuda nađeg Spasitelja i onih opatovih, te se tvrdi da je evidencija posljednjih jednaka evidenciji prvih, kao da bi se svjedočanstvo ljudi ikad moglo mjeriti sa svjedočanstvom samog Boga, koji je vodio pera nadahnutih pisaca. Kad bi se ti pisci uistinu smatrali samo ljudskim svjedocima, francuski je autor vrlo skroman u usporedbi s njima; jer on bi s izvjesnim prividnim razlogom morao tvrditi da jansenistička čuda znatno nadmašuju druga po evidenciji i vjerodostojnosti. Slijedeće okolnosti uzete su iz autentičnih dokumenata koji su umetnuti u spomenutu knjigu.

Mnoga od čuda opata Parisa dokazali su neposredno svjedoci pred oficijalatom ili biskupskim dvorom u Parizu, pred očima kardinala Noaillesa, čije poštenje i inteligenciju nikad nisu osporili ni njegovi protivnici.

Njegov nasljednik (G. de Ventimille) na nadbiskupskoj stolici bio je protivnik jansenista, te je iz tog razloga bio odavna pozvan na to mjesto. No 22 rektora ili župnika Pariza s najvećom ga upornošću salijeću da bi ispitao ta čuda o kojima tvrde da su poznata čitavom svijetu i nesumnjivo su sigurna; ali on se mudro toga odrekao.

Molinistička stranka pokušavala je obesnažiti ta čuda u jednom slučaju, u onom gđice le Franc. No iako je njihov postupak u mnogočemu u krajnjoj mjeri nepravilan, osobito zbog toga što su saslušali samo nekoliko jansenističkih svjedoka koje su podmitili, usprkos tome, kažem, uskoro su se našli prigušeni rojem novih svjedoka, 120 na broju, većina od njih ljudi i u Parizu poznati po vjerodostojnosti i imutku, koji su se zakleli za čudo. Ovo je bilo popraćeno svečanom i ozbiljnom molbom upućenom parlamentu. No parlamentu je vlast zabranila da se u to miješa. Na koncu se primijetilo da tamo gdje su ljudi zagrijani gorljivošću i oduševljenjem nema ljudskog svjedočanstva koje bi bilo tako jako da ne bi moglo govoriti u korist najvećeg apsurda; a oni koji su tako ludi da takvim sredstvima ispituju slučaj i da traže pojedine greške u tom svjedočanstvu gotovo će sigurno doći u nedoumicu. Jadna mora biti prijevara koja u takvoj borbi neće pobijediti.

Svi koji su u to vrijeme bili u Francuskoj, čuli su kakav je glas uživao gosp. Heraut, lieutenant de police, o čijoj se budnosti, oštroumnosti, aktivnosti i širokoj inteligenciji mnogo govorilo. Taj član gradske uprave, čija su ovlaštenja po prirodi dužnosti gotovo apsolutna, dobio je punomoć da suzbija ili ozoglašuje ta čuda, te je često puta naglo hapsio i ispitivao njihove svjedoke i učesnike, ali nikad nije uspio naći ništa zadovoljavajuće.

U slučaju gđice Thibaut poslao je slavnog de Sylvu da je ispita; njegov je iskaz vrlo neobičan. Liječnik izjavljuje da je nemoguće da bi ona mogla biti tako bolesna kako svjedoci izjavljuju, jer je nemoguće da bi se ona u tako kratko vrijeme tako savršeno oporavila kako ju je on našao. Zaključivao je, kao razuman čovjek, prema prirodnim uzrocima; ali mu je suprotna stranka odgovorila da je čitava stvar čudo i da je njegov iskaz upravo najbolji dokaz za to.

Molinisti su bili u mučnoj nedoumici. Nisu smjeli priznati apsolutnu nedovoljnost ljudskih iskaza da bi se dokazalo čudo. Bili su prisiljeni izjaviti da su ta čuda djelo vještica i đavola. No rečeno im je da bi tome pribjegli i stari Židovi.

Nijedan jansenist nije se našao u neprilici da objasni zašto su prestala čuda kad je groblje zatvoreno kraljevim ukazom. Ti su izvanredni događaji bili posljedica dodirivanja groba, a kad se grobu nitko nije mogao približiti, nisu se mogle očekivati ni posljedice. Bog bi zaista u času mogao srušiti zidove, ali on je gospodar vlastite milosti i vlastitih djela, i nije na nama da ih opravdavamo. On nije srušio zidove svakog grada kao Jerihona, zvukom ovnova roga, niti je razvalio zatvor svakog apostola, kao onaj u kojem je bio sv. Pavao.

Nitko manji nego Duc de Chatillon, vojvoda i per Francuske, čovjek najvišeg reda i iz najbolje porodice, svjedoči o čudesnom liječenju koje je prošao jedan njegov sluga koji je više godina proživio u njegovoj kući s vidljivom i opipljivom bolešću.

Zaključit ću s primjedbom da nijedno svećenstvo nije zbog svog strogog načina više slavljeno od svjetovnog svećenstva Francuske, a osobito su bili slavljeni rektori i župnici Pariza koji su posvjedočili te prijevare.

Učenost, duh i poštenje gospode i stroga moralnost opatica Port-Royala mnogo se slave u čitavoj Evropi. No svi oni svjedoče o čudu koje se desilo nećakinji slavnog Pascala, čiji su sveti život kao i izvanredna nadarenost dobro poznati. (U izdanju F dodato je: iako je on također vjerovao u to i u mnoga druga čuda o kojima je imao manje prilike da se obavijesti. Vidi njegov životopis. Ovdje završava izdanje F.) Slavni Racine izvještava o tom čudu u slavnoj povijesti Port-Royala i potkrepljuje ga svim dokazima koje je o njemu moglo dati mnoštvo opatica, popova, liječnika i plemića, sve ljudi nesumnjivo vjerodostojnih.Nekoliko pisaca, osobito biskup Tournayski, smatrali su to čudo tako sigurnim da su ga iskorišćavali za pobijanje ateista i slobodnih mislilaca. Kraljica-regentkinja Francuske, koja je imala mnoštvo predrasuda protiv Port-Royala, poslala je svog vlastitog liječnika da ispita čudo. On se vratio kao potpun obraćenik. Ukratko, nadnaravno liječenje bilo je tako neosporno da je na neko vrijeme spasilo taj slavni samostan od propasti koja mu je prijetila od jezuita. Da je ono bilo varka, sigurno bi je razotkrili tako oštroumni i silni protivnici, te bi moralo ubrzati propast onih koji su ga udesili. Kad naši duhovnici mogu sagraditi tako silan zamak od tako bijedne građe, kako su čudesnu građevinu mogli podići iz tih i mnogih drugih okolnosti koje nisam spomenuo! Kako bi često velika imena Pascala, Racina, Arnaulda, Nicola odzvanjala u našim ušima? No kad bi bili mudri, radije bi prihvatili čudo kao nešto što je tisuću puta vrednije nego sve ostalo u njihovoj zbirci. Osim toga, ta građa može vrlo dobro poslužiti njihovoj svrsi. To je čudo uistinu izvedenododirom prave svete bodlje svetog trna koji je bio sastavni dio svete krune koja itd. (Ta je bilješka dodana u izdanju F.)

50 Lucretius IV. 594 – (Ta je primjedba dodana u izdanju F, a neispravni prijevod uvršten je u tekst u izdanju M.)

51 (Nikako ne može uzdići: izdanje E i F.)

52 (Taj i slijedeća tri odlomka dani su u obliku bilješke u izdanju E do P.)

53 (Ta je rečenica dodana u izdanju K.)

54 (I poštenje: izdanja E do P.)

55 (Taj odlomak, koji se nalazi u izdanjima E do F, također je uvršten u bilješke u izdanjima K do F. Na latinskom je citiran u izdanjima K do Q.)

56 Nov. Org. lib. II. Aph. 29.

57 Pojam emocija koji koristimo nije pojam kojega su jednoobrazno koristili antički i novovjekovni filozofi. Oni češće govore o požudi, žudnji i strastima naglašavajući siloviti i često ne-razumski karakter ove vrste mentalnih stanja ili ideja. Međutim, kako zapravo referiraju na ono što se u suvremenim raspravama smatra emocijama, smatrale smo opravdanim upotrebljavati jedinstveni pojama 'emocija'.

58 Može se čak činiti da Hume koristi pojam emocija za mirne emocije, a strasti za silovite ili gorljive. Radi jednostavnosti, mi upotrebljavamo pojam emocija neprecizno označavajući istim pojmom cijelu skupinu fenomena za koju Hume koristi oba pojma.

59 Uočite da je to u osnovi isti problem s kojim se susreće i Protagora (vidjeti poglavlje 1. Percepcija), koji počiva na problemu sukobljenih pojava. No, Protagorino rješenje je drugačije od skeptičkoga budući da Protagora zaključuje da možemo znati kakav je med, odnosno da je med iz gornjega primjera i sladak i gorak. Naime, sladak je za onoga kome se čini da je sladak, gorak za onoga kome se čini da je gorak.

60 Vidjeti u Hilary Putnam, Reason, Truth and History.

61 U izbor iz djela u ovom poglavlju svakako pripada prva meditacija iz Descartesovih Meditacija o prvoj filzofiji (Meditationes de prima philosophia, 1641). Međutim, kako je ona u cjelosti preuzeta u prvom poglavlju, Percepcija, upućujemo čitatelje na ponovno čitanje iste. Također, upućujemo čitatelja da promisli o sljedećim pitanjima:

1. Što je cilj Descartesovog skepticizma?

2. Mogu li se, prema Descartesu, na percepciji temeljiti tvrdnje o postojanju vanjskoga svijeta?

3. Zašto Descartes smatra da ni za što ne možemo tvrditi da znamo ukoliko ne možemo dokazati da se, o toj stvari, ne varamo?

62 Vidjeti u poglavljima 3, Razum i zaključivanje i 7. Um i stvarnost.

63 Ludwig Witthenstein, On Certainty, Oxford, Blackwell, 1977.

64 Dok je u srednjovjekovnoj filozofiji 'realizam' označavao stav u pogledu realnosti univerzalija, za uvođenje značenja pojma realizma kojeg danas koristimo u suvremenu filozofiju zaslužan je Michael Dummett. Predložio je da realizam (i antirealizam) označavaju dvije suprotne teorije značenja, tako da realizam označava stajalište koje značenje rečenica definira kroz uvjete istinitosti (stvarna stanja stvari koja ih čine istinitima), a antirealizam kroz uvjete tvrđenja (uvjete koji čine opravdanim tvrditi tu rečenicu). (Vidjeti detaljnije u nizu Dummettovih djela Dummett, M., (1959), Truth and Other Enigmas, Cambridge, MA, HArvard University Press; Dummett, M., (1991), The Logical Basis of Metaphisics, Cambridge, MA, HArvard University Press; Dummett, M., (1993), The Seas of Language, Cambridge, MA, Harvard University Press; Dummett, M., (1993), The Origins of Analytical Philosophy, Cambridge MA, Harvatd University Press. ) Do danas se, međutim, upotreba pojmova realizma (i antirealizma), proširila i uvriježila sa svojim posebnostima u različitim filozofskim domenama.

65 Čitatelja može zbunjivati upotreba pojma 'um' u odnosu na pojam 'razum' čija se značenja u svakodnevnome diskursu ponekad čak i poistovjećuju. U filozofskim raspravama radi se o pojmovima koji imaju različito značenje. Pojednostavljeno, um je širi pojam koji referira na duhovnost (ponekad na duhovnu supstanciju), mentalnost i misaonost i, u tom smislu, uključuje složeniji skup spoznajnih sposobnosti (primjerice, vezuje se i uz pitanja o svijesti, pamćenju, vanjskom i unutrašnjem iskustvu, uobrazilji i/ili imaginaciji, uz moralnu i religijsku spoznaju i slično). Razum je, s druge strane, vezan poglavito uz zaključivanje (izvođnje sudova iz premisa prema određenim pravilima) i formalne uvjete istinitosti. Razum se često, kao posebna spoznajna sposobnost, kontrastira iskustvu kao izvoru spoznaje u smislu da mu se pripisuje uloga u uređivanju i ispravljanju iskustvene/osjetilne spoznaje i u koherentnom razumijevanju svijeta koje je intersubjektivno (zajedničko svim spoznavatljima) što nije slučaj s osjetilnom/iskustvenom spoznajom). Kada govorimo o odnosu uma i stvarnosti, referiramao na odnos misaonosti ili mentalnosti u odnosu na stvarnost koja je od te misonosti neovisna (dakle, ne samo na odnos zaključivanja i stvarnosti i ne samo o racionalnosti naše spoznaje vanjskog svijeta).

66 Vidi poglavlje 2. Urođeno znanje i apriorna spoznaja

67 Mogli bismo Descartesovo zaključivanje prikazati na sljedeći način:

1. Osjetilne ideje ne ovise o našoj volji (nismo svjesni da ih mi sami izazivamo).

2. Stoga, osjetilne ideje su uzrokovane nečim što je izvanjsko mome umu – vanjskim svijetom.

3. Stoga, postoji nešto izvanjsko mojem umu – vanjski svijet.

68 Način zaključivanja mogao bi se predstaviti na sljedeći način:

1. Postoji Bog koji ne obmanjuje.

2. Bog koji ne obmanjuje ne bi dopustio da griješimo (dao nam sposobnost da posebnom sigurnosti vjerujemo

u nešto i pri tom nam ne bi dao sposobnost da ispravimo pogrešna vjerovanja)

3. Stoga, ne griješimo u slučajevima kada sa velikom sigurnosti u nešto vjerujemo jer imamo mogućnost da,

ako griješimo, te greške ispravimo.

69 Vidjeti u poglavlje 1. Percepcija

70 Vidjeti poglavlje 1. Percepcija.

71 Vidjeti poglavlje 3. Razum i zaključivanje

72 Vidjeti poglavlje 2. Urođeno znanje i apriorna spoznaja

 Odlomci iz 'Rasprave o načelima ljudske spoznaje' u ovom poglavlju u jednom dijelu već se pojavljuju i u poglavlju o percepciji. Međutim, kako je Berkeleyjev stav o primarnim i sekundarnim idejama, odnosu pojavnog i stvarnog najuže isprepleten s njegovim temeljnim stavovima o percepciji, bile smo u dilemi kako izvornim tekstom potkrijepiti Berkeleyjev stav o odnosu uma i stvarnosti, a ne ponavljati neke odlomke vezane uz narav percepcije. Držimo da je zbog boljeg razumijevanja dopustivo ponoviti neke dijelove kako bismo olakšali slijeđenje Berkeleyjeve misli o ovoj temi.

3³ A čini mi se jednako očiglednim i – (A) A jednako mi je očigledno i to

3⁴ to se čini – (A) to mi je

3⁵ što su – (A) što su, molim vas,

3⁶ opažaja – (A) opažaja. Uistinu su predmet i osjet ista stvar, tako da ne mogu biti apstrahirani jedan od drugoga.

3⁷ njihov bitak – (A) njihov esse

3⁸ da bi se… opaženosti – (A) da bih to pokazao u punom svjetlu i očevidnosti jednog aksioma, čini se dostatnim pobuditi čitateljevu refleksiju kako bi mogao slobodan i izbavljen iz svih zavrzlama riječi i opterećenja prihvaćenim zabludama nepristrano sagledati vlastito značenje i upraviti svoje misli na sam predmet.

3⁹ slijedi – (A) biva očito

4⁰ dokazalo ( for the fuller proof) – (A) dokazalo ( for the fuller demonstration)

4¹ I slično, to jest – (A) etc., i.e.

4² I slične kakvoće – (A) etc.

4³ kretanje – (A) kretanje, etc.

4⁴ proturiječje – (A) proturiječje. Do te mjere da ne bih trebao držati potrebnim trošiti više vrijeme na izlaganje njegove apsurdnosti. No, budući da se postavka opsojnosti tvari, čini se, tako duboko ukorijenila u umu filozofa i proizvela zatim tolike loše posljedice, opredijelio sam se radije za to da budem dosadan i zamoran negoli da propustim išta što bi moglo voditi k punom razotkrivanju i iskorijenjivanju te predrasude.

4⁵ I slične sekundarne kakvoće – (A) etc.

4⁶ građom i kretanjem – (A) građom, kretanjem, etc.

4⁷ I pokrenutog tijela , - (A) tijela u kretanju

5⁰ određene osjetilne kakvoće – (A) boje, okusi, etc.

5¹ promjene u bilo kojem izvanjskom predmetu? – (A) izvanjske promjene

6⁰ da – (A) da mi

6¹ Vrlo je – (A) Kad bi se ljudi samo okanili toga da se bave riječima, mi bismo se, uvjeren sam, brzo složili u vezi s tim. Vrlo je

73 Osjeti, odnosno – (A) osjeti, pojmovi, odnosno

74 Ketanja i veličine – (A) kretanja, veličine, etc.

* Kad spoznaja malo po malo uznapreduje, nije moguće spriječiti, da se neki izrazi, koji su već postali klasični i potječu iz djetinjskog doba znanosti, ne čine nedovoljni i neprikladni, a da izvjesna nova i više primjerena upotreba ne dođe u opasnost da se zamijenjuje sa starom. Analitička metoda, ukoliko je sintetičkoj oprečna, nešto je sasvim drugo nego skup analitičkih načela. Ona samo znači, da od onoga, što se traži, polazimo, kao da je dano i da se dižemo do uvjeta, pod kojima je jedino moguće. Kod ovoga načina naučavanja služimo se češće samim sintetičkim sudovima, kao što za to daje primjer matematička analiza, pa bi se bolje mogao nazvati regresivnim načinom naučavanja, za razliku od sintetičkog ili progresivnoga. Ime analitika dolazi još i kao jedan od glavnih dijelova logike. Time se misli logika istine u opreci prema dijalektici. Ni ovdje se zapravo ne gleda na to, da li su spoznaje, koje njoj pripadaju, analitičke ili sintetičke.

75 Odlomak slijedi od paragrafa § 18, str. 55 nav. izd. – op. prep.

76 Vidjeti poglavlje 1 Percepcija

77 Vidjeti poglavlja 1 Percepcija i 6 Skepticizam.

78 Chisholm, R., (1982), The Foundations of Knowing, Minneapolis, University of Minnesota Press

79 Vidjeti poglavlje 1 Percepcija