Epistemologija je područje filozofije koje se bavi problemima znanja. U knjizi je epistemologija, međutim, shvaćena u širem smislu od onog u kojem se epistemologija razumijeva kao puka teorija znanja

Pitanja:

1. Kako Aristotel definira opažanje?

2. Što su predmeti opažanja za Aristotela?

3. Zbog čega Aristotel smatra da je opažanje pouzdano?

Lukrecije

O prirodi, IV.26-268

Jer sam prikazao dosad, što narav i biće je duha,

I iz kakve se tvari sastoji, djeluje s tijelom,

Kakono odijeljen od tog u prva se vraća počela,

Sada ću raspravljat počet o onom, što tijesno uz ovo

Veže se vrlo, a što mi zovemo slikama stvari,

Koje ko tanane opne se luče sa površja tijela,

I lijeću ovamo čas, čas onamo opet po zraku.

To su iste te slike, što susreću, plaše nas u snu

Jednako ko i na javi, kad likove gledamo čudne,

Često i pojave onih, što oteti svijetlu su ovom,

Koje nas klonule u san s užasom probude često.

Dašto, da ne treba mislit, da duše iz podzemlja možda

Mogu uteći i da kao sjene nas oblijeću žive,

Ili da uopće išta preostaje po smrti od nas,

Kad su se tijelo i duša odijelili jedno od drugog,

Kada se razišlo svako od ovih u svoja počela.

Stoga ja tvrdim, da stvari sa površja svojih tjelesa

Šalju, odrazuju slike tih stvari i oblike tanke.

To i ograničen mozak čak olako može da shvati.

SADRŽAJ IV. PJEVANJA, STARIJA TVORBA
[Ali, jer sam prikazo, počela kakva svih stvari

Jesu, i kako se po svom obliku raznovrsna posve

Sama od sebe giblju, neprestanom gonjena kretnjom,

Kako iz ovih mogu da nastanu svakakva bića,

Sad ću raspravljat počet o onom, što tijesno uz ovo

Veže se vrlo, a što mi nazivamo slikama stvari,

Koje bi nazvat se mogle ko kožice ili ko kora,

Jer ta slika imade baš sličan i izgled i oblik,

Kao i tijelo, od kojeg potječe, šireć se dalje.]
NAUKA O SLIKAMA
Prvotno, stvari jer mnoge – to očima može se vidjet –

Šalju od sebe atome, što dijelom se raziđu širom,

Ko što se razvija dim iz drveta, iz vatre žar pak,

Ili se dijelom i zgusnu još jače i spletu, ko gdjekad

Kroz ljeto kada pretijesno odijelo si odlažu cvrčci,

Ili ko telad u času, kad leže se, odlaže postelj,

Ili i slično, ko zmija, kad sluzava odjeće svoje

Gustim međ’ trnjem se riješi; ta, vidimo naime mi često,

Na trnjacima svlak gdje njihov se uzduhom ljulja:

Buduć da ovo biva, to može i tanana onda

Slika od stvari se lučit, sa površja njinih tjelesa.

Naime, razloga nema baš nikakva, zašto bi prije

Otpalo ono od stvari, na ovo, što tanko je posve;

Napose, kada imade na površju stvari atoma

Mnogo malih, što mogu da ostanu u istom redu,

Ko što su i prije bili, sačuvavši oblika sliku.

Ovo i stoga to prije, što zapreka manje se može

Naći, jer malo ih ima, što u prvom redu se nađu.

Naime, mi vidimo jasno, koliko tu luči se, dijeli

Ne samo baš iz nutrine, duboko, ko prije što rekoh,

Nego i s površja, ko što i sama čak boja se luči.

Svuda se događa to kod žućkastih, crvenih, plavih

Platna, razapetih nad golemom kazališnom zgradom,

Kad se uz drvo i grede raširuju, ljuljaju dršćuć:

Naime, tu sjedala onda odozdo, pozornica cijela,

Kao i odličan krug otaca i matera dičnih

Obasjan biva i mora da sjevne u boji tih platna.

I što zidovi tješnje opkoljuju teatra prostor,

Sve to veća milina provijava cijelu nutrinu;

Sve to odsijeva istim svijetlom, dok danjega ima.

Dakle, kad lanena platna odrazuju s površja boju,

Mora tad i drugo sve da odrazi tanahne slike,

Jer i ovdje, ko ondje, sa površja gornjeg se luče.

Odatle imamo, dakle, već sigurne tragove slikâ,

Koje iz finoga tkiva sastojeć se lete posvuda,

A da se ne može vidjet baš nigdje posebno svaka.

Svaki pak miris i dim, vrućina i ostale slične

Stvari tek zato zasebno niču iz središta tvari,

Jer zbog podrijetla iznutra duboko se cijepaju one

Na svom neravnom putu, i zato, jer otvor baš ravan

Ne vodi k izlazu točno, ka kojemu nastale teže.

Naprotiv, ako se sitna sa površja izbaci koja

Naslaga boje, to nema, što nju bi razdvojiti moglo

Zato, jer stoji već spremna, u redu se nalazeć prvom.

SLIKE U ZRCALU
Konačno slike, što god ih u zrcalu vidimo, vodi,

Ili u inače kojoj svjetlucavoj tvari, te mora,

Jer odgovaraju sasvim po izgledu stvarima samim,

Da iz takvih su slika, što od tih potječu stvari.

[Naime, razloga nema baš nikakva, zašto bi prije

Otpalo ono od stvari, no ovo, što tanko je posve.]

Dakle, imade od stvari veoma finih oblika,

Slika ovima sličnih, što makar ih ne može nitko

Vidjet napose, to ipak uz česti i ustrajni otsjev

Postaju vidljive, čim ih svijetla odrazi ploha;

Nit bi se drukčije mogle sačuvat na ikoji način,

Da bi se vraćale slične toliko sa svakojom slikom.

TANKOĆA SLIKA
Sada ded saslušaj, kako ta slika je naravi fine!

Prvotno, uzmi, da prva počela toliko su ispod

Dohvata ćutila naših, i manja toliko od svega

Onog, što očima našim još zapravo možemo vidjet:

Sad da i utvrdim ovo, počela kako svih stvari

Jesu građena fino, u nekol’ko saslušaj riječi!

SITNE ŽIVOTINJICE. ATOMI MIRISA
Prvo, životinja ima već dijelom tako malenih,

Da se trećina od njih nikako ne može vidjet.

Kako li malen bit mora od nutarnjih dijelova svaki!

Kakvo im okruglo srce, i oči, pa zglobovi, udi!

Ah, kolicko je sve to! – A počela tek prva,

Odakle treba da se sastoji narav duše i duha,

Zar ti ne vidiš, kako malena su ona i fina?

Osim tog, sve, što iz svoga tijela odaje žestok

Miris, panaceja ko što, pa oporog mirisa pelin,

Nadalje, encijan ljuti, pa kičica mirisa žuhkog:

Ako od biljaka ovih ma koje se dotakneš samo

Listića prstima dvjema, tu ostat će gadan im zadah.

Dašto, tim bolje da spoznaš, da predmeta lutaju slike

Bezbrojne, mnogi na način, neosjetne, svake bez snage.

SLIKE OBLACIMA SLIČNE
Ali, da ne misliš možda, oko nas da jedino luta

Ono, što se od stvari ko njihove odijeli slike,

Znaj, da i drugih ima, što vlastitog jesu podrijetla,

Koje na nebu ovom, što zrakom se naziva, se zbudu.

Ove, što gore se kreću, raznovrsnog lika su slike.

Kadšto vidimo, kako ko oblaci lako u zraku

Skupe se, kako svijeta povređuju obličje vedro,

Kada u gibanju zrak pomiješaju; vidi se naime

Često, gdje lete ko divi i bacaju sjenu daleko,

Kadšto ko velika brda, i survane pećine s gora,

Kako čas pred Suncem idu, čas kraj njeg prolaze opet,

Zatim i oblake druge, što tanki su, privlače, vuku.

Niti ne prestaju mijenjat svoj oblik, jer puni su vode,

Nego u svakakve oblika vrste mijenjaju izgled.

SLIKE NEPRESTANO DOLAZE I ODLAZE
Čuj sad, kojom lakoćom, brzinom se rađaju slike,

Kako neprestano struje od stvari i dijele se od njih,

Kako ti počeo ne bi da sumnjaš u nauku našu.

Uvijek na površju stvari imade obilnije tvari,

Koju odbaciti mogu. Sad dođe li ova do stvari

Rjeđih, to prolazi kroz njih, kao na primjer kroz ruho:

Ako pak dođe do grubih, ko kamenje što je il’ drvo,

Lomi se tu već, te slika se nikakva ne može razvit.

Ali kad nešto nasuprot, što gusto i sjajno je, stoji,

Kao što zrcalo jest, tad ne biva ništa od ovog.

Naime, tu ne mogu slike da prođu, kao kroz ruho,

Niti se lomiti mogu; njih spasava površja glatkost.

Odatle biva, da slikâ ogledalo mnogo nam pruža.

Makar ti svaki čas drugu tu stavio, bilo ma koju

Stvarcu pred zrcalo, to će odmah odrazit se slika;

Tako ćeš spoznat, da struji neprestano s površja tijela

Struja od tankoga tkiva i oblika finih sa stvari.

Dakle, za kratko vrijeme toliko tu nastaje slika,

Da se govoriti s pravom o brzom im rađanju može.

I ko Sunce što mora u vremenu kratkom da šalje

Bezbrojne zrake, da svijet neprestano obasjan bude,

Isto je potrebno tako, da na sličan način od stvari

Luče se različne slike, i to baš u najkraće vrijeme,

Bezbrojne na mnogi način da idu na različne strane.

Ako mi stavimo, naime, ma bilo kud zrcalo, to se

U njem sve odraze stvari sa oblikom sličnim i bojom,

[Osim tog, makar baš bilo najvedrije upravo nebo,

Može najednom ipak da nenadno postane burno,

Tako da mislit se može, da čitavog podzemlja tama

Digla se u vis i neba šupljinu ispunila silnu;

Sveudilj tada nam prijeti odozgo strašilo crno,

Kada sa oblacim’ crna uz lijevanje spustila noć se.

Slika kolicki je dio toga, to ne može nitko

Reći nam pravo, nit može da brojem rastumači jasno.]

BRZINA RAZVIJANJA SLIKA
Kako se, nadalje, slike brzinom gibaju silnom,

Koju dobivaju one brzinu, dok prolaze zrakom,

Tako da za kratko vrijeme prevaljuju najdalji prostor,

Kamo pojedina smjera, kad tjera je protivna struja,

Sad ću ti radije slatkim, no mnogim to riječima reći.

Bolji je labuda pjev, što kratak je, negoli ona

Ždralova krika, što zrakom se širi, kad kišni je južnjak.

Prvotno, može se vidjet, tjelesa da laka, od sitnih

Što su atoma, da često baš brzo se gibati mogu.

Takve je vrste već Sunca toplina i njegova svjetlost.

Zato, jer oboje to iz najmanjih jeste atoma,

Koji ko maljem jesu bijeni, pa udarcem ovim

Gonjeni prolaze zrakom, što tu je, bez odmora, brzo;

Naime, nadolazi odmah u obilju svijetlo za svijetlom,

I kao oružjem strijele izbacuje drugom se strijelom.

Stoga na jednak način treba i slike da mogu

Da neizrecivi prostor u jednome hipu prelete,

Prvotno zato, jer njih neprestano, dakako, ostrag,

Neznatan uzrok tek naprijed ko strelica tjera i goni,

Jer se mogu da giblju toliko brzo i lako;

Zatim, jer one su tako od finoga tkiva, te mogu

Lako da prodiru kroz sve bilo ma kakove stvari,

I da ko probiju zračnu udaljenost, što je po srijedi.

Ima tjelešaca zatim od tvari, iz krajnje dubine

Što provaljuju van, ko Sunca što j’ svjetlost, toplina,

Koja, čim slobodna jesu, u času, na očigled svima,

Po svem se razliju nebu, po zemljama lete i moru,

I ispunjaju zrak sa zrakama svjetlosti svoje.

Kako li istom tek slike, što stoje u prvome redu,

Spremne odijelit se odmah, a ništa im ne smeta letu?

Ne vidiš, koliko brže i dalje još moraju ići,

Kako li više prelete u prostoru u isto vrijeme,

Nego Sunčeva svjetlost što nebeskog prostora prođe?

Pa i prvenstveno ovo, bar izgleda, dokaz je pravi,

Kako pokretljivost silnu razvijaju slike od stvari:

Jer, čim napolju staviš gdje posudu s vodom, što sjaji,

To ćeš vidjeti odmah, čim nebo se zvjezdama ospe

Kako se sjajne u vodi odrazuju svemira zvijezde.

Zar ti već ne vidiš, dakle, kako za tili čas slika

Pada iz eterskih sfera u krajeve Zemlje nam ove?

OSJETNOST SLIKA
Stoga ti priznati valja: neprestano struje atomi,

Koji do očiju dopru i vidni podražuju živac.

Mirisi od stalnih stvari ne prestaju strujati nikad,

Ko što hladnoća od rijeka, toplina od Sunca, od morskih

Valova plima, što hridi uz obalu izjeda samu;

Različni zvukovi nikad ne prestaju strujati zrakom.

Konačno, uz more šećuć, u usta dolazi često

Slanoga okusa voda, dok naprotiv, kada se pelin

Razmućen kvasi i miješa za piće, tad ćutimo gorko.

Sveudilj, dakle, od stvari raznovrsnih skladno atomi

Struje i na sve se strane posvuda razdjeljuju zatim;

Nikad mirovanja nema, ne prestaje strujanje nikad.

Jer su neprestano budna osjetila naša, to uvijek

Možemo vidjeti sve, onjušit, zvuk svaki zamijetit.

DJELOVANJE SLIKA NA OKO
Nadalje, kada se neki lik rukama dira u tami,

Lako raspozna se, da je isti ko onaj, pri sjajnom

Štono se vidi pri svijetlu, to odatle nužno slijedi,

Sličan uzrok da vidu, ko samom i opipu jeste.

Ako, na priliku, mi sad u ruke uzmemo kocku,

Te nas takne u tami, pri svijetlu koja će stvarca

Moći izgledat ko kocka baš, ako ne njezina slika?

Stoga se čini, da razlog u slikama gledanju jeste,

I da bez ovih se slika nijedna stvar ne može vidjet.
OBLIK, BOJA, UDALJENOST PREDMETA
Dašto, da struje od stvari odasvud rečene slike

Te se razdjeljuju zatim u svakojem mogućem pravcu.

Ali, buduć da mi tek očima možemo gledat,

Odatle biva, da oblik i boja od ovih se stvari

Nama odrazi ondje, kud upravo svratimo pogled.

Slika nam čini i to, da možemo vidjet, prosudit,

Svaka pojedina stvar koliko daleko je od nas.

Čim se odijeli, naime, od stvari, potiskuje, tjera

Sav zrak, što ga imade među njom i očima našim,

Te on kroz naše oči unutra sav prodire tako,

I ko zjenice probiv, on na taj prolazi način.

Odatle vidimo mi, koliko daleko je svaka

Stvar. I koliko je više tog zraka, što tjeran je naprijed,

I što dulji je sloj tog zraka, što oči nam dira,

To i pojedini predmet toliko je udaljen više.

Ovo se zbiva, dakako, neobično silnom brzinom,

Te mi vidimo, što je, i ujedno, kako daleko.
CJELOVITOST SLIKE
Pri tom nas nimalo ne smije okolnost začudit ova,

Kako, buduć da slike, što udare u naše oči,

Jesu nevidljive same, njih predmeti ipak se vide.

Naime, i vjetar, kad duva polako, a tako i studen

Kada nadolazi oštra, to obično svaku za sebe

Mi ne ćutimo čest ni vjetra, a tako ni zime,

Već to ćutimo više ko jedno i vidimo, kako

Udar se na našem tijelu tek osjeća, kao da neka

Druga stvar udara o nas, pokazujuć tjelesnost svoju.

Nadalje, kada mi prstom po kamenu tučemo, to tad

Diramo površje samo od njega i izvanju boju,

Koju ne ćutimo ipak mi dodirom, ali to više

Ćutimo samu tvrdoću, što jeste u krajnjoj nutrini.
Preuzeto iz: Tepeš, M. (ur.), (1938) Lukrecije: O prirodi, Zagreb: Tipografija d. d., preveo: Marko Tepeš
Pitanja:

1. Kako atomisti objašnjavaju fiziološki proces opažanja?

2. Na koji način atomističko objašnjenje opažanja osigurava istinitost svih opažaja?

Rene Descartes

Meditacije o prvoj filozofiji (Meditationes de prima philosophia, 1641)
I. RAZMIŠLJANJE⁶

O stvarima o kojima se može dvojiti

Opazio sam – tomu je već nekoliko godina – kako sam u svojoj prvoj dobi bio primio mnoge lažne pod istinite stvari i koliko su dvojbene one koje sam poslije na te iste nadogradio, te da se stoga treba jednom u životu sve to iz temelja preokrenuti, pa početi iznova od prvih osnova, želim li u znanostima utemeljiti štogod čvrsto i postojano; ali to se činilo golemim poslom, te odlučih čekati ono doba koje bi bilo toliko zrelo, da poslije njega neće biti drugog u kojem bih bio pripravniji za namjeravani pothvat. Stoga sam tako dugo oklijevao te sam počeo sam sebe okrivljivati što na razmišljanje tratim ono vrijeme koje mi je još preostalo za djelovanje. Stoga kad sam sad svoj duh lišio svih briga, pribavio sebi sigurnu dokolicu, izdvojen u osami imat ću vremena da se ozbiljno i slobodno posvetim potpunom obaranju svojih ranijih mišljenja.

U tu svrhu neće biti potrebno da pokažem kako su sva ona lažna, što možda ne bih nikad ni mogao postići, već, budući da um nalaže da pristanak treba uskratiti ništa manje oprezno onima što su nedovoljno pouzdana i nedvojbena nego onima što su bjelodano lažna, budem li našao kakav god razlog za dvojbu u bilo kojem od njih, dostajat će to da ih sasvim odbacim. Stoga neću ni obrađivati svako pojedino od njih, što bi bio posao bez kraja; nego – jer kad se potkopaju temelji, što god je na njih nadograđeno, sámo se od sebe ruši – latit ću se prvo samih počela na kojima se gradilo sve ono u što nekoć vjerovah.

Naravno, što god sam dosad primio kao najistinitije, primio sam od osjetilâ ili osjetilima; otkrio sam međutim da ona pokatkada varaju, a razboritost nalaže da se nikad u cijelosti ne pouzdajemo u one koji nas makar i samo jednom prevariše.

Samo, ako se i događa te nas osjetila pokatkadavaraju o stvarima što su veoma sićušne ili daleke, postoje mnoge druge stvari o kojima se ne može dvojiti, iako se iz osjetila crpe: kao da ja sad ovdje sjedim uz ognjište, ogrnut toplim ogrtačem, s papirom pod rukama i slično. Da su ove iste ruke moje, a i cijelo ovo tijelo, kojim bi se razlogom moglo nijekati? Ukoliko se možda ne usporedim s ne-znam-kojim luđacima, kojima je mozgove toliko oštetila opaka para crne žuči, te neprestance tvrde ili da su kraljevi, iako su najubogiji, ili da su grimizom zagrnuti, iako su goli golcati, ili da im je glava glinena ili da su tikve ili da su načinjeni od stakla, ali takvi su bezumni, i sâm ne bih ispao ništa manje bezumnim ako bih primio na sebe kakav primjer uzet od njih.

Ali, zaista, kao da i sâm nisam čovjek koji uobičava noću spavati, i u snima proživljavati sve isto, ili pokatkad i još manje vjerojatno negoli tî isti kad su budni?! Koliko li me je često noćni spokoj uvjeravao u to isto, da sam ovdje, ogrnut ogrtačem, posađen uz ognjište, dok sam zapravo odložene odjeće ležao pod pokrivačem?! Sad zaista budnim očima promatram ovaj papir, glava koju pomičem nije drijemna, istu ruku svrhovito i svjesno pružam i njom dotičem; dok usnulu čovjeku stvari se ne događaju tako odjelite. Ali kao da se ne sjećam kako su me u snima znale obmanuti slične takve misli, pa kad o tome pažljivije promislim, tako jasno uviđam da se nikakvim sigurnim znacima ne može razlikovati java od sna, da sam osupnut, i gotovo mi to isto osupnuće potvrđuje misao da sanjam.

Recimo da smo zaspali i da tê pojedinosti nisu istinite, da otvaramo oči, pomičemo glavu, pružamo ruke i da čak nemamo takve ruke ni takvo cijelo tijelo; pa ipak zapravo treba priznati da su viđevine sna poput naslikanih slika, koje ne mogu nastati drugačije nego po sličnosti prema istinitim stvarima; i stoga barem ove općenitosti – oči, glava, ruke, cijelo tijelo – nisu neke umišljotine, nego doista postoje. Uistinu i sami slikari – kad nastoje sirene i satire oslikati u najneobičnijim oblicima – ne mogu im pridati posve nove naravi, nego tek pri tome miješaju dijelove različitih životinja; pa ako pak i izmisle nešto što je toliko novo te ništa tomu slično nije nikad viđeno, i da je posve izmišljeno i lažno, ipak barem boje od kojih se to sastoji moraju biti istinite. Po ništa drugačijem razlogu (iako ove općenitosti – oči, glava, ruke i slično – mogu biti izmišljene) potrebno je barem dopustiti da istinite mogu biti neke druge jednostavnije i općenitije stvari s pomoću kojih se – kao istinitim bojama – oblikuju sve one – bilo istinite bilo lažne – slike stvari koje su u našem mišljenju.

Takve vrste čini se tjelesna narav uopće i njezina protežnost; takav je oblik protežninâ; zatim njihova količina, ili njihova veličina i broj, sámo mjesto na kojem postoje, vrijeme kojim traju i slično.

Stoga možda nećemo loše zaključiti ustvrdimo li kako su nekako dvojbene fizika, zvjezdoznanstvo, medicina i svi slični nauci, koji ovise od razmatranja složevinâ, dok je nečeg sigurnog i nedvojbenog u aritmetici, geometriji i njima sličnim, koje se bave samo najjednostavnijim i najopćenitijim stvarima i malo brinu o tome da li iste jesu ili nisu u naravi stvari. Jer, bdio ja ili spavao, dva i tri jednom zajedno jesu pet, i četvrtina nema više od četiri strane; i čini se nemogućim da bi tako bjelodane istine mogle potpasti pod sumnju lažnosti.

Zaista, odavno je u mojem duhu učvršćena misao da jest Bog koji može sve i koji je stvorio mene ovakvim kakvim postojim. Otkud pak znam da On nije učinio da ne bude uopće nikakve zemlje, nikakvog neba, nikakve protežnine, nikakva lika, nikakve veličine, nikakva mjesta, ili barem da sve to ne opstoji drugačije nego što se meni čini? A zaista – time što ja pokatkad sudim da se drugi varaju u stvarima za koje misle da ih najsavršenije znaju, zar se tako i sâm ne varam kad god zbrajam dva i tri ili kad brojim stranice četverine, ili u čemu drugom, ako se što lakše može izmisliti? Ali Bog možda nije htio da se tako varam, jer se kaže kako je On u najvišem smislu dobar; ali ako bi se to protivilo njegovoj dobroti, da sam stvoren takvim da se uvijek varam, po istome bi bilo strano dopustiti da se pokatkad varam, što se ne bi moglo reći da se ne događa.

Možda bi se mogli naći neki koji bi radije zanijekali jednog tako moćnog Boga nego da povjeruju kako su sve ostale stvari nesigurne. Ali tê nećemo pobijati i dopustit ćemo da je tlapnja sve rečeno o Bogu; ali, neka pretpostave da sam do toga, što jesam, došao sudbinom, slučajem ili po neprekidnom nizu stvari ili kakvim drugim načinom – budući se nekakvim nesavršenstvom čini varati se i griješiti – što manje moćna budu pripisivali tvorca mojem podrijetlu to ću ja vjerojatnije biti toliko nesavršen te ću uvijek griješiti. Na tê dokaze zaista nemam što odgovoriti, nego sam nagnan priznati kako od svih onih stvari u koje nekoć vjerovah kao u istinite, nema ni jedne o kojoj ne bi trebalo dvojiti, i to ne zbog nepromišljenosti ili površnosti nego na temelju valjanih i promišljenih razloga: stoga treba i takvima – ništa manje no onima što su očigledno lažni – uskratiti pristanak, želim li pronaći štogod sigurno.

Ali nije dovoljno što sam sve to primijetio, potrebno je to i stalno imati pred očima, jer neprestance se ponovno vraćaju uobičajene misli, te zbog duge porabe i po stečenu pravu prisnosti prisvajaju moje povjerenje, gotovo protiv moje vlastite volje; i nikad neću prestati da se s njima slažem i u njih vjerujem, sve dok pretpostavljam da su takve kakve su uistinu, naime na neki način – kako se zgodimice pokazuje – dvojbene, ali ništa manje veoma vjerojatne, te je s mnogo više razloga vjerovati u njih nego ih nijekati. Stoga svega mislim kako neću loše postupiti ako – svojom vlastitom voljom – sâm sebe prevarim, pa ih sve budem smatrao i lažnim i izmišljenim, sve dotle dok (kao s ujednačenim utezima predrasudâ s obje strane) više ni jedna opaka navika ne bude priječila pravo poimanje stvari mojem sudu. Znam da od toga neće biti nikakve pogibelji ili pogreške, i da ne mogu više zapasti u nevjericu, jer se sad ne upuštam u djelovanje, nego samo u spoznavanje.

Pretpostavit ću stoga ne najboljeg Boga, izvora istine, nego nekakva zloduha što je i u najvišoj mjeri moćan i lukav, koji je uložio sve svoje umijeće u to da mene prevari: mislit ću kako nebo, zrak, zemlja, boje, likovi, zvukovi i sve ostale izvanjske stvari nisu ništa drugo nego obmane snova, zamke koje je postavio mojoj lakovjernosti: promatrat ću sebe samog kao da nemam ruku, ni očiju, ni mesa, ni krvi, niti kakva osjetila, nego da sve to imam jer krivo mislim: ustrajat ću tvrdoglavo u takvom razmišljanju, pa tako, ako već u mojoj moći ne bude spoznati štogod istinito, barem ću očvrsla uma sačuvati u sebi ono što imam, ne prihvaćajući lažne stvari te mi neće ništa uzmoći nametnuti ni isti obmanjivač, pa ma koliko bio moćan i lukav. Ali takva zadaća je naporna, a nekakva lijenost me vraća u svakodnevnu životnu kolotečinu. Nego kao kakav sužanj, koji se u snovima hrani zamišljenom slobodom, pa i kad osjeti poslije da sanja, boji se probuditi, te se uljuljkava ugodnim tlapnjama: tako se i sâm od sebe prepuštam starim mislima i bojim se probuditi, iz straha da me trudno bdjenje, što slijedi ugodni počinak, ne izvede na kakvu svjetlost, nego me još uvali među neprozirne tmine nastalih teškoća.
Preuzeto iz: Ladan, T. (ur.), (1993) René Descartes: Metafizičke meditacije, Zagreb: Demetra, preveo: Tomislav Ladan
Pitanja:

1. 
   Zašto Descrates dovodi u pitanje znanje utemeljeno na percepciji?
   
2. 
   Na koji način propituje pouzdanost znanja utemeljenog na percepciji?
   
3. 
   Koji je doseg skeptičkih argumenata? Dovode li oni u pitanje samo perceptivno znanje?
   

John Locke

Ogled o ljudskome razumu (An Essay concerning Human Understanding, 1690),

(knjiga 1, poglavlje1)

§8. Toliko sam smatrao nužnim reći, prigodom istraživanja ljudskog znanja. Ali, prije no što krenem na izlaganje onoga što sam o tome mislio, moram ovdje u uvodu tražiti ispriku od čitatelja zbog učestale upotrebe riječi ideja na koju će naići u nadolazećim istraživanjima. Tu učestalu upotrebu nisam mogao izbjeći, budući je to pojam za kojega smatram da najbolje stoji za ono, štogod to bilo, što je predmetom razuma kada čovjek misli i koristio sam ga za sve što se misli pod priviđenjem, pojmom, vrstom ili za sve čime se um bavi dok misli.

Pretpostavljam da ćete se lako složiti sa mnom da postoje takve ideje u čovjekovu umu, svatko ih je sam svjestan, a riječi i radnje drugih ljudi pokazuju da to važi i za njih.

Istražit ćemo onda najprije kako ulaze u um.
(...)

§2. Pretpostavimo onda da je um, kako kažemo, bijeli papir, neispisan, bez ikakvih ideja. Kako biva opremljen? Odakle njemu ta ogromna zaliha koju je ljudska mašta, marljiva i neograničena, takvom beskrajnom raznolikošću ucrtala u njega? Odakle dolazi sav materijal uma i znanja? Na ovo dogovaram jednom riječju, iz iskustva; na njemu se temelji svo naše znanje i iz njega se u konačnici izgrađuje. Ono što naš razum oprema svim materijalom mišljenja je naše promatranje, usmjereno ili na vanjske, osjetilne predmete, ili na unutarnja djelovanja našeg uma koje sami opažamo i o kojima mislimo. To dvoje su izvori znanja iz kojih proizlaze sve ideje koje imamo ili prirodno možemo imati.

§3. Najprije, naša osjetila, dobro upoznata s određenim osjetilnim predmetima, doista prenose umu različite opažaje stvari obzirom na različite načine kojima predmeti na njih djeluju. Tako dolazimo da ideja o žutom, bijelom, vrućem, hladnom, mekom, tvrdom, gorkom, slatkom; i svemu onome što zovemo osjetilnim svojstvima, za koje kada kažem da osjetila prenose umu, mislim da ona iz vanjskih predmeta prenose u um ono što u njemu izaziva te opažaje. Ovaj veliki izvor većine naših ideja u potpunosti ovisi o osjetilima i preko njih opskrbljuje razum. Nazivam ga osjetom.
(...) knjiga 2 poglavlje 32)
§3. Kada ispitujemo mogu li naše ideje biti istinite ili neistinite, ne činimo to u onom metafizičkom smislu istine; već u uobičajenom značenju tih riječi. Tako tvrdim da niti jedna od ideja u našem umu nije neistinita, budući su one samo skupovi mnogih opažaja ili pojavnosti u njemu. Kada se u umu pojavi ideja kentaura, ona u sebi nema više neistinitosti nego što ime kentaura ima neistinitosti u sebi kada ga izgovorimo ili napišemo. To je zato što su istinitost ili neistinitost uvijek u nekom potvrđivanju ili negiranju, misaonom ili verbalnom, pa naše ideje ne mogu biti neistinite sve dok um ne donese o njima neki sud, dok nešto o njima ne potvrdi ili negira.
§4. Bilo koju ideju možemo zvati istinitom ili neistinitom uvijek kada um nekom od njih referira ne neki izvanjski predmet. Budući da um pri takvom referiranju prešutno pretpostavlja njihovu usklađenost s tom stvari, ideje same bivaju određene ovisno o tome je li ta pretpostavka istinita ili neistinita.
(...)

O našem znanju o postojanju drugih stvari

§1. Znanje o našem vlastitom bivstvovanju dobivamo intuicijom. Postojanje Boga, pokazano je, jasno nam otkriva razum.

Znanje o postojanju bilo koje druge stvari možemo dobiti samo putem osjeta, jer između postojanja bilo kojeg pojedinog čovjeka i bilo koje ideje koju ima u svome pamćenju ili bilo čijeg postojanja izuzev Božjeg ne postoji nužna veza stvarnog postojanja; nitko ne može znati za postojanje bilo kojeg drugog bića dok mu se taj zbiljskim djelovanjem na njega ne nametne kao predmet opažanja. Jer to što u našem umu imamo ideju bilo koje stvari ništa više ne dokazuje postojanje te stvari no što slika čovjeka dokazuje da je on u svijetu ili što slike u snovima time čine istinitu povijest.
§2. Stoga je dakle zbiljsko primanje ideja izvana ono što nam daje opažanje o postojanju drugih stvari – tako mi znamo da nešto mora postojati u tom trenutku izvan nas, što u nama uzrokuje tu ideju, iako možda niti znamo, niti razmatramo, kako se to događa. No to što mi ne znamo na koji su način ideje izazvane ne umanjuje pouzdanost naših osjetila niti ideja koje njima primamo. Na primjer, dok ovo pišem, papir djeluje na moje oči i, tako se u mome umu javlja ideja, koju neovisno o tome koji ju predmet izaziva, nazivam bjelinom i tako znam da to svojstvo ili kvaliteta (čije pojavljivanje pred mojim očima uvijek uzrokuje tu ideju) doista postoji i postoji izvan mene. U to me najjače uvjerava svjedočanstvo mojih očiju – na to se moje sposobnosti mogu osloniti i ono je pravi i jedini sudac o ovoj stvari. Na to se svjedočanstvo mogu tako sigurno osloniti da ne trebam ništa više sumnjati da, dok ovo pišem, vidim bijelo i crno i da doista postoji nešto što u meni uzrokuje opažaje, negoli da pišem ili pomičem ruku. To je najizvjesnije za što je ljudska priroda sposobna u svezi pitanja postojanja bilo koje stvari, izuzev vlastitog postojanja i postojanja Boga.
§3. Zamjećivanje postojanja stvari izvan nas do kojeg dolazimo osjetilima u cijelosti nije tako izvjesno kao naše intuitivno znanje ili razumske dedukcije koje se bave jasnim apstraktnim idejama naših umova; ali unatoč tome radi se ipak o uvjerenosti koju možemo zvati znanjem. Ukoliko se osvjedočimo da naše sposobnosti ispravno djeluju i tako nas obavještavaju o postojanju tih predmeta koji na njih djeluju, tada to ne može biti loše utemeljena uvjerenost jer mislim da doista nitko ne može biti tako sumnjičav da osjeća neizvjesnost oko postojanja onih stvari koje vidi i opaža. U konačnici, taj koji ide tako daleko u svojim sumnjama (što god time mislio) nikada neće imati razmirica sa mnom, budući nikada ne može biti siguran da tvrdim nešto protivno njegovom mišljenju. Što se mene tiče, mislim da me je Bog dao dovoljno uvjerio u postojanje stvari koje su izvan mene, budući njihovom različitom primjenom mogu u sebi proizvesti i zadovoljstvo i patnju, a to je ono što mi je u danom trenutku od najvećeg značaja. Izvjesno je da je uvjerenost da nas naša osjetila ne varaju po tom pitanju najveće jamstvo koje možemo imati za postojanje materijalnih predmeta; jer uopće ne možemo djelovati bez naših sposobnosti, niti možemo govoriti o znanju samom bez pomoći tih sposobnosti, koje su opremljene da shvatimo čak i što je znanje. Ali, osim jamstva koje dolazi od samih osjetila, imamo i neke popratne razloge koji nas uvjeravaju da nam osjetila ne daju pogrešne podatke o postojanju stvari izvan nas kada su njima aficirani.
§4. Prvo, jasno je da su ti opažaji u nama proizvedeni vanjskim uzrocima koji djeluju na naša osjetila; zato što oni kojima nedostaje organ nekog osjetila u svojem umu nikada ne mogu imati ideje pripadajuće tom osjetilu. Ovo je previše očito da bi se u to sumnjalo i stoga ne možemo nego biti sigurni da te ideje dolaze organima tog osjetila i nikako drugačije. Jasno je da ih ne stvaraju sami organi jer bi tada oči čovjeka koji je u mraku proizvele boje, a zimi bi mirisao ruže. Vidimo međutim da nitko ne može uživati u okusu ananasa dok ne ode u Indiju i ne proba ga.
§5. Drugo, zato što ponekad uočavam da ne mogu izbjeći nastajanje tih ideja u svome umu, jer unatoč tome što, kada su moje oči sklopljene a prozori čvrsto zatvoreni, svojom voljom mogu prizvati u um ideje svijetla ili sunca kojima su prethodni opažaji napunili moje pamćenje, a mogu tako i ostaviti tu ideju i predočiti si ideju mirisa ruže ili okusa šećera. Ali, ako u podne pogledam u sunce, ne mogu izbjeći ideje koje svijetlost ili sunce tada izazivaju u meni. Dakle, postoji očigledna razlika između ideja iz pamćenja (nad kojima bih, da su stalno tamo, imao neprestanu moć prizvati ih ili odložiti po volji) i onih koje mi se nameću i koje ne mogu izbjeći. Stoga, mora postojati neki vanjski uzrok, živo djelovanje nekih predmeta izvan mene kojemu se ne mogu oduprijeti, a koje u mome umu izaziva te ideje neovisno o mojoj volji. Osim toga, ne postoji nitko tko u sebi ne primjećuje razliku između razmišljanja o suncu i ideji istoga u svome pamćenju, i zbiljskog gledanja u njega; od te dvije ideje, njegovo je opažanje tako razgovijetno da je malo ideja koje se mogu bolje razlučiti. Ima stoga izvjesno znanje da nisu obje ideje pamćenja ili djelovanja njegova uma i mašte u njemu, već da postoji vanjski uzrok za zbiljsko opažanje.
§6. Treće, dodajmo tome, mnoge su od tih ideja nastale u nama s bolom kojeg nema kasnije kada se toga prisjećamo. Tako, kada u svome umu ponovno oživimo ideju boli topline ili hladnoće, ne osjećamo nikakve neugodnosti, iako je bilo jako tegobno kada smo to proživljavali i bit će tegobno ako to ponovno proživimo, jer ga izaziva poremećaj kojeg vanjsko tijelo uzrokuje u našem tijelu kada na njega djeluje. Bez ikakve patnje sjećamo se i patnje zbog gladi, žeđi, glavobolje. Kada bi to bile samo ideje koje lebde u našim umovima i pojave kojima se poigrava naša mašta, a ne stvarno postojeće stvari koje na nas djeluju izvana, tada nas ili nikada ne bi uznemiravale ili bi zbog njih stalno bili uznemireni, kada bi god o njima mislili. Isto možemo reći i za užitak koji se javlja uz neke stvarne osjete. Iako matematička demonstracija ne ovisi o osjetu, ipak njezino ispitivanje putem dijagrama pruža znatno jamstvo svjedočanstvu osjetila i čini se da im daje izvjesnost približnu izvjesnosti same demonstracije. Bilo bi, naime, vrlo čudno kada bi čovjek, mjereći neki oblik linijama i kutovima dijagrama, priznao da je nepobitna istina da je jedan od tih kutova veći, a da ujedno sumnja u postojanje tih linija i kutova koje je, gledajući ih, koristio kako bi izmjerio oblik.
§7. Četvrto, naša si osjetila u mnogo slučajeva uzajamno potvrđuju istinitost svjedočanstva o postojanja osjetilnih stvari izvan nas. Onaj tko vidi vatru, ali sumnja je li ona išta više od same mašte, može ju i osjetiti i uvjeriti se stavljajući ruku u nju. Sigurno je da tako jaka bol ne bi mogla nastati zbog same ideje ili utvare, osim kada i sama bol ne bi bila plod mašte. Tu bol, međutim, ne može ponovno izazvati samim prizivanjem ideje opekline koja je prošla.

Vidim tako da dok ovo pišem, mogu promijeniti izgled papira i ispisujući slova, unaprijed reći koju ću novu ideju proizvesti već u sljedećem trenutku jednostavnim povlačenjem olovke preko njega, a to se ne bi pojavilo (ma koliko god ja maštao) kada bi moja ruka mirovala, niti kada bih sklopljenih očiju povlačio olovku. Tako i kada su slova jednom na papiru, mogu ih vidjeti samo u tom obliku u kojem jesu, odnosno ne mogu nego imati ideju takvih slova kakve sam napisao. Kada vidim da se slova koja sam stvorio više ne pokoravaju zadovoljstvu mojih misli, niti prestaju postojati ako to moja mašta zaželi, već neprestano i jednako djeluju na mene onim oblicima koje sam im dao, tada očigledno znam da to nisu samo igre i izmišljotine moje mašte. Ako tome još dodamo da će i kod nekog drugog čovjeka pogled na ta slova izmamiti iste glasove koje sam ja prethodno odredio da predstavljaju, preostat će nam malo razloga za sumnju da te riječi koje pišem doista postoje izvan mene kada uzrokuju da dugačka serija pravilnih zvukova djeluje na moje uši, što ne bi mogla biti posljedica moje mašte, niti bi ih pamćenje moglo zadržati u tom redoslijedu.

Locke, J. (1956) An Essay concerning human understanding, Oxford: Oxford University Press, 1956., knj. 1, pogl. 1; knj.2, 32; knj.4, pogl.6, prevela: Iris Vidmar
Pitanja:

1. Što je ideja? Kako nastaju ili odakle dobivamo ideje?

2. Mogu li ideje, kao takve koje nalazimo u našem umu, biti istinite ili neistinite? Kada je moguće tvrditi da su ideje istinite ili neistinite?

3. Kako možemo provjeravati i dokazivati pouzdanst naših perceptivnih vjerovanja o svijetu?

George Berkeley

Rasprava o načelima ljudske spoznaje (A treatise concerning the principles of human knowledge, 1710)
1. Svakome tko promotri predmete ljudske spoznaje očigledno je da su oni ili ideje zbiljski utisnute u osjetila, ili pak one koje se opažaju obraćanjem pozornosti na osjećaje i djelovanja duha, ili konačno, ideje koje se tvore pomoću pamćenja i mašte – bilo sastavljanjem, rastavljanjem ili naprosto predočavanjem onih što se izvorno opažaju na navedene načine. Vidom stječem ideje svjetlosti i boja, u njihovim različitim stupnjevima i mijenama. Dodirom opažam npr.³⁰ tvrdo i meko, toplo i hladno, kretanje i otpor,³¹ i od svega toga više ili manje u pogledu količine ili stupnja. Njuhom primam mirise, osjetilom okusa okuse, dok sluh prenosi duhu zvukove u svoj njihovoj tonskoj i skladbenoj raznolikosti.

A kad se primijeti da se neki od njih uzajamno prate, tad se označavaju jednim

imenom i tako smatraju jednom stvari. Tako, na primjer, budući da se primijetilo da

određena boja, okus, miris, oblik i čvrstoća idu zajedno, oni se promatraju kao jedna zasebna stvar, označena imenom ''jabuka''. Druge skupine ideja čine kamen, drvo, knjigu i slične osjetilne stvari koje, već prema tome jesu li ugodne ili neugodne, pobuđuju osjećaje ljubavi, mržnje, radosti, tuge i tako dalje.

2. Ali povrh sve te beskrajne raznolikosti ideja ili predmeta spoznaje postoji također nešto što ih spoznaje odnosno opaža te se na razne načine njima bavi, pa ih tako hoće, zamišlja, sjeća ih se.³² To opažajuće, djelatno biće jest ono što zovem umom, duhom, dušom ili jastvom. Tim riječima ne označavam nijednu od svojih ideja, nego nešto posve različito od njih, nešto u čemu one postoje ili, što je isto, čime su opažane. Jer postojanje neke ideje sastoji se u tome da je opažena.
3. Svatko će dopustiti da naše misli, osjećaji i ideje stvorene maštom ne postoje izvan uma. A čini mi se jednako očiglednim i³³ da razni osjeti ili ideje utisnuti u osjetila, kako god pomiješani ili spojeni (to jest, kakve god predmete tvorili), ne mogu postojati drukčije nego u umu koji ih opaža. Mislim da to može intuitivno spoznati svatko tko obrati pozornost na to što se podrazumijeva pod izrazom postojati kad se primijeni na osjetilne stvari. Za stol na kojem pišem kažem da postoji, to jest, vidim ga i dodirujem. I kad bih bio izvan svoje radne sobe kazao bih da postoji, misleći time da bih ga, kad bih bio u radnoj sobi, mogao opažati, ili da ga neki drugi duh doista opaža. Bio je neki miris, to jest, osjetio se; bio je neki zvuk, to jest, čuo se; bili su neka boja ili oblik, i opaženi su vidom ili dodirom. To je sve što mogu razumjeti pod tim i sličnim izrazima. Jer što se tiče onoga što se govori o apsolutnom postojanju nemislećih stvari, neovisno o tome jesu li opažene, to se čini³⁴ potpuno nerazumljivo. Njihovo esse jest percipi; i nemoguće je da one ikako postoje izvan uma ili mislećih stvari koje ih opažaju.
4. Doduše, među ljudima neobično prevladava mnijenje da kuće, planine, rijeke i jednom riječju svi osjetilni predmeti postoje, prirodno odnosno realno, neovisno o tome jesu li opaženi razumom. Ali s kolikom se god sigurnošću i mirenjem ovo počelo prihvaćalo u svijetu, tko se god ipak odluči dovesti ga u pitanju može, ako se ne varam, opaziti da ono sadrži bjelodano proturječje. Jer što su³⁵ navedeni predmeti nego stvari koje opažamo osjetilima? A što opažamo osim svojih vlastitih ideja ili osjeta? I nije li očito proturječno da neki od njih, ili neki njihov spoj, postoje neopaženi?
5. Ispitamo li temeljito to načelo vjerojatno će se ustanoviti da ono u osnovi ovisi o nauku o apstraktnim idejama. Jer može li biti istančanijega apstrahiranja nego što je razlikovanje postojanja osjetilnih predmeta od njihove opažanosti, tako da se zamišlja kako postoje neopaženi? Što su svjetlost i boje, toplo i hladno, protežnost i oblici – jednom riječju, stvari koje vidimo i dodirujemo – nego niz osjeta, pojmova, ideja ili osjetilnih dojmova, te je li moguće išta od toga, čak i u mišljenju, odvojiti od zamjedbe? Što se mene tiče, jednako bih lako mogao odijeliti neku stvar od same sebe. Ja, doduše, mogu u mislima odijeliti, ili zamisliti međusobno odvojenima, one stvari koje osjetilno možda nikad nisam opazio tako odijeljene. Na taj si način predočujem ljudsko tijelo bez udova ili zamišljam miris ruže, a da ne mislim na samu ružu. Toliko, neprijeporno, mogu apstrahirati, ako se zapravo može zvati apstrahiranjem ono što se proteže samo na odvojeno zamišljanje takvih predmeta koji mogu i realno postojati ili se zbiljski opažati napose. Ali moja se moć zamišljanja ili predočivanja ne proteže izvan mogućnosti realnoga postojanja ili zamjedbe. Prema tome, kao što mi je nemoguće bilo što vidjeti ili dodirnuti bez zbiljskog osjeta te stvari, tako mi je nemoguće i zamisliti neku osjetilnu stvar ili predmet različit od njegova osjeta ili opažaja.³⁶
6. Neke su istine umu tako bliske i očite da čovjek treba samo otvoriti oči da bi ih vidio. Upravo takvom smatram i ovu važnu istinu, naime, da sve nebesko i zemaljsko, jednom riječju, sva ona tijela koja tvore silno svietsko zdanje, nikako ne postoje izvan uma, da njihov bitak³⁷ jest biti opažen ili spoznat, da prema tome sve dok ih zbiljski ne opažam, odnosno dok ne postoje u mome umu ili umu nekoga drugoga stvorenog duha, ona nužno ili uopće ne postoje ili pak opstoje u umu nekog vječnog duha, budući da je posve nerazumljivo i uključuje svu besmislenost apstrahiranja, pripisivati bilo kojem njihovu dijelu postojanje neovisno o duhu. Da bi se u to uvjerio, čitatelj treba samo promisliti i pokušati u svojim mislima odvojiti bitak neke osjetilne stvari od njezine opaženosti.³⁸
7. Iz rečenoga³⁹ je jasno da nema nikakve druge supstancije osim duha, odnosno onoga što opaža. Ali da bi se to potpunije dokazalo,⁴⁰ neka se uzme u obzir da osjetilne kakvoće jesu boja, oblik, kretanje, miris, okus i slično, to jest,⁴¹ ideje koje se opažaju osjetilima. Bjelodano je pak proturječje da ideja postoji u nekoj stvari koja ne opaža; jer imati ideju isto je što i opažati. Prema tome, ono u čemu boja, oblik i slične kakvoće⁴² postoje mora ih i opažati. Stoga je jasno da ne može biti nikakve nemisleće supstancije ili supstrata tih ideja.
8. Ali, kažete, ako same ideje i ne postoje izvan uma, ipak možda ima stvari koje su im slične i koje postoje izvan njega, u nekoj nemislećoj supstanciji, a ideje su njihove kopije ili sličnosti. Na to odgovaram da ideja može biti slična samo ideji, neka boja ili oblik mogu biti slični samo nekoj drugoj boji ili obliku. Ako samo malo razmislimo, vidjet ćemo da nam je nemoguće zamisliti neku sličnost osim između svojih ideja. Nadalje, zanima me mogu li se ti pretpostavljeni izvornici odnosno izvanjske stvari, koje su naše ideje slike ili predodžbe, i sami opažati ili ne. Ako mogu, onda su oni ideje, i mi smo postigli svoju svrhu. Ali kažete li da ne mogu, zanima me ima li smisla tvrditi da je neka boja slična nečemu što je nevidljivo, da su tvrdo ili meko slični nečemu što je nedodirljivo, i tako dalje.
(...)

11. Nadalje, prihvaća se da veliko i malo, brzo i sporo ne postoje nigdje izvan uma, budući da su posve relativni i mijenjaju se s promjenom stanja ili položaja osjetilnih organa. Prema tome, protežnost koja postoji izvan uma nije ni velika ni mala, a kretanje ni brzo ni sporo, to jest, oni nisu ništa. Ali, kažete, oni su protežnost uopće i kretanje uopće. Odatle vidimo koliko zapravo shvaćanje o postojanju protegnutih pokretnih supstancija izvan uma ovisi o onom čudnom nauku o apstraktnim idejama. Ovdje ne mogu a ne primijetiti koliko samo maglovit i neodređen opis tvari, odnosno tjelesne supstancije, do kojega su moderne filozofe dovela njihova počela, nalikuje onom zastarjelom i toliko ismijanom pojmu materia prima, koju nalazimo u Aristotela i njegovih sljedbenika. Čvrstoća se ne može zamisliti bez protežnosti. Budući da se pokazalo da protežnost ne postoji u nemislećoj supstanciji, isto mora vrijediti i za čvrstoću.

12. Da je broj posve tvorevina uma, čak i dopusti li se da druge kakvoće postoje izvan njega, bit će jasno svakome tko uzme u obzir da se ista stvar brojčano različito označava kako je um motri s različitih gledišta. Tako ista protežnost iznosi jedan, tri ili trideset i šest, već prema tome promatra li je um s obzirom na jedan lakat, stopu ili palac. Broj je tako očito relativan i ovisan o ljudskom razumu, da je čudno pomisliti kako bi um netko mogao pridati apsolutno postojanje izvan uma. Kažemo jedna knjiga, jedna stranica, jedan redak.⁴⁸ Sve su to podjednako jedinice, iako neke sadrže više drugih. I jasno je da se u svakom pojedinom slučaju jedinica odnosi na neki poseban spoj ideja koje je um samovoljno sastavio.
13. Znam da neki smatraju kako je jednota jednostavna ili nesložena ideja, koja prati sve druge ideje u umu.⁴⁹ Ja pak ne nalazim da imam neku takvu ideju koja bi odgovarala riječi jednota. A kad bih je imao, čini mi se da je ne bih mogao previdjeti. Naprotiv, ona bi trebala biti najpoznatija mome razumu, jer kaže se da ona prati sve druge ideje i da se opaža svim načinima osjeta i refleksije. Da ne duljim, ona je apstraktna ideja.
(...)

15. Ukratko, neka svatko razmotri one razloge za koje se misli da bjelodano dokazuju kako boje i okusi⁵² postoje samo u umu, i uvidjet će da oni s jednakom snagom mogu to isto dokazati i za protežnost, oblik i kretanje. Premda se mora priznati da ta metoda dokazivanja ne pokazuje toliko da nema protežnosti ili boje⁵³ u nekom izvanjskom predmetu, koliko da mi osjetilima ne spoznajemo koja je istinska protežnost ili boja toga predmeta. Ali prethodni razlozi jasno pokazuju da nikakva boja ni protežnost, niti neka druga osjetilna kakvoća, ne mogu postojati u nekom nemislećem subjektu izvan uma, odnosno da uistinu nema ničeg takvog kao što je izvanjski predmet.

16. Ali ispitajmo malo uvriježeno mišljenje. Kaže se da je protežnost modus ili akcidencija tvari, a da je tvar supstrat koji je podupire. Ja bih pak želio da objasnite⁵⁴ što se misli time da tvar podupire protežnost. Vi kažete da nemate nikakvu ideju tvari i da zato ne možete to objasniti. Ja vam odgovaram da ako i ne mislite time ništa određeno, ipak, ako uopće išta mislite, morate imati barem relativnu ideju tvari, ako i ne znate što je to, ipak se mora očekivati da znate u kakvom je ona odnosu prema akcidencijama i što se misli time da ih ona podupire. Očito se potpora ovdje ne može uzeti u svakom uobičajenom ili doslovnom smisli, kao kad kažemo da stupovi podupiru neku zgradu. U kojem se onda smislu mora uzeti?⁵⁵
17. Istražimo li ono što najsavjesniji filozofi izjavljuju da podrazumijevaju pod tvarnom supstancijom, vidjet ćemo da oni priznaju kako tim zvukovima ne pridružuju nikakvo drugo značenje doli ideju bića uopće, zajedno s odnosnim pojmom njegova podupiranja akcidencija. Opća ideja bića izgleda mi od svih najapstraktnijom i najnerazumljivijom. A što se tiče njegova podupiranja akcidencija, to se, kao što smo upravo primijetili, ne može razumjeti u uobičajenom smislu tih riječi. Mora se dakle uzeti u nekom drugom smislu, ali koji je to smisao oni ne objašnjavaju. Tako da kad promatram oba sastojka ili dijela koji tvore značenje riječi tvarna supstancija, uvjeren sam da se njima ne misli ništa određeno. Ali zašto bismo se i dalje gnjavili raspravljajući o tom tvarnom supstratu ili potpornju oblika, kretanja i drugih osjetilnih kakvoća?⁵⁶ Ne pretpostavlja li to da one postoje izvan uma? A nije li to izravno proturječje i potpuno neshvatljivo?
18. Ali kad bi i bilo moguće da čvrste, oblikovane, pokretne supstancije, koje odgovaraju našim idejama o tijelima, postoje izvan uma, kako bismo to uopće mogli spoznati? To bismo morali spoznati ili osjetilima ili razumom. Što se tiče naših osjetila, njima spoznajemo samo svoje osjete, ideje, odnosno one stvari koje se neposredno osjetilno opažaju, kako ih god nazivali. Ali ona nam ne govore da stvari postoje izvan uma ili neopažene, slično onima koje su opažene. To i sami materijalisti priznaju. – Prema tome, ako uopće nekako spoznajemo izvanjske stvari, preostaje da to mora biti pomoću razuma koji izvodi njihovo postojanje iz onoga što se neposredno opaža osjetilima. Ali što⁵⁷ nas može navesti da povjerujemo u postojanje tijela izvan uma na osnovi onoga što opažamo, kad ni sami pobornici tvari ne tvrde da ima ikakve nužne povezanosti između njih i naših ideja? Mislim da se svi slažu (a ono što se događa u snovima, ludilu i slično, to neprijeporno potvrđuje) kako je moguće da na nas djeluju sve ideje koje i sada imamo, premda izvana ne postoje nikakva tijela koja bi im bila slična. Stoga je očito da pretpostavka izvanjskih tijela nije nužna za proizvodnju naših ideja, jer se priznaje da se one katkada, a vjerojatno bi mogle i uvijek, proizvode istim redom kojim ih i sada vidimo, bez njihova sudjelovanja.
(...)

20. Ukratko, kad⁵⁸ bi i bilo izvanjskih tijela, to nikada ne bismo mogli spoznati. A kad ih ne bi bilo, mogli bismo upravo na osnovi istih razloga koje i sada imamo misliti da ih ima. Pretpostavimo – što nitko ne može reći da je nemoguće – da na neku inteligenciju, bez pomoći izvanjskih tijela, djeluje isti slijed osjeta ili ideja kao i na vas, utisnutih istim redom i sličnom živošću u njezin um. Pitam se nema li ta inteligencija posve isti razlog vjerovati u postojanje tjelesnih supstancija prikazanih njezinim idejama što ih te supstancije pobuđuju u njezinu umu, koji biste i vi mogli imati da biste vjerovali to isto? O tome ne može biti nikakve dvojbe. To je razmatranje dovoljno⁵⁹ da svaka razborita osoba posumnja u snagu svih dokaza koje možda misli da ima za postojanje tijela izvan uma.

21. Ako bi bilo potrebno dodati još koji dokaz protiv postojanja tvari, nakon onoga što je rečeno, mogao bih navesti više onih zabluda i poteškoća (da ne spominjem bezboštva) koje su proizišle iz toga načela. Ono je izazvalo bezbrojne sporove i raspre u filozofiji i mnoge, puno važnije, u religiji. Ali ovdje neću ulaziti u njihove pojedinosti, kako zbog toga što mislim da su dokazi a posteriori nepotrebni da bi se potvrdilo ono što se dovoljno, ako se ne varam, dokazalo a priori, tako i zbog toga što ću kasnije imati prigodu nešto o njima kazati.
22. Bojim se da sam dao povoda misliti kako nepotrebno opširno raspravljam o tom predmetu. Jer čemu naširoko razglabati o onome što se posve jasno može u kratkim crtama dokazati svakome tko je kadar barem malo razmišljati? Trebate samo promisliti i tako iskušati možete li zamisliti da bi neki zvuk, oblik, kretanje ili boja mogli postojati izvan uma ili neopaženi. Ta će vas jednostavna provjera možda uvjeriti da je ono što zagovarate potpuno proturječno. Toliko da sam pripravan čitavu stvar i ovako postaviti: Ako možete samo i zamislit mogućnost da jedna protegnuta pokretna supstancija, ili uopće bilo kakva ideja, ili nešto slično ideji, postoji drukčije nego u umu koji je opaža, spremno ću odustati od svoga stava. A što se tiče čitavoga onog sklopa izvanjskih tijela što ga zagovarate, priznat ću vam njegovo postojanje, premda mi ne možete dati nikakav razlog zbog kojega vjerujete da postoji, niti mu možete odrediti ikakvu namjenu kad se pretpostavi da postoji. Kažem, i sama mogućnost da su vaša mišljenja istinita vrijedit će kao dokaz da je tomu tako.
(…)

33. Ideje koje Tvorac prirode utiskuje u osjetila zovu se realnim stvarima, a one koje se pobuđuju u mašti, budući da su nepravilnije, neživahnije i nepostojanije, nazivaju se točnije idejama ili predodžbama stvari, koje one odslikavaju i prikazuju. Ali i naši su osjeti, koliko god bili živi i razgovijetni, ipak ideje, to jest, oni postoje u umu, odnosno on ih opaža, isto tako istinski kao i ideje koje sam stvara. Dopušta se da osjetilne ideje imaju u sebi više realnosti, to jest, da su oštrije, sređenije i povezanije nego tvorevine uma. Ali to nije dokaz da one postoje izvan uma. One su također i neovisnije o duhu ili mislećoj supstanciji koja ih opaža, zato što se pobuđuju voljom jednoga drugog i moćnijeg duha. Pa ipak, one su ideje, a sigurno je da nijedna ideja, bila ona blijeda ili oštra, ne može postojati drukčije nego u umu koji je opaža.

34. Prije nego što nastavimo potrebno je nešto vremena posvetiti odgovorima na prigovore koji se vjerojatno mogu uputiti počelima koja smo dosada izložili. Budem li se pri tome činio preopširan onima koji brzo shvaćaju, nadam se da mi se to može oprostiti,⁶⁶ budući da ne shvaćaju svi ljudi podjednako ovakve stvari, a ja želim da me svatko razumije.

Prvo će se dakle prigovoriti da se prethodnim počelima sve što je u prirodi realno i supstancijalno protjeruje iz svijeta, a da njegovo mjesto zauzima himerični sustav ideja. Sve stvari što postoje postoje samo u umu, to jest, one su isključivo pojmovne. Što dakle biva sa Suncem, Mjesecom i zvijezdama? Što da mislimo o kućama, rijekama, planinama, drveću, kamenju, pa čak i o svojim vlastitim tijelima? Jesu li sve to tek priviđenja i opsjene mašte? – Na sve te i druge moguće istovrsne prigovore odgovaram da navedenim počelima nismo lišeni nijedne stvari u prirodi. Sve što vidimo, dodirujemo, čujemo, ili kako bilo shvaćamo ili razumijevamo, ostaje jednako sigurno i jest jednako realno kao što je i bilo. Postoji rerum natura i razlika između realnosti i priviđenja zadržava svoju punu snagu. To je očigledno iz odl. 29, 30 i 33, gdje smo pokazali što se podrazumijeva pod realnim stvarima, nasuprot priviđenjima ili idejama koje sami stvaramo. Ali i jedne i druge jednako postoje u umu i u tom su smislu isto tako ideje.
35. Ja ne pobijam postojanje niti jedne stvari koju možemo pojmiti, bilo osjetilno bilo refleksijom. Da stvari koje vidim svojim očima i dodirujem svojim rukama postoje, realno postoje, to ni najmanje ne dovodim u pitanje. Jedina stvar čije postojanje poričemo jest ona koju filozofi zovu tvarju ili tjelesnom supstancijom. A pri tome se nikakva šteta ne nanosi ostalim ljudima, kojima, usuđujem se kazati ona nikada neće nedostajati. Ateistu će dakako uzmanjkati izlika ispraznoga imena za potporu svoga bezboštva, a filozofi će možda ustanoviti da su izgubili sjajan izgovor za dangubljenje i prepiranje.⁶⁷
36. Ako netko misli da to umanjuje⁶⁸ postojanje ili realnost stvari, onda uopće ne razumije ono što sam prethodno iznio najjasnije što sam mogao. Sažmimo ovdje ono što je rečeno: Postoje duhovne supstancije, umovi ili ljudske duše, koje po volji u sebi potiču ili pobuđuju ideje. Ali te su ideje blijede, slabašne i nepostojane u odnosu na druge što ih opažaju osjetilima, koje, budući da su utisnute u njih prema određenim pravilima ili prirodnim zakonima, odaju učinke jednoga uma koji je moćniji i mudriji od ljudskih duhova. Za te se druge ideje kaže da u sebi imaju više realnosti nego prve, čime se misli da su one poticajnije, sređenije i razgovjetnije te da nisu izmišljotine uma koji ih opaža. I u tom je smislu Sunce koje vidim danju realno Sunce, a ono koje zamišljam noću ideja tog prvog. U ovdje danom smislu realnosti, očigledno je da je svaka biljka, zvijezda, kamen i uopće svaki djelić ovozemaljskoga sustava isto toliko realno biće prema našim počelima kao i prema bilo kojima drugima. Podrazumijevaju li drugi pod izrazom realnost nešto različito od onoga što ja podrazumijevam, molim ih da razmisle i to ustanove.
37. Tvrdit će se da je barem toliko točno, naime, da mi uklanjamo sve tjelesne supstancije. Moj odgovor na to glasi da ako se riječ supstancija uzme u običnom smislu, kao spoj osjetilnih kakvoća, kao što su protežnost, čvrstoća, težina i slično⁶⁹ – ne može nas se optužiti da to uklanjamo. Ali uzme li se u filozofskom smislu, kao potporanj akcidencija ili kakvoća izvan uma – tada doista priznajem da je uklanjamo, ako se za nekoga može kazati da uklanja ono što ikada nije ni postojalo, pa čak ni u mašti.
38. Ali kažete,⁷⁰ zvuči vrlo grubo kad se kaže da jedemo i pijemo ideje i da se odijevamo idejama. Priznajem da je tako – budući da se riječ ideja u običnom govoru ne upotrebljava za označavanje raznih spojeva osjetilnih kakvoća koji se nazivaju stvarima. I sigurno je da će se svaki izraz koji odstupa od svakidašnje jezične uporabe činiti grubim i smiješnim. Ali to ne utječe na istinitost tvrdnje, što drugim riječima znači kazati samo to da se hranimo i odijevamo onim stvarima koje neposredno opažamo svojim osjetilima. Pokazalo se da tvrdoća ili mekoća, boja, okus, toplina, oblik i slične kakvoće,⁷¹ koje zajedno spojene tvore razne vrste živeža i odjeće, postoje samo u umu koji ih opaža. I to je sve što se misli kad ih se zove idejama. Kad bi se ta riječ upotrebljavala isto tako redovito kao i riječ stvar, ne bi zvučala ništa grublje ili smješnije od nje. Ja ne želim raspravljati o prikladnosti nego o istinitosti tog izraza. Ako se dakle složite sa mnom da jedemo i pijemo i da se odijevamo neposrednim predmetima osjetila, koji ne mogu postojati neopaženi ili izvan uma, spremno ću dopustiti da je prikladnije ili primjerenije običaju zvati ih stvarima nego idejama.
39. Ako bi se upitalo zašto upotrebljavam riječ ideja, a ne zovem ih radije, kako je uobičajeno, stvarima, odgovaram da to činim iz dva razloga: Prvo, zato što se izraz stvar, za razliku od ideje, općenito uzima da označava nešto što postoji izvan uma. Drugo, zato što stvar ima šire značenje nego ideja, uključujući kako duhovne, ili misleće stvari, tako i ideje. Prema tome, budući da osjetilni predmeti postoje samo u umu i usto su nemisleći i nedjelatni, odlučio sam ih označavati riječju ideja, koja uključuje ta svojstva.
40. Ali što god mi rekli, netko će možda lako uzvratiti da će on ipak vjerovati svojim osjetilima, i da nikada neće dopustiti da bilo kakvi dokazi, ma kako uvjerljivi, prevladaju nad njihovom pouzdanošću. Neka bude tako. Branite osjetilno svjedočanstvo koliko vas je god volja, mi smo spremni učiniti to isto. Da ono što vidim, čujem i dodirujem doista postoji, to jest, da ga opažam, u to ne sumnjam ništa više nego u svoje vlastito biće. Ali ne vidim kako se osjetilno svjedočanstvo može navesti kao dokaz za postojanje nečega što se ne opaža osjetilno. Ne želimo da itko postane skeptik i da ne vjeruje svojim osjetilima. Naprotiv, mi im pridajemo svu važnost i uvjerljivost koji se mogu zamisliti. Isto tako nema skepticizmu protivnijih počela od onih što smo ih mi izložili, kao što će se poslije jasno pokazati.
Preuzeto iz: Berkeley, G. (1999) Odabrane filozofske rasprave, Zagreb: Kruzak, odlomci 1-24, 33-40, preveo: Stribor Kikirec
Pitanja:

1. Što su, prema Berkeleyju, predmeti ljudske spoznaje?

2. Koja je veza između teorije o apstraktnim idejama i stava da predmeti (osjetilne stvari) nisu ništa drugo do li ideje (osjeti)?

3. Kako Berkeley izvodi stav da ničeg nema osim duhovne supstancije? Kako dokazuje da tvarna supstancija ne postoji?