Epistemologija je područje filozofije koje se bavi problemima znanja. U knjizi je epistemologija, međutim, shvaćena u širem smislu od onog u kojem se epistemologija razumijeva kao puka teorija znanja


Pitanja: 1. Koji su stupnjevi spoznaje za Aristotela?



Download 2,91 Mb.
bet28/35
Sana23.06.2017
Hajmi2,91 Mb.
#13290
1   ...   24   25   26   27   28   29   30   31   ...   35

Pitanja:

1. Koji su stupnjevi spoznaje za Aristotela?

2. Na što se odnosi najviši stupanj znanja?


Rene Descartes

Meditacije o prvoj filzofiji (Meditationes de prima philosophia, 1641)
V. Razmišljanje

O bivstvu tvarninâ; i još jednom o Božjoj opstojnosti

Ostaje mi istražiti još mnogo toga o Božjim svoj­stvima, mnogo toga o naravi mene samoga i mojeg duha; ali time ću se pozabaviti možda jednom drugom zgodom, dok mi se sad ništa drugo ne čini prečim (pošto sam primijetio čega se treba čuvati i što valja činiti kako bi se došlo do istine) nego da se pokušam izbaviti iz dvojba u koje sam bio zapao prošlih dana, te da razvidim može li se otkriti štogod sigurno u tvarninama.

Samo, prije nego što istražim da li neke takve stvari postoje izvan mene, moram razmotriti njihove zamisli ukoliko su u mojoj svijesti, i vidjeti koje su od njih odjelite, a koje zbrkane.

Tako, prije svega odjelito zamišljam kolikoću, koju filozofi obično nazivaju stalnom, ili protežnost te kolikoće ili bolje protegnuće kakve stvari u dužinu, širinu, dubinu; tu ubrajam različite dijelove; pa tim dijelovima pripisujem veličine, likove, položaj i mjesna gibanja, a tim gibanjima opet bilo koje trajanje.

I nisu tê stvari samo tako, općenito promatrane, meni posve poznate i bjelodane, nego - pažljivo promatrajući - poimam i nebrojene pojedinosti o likovima, o broju, o gibanju i sličnome, istina o kojima toliko je očita i tako sukladna s mojom naravi, da kad ih prvi put otkrivam ne čini mi se kako upoznajem štogod novo koliko da se prisjećam onoga što sam prije znao, ili da tek sad opažam one stvari koje su već odavno bile u meni, samo što im prije nisam obratio pozornost svojeg duha.

A ono što je ovdje, mislim, vrijedno najviše pozornos­ti jest kako u sebi otkrivam nebrojene zamisli o stanovitim stvarima za koje se, premda možda izvan mene nigdje ne opstoje, ipak ne može reći da su ništa; pa iako o njima nekako svojevoljno mislim, ipak ih ja nisam izmislio, nego one imaju svoje istinske i nepro­mjenljive naravi. Kao kad, na primjer, zamislim trokut, onda možda takav lik izvan moje svijesti nigdje na svijetu ne postoji, niti je postojao, pa ipak posve je određena njegova narav, ili bivstvo, ili oblik, koji je nepromjenljiv i vječan, što ja nisam izmislio, i koji ne ovisi o mojem duhu; kao što proizlazi iz toga da se mogu dokazati različita svojstva dotičnog trokuta, naime kako su tri njegova kuta jednaka dvama pravim, kako je nasuprot njegova najvećeg kuta najveća stranica i slično, što sve sad - htio ili ne htio - jasno spoznajem, čak i ako nikad prije nisam o tome razmišljao kad sam zamišljao trokut, te to tako nisam izmislio.

Samog se predmeta opet ne tiče, ustvrdim li kako mi je možda putem osjetilâ od izvanjskih stvari došla ta zamisao trokuta, jer sam naime nekoliko puta viđao tijela trokutnog lika; mogu ja izmisliti druge nebrojene likove, o kojima ne može biti nikakve sumnje da su mi ikad došli s pomoću osjetilâ, pa da ipak uzmognem i o njima, ništa manje nego o trokutu, dokazati različita svojstva. Svi su tî likovi zaista istiniti, kad ih jasno spoznajem, te su stoga nešto, a ne jednostavno ništa: bjelodano je naime – sve ono što je istinito jest nešto; a već sam dostatno dokazao kako su istinite sve one stvari koje jasno spoznajem. A da to i nisam dokazao, takva je zaista narav mojeg duha te ne mogu ne pristati na njih barem sve dotle dok ih jasno shvaćam; a sjećam se kako sam uvijek već i prije ovog vremena - kad sam najviše pristajao uz osjetilne pred­mete - bjelodano priznavao kao najsigurnije od svih ostalih one istine koje pripadaju likovima ili brojevima, ili ostalim stvarima u aritmetici ili geometriji ili uopće čistoj i odmišljenoj matematici.

Ako već samo iz toga što mogu zamisao bilo koje stvari izvući iz svoje svijesti, proizlazi da sva ona svojstva za koja jasno i odjelito shvaćam kako pripadaju toj stvari, njoj zaista i pripadaju, zar se odatle ne može izvesti i dokaz o Božjoj opstojnosti? Zaista, njegovu zamisao, to jest zamisao najsavršenijeg bića, ne nalazim u sebi ništa manje nego zamisao bilo kojeg lika ili broja; i ništa manje jasno i odjelito razumijevam kako njegovoj naravi pripada da uvijek opstoji, upravo kao što ono koje dokazujem o nekom liku ili broju pripada naravi toga lika ili broja; pa i kad ono o čemu sam proteklih dana razmišljao ne bi bilo sve istinito, Božja bi opstoj­nost morala u mene imati barem onaj stupanj sigurnosti koji su dosad imale matematičke istine.

Premda, zapravo, sprva ovo nije posve bjelodano, nego poprima donekle oblik izmudrine. Jer sam, naime, naviknuo u svim ostalim stvarima razlikovati opstojnost od bivstva, lako sebe nagovorim kako se ona može odvojiti i od Božjeg bivstva, te tako zamisliti da Bog ne opstoji. Ali kad se pozornije promisli, očito je kako se isto tako ne može Božja opstojnost odvojiti od Božjeg bivstva kao što se od bivstva trokuta ne može odvojiti veličina njegovih triju kutova jednakih dvama pravim. Ili kao što se ne može odvojiti zamisao brijega od zamisli doline: stoga je isto tako neprihvatljivo misliti Boga (to jest: najsavršenije biće) kojem nedostaje opstojnosti (to jest: kojemu manjka neko savršenstvo) kao i brijeg kojem manjka dolina.

Ali uistinu, to kad ne mogu Boga zamisliti nego kao opstojećeg - kao što ne mogu zamisliti brijeg bez doline, a zaista zbog toga što zamišljam brijeg s dolinom iz toga nikako ne slijedi da bilo koji brijeg na svijetu postoji - nikako zbog toga što mislim o Bogu kao opstojećem ne slijedi da Bog opstoji: jer moje mišljenje ne nameće nikakvu nužnost stvarima; pa kao što se može zamisliti krilat konj, iako ni jedan konj nema krila, tako možda mogu izmisliti i opstojećega Boga, iako nikakav Bog ne opstoji.

Naravno, i tu se krije izmudrina; jer zbog toga što ne mogu misliti o brijegu bez doline, nikako ne sli­jedi da igdje postoji brijeg i dolina, nego samo da se brijeg i dolina - postojali ili ne postojali - ne mogu odvojiti jedno od drugoga. Dočim, zbog toga što o Bogu ne mogu misliti nego kao o opstojećem, slijedi da je opstojnost neodvojiva od Boga, te da on stoga istinski opstoji; i ne zbog toga što to postiže moje mišljenje ili što ono bilo kojoj stvari nameće neku nužnost, nego naprotiv, jer takvo moje mišljenje određuje nužnost same stvari, naime Božje opstojnosti: jer meni nije slobodno misliti o Bogu bez opstojnosti (to jest: o najsavršenijem biću bez najvišeg savršenstva), kao što mi je slobodno zamišljati konja s krilima ili bez njih.

Isto tako ovdje ne treba reći kako je potrebno pretpos­taviti opstojećega Boga, pošto sam već bio utvrdio da on posjeduje sva savršenstva - a opstojnost je tek jedno od njih - pa prva pretpostavka i nije bila potrebna; kao što nije potrebno ni da ja vjerujem kako se svi četverostrani likovi mogu ucrtati u kružnicu; a kad bi to ipak pretpos­tavio, morao bih povjerovati kako se kosa četverina može nacrtati u kružnici, što je očigledno lažno. Jer, iako nije nužno da se ikad upustim u bilo koju misao o Bogu, ipak kad god mi se svidi misliti o prvom i najvišem biću, te njegovu zamisao izvaditi iz riznice svojeg duha, nužno je da mu pripišem sva savršenstva, iako ih sad ne moram ni sva nabrajati, niti se posebnima pozabaviti: a ta nužnost posve dostaje da poslije, pošto spoznam kako je opstoj­nost savršenstvo, ispravno zaključim da opstoji prvo i najviše biće: kao što nije potrebno da zamislim bilo koji trokut, ali kad god hoću razmatrati pravokutni lik samo s tri kuta, nužno je da mu pripišem svojstva iz kojih ispravno slijedi kako sva tri njegova kuta nisu veća od dva prava kuta, iako ja baš to zasad ne opažam. A kad istražujem koji se likovi mogu ucrtati u kružnicu, nikako nije nužno da mislim kako se tu ubrajaju svi če­tverostrani likovi; što više, ne mogu takvo što ni zamis­liti, sve dotle dok ne želim prihvatiti ništa ukoliko to ne razumijevam jasno i odjelito. Stoga je golema razlika između takvih lažnih pretpostavki i istinskih zamisli koje su mi prirođene, a od kojih je prva i glavna zamisao Boga. Jer zaista - na različite načine shvaćam kako ona nije štogod izmišljeno, ovisno o mojem mišljenju, nego je slika istinske i nepromjenljive naravi: jer, prvo, ne mogu smisliti ni jednu drugu stvar čijem bi bivstvu pripadala opstojnost, osim samog Boga; i, drugo, jer ne mogu razumjeti dvojicu ili više takvih Bogova, i jer, pretpostavivši da jedan opstoji, jasno uviđam kako je nužno da je vječno i otprije opstojao i da će opstojati u vječnosti; te shvaćam u Bogu još mnoge druge stvari od kojih ja ni jednu ne mogu ni oduzeti ni izmijeniti.

Ali, kojom god se vrstom razloga poslužio, uvijek se vraća na to da me u cijelosti mogu uvjeriti samo one stvari koje poimam jasno i odjelito. Pa iako od tih koje tako poimam neke svakomu su dostupne, dok se druge otkrivaju samo onima koji ih izbliže razmotre i pomnije istraže, ipak i tê -pošto se napokon otkriju - nisu ništa manje sigurne od onih prvih. Iako se, na primjer, ne čini tako jednostavnim da je u pravokutnog trokuta četverina nad osnovicom jednaka zbroju četverina obiju stranica kao i da osnovica leži nasuprot najvećem kutu trokuta, ipak se i tomu ništa manje vjeruje pošto je jednom spoznato. Što se pak samog Boga tiče, da nisam zatrpan predrasudama, i da slike osjetninâ ne opsjedaju moje mišljenje, niti bih od njega što prije niti lakše spoznao; jer što je samo po sebi očitije nego da jest, da opstoji najviše biće ili Bog, jedini čijem bivstvu pripada opstojnost?

Zatim, iako je trebalo da pozorno razmatram kako bih i to shvatio, sad ne samo što sam u to jednako siguran kao i u sve ostalo što mi se čini najsigurnijim nego dapače uviđam da od tog samog ovisi tako i pouzdanost drugih stvari, te se bez njega ne može ništa nikad savršeno spoznati.

Jer, premda sam takve naravi te ne mogu ne vjerovati da je istinito ono što zahvaćam veoma jasno i odjelito, ja sam još i takve naravi te ne mogu duhovni pogled upirati uvijek u jednu te istu stvar kako bih je jasno shvatio, pa mi se često vraća sjećanje na ranije donesen sud, i kako više ne pazim na razloge zbog kojih sam takvo štogod sudio, lako mi se mogu podmetnuti drugi razlozi koji bi me lako - ako bih zaboravio na Boga - mogli odvratiti od mojeg mnijenja, te tako ne bih nikad imao istinskog i sigurnog znanja o bilo čemu, nego tek nestalna i promjenljiva mnijenja. Tako, na primjer, kad promatram narav trokuta, meni - koji poznajem načela geometrije - najbjelodanijim se čini što su tri njegova kuta jednaka dvama pravim, i nikako ne mogu ne vjerovati da je to istinito, sve dok se držim dokaza o tome; ali čim oštricu svojeg duha odmaknem od toga - pa iako se još sjećao da sam ga najjasnije spoznao - ipak se može lako dogoditi te posumnjam u njegovu istinitost, ukoliko bih Boga smet­nuo s uma. Mogu, naime, sebe uvjeriti kako sam od naravi stvoren takvim te se pokatkad varam i u onim stvarima o kojima mislim kako ih najbjelodanije zahvaćam, osobito kad se sjetim kako sam često smatrao da su istinite i sigurne one stvari za koje sam poslije - na temelju drugih razloga - ustvrdio da su lažne.

Pošto sam jednom shvatio da Bog jest, te istodobno razumio kako od njega ovisi sve ostalo i kako on nije varljiv, pa otuda zaključio da su nužno istinite sve one stvari koje zahvaćam jasno i odjelito - čak ako više i ne pazim pomnjivo na one razloge zbog kojih prosudih da je dotično istinito - nego se samo prisjećam kako sam bio uvidio jasno i odjelito - ipak se više ne može navesti nikakav suprotan razlog koji bi me naveo na dvojbu, nego ja posjedujem istinsko i pouzdano znanje. I ne samo o tome, nego i o svim ostalim stvarima za koje se sjećam da sam ih nekoć dokazao, kao o geometriji i sličnom. Što će mi se sad prigovoriti? Da sam načinjen takvim te se često varam? Ali ja već znam da se ne mogu prevariti u onim stvarima koje jasno ra­zumijevam. Ili kako sam mnoge stvari smatrao istinskim i sigurnim, za koje sam poslije otkrio da su lažne? Ali ni jednu od tih ne bijah shvatio jasno i odjelito, nego sam - ne poznavajući pravila istine - povjerovao možda u njih zbog drugih razloga, za koje sam kasnije otkrio kako su manje pouzdani. Što će se dakle reći? Da sam možda (kao što sam prije već bio prigovorio) u snu, ih da sve ono o čemu sad mislim nije ništa istinitije od onoga što se zbiva usnulu čovjeku? Ali ni to ništa ne mijenja; jer zaista, ako sam i u snu, ono što je bjelodano mojem razumu, to je i u cijelosti istinito.

I tako jasno uviđam kako sigurnost i istina svakog znanja ovise od same spoznaje istinskog Boga, toliko te prije no što njega ne upoznah nisam mogao savršeno spoznati ništa ni o jednoj stvari. Sada pak mogu jasno i pouzdano spoznati neizmjerno mnogo toga, kako o samom Bogu i drugim razumninama, tako i o cijeloj tjelesnoj naravi, koja je predmet čiste matematike.
Preuzeto iz: Ladan, T. (ur.), (1993) René Descartes: Metafizičke meditacije, Zagreb: Demetra, 5. meditacija, preveo: Tomislav Ladan
Pitanja:

1. Kako Descartes dokazuje postojanje vanjskog svijeta neovisnog o nama?

2. U čemu je jamstvo da se ne varamo smatrajući da vanjski svijet neovisan o nama uzrokuje naše ideje o njima?

3. Kako prepoznajemo da su naša vjerovanja istinita?

John Locke

Ogled o ljudskom razumu (An Essay concerning Human Understanding, 1690),
Da bi se bolje otkrila priroda naših ideja i da bi o njima jasnije govorili, bit će prikladno razlikovati među njima ideje ili opažaje u našim umovima i promjene materije u tijelima koja u nama uzrokuju te opažaje; kako ne bismo mislili (kao što možda ponekad činimo) da su to točne preslike i sličnosti nečega inherentnoga predmetu, većina tih (ideja) osjeta nisu u umu ništa više sličnost nečega što postoji izvan nas, nego što su imena koja stoje za njih sličnost naših ideja koje, su kada ih čujemo, izazivaju u nama.

Idejom nazivam štogod da um opaža u sebi, ili što je neposredni predmet opažanja, misli ili razumijevanja, a moć da se bilo koja ideja izazove u našem umu nazivam svojstvom predmeta u kojem je ta moć. Tako gruda snijega ima moć da u nama izazove ideje bijelog, hladnog, okruglog; moći da izazove te ideje u nama, ako su u snježnoj grudi, nazivam svojstvima, a ako su to osjeti ili opažaji u našem razumu, nazivam idejama. Ponekad o idejama govorim kao da su u samim stvarima, trebalo bi tada razumjeti da mislim na ta svojstva u predmetima koja u nama izazivaju ideje.

Tako razmotrena svojstva u tijelima su, prvo, ona koja su potpuno neodvojiva od tijela u ma kojem god stanju ono bilo, kakve god promjene i izmjene ono pretrpjelo, neprestano ih zadržava kakva god sila djelovala na njega; i ona koje osjet uvijek pronalazi u svakoj čestici materije koja je dovoljno velika da bi bila opažena, a um pronalazi neodvojivom od svake čestice materije, čak i ako je premala da bi ju vidjeli. Na primjer, uzmite zrno žita, podijelite ga na dva dijela, svaki još uvijek ima čvrstoću, protežnost, oblik i pokretljivost, podijelite ga ponovno, i još uvijek zadržava ta ista svojstva, dijelite ga tako dalje dok dijelovi ne postanu neprimjetni, no još uvijek svaki od njih mora zadržati sva ta svojstva. To je zato što dijeljenje (a to je ono što mlin ili miješalica ili bilo koje drugo tijelo radi kada ga umanjuje do nevidljivih dijelova) nikada ne može niti jednom tijelu oduzeti čvrstoću, protežnost, broj ili pokretanje, već može samo napraviti dvije ili više posebne, odijeljene nakupine materije od onoga što je prije bila jedna, a od njih, različite nakupine koje se broje kao mnoga pojedinačna tijela, nakon podjele sačinjavaju određeni broj. Ove nazivam originalnim ili primarnim svojstvima tijela i mislim da možemo opažati kako u nama izazivaju jednostavne ideje, naime čvrstoću, protežnost, oblik, kretanje ili mirovanje i broj.

Drugo, ona svojstva koja zapravo nisu ništa u samim predmetima već su moći da on svojim primarnim svojstvima, odnosno mason, oblikom, sastavom i kretanjem nevidljivih čestica izazove različite osjete u nama, poput boja, zvukova, ukusa itd, nazivam sekundarnim svojstvima. Njima bi se mogla dodati treća vrsta, ove jedva da mogu biti moći, iako su toliko realne u predmetima kao i ona koja sam nazivao svojstvima, da bih bio u skladu s uobičajenim načinom govorenja, ali sekundarnim svojstvima, da bi ih razlikovao. Jer moć u vatri da ona svojim primarnim svojstvima izazove novu boju ili sastav voska ili gline, jednako je svojstvo u vatri kao i moć koju ima da istim primarnim svojstvima, naime masom, sastavom i gibanjem neopažljivih dijelova, u meni izazove novu ideju ili osjet topline ili gorenja, kojeg prije nisam osjećao.

Iduće je za razmotriti kako tijela u nama izazivaju ideje, a to se očito događa impulsom; samo tako možemo zamisliti da tijela djeluju.

Ako dakle vanjski predmeti nisu ujedinjeni s našim umom kada u njemu izazivaju ideje, a mi ipak opažamo ta primarna svojstva u takvima od njih kao da zajedno padaju na naša osjetila, očigledno je da se od tamo neko kretanje mora nastaviti našim živcima, ili životinjskim duhovima, po nekim dijelovima tijela, od mozga ili sjedišta osjeta, da bi se u našem umu pojavile pojedinačne ideje koje imamo. A kako se protežnost, oblik, broj i kretanje tijela vidljive veličine mogu opažati na nekoj udaljenosti, jasno je da neka pojedinačna nevidljiva tijela moraju od predmeta doći do očiju i tako prenijeti mozgu neko kretanje, koje izaziva te ideje koje imamo o predmetima.

Možemo zamisliti da se su i ideje sekundarnih svojstava izazvane na isti način na koji su u nama izazvane ideje primarnih svojstava, naime djelovanjem nevidljivih čestica na naša osjetila, budući je očito da postoje tijela, i to njih mnogo, od kojih je svako tako maleno da ne možemo niti jednim svojim osjetilom otkriti njegovu masu, oblik ili kretanje, kao što je očito s česticama zraka i vode, i drugima, mnogo manjima od ovih - možda toliko manjima od čestica zraka i vode, koliko su čestice zraka i vode manje od graška ili tuče. Pretpostavimo za sada da različita kretanja i oblici, obujmi, i broj takvih čestica koje djeluju na nekoliko organa naših osjetila, izazivaju u nama te različite osjete koje imamo iz boja i mirisa tijela. Ljubičica na primjer, preko impulsa tih nevidljivih čestica materije neobičnog oblika i mase, u različitim stupnjevima i izmjenama kretanja, uzrokuje u našem umu ideje plave boje i slatkog mirisa toga cvijeta. Nije ništa teže zamisliti da je bog spojio takve ideje s takvim kretanjima, među kojima uopće nema sličnosti, nego da je spojio ideju boli s pomicanjem komada čelika koji reže naše meso, koja toj ideji uopće ne sliči.

Ovo što sam rekao za boje i mirise može se primijeniti i na okuse i zvukove i druga slična osjetilna svojstva koja, koju god stvarnost da im zabunom pripišemo, zapravo nisu ništa u samim predmetima, već su moći da oni u nama izazovu različite osjete, i ovise o primarnim svojstvima, odnosno, masi, obliku, sastavu i kretanju dijelova; kao što sam rekao.

Mislim da je iz ovoga lako zapaziti da su ideje primarnih svojstava tijela njihove sličnosti i njihovi obrasci doista postoje u samim tijelima, ali ideje koja u nama izazivaju sekundarna svojstva nemaju s njima nikakve sličnosti. U samim tijelima ne postoji ništa poput naših ideja. U tijelima po kojima ih imenujemo to su samo moći da u nama izazovu te osjete. I ono što je u ideji slatko, plavo ili toplo, to je određena masa, oblik, kretanje nevidljivih dijelova u samim tijelima koje tako zovemo.

Vatru opisujemo toplom i svijetlom, snijeg bijelim i hladnim a manu bijelom i slatkom, zbog ideja koje u nama izazivaju. Za svojstva se obično misli da su u tim tijelima ista kao što su u nama ideje, da između njih postoji savršena sličnost, kao da su u ogledalu i kada bi netko tvrdio nešto drugo, smatrali bi ga čudakom. A ipak, onaj tko bi promislio o tome da ista vatra, na jednoj udaljenosti u nama izaziva osjećaj topline, a kada joj se približimo, izaziva u nama potpuno drugačiji osjećaj bola, morao bi se zapitati zašto tvrdi da njegova ideja topline, koju je vatra u njemu izazvala, doista jest u vatri, a njegova ideja bola, koju je ista vatra u njemu izazvala na isti način, nije u vatri. Zašto su bjelina i hladnoća u snijegu, a bol nije, kada on samo putem mase, oblika, broja i kretanja svojih krutih dijelova u nama izaziva sve te ideje?

Određena masa, broj, oblik i kretanje dijelova vatre ili snijega zaista se nalaze u njima, opažao ih netko ili ne, i zato što zaista postoje u tim tijelima, može ih se zvati realnim svojstvima. Ali svijetlo, toplina, bjelina ili hladnoća nisu ništa zbiljskije u njima no što su mučnina ili bol u mani. Oduzmite im osjete – neka oči ne vide svjetlost ili boje, neka uši ne čuju zvukove, neka nepce ne osjeća niti nos miriše i sve boje, okusi, mirisi i zvukovi, budući su takve pojedinačne ideje, nestaju i gube se i svedene su na svoje uzroke, masu, oblik i kretanje dijelova.

Komad mane osjetilne mase može u nama izazvati ideje okruglog ili četvrtastog oblika, a ako se pomakne s jednog mjesta na drugo, i ideju kretanja. Ova ideja kretanja predstavlja stvarno kretanje mane. Krug ili četverokut isti su, bilo u ideji bilo zbiljski, u umu ili u mani. A svatko će se spremno složiti s time, da su i kretanje i oblik zbiljski u mani, primijetili mi to ili ne. Uz to, mana svojom masom, oblikom, sastavom i kretanjem svojih dijelova može u nama izazvati osjet mučnine, a ponekad i oštre boli ili grčeva. Svatko će se spremno složiti s time da te ideje mučnine i boli nisu u mani, već su posljedice njezina djelovanja na nas, i ne postoje kada ih ne osjećamo. A ipak, ljude se teško nagna da misle da slatkoća i bjelina nisu zbiljski u mani već da su djelovanja mane putem kretanja, veličine i oblika njezinih čestica na oči i nepce, kao što se priznaje da patnja i bol izazvani manom nisu ništa doli njeno djelovanje na želudac i nepce veličinom, kretanjem i oblikom njezinih nevidljivih dijelova (jer samo po tome može tijelo djelovati, kako se je dokazalo). Kao da ne bi mogla djelovati na oči i nepce i tako u umu izazvati određene pojedinačne ideje koje ona sama nema u sebi, kao što priznajemo da može djelovat na crijeva i želudac i tako izazvati određene ideje koje nema u sebi! Budući su sve ideje samo učinci djelovanja mane veličinom, oblikom i kretanjem njezinih dijelova na nekoliko dijelova našega tijela, trebalo bi nekako objasniti zašto bi se za one ideje koje su nastale očima i nepcem radije mislilo da zaista postoje u mani negoli za one nastale želucem i crijevima, ili zašto bi se za bol i mučninu, ideje koje su učinci mane, mislimo da ne postoje kada ih se ne osjeća, a za slatkoću i bjelinu, učinke te iste mane na druge dijelove tijela, jednako nepoznatim načinima, mislilo da postoje u mani, kada ih se ni ne vidi ni ne osjeća,

Razmotrimo crvene i bijele boje u porfiru. Zapriječite svijetlu da ga obasjava i boje nestaju, više u nama ne izaziva nikakve ideje. Kada vratimo svijetlo, ponovno u nama izaziva te pojavnosti. Može li itko misliti da se prisustvom ili odsutnošću svijetla u porfiru događa ikakva stvarna promjena i da su te ideje bijelog i crvenog zaista u porfiru na svijetlu, kada je jasno da nema boje u mraku? Ima doista takav sastav čestica, i danju i noću, koja može, odbijanjem svjetlosnih zraka od nekih dijelova tog tvrdog kamena izazvati u nama ideje crvenoga, a od drugih ideje bijeloga. Ali niti u jednom trenutku nisu bjelina i crvenilo u njemu, već takav sastav ima moć da u nama izazove takve osjete.

Usitnite badem i čista bijela boja pretvorit će se u prljavu, a sladak okus postat će uljast. Kakvu drugu promjenu može drobljenje miješalicom izazvati u bilo kojem tijelu, izuzev promjene u njegovom sastavu?

Sada kada smo tako razlučili i shvatili ideje, možemo objasniti kako ista voda može u isto vrijeme u jednoj ruci izazvati ideju hladnog, a u drugoj ideju toplog, budući bi bilo nemoguće da bi ista voda bila u isto vrijeme i topla i hladna, kada bi te ideje bile zaista u njoj. Jer ako zamislimo da toplina, kakva je u našoj ruci, nije ništa drugo doli određena vrsta i stupanj kretanja u sićušnim dijelovima naših živaca, ili životinjskim duhovima, tada možemo razumjeti kako je moguće da ista voda može u isto vrijeme izazivati osjet topline u jednoj ruci a hladnoće u drugoj; što međutim oblik nikada ne čini, nikada naime ne izaziva ideju četverokuta u jednoj ruci, a kugle u drugoj. Ali ako osjet topline i hladnoće nije ništa drugo doli povećanje ili smanjenje kretanja najsitnijih dijelova našeg tijela, uzrokovani česticama bilo kojeg drugog tijela, lako se može shvatiti: ako je kretanje veće u jednoj ruci nego u drugoj i na njih se primijeni tijelo koje u svojim najmanjim česticama ima veće gibanje od onoga u jednoj od ruka, a manje od onog u drugoj, povećat će se gibanje jedne ruke i smanjiti druge, i tako će se izazvati različiti osjeti topline i hladnoće koji o tome ovise.

U ovome što sam iznio, bavio sam se fizičkim ispitivanjima više no što sam možda namjeravao. Ali bilo je to nužno za razumjeti prirodu osjeta, i za jasno razumjeti razliku između svojstva u tijelima i ideja izazvanih u umu tim svojstvima, jer bi bez toga bilo nemoguće mudro o njima govoriti. Nadam se da će mi ova mala ekskurzija u prirodnu filozofiju biti oproštena, budući je nužna za naše sadašnje ispitivanje, za razlikovanje primarnih i realnih svojstava tijela koja se uvijek u njima nalaze (naime, čvrstoća, protežnost, oblik, broj kretanje ili mirovanje), koje ponekad opažamo (naime, kada su tijela u kojima se nalaze dovoljno velika da se pojedinačno razabiru), od onih sekundarnih ili pripisanih svojstava, koje su tek moći nekolicine kombinacija ovih prvih, kada njihovo djelovanje ne možemo jasno razabrati. Tako također možemo spoznati koje ideje jesu, a koje nisu, sličnosti nečega što zaista postoji u tijelima koja po njima nazivamo.
Locke, J. (1956) An Essay concerning human understanding, Oxford: Oxford University Press, knj. 2, pogl. 8, odlomci 7-22, prevela: Iris Vidmar
Pitanja:

1. Kako tijela u nama izazivaju ideje?

2. Koje su originalne ili primarne ideje, a koje su sekundarne?

3. Zašto su primarne ideje realne, a sekundarne pripisane?

Gottfried Wilhelm Leibniz

Novi sustav prirode i odnos supstancija (Systeme nouveau de la nature et de la commination des substances, 1695)
Iako sam jedan od onih koji su se mnogo bavili matematikom, od svoje sam mladosti neprestano promišljao o filozofiji, jer mi se uvijek činilo da tu postoji način za uspostaviti nešto čvrsto, i to putem jasnih dokaza. Još sam kao mlad čovjek zašao duboko u svijet skolastike, a onda su me matematičari i moderni pisci odatle izmamili. Bio sam opojen njihovim prekrasnim mehaničkim objašnjenjem prirode i prezirao sam, s pravom, metodu onih koji samo koriste oblike ili sposobnosti iz kojih ništa ne naučimo. Ali kasnije, kada sam pokušao doći do dna stvarnih načela mehanike kako bih objasnio zakone prirode koji su poznati iz iskustva, postao sam svjestan da razmatranje o protežnoj masi nije po sebi dovoljno i da se mora koristiti i pojam sile, koji je potpuno razumljiv, iako spada u domenu metafizike. Također mi se činilo da je neprikladno, iako izgleda moguće, mišljenje onih koji preinačuju i umanjuju niže životinje u proste mašine, i da čak ide protiv reda stvari.

U početku, kada sam se oslobodio Aristotelova jarma, vjerovao sam u prazninu i atome jer je to ono što najbolje ispunjava našu uobrazilju. No, kada sam se nakon mnogo promišljanja vratio ovom stajalištu, opazio sam da je nemoguće pronaći načela pravog jedinstva samo u tvari, ili u nečemu što je samo pasivno, budući je sve samo u njoj skup ili gomila dijelova ad infinitum. Mnogostrukost može biti stvarna samo ako je sastavljena od pravih jedinica koje dolaze od negdje drugdje i koje su u potpunosti različite od matematičkih točaka, koje su samo krajnosti protežnog i modifikacije iz kojih je sigurno da se ništa kontinuirano ne može složiti. Da bih našao te prave jedinice, bio sam dakle ograničen potražiti utočište u onome što se moglo zvati stvarnom i oživljujućom točkom ili u atomu supstancije koja mora prigrliti neki element oblika ili aktivnosti da bi postala potpuno biće. Tako je bilo nužno sjetiti se i ponovno oživjeti supstancijalne oblike, danas tako ozloglašene, ali tako da budu razumljivi i da se način na koji ih se mora upotrebljavati razlikuje od pogrešne upotrebe kojoj su prethodno bili podvrgnuti. Otkrio sam tada da se njihova priroda sastoji od sile i da odatle slijedi nešto analogno osjećaju i sklonosti; te da je stoga nužno oblikovati njihovu koncepciju po uzoru na naš pojam duše. No, baš kao što se duša ne može koristiti za objašnjenje pojedinosti ustrojstva životinjskog tijela, na isti sam način prosudio da se ovi oblici ne smiju koristiti za objašnjenje posebnih problema prirode, iako su nužni za uspostavljanje istinskih općenitih načela. Aristotel ih je nazivao prvim entelehijama, a ja ih nazivam, možda razumljivije, primitivnim silama, koje sadrže ne samo djelovanje, ili ispunjavanje mogućnosti, nego i originalnu aktivnost.

Uvidio sam da ovi oblici i duše moraju biti nedjeljive, poput našeg duha, kao što je to bilo stajalište svetog Tome u pogledu duša životinja. No ta je istina oživjela velike poteškoće oko porijekla i trajanja duša i oblika. Naime, kako svaka jednostavna supstancija koja posjeduje istinsko jedinstvo može samo čudom imati svoj početak i kraj, slijedi da one mogu nastati samo stvaranjem i nestati samo uništenjem. Tako sam morao priznati da su (izuzev takvih duša koje Bog još uvijek izričito želi stvarati), sastavni oblici supstancija morali biti stvoreni sa svijetom i da uvijek nastavljaju postojati…

Unatoč tome, smatrao sam da od drugih oblika ili duša moramo razlikovati duhove, ili razumne duše ili razumne duše višeg reda, koje imaju neusporedivo više savršenstva od oblika utjelovljenih u materiji koje se, po mome shvaćanju, nalaze svugdje, budući su u usporedbi s ovima drugima, duše ili razumne duše mali bogovi, načinjeni po slici boga i u sebi sadrže svjetlucanje božanskog svijetla. Zato bog vlada duhovima kao što knez vlada svojim podanicima, ili kao što otac skrbi za svoju djecu, a raspolaže drugim supstancijama kao što strojar rukuje svojim strojevima. Tako duhovi imaju posebne zakone koji ih postavljaju iznad kruženja tvari, upravo po onom redu kojeg je bog postavio u njih; i istinski se može reći da su svi ostali načinjeni samo za njih, a samo je kruženje uređeno za sreću kreposnih i kažnjavanje zlih.

No još je uvijek ostalo jedno važno pitanje, što postaje od ovih duhova ili oblika nakon smrti životinje ili pri uništenju individualnog jedinstva organizirane supstance? Ovo je pitanje još i neugodnije, utoliko što se čini nerazumnim da bi duše trebale ostati beskorisne u kaosu razbacane tvari. To me je konačno navelo da zaključim da je razumski vjerovati samo u jedno, a to je tvrditi očuvanje ne samo duše već i same životinje i njezine organske mašine; unatoč tome što ju je uništenje većih dijelova svelo na nešto tako maleno da izmiče našim osjetilima, kao što je izmicalo i prije rođenja. Štoviše, nitko ne može točno odrediti pravo vrijeme smrti, koju se dugo vremena može smatrati samo obustavljanjem vidljivih radnji, i u osnovi nikada nije ništa drugo doli to kod jednostavnih životinja; svjedočanstvo u prilog tome je ponovno oživljavanje muha koje su bile utopljene i zakopane ispod smrvljene krede, kao i još nekim sličnim slučajevima koji nam omogućuju da shvatimo da bi mogla postojati druga uskrsavanja, u mnogo poodmaklijim slučajevima, kada bi čovjek mogao izponova prilagoditi stroj. Budući je životinja uvijek bila živa i organizirana, prirodno je da i dalje treba biti takva. A kako dakle nema prvog rađanja ili potpuno nove generacije životinja slijedi da, u strogo metafizičkom smislu, neće proći kroz konačno uništenje ili potpunu smrt.

Ali racionalne duše poštuju mnogo uzvišenije zakone i imune su na sve zbog čega bi mogle izgubiti status građana društva duhova, budući je Bog tako uredio da nikakve promjene u materiji ne mogu učiniti da izgube moralna svojstva svoje ličnosti. I istinski se može reći da sve teži ka savršenstvu, ne samo univerzuma općenito, nego i ovih stvorenja posebno, kojima je suđen tako veliki stupanj sreće da se o njoj brine univerzum i to putem božanske dobrote koja se, utoliko koliko mudrost suverena može dozvoliti, prenosi do svakog bića.

(...)

Kao i bilo tko, i ja sam spreman modernima priznati njihove zasluge, ali mislim da su pretjerali s reformom. Pomiješali su, između ostalog, prirodno s umjetnim, i nisu imali dovoljno uzvišenih ideja o dostojanstvu prirode. Kako oni gledaju na stvar, razlike između njenih strojeva i naših je tek razlika između velikog i malenog. To je nedavno navelo vrlo pametnog čovjeka da primijeti da kada prirodu gledamo izbliza, čini se manje divljenja vrijednom no što smo mislili, jer nije ništa drugo nego radnikova trgovina. Vjerujem da ovo ne daje dovoljno pravednu ideju o njoj niti nje vrijednu, i izuzev mojeg, ne postoji sustav koji prikladno izlaže ogromnu razliku koja doista postoji između najmanjih proizvoda i mehanizama božanske mudrosti i najvećih remek-djela umijeća ograničena uma. Ova razlika nije samo u stupnjevima, nego i u vrsti. Mora se priznati da mehanizmi prirode posjeduju doista nebrojen broj organa i tako su dobro zaštićeni i naoružani protiv svih nezgoda da ih je nemoguće uništiti. Prirodni stroj još uvijek ostaje stroj u svojim najmanjim dijelovima i štoviše, uvije ostaje taj isti stroj koji je bio, promijenjen samo različitim naborima koje prima, budući je nekad razvučen, nekad skupljen i takoreći zgusnut, kada mislimo da je uništen.



Štoviše, putem duše ili oblika postoji istinsko jedinstvo koje odgovara onome što se naziva Ja u nama, stvar koja se nije mogla pojaviti u umjetnim strojevima niti u jednostavnoj masi tvari, pa ma kako ona bila uređena. To se samo može smatrati vojskom ili jatom, ili jezerom punim riba, ili satom napravljenim od opruga i kotača. No, kada ne bi postojalo pravo supstancijalno jedinstvo, u skupu ne bi bilo ničega pravoga ili supstancijalnog. To (je navelo gospodina Cardemoya) da napusti Descartesovo učenje i prihvati Demokritovu teoriju atoma kako bi se pronašlo pravo jedinstvo. Ali atomi tvari protivni su razumu, uz činjenicu da se i oni sastoje od dijelova, budući da nepobjedivo priljubljivanje jednog dijela drugome (pod uvjetom da bi se to moglo razumski zamisliti ili pretpostaviti) ne bi uništilo njihovu različitost. Samo atomi supstancije, odnosno jedinstva koje je realno i apsolutno bez dijelova, koje mogu uzrokovati radnje, i apsolutna prva načela ustroja stvari i tako reći konačne elemente u koje se supstancijalne stvari mogu raščlaniti. Može ih se zvati metafizičkim točkama, postoji oko njih nešto vitalno i neka vrsta opažanja i matematičke točke su njihove točke gledišta za izražavanje univerzuma. Ali kada su tjelesne supstancije stegnute, svi njihovi organi sačinjavaju za nas samo fizičku točku. Fizičke su točke točke tako nepodjeljive samo u pojavi: matematičke su točke egzaktne, sli nisu ništa drugo doli modalnost. Samo su metafizičke točke, ili točke supstancije (sačinjene od oblika ili duše) i egzaktne i realne; i bez njih ne bi postojalo ništa realno budući da bez pravih jedinstava ne bi bilo nikakvih množina.

Jednom kada sam ovo ustanovio, mislio sam da sam pristao u luku, no kada sam počeo promišljati o jedinstvu duše s tijelom, činilo mi sa da sam ponovno bačen na otvoreno more. Nisam naime mogao naći nikakvog načina za objasniti kako tijelo uzrokuje da se nešto događa u duši, ili obratno, kako jedna stvorena supstancija može biti u doticaju s drugom. U ovoj se fazi gospodin Descartes ostavio teme, koliko možemo vidjeti iz njegovih djela, ali su njegovi učenici, shvativši da je uobičajeno mišljenje nezamislivo, tvrdili da smo svjesni kvaliteta tijela zato što Bog čini da se u duši rode misli kako se pojavljuju kretanja u materiji; a kada naša duša želi pokrenuti tijelo, smatrali su oni, Bog je taj koji ga pokreće za dušu. Budući im se prijenos kretanja činio jednako nezamislivim, tvrdili su da Bog pokreće tijelo onda kada se kretanje pojavljuje u nekom drugom tijelu. To je ono što su nazivali sistemom okazionalnih uzroka, koji je ušao u modu zahvaljujući lijepim promišljanjima autora Recherche da la Verité, Malebranchea.

Mora se priznati da su prodrli duboko u ovo pitanje pokazujući ono što nikako ne može biti; ali njihovo objašnjenje onoga što se zapravo događa ne otklanja poteškoće. Poprilično je istinito da u strogo metafizičkom smislu nema stvarnog utjecaja kojeg jedna stvorena supstancija vrši na drugu, i da Božja moć postojano stvara sve stvari, sa svom njihovom zbiljnošću; ali da bi riješili te probleme nije dovoljno iskoristiti općeniti uzrok, i bez potrebe uvesti ono što se naziva deus ex machina, jer kada se to učini da da se pritom ne ponudi nekakvo objašnjenje u terminima uzroka drugog reda, tada je to, prikladno govoreći, pribjegavanje čudu. U filozofiji moramo pokušati dati objašnjenje pokazujući na koji su način stvari uzrokovane božanstvenom mudrošću, u skladu s pojmom o dotičnoj stvari.

Budući sam tako bio prisiljen priznati da je nemoguće da duša ili bilo koja druga istinska supstanca primi nešto izvanjsko, izuzev božjom svemogućnošću, neprimjetno sam bio naveden prihvatiti stajalište koje me je iznenadilo, ali koje se činilo neizbježnim i koje zaista ima vrlo velike prednosti i znatne ljepote. Bog je najprije stvorio dušu i svako drugo zbiljsko jedinstvo, na način da sve u tom jedinstvu mora niknuti iz samog sebe, savršenom prirodnošću prema sebi, ali i u savršenom skladu s izvanjskim stvarima. I tako, budući da su naši unutarnji osjeti (odnosno, oni koji su u samoj duši, a ne u mozgu ili u suptilnim dijelovima tijela) samo pojave koje ovise o vanjskim entitetima, ili su radije zaista pojave, i tako reći, dobro uređeni snovi, ovi unutarnji opažaji unutar same duše moraju nastati u njoj iz njezinog urođenog ustroja, odnosno kroz prirodnu reprezentativnu prirodu (koja može izraziti entitete van sebe u vezi sa svojim organima) s kojom je obdarena od svojeg stvaranja i koji sačinjava njezin individualni karakter. Iz ovoga slijedi da, budući da svaka supstancija točno predstavlja cijeli univerzum na svoj način i s određenog gledišta, i budući da opažaji ili izrazi vanjskih stvari pristižu duši u pravom trenutku putem njezinih zakona i tako reći u odvojenom svijetu, kao da ništa drugo ne postoji nego sam Bog i sebstvo (…) postojat će savršeni sklad između svih tih supstanci, stvarajući isti učinak koji bi se javio kada bi ovi komunicirali međusobno putem prijenosa vrsta ili osjeta, kako tvrde prosječni filozofi. Dalje, uređena masa unutar koje je gledište duše, sama je njome jasnije izražena i nalazi sebe spremnom djelovati iz sebe prema zakonima tjelesnog stroja kada god duša želi, a da ne uznemiruje zakone drugih; životinjski duhovi i krv imaju u danom trenutku točno toliko pokreta koliko je potrebno da odgovore na strasti i opažaje duše i ova uzajamna veza, unaprijed podešena u svakoj supstanci u univerzumu, stvara ono što nazivamo njihovom komunikacijom, i koja samo sačinjava jedinstvo duše i tijela. Zato možemo razumjeti kako duša ima svoje sjedište u tijelu putem izravne prisutnosti koja ne bi mogla biti bliža no što jest, budući da je prisutna na način na koji je jedinstvo prisutno u tom ishodu jedinstva koje je množinsko.

Ova je pretpostavka vrlo moguća; jer zašto ne bi Bog mogao najprije dati supstanci prirodu ili unutarnju silu koja za nju može stvarat na jedan uređen način sve što će joj se dogoditi, (kao da je duhovni ili formalni automat, ali slobodan, u slučaju supstance koja ima razum) odnosno sve pojavnosti i izraze koje će imati, i to bez pomoći bilo koje stvorene stvari? Činjenica da priroda supstancije nužno zahtijeva i u suštini uključuje napredovanje ili promjenu bez koje ne bi imala snage djelovati, čini to još vjerojatnijim. A kako je u samoj prirodi duše vrlo točno predstavljati svemir (više ili manje razgovijetno), slijed reprezentacija koje duša stvara za sebe prirodno će odgovarati slijedu promjena u samom univerzumu: dok je s druge strane tijelo također podešeno duši po pitanju iskustava u kojima je ona zamišljena kao djelujuća prema van. Tako je još i smislenije da su tijela učinjena za one umove koji mogu ući u zajedništvo s bogom i veličati njegovu slavu. Tako jednom kada prepoznamo mogućnost ove pretpostavke suglasnosti, uviđamo da je najsmislenija i da daje prekrasnu ideju o harmoniji univerzuma i savršenstvu božjih dijela.

Još je jedna prednost u ovome, što umjesto da kažemo da smo samo naizgled slobodni, na načen adekvatan djelovanju, kao što je nekoliko prostodušnih ljudi smatralo, moramo radije reći da smo samo naizgled određeni, i da smo u strogom metafizičkom jeziku savršeno neovisni o utjecaju svih drugih stvorenih stvari. Ovo ponovno pokazuje u savršeno čistom svijetlu besmrtnost duše i uvijek uniformno očuvanje našeg individualnog jastva koje se po samoj svojoj prirodi savršeno dobro uređuje i prelazi doseg svih nezgoda izvana, pa ma koliko se činilo suprotno. Niti jedan sustav nije nikada do sada tako jasno predočio naše uzvišeno mjesto. Budući da je svaki um takoreći odvojeni svijet, u sebi dovoljan, neovisan o svim drugim stvorenim stvarima, takav da uključuje beskonačnost, izražava univerzum, jednako postojan, opstojan, i apsolutan kao i sam svemir svih stvorenih stvari. Moramo stoga zaključiti da on uvijek mora odigrati svoju ulogu na način koji najbolje pogoduje tomu da doprinosi savršenstvu onog društva svih umova koji sačinjavaju njihovo moralno zajedništvo u državi božjoj. Ovo je također novi i prekrasno jasan dokaz božjeg postojanja, jer je ova savršena harmonija svih ovih supstancija koje međusobno nisu ni u kakvom odnosu mogla nastati samo iz jednog zajedničkog uzroka

(...)

Iako se ova razmatranja čine metafizička, ona su i te kako korisna u fizici, za uspostavljanje zakona kretanja… jer je istina da u srazu doticanja svako tijelo trpi samo zbog svog elasticiteta uzrokovanog kretanjima koje već postoji u njemu… razumno je pripisati tijelima istinsko kretanje, u skladu s pretpostavkom koja objašnjava fenomen na najrazumljiviji način; a ovaj način govorenja u skladu je s pojmom aktivnosti kojeg smo upravo ustanovili.


Leibniz, Gottfried Wilhelm, Systeme nouveau de la nature et de la commination des substances, (izbor) u G. H. R. Parkinson i M. Moris, Philosophical Writings, London: Dent, 1973., str. 115-25, prijevod: Iris Vidmar uz usporedbu sa prijevodom G. H. R. Parkinson i M. Moris, 'New system of nature and the Communication of Substance'


Pitanja:

1. Kako Leibniz dolazi do svoje teorije o supstancijama (monadama)?

2. Kako je moguća harmonija između supstanci koje nisu ni u kakvom odnosu?

3. Koja je uloga opažanja u izgradnji Leibnizove metafizike?


George Berkeley

Rasprava o načelima ljudske spoznaje (A treatise concerning the principles of human knowledge, 1710)

3. Svatko će dopustiti da naše misli, osjećaji i ideje stvorene maštom ne postoje izvan uma. A čini mi se jednako očiglednim i33 da razni osjeti ili ideje utisnuti u osjetila, kako god pomiješani ili spojeni (to jest, kakve god predmete tvorili), ne mogu postojati drukčije nego u umu koji ih opaža. Mislim da to može intuitivno spoznati svatko tko obrati pozornost na to što se podrazumijeva pod izrazom postojati kad se primijeni na osjetilne stvari. Za stol na kojem pišem kažem da postoji, to jest, vidim ga i dodirujem. I kad bih bio izvan svoje radne sobe kazao bih da postoji, misleći time da bih ga, kad bih bio u radnoj sobi, mogao opažati, ili da ga neki drugi duh doista opaža. Bio je neki miris, to jest, osjetio se; bio je neki zvuk, to jest, čuo se; billi su neka boja ili oblik, i opaženi su vidom ili dodirom. To je sve što mogu razumjeti pod tim i sličnim izrazima. Jer što se tiče onoga što se govori o apsolutnom postojanju nemislećih stvari, neovisno o tome jesu li opažene, to se čini34 potpuno nerazumljivo. Njihovo esse jest percipi; i nemoguće je da one ikako postoje izvan uma ili mislećih stvari koje ih opažaju.


4. Doduše, među ljudima neobično prevladava mnijenje da kuće, planine, rijeke i jednom riječju svi osjetilni predmeti postoje, prirodno odnosno realno, neovisno o tome jesu li opaženi razumom. Ali s kolikom se god sigurnošću i mirenjem ovo počelo prihvaćalo u svijetu, tko se god ipak odluči dovesti ga u pitanje može, ako se ne varam, opaziti da ono sadrži bjelodano proturječje. Jer što su35 navedeni predmeti nego stvari koje opažamo osjetilima? A što opažamo osim svojih vlastitih ideja ili osjeta? I nije li očito proturječno da neki od njih, ili neki njihov spoj, postoje neopaženi?
5. Ispitamo li temeljito to načelo vjerojatno će se ustanoviti da ono u osnovi ovisi o nauku o apstraktnim idejama. Jer može li biti istančanijega apstrahiranja nego što je razlikovanje postojanja osjetilnih predmeta od njihove opažanosti, tako da se zamišlja kako postoje neopaženi? Što su svjetlost i boje, toplo i hladno, protežnost i oblici – jednom riječju, stvari koje vidimo i dodirujemo – nego niz osjeta, pojmova, ideja ili osjetilnih dojmova, te je li moguće išta od toga, čak i u mišljenju, odvojiti od zamjedbe? Što se mene tiče, jednako bih lako mogao odijeliti neku stvar od same sebe. Ja, doduše, mogu u mislima odijeliti, ili zamisliti međusobno odvojenima, one stvari koje osjetilno možda nikad nisam opazio tako odijeljene. Na taj si način predočujem ljudsko tijelo bez udova ili zamišljam miris ruže, a da ne mislim na samu ružu. Toliko, neprijeporno, mogu apstrahirati, ako se zapravo može zvati apstrahiranjem ono što se proteže samo na odvojeno zamišljanje takvih predmeta koji mogu i realno postojati ili se zbiljski opažati napose. Ali moja se moć zamišljanja ili predočivanja ne proteže izvan mogućnosti realnoga postojanja ili zamjedbe. Prema tome, kao što mi je nemoguće bilo što vidjeti ili dodirnuti bez zbiljskog osjeta te stvari, tako mi je nemoguće i zamisliti neku osjetilnu stvar ili predmet različit od njegova osjeta ili opažaja.36
6. Neke su istine umu tako bliske i očite da čovjek treba samo otvoriti oči da bi ih vidio. Upravo takvom smatram i ovu važnu istinu, naime, da sve nebesko i zemaljsko, jednom riječju, sva ona tijela koja tvore silno svjetsko zdanje, nikako ne postoje izvan uma, da njihov bitak37 jest biti opažen ili spoznat, da prema tome sve dok ih zbiljski ne opažam, odnosno dok ne postoje u mome umu ili umu nekoga drugoga stvorenog duha, ona nužno ili uopće ne postoje ili pak opstoje u umu nekog vječnog duha, budući da je posve nerazumljivo i uključuje svu besmislenost apstrahiranja, pripisivati bilo kojem njihovu dijelu postojanje neovisno o duhu. Da bi se u to uvjerio, čitatelj treba samo promisliti i pokušati u svojim mislima odvojiti bitak neke osjetilne stvari od njezine opaženosti.38
7. Iz rečenoga39 je jasno da nema nikakve druge supstancije osim duha, odnosno onoga što opaža. Ali da bi se to potpunije dokazalo,40 neka se uzme u obzir da osjetilne kakvoće jesu boja, oblik, kretanje, miris, okus i slično, to jest,41 ideje koje se opažaju osjetilima. Bjelodano je pak proturječje da ideja postoji u nekoj stvari koja ne opaža; jer imati ideju isto je što i opažati. Prema tome, ono u čemu boja, oblik i slične kakvoće42 postoje mora ih i opažati. Stoga je jasno da ne može biti nikakve nemisleće supstancije ili supstrata tih ideja.
8. Ali, kažete, ako same ideje i ne postoje izvan uma, ipak možda ima stvari koje su im slične i koje postoje izvan njega, u nekoj nemislećoj supstanciji, a ideje su njihove kopije ili sličnosti. Na to odgovaram da ideja može biti slična samo ideji, neka boja ili oblik mogu biti slični samo nekoj drugoj boji ili obliku. Ako samo malo razmislimo, vidjet ćemo da nam je nemoguće zamisliti neku sličnost osim između svojih ideja. Nadalje, zanima me mogu li se ti pretpostavljeni izvornici odnosno izvanjske stvari, kojih su naše ideje slike ili predodžbe, i sami opažati ili ne. Ako mogu, onda su oni ideje, i mi smo postigli svoju svrhu. Ali kažete li da ne mogu, zanima me ima li smisla tvrditi da je neka boja slična nečemu što je nevidljivo, da su tvrdo ili meko slični nečemu što je nedodirljivo, i tako dalje.
9. Ima nekih koji prave razliku između primarnih i sekundarnih kakvoća. Pod prvima podrazumijevaju protežnost, oblik, kretanje, mirovanje, čvrstoću ili neprobojnost i broj. Drugima označavaju sve ostale osjetilne kakvoće, kao što su boje, , zvukovi, okusi i tako dalje. Oni priznaju da naše ideje ovih drugih nisu sličnosti nečega što postoji izvan uma ili neopaženo. Ali tvrde da su naše ideje primarnih kakvoća uzorci ili slike stvari koje postoje izvan uma, u nekoj nemislećoj supstanciji koju zovu tvar. Pod tvari nam je dakle razumjeti neku tromu, bezosjetilnu supstanciju u kojoj protežnost, oblik i kretanje43 zbiljski postoje. Ali iz onoga što smo već pokazali očito je da su protežnost, oblik i kretanje samo ideje koje postoje u umu, i da neka ideja može biti slična samo nekoj drugoj ideji, te da prema tome ni one ni njihovi prauzori ne mogu postojati u nekoj neopažajućoj supstanciji. Stoga je jasno da sam pojam onoga što se zove tvar ili tjelesna supstancija sadrži u sebi proturječje.44
10. Oni koji tvrde da oblik, kretanje i druge primarne ili izvorne kakvoće postoje izvan uma, u nemislećim supstancijama, istodobno priznaju da to ne vrijedi za boje, zvukove, toplo, hladno i slične sekundarne kakvoće.45 Kažu nam da su to osjeti koji postoje samo u umu, te su prouzročeni različitom veličinom, građom i kretanjem46 sićušnih čestica tvari i o njima ovise. To smatraju nedvojbenom istinom, koju mogu beziznimno dokazati. No ako je sigurno da su one izvorne kakvoće nerazdvojno sjedinjene s drugim osjetilnim kakvoćama i ne mogu se, čak ni u mislima, od njih apstrahirati, jasno slijedi da one postoje samo u umu. Ali želio bih da svatko promisli i iskuša može li, bilo kakvim misaonim apstrahiranjem, zamisliti protežnost i kretanje nekoga tijela bez svih drugih osjetilnih kakvoća. Što se mene tiče, jasno vidim da nije u mojoj moći stvoriti ideju nekoga protegnutog i pokrenutog tijela,47 nego da mu moram usto pridati i nekakvu boju ili drugu osjetilnu kakvoću, za koju se priznaje da postoji samo u umu. Ukratko, protežnost, oblik i kretanje, apstrahirani od svih drugih kakvoća, neshvatljivi su. Prema tome, tamo gdje su druge osjetilne kakvoće, moraju biti i te, naime, u umu i nigdje drugdje.
(...)

14. Još ću dodati da se na isti način na koji moderni filozofi dokazuju da određene osjetilne kakvoće50 ne postoje u tvari, odnosno izvan uma, to isto može dokazati i za sve druge osjetilne kakvoće. Tako se, na primjer, kaže da su toplo i hladno samo stanja uma, a nikako uzorci realnih bića, koji postoje u tjelesnim supstancijama što ih pobuđuju. Jer isto tijelo koje jednoj ruci izgleda hladno drugoj se čini toplo. Zašto pak isto tako ne bismo mogli tvrditi da oblik i protežnost nisu uzorci ili sličnosti kakvoća koje postoje u tvari, jer istom oku s različitih stajališta, ili očima različite građe s istoga stajališta, oni izgledaju drukčije, pa prema tome ne mogu biti slike nečega utvrđenog i određenog izvan uma? Nadalje, dokazano je da slatkoća nije realno u ukusnoj stvari, jer i kada stvar ostane nepromijenjena slatkoća se mijenja u gorčinu, kao u slučaju groznice ili drukčije iskvarenoga okusa. Nije li isto tako razložno kazati i da kretanje nije izvan uma, jer postane li slijed ideja u umu brži kretanje će, priznaje se, izgledati sporije, bez ikakve promjene u bilo kojem izvanjskom predmetu?51



(...)

19. Ali premda bismo sve svoje osjete vjerojatno mogli imati i bez njih, ipak bi se možda moglo pomisliti da je način njihove proizvodnje lakše shvatiti i objasniti pretpostavljajući izvanjska tijela koja su im slična, nego drukčije. Tako bi barem moglo biti vjerojatno da ima nečega takvoga kao što su tijela koja pobuđuju svoje ideje u našem umu. Ali ni to se ne može reći. Jer i dademo li materijalistima njihova izvanjska tijela, oni po vlastitom priznanju ne bi bili ništa bliže spoznaji kako se proizvode naše ideje, budući da i sami priznaju kako nisu kadri shvatiti na koji način tijelo može djelovati na duh, odnosno kako je moguće da ono utisne neku ideju u um. Stoga je očito da proizvodnja ideja ili osjeta u našem umu ne može biti razlog zbog kojega bismo trebali pretpostaviti tvar ili tjelesne supstancije, budući da se priznaje da to ostaje podjednako neobjašnjivo s tom pretpostavkom ili bez nje. Kad bi dakle i bilo moguće da tijela postoje izvan uma, ipak smatrati da je tomu tako nužno je opasno mišljenje. Jer to znači pretpostaviti, bez ikakva razloga, da je Bog stvorio bezbrojna bića koja su posve beskorisna i ne služe nikakvoj svrsi.



(...)
23. Ali, kažete, dakako da60 mi ništa nije lakše nego predočiti, na primjer, stabla u parku, ili knjige koje postoje u radnoj sobi, a da nema nikoga u blizini tko bi ih opažao. Odgovaram da to možete, u tome nema nikakve poteškoće. Ali što je sve to, molim vas, nego stvaranje u vašem umu određenih ideja koje zovete knjigama ili stablima i istodobno propuštanje da stvorite ideju nekoga tko bi ih mogao opažati? Ali ne opažate li ih odnosno ne mislite li na njih čitavo vrijeme upravo vi sami? Prema tome, to ne služi svrsi. To samo pokazuje da imate moć predočavanja, odnosno stvaranja ideja u svome umu. Ali to ne pokazuje da možete zamisliti da predmeti vašeg mišljenja mogu postojati izvan uma. Da biste to postigli, nužno je da ih zamislite kao da postoje nezamišljeni ili nepomišljeni, što je bjelodano proturječje. Kada dajemo sve od sebe da bismo zamislili postojanje izvanjskih tijela, mi sve to vrijeme promatramo vlastite ideje. Ali um je, ne obazirući se na sebe, u zabludi da može te da doista i zamišlja tijela koja postoje nepomišljena ili izvan uma, premda ih istodobno on sam poima, odnosno ona postoje u njemu. Uz malo pozornosti svatko će otkriti istinitost i očiglednost onoga što je ovdje rečeno, pa će biti nepotrebno zahtijevati bilo kakve druge dokaze protiv postojanja tvarne supstancije.
24. Vrlo je61 jednostavno, istražimo li barem malo svoje misli, spoznati možemo li razumjeti što se podrazumijeva pod apsolutnim postojanjem osjetilnih predmeta po sebi ili izvan uma. Meni je očigledno da te riječi ili označavaju izravno proturječje ili uopće ništa ne označavaju. A da bih i druge u to uvjerio ne znam pogodnijega i boljega načina nego da ih zamolim da staloženo obrate pozornost na svoje misli. Pa ako se time pokaže ispraznost ili proturječnost tih izraza, zacijelo ništa drugo nije potrebno da bi se uvjerili. Dakle, upravo to ja uporno tvrdim, naime, da je apsolutno postojanje nemislećih stvari skup riječi bez značenja, odnosno riječi koje uključuju proturječje. To je ono što ponavljam i utuvljujem i iskreno preporučujem čitateljevu pomnom razmatranju.
25. Sve su naše ideje, osjeti73, odnosno stvari koje opažamo, kakvim se god imenima obilježavale, očito nedjelatne; u njima nema nikakve moći niti djelovanja. Tako da jedna ideja ili predmet mišljenja ne mogu proizvesti ili izazvati nikakvu promjenu u nekoj drugoj. Da bismo se uvjerili u istinitost toga, ne treba ništa drugo nego naprosto promatrati svoje ideje. Jer, kako one i svaki njihov djelić postoje samo u umu, slijedi da u njima nema ničeg drugog osim onoga što se opaža. Ali svatko tko obrati pozornost na svoje ideje, bilo one osjetila ili refleksije, neće u njima opaziti nikakvu moć ili djelatnost; prema tome, u njima nema ničega takvog. Uz malo pozornosti otkrit ćemo da sam bitak ideje podrazumijeva trpnost i tromost, tako da je nekoj ideji nemoguće bilo što učiniti ili, strogo govoreći, biti uzrok bilo čega. Isto tako, ona ne može biti sličnost ili uzorak nekoga djelatnog bića, kao što se vidi iz odl.8. Odatle jasno slijedi da protežnost, oblik i kretanje ne mogu biti uzrok naših osjeta. Prema tome, kazati da su to učinci moći koje proizlaze iz oblika, broja, kretanja i veličine74 čestica, nužno je pogrešno.
26. Mi opažamo neprekidan slijed ideja; neke se iznova pobuđuju, druge se mijenjaju ili sasvim iščezavaju. Postoji dakle neki uzrok tih ideja, o kojem one ovise i koji ih proizvodi i mijenja. Da taj uzrok ne može biti nikakva kakvoća ili ideja ili pak spoj ideja, jasno je iz prethodnoga odlomka. Dakle to mora biti neka supstancija. Ali pokazalo se da nema nikakve tjelesne ili tvarne supstancije. Preostaje dakle da je uzrok ideja netjelesna djelatna supstancija ili duh.
(…)

28. Nalazim da ideje u svome umu mogu pobuđivati po volji, i preinačivati i mijenjati prizor onoliko često koliko smatram prikladnim. Dovoljno je samo htjeti i smjesta se ova ili ona ideja pojavljuje u mojoj mašti a ista je moć poništava i propušta neku drugu. Zbog tog stvaranja i rastvaranja ideja um se s punim pravom naziva djetalnim. Toliko je sigurno i osnovano na iskustvu. Ali kad govorimo o nemislećim činiteljima, ili o pobuđivanju ideja neovisno o volji, tad se samo zabavljamo riječima.


29. Ali koliku god moć moga imati nad vlastitim mislima, nalazim da ideje koje se zbiljski opažaju osjetilima ne ovise na isti način o mojoj volji. Kad u pol bijela dana otvorim oči, nije u mojoj moći da biram hoću li ili neću vidjeti, niti da određujem koji će se pojedini predmeti pokazati mome pogledu. A isto tako i što se tiče sluha i drugih osjetila; ideje utisnute u njih nisu tvorevine moje volje. Ima dakle neka druga volja ili duh koji ih proizvodi.


  1. Osjetilne su ideje oštrije, življe i razgovjetnije od ideja mašte. One su također

postojane, uređene i povezane i ne pobuđuju se nasumce, kao što je često s onima koje su učinci ljudske volje, nego u pravilnom nizu ili slijedu – čija čudesna povezanost dovoljno svjedoči o mudrosti i dobrohotnosti njihova Tvorca. Utvrđena pak pravila ili uređeni postupci kojima Um o kojemu ovisimo pobuđuje u nama osjetilne ideje, zovu se prirodni zakoni; a njih spoznajemo iskustvom koje nas podučava da su takve i takve ideje praćene takvim i takvim drugim idejama u uobičajenom tijeku stvari.
Preuzeto iz: Berkeley, G. (1999) Odabrane filozofske rasprave, Zagreb: Kruzak, odlomci 3-10, 14, 19, 23-26, 28-30 , preveo: Stribor Kikirec
Pitanja:

1. Kako Berkeley objašnjava da ljudi vjeruju da osjetilni predmeti postoje realno, neovisno od opažanja?

2. Kako Berkeley dokazuje da osjetilne kakvoće (primarne i sekundarne) moraju biti u umu?

3. Što je uzrok ili izvor osjetilnih ideja (koje ne ovise o našoj volji)?


Download 2,91 Mb.

Do'stlaringiz bilan baham:
1   ...   24   25   26   27   28   29   30   31   ...   35




Ma'lumotlar bazasi mualliflik huquqi bilan himoyalangan ©hozir.org 2024
ma'muriyatiga murojaat qiling

kiriting | ro'yxatdan o'tish
    Bosh sahifa
юртда тантана
Боғда битган
Бугун юртда
Эшитганлар жилманглар
Эшитмадим деманглар
битган бодомлар
Yangiariq tumani
qitish marakazi
Raqamli texnologiyalar
ilishida muhokamadan
tasdiqqa tavsiya
tavsiya etilgan
iqtisodiyot kafedrasi
steiermarkischen landesregierung
asarlaringizni yuboring
o'zingizning asarlaringizni
Iltimos faqat
faqat o'zingizning
steierm rkischen
landesregierung fachabteilung
rkischen landesregierung
hamshira loyihasi
loyihasi mavsum
faolyatining oqibatlari
asosiy adabiyotlar
fakulteti ahborot
ahborot havfsizligi
havfsizligi kafedrasi
fanidan bo’yicha
fakulteti iqtisodiyot
boshqaruv fakulteti
chiqarishda boshqaruv
ishlab chiqarishda
iqtisodiyot fakultet
multiservis tarmoqlari
fanidan asosiy
Uzbek fanidan
mavzulari potok
asosidagi multiservis
'aliyyil a'ziym
billahil 'aliyyil
illaa billahil
quvvata illaa
falah' deganida
Kompyuter savodxonligi
bo’yicha mustaqil
'alal falah'
Hayya 'alal
'alas soloh
Hayya 'alas
mavsum boyicha


yuklab olish