Epistemologija je područje filozofije koje se bavi problemima znanja. U knjizi je epistemologija, međutim, shvaćena u širem smislu od onog u kojem se epistemologija razumijeva kao puka teorija znanja

C. Izbor iz djela i pitanja
Platon

Menon, 71d5-74a7
SO.: Okanimo se onda njega, budući da, na koncu konca, i nije ovdje; a ti sam, Menone, tako ti bogova, što tvrdiš da je vrlina? Kaži, molim te, pa bila to i najsretnija laž koju sam izgovorio kad bi se pokazalo da ti i Gorgija znate, iako sam ja rekao da još nikada nisam sreo nikoga tko zna.

MEN.: No, to, Sokrate, nije teško kazati. Kao prvo, ako želiš da ti objasnim vrlinu muškarca, lako je kazati kako je vrlina muškarca ovo: moći obavljati državne poslove te obavljajući ih prijateljima činiti dobro, a neprijateljima zlo te sam paziti da ti se ništa zlo ne dogodi. Ako želiš da ti objasnim vrlinu žene, nije teško objasniti da ona mora dobro voditi kućanstvo, paziti na sve u kući i biti poslušna mužu. A druga je vrlina djeteta, ženskoga i muškoga, te stara muškarca, bilo slobodnoga, bilo roba, kako već hoćeš. A postoje i druge veoma mnoge vrline, tako da nije teško kazati što je vrlina; naime, za svaku djelatnost i za svaku dob s obzirom na svaki posao za svakoga od nas postoji vrlina, a isto tako, mislim, Sokrate, i porok.

SO.: Čini se, Menone, da sam bio dobre sreće, jer tražeći jednu vrlinu pronašao sam neki roj vrlina što se kod tebe ugnijezdio. Ali, Menone, što se tiče te slike s rojevima, kad bi na moje pitanje o tome što je bit pčele kazao da postoje mnoge i raznolike pčele, što bi mi odgovorio kad bih te pitao: “Tvrdiš li da su pčele mnoge i raznolike te da se međusobno razlikuju po tome što su pčele? Ili se po tome ništa ne razlikuju, nego po nečem drugom, primjerice po ljepoti, veličini ili po nečem drugom takvom?“ Kaži, što bi mi odgovorio tako upitan?

MEN.: To da se međusobno ništa ne razlikuju po tome što su pčele.

SO.: A kad bih nakon toga rekao: “Kaži mi onda, Menone, samo ovo: ono po čemu se ništa ne razlikuju nego su sve nešto isto, što tvrdiš da je to?“ Jamačno bi mi mogao štogod kazati?

MEN.: Bih.

SO.: Tako je i s vrlinama – iako su mnoge i raznolike, ipak sve imaju neku jednu istu odrednicu na osnovi koje su vrline i onome koji odgovara dolikuje da se na to usredotoči kako mi onome koji ga je upitao objasnio ono što vrlina jest. Ili ne razumiješ što mislim?

MEN.: Mislim da razumijem, iako pitanje još ne shvaćam kako bih želio.

SO.: Misliš li tako samo što se tiče vrlina, Menone – da je jedna vrlina muškarca, a druga žene i drugoga – ili isto tako i što se tiče zdravlja, veličine i snage? Misliš li da je jedno zdravlje muškarca, a drugo žene? Ili je posvuda ista odrednica ako je riječ o zdravlju, bilo u muškarca, bilo u bilo čemu drugome?

MEN.: Mislim da je isto zdravlje i muškarca i žene...

SO.: Nije li i veličina i snaga? Ako je žena snažna, hoće li ona biti snažna po istoj odrednici i po istoj snazi? A pod “po istoj“ mislim na ovo: za “biti snaga“ nema nikakve razlike je li snaga u muškarcu ili u ženi. Ili misliš da ima razlike?

MEN.: Mislim da nema.

SO.: Hoće li za “biti vrlina“ biti ikakve razlike je li vrlina u djetetu ili u starcu, u ženi ili u muškarcu?

MEN.: Nekako mi se čini, Sokrate, da to više nije isto onim drugim primjerima.

SO.: Kako? Nisi li kazao da je vrlina muškarca dobro upravljanje državom, a žene dobro upravljanje kućom? – MEN.: Jesam. – SO.: A je li moguće dobro upravljati državom, kućom ili nečim drugim, a da se ne upravlja umjereno i pravedno? – MEN.: Dakako da ne. – SO.: Dakle, ako upravljaju pravedno i umjereno, upravljaju po pravednosti i umjerenosti? – MEN.: Nužno. – SO.: Prema tome, oboje potrebuju isto, žele li biti dobri, i žena i muškarac – pravednost i umjerenost. MEN.: Izgleda. – SO.: A što je s djetetom i starcem? Zar bi, ako su razuzdani i nepravedni, ikad mogli postati dobrima? – MEN.: Dakako da ne. – SO.: A ako su umjereni i pravedni? – MEN.: Da. – SO.: Prema tome, svi su ljudi istim načinom dobri; naime, postaju dobrima ako se u njima nađe nešto isto. – MEN.: Čini se. – SO.: Zacijelo ne bi, kad im vrlina ne bi bila ista, bili dobri istim načinom. – MEN.: Dakako da ne.

SO.: Prema tome, budući da je za sve ista vrlina, pokušaj kazati i podsjeti se što to Gorgija, a i ti s njim, kaže da je ona.

MEN.: Što drugo nego moći upravljati ljudima, ako već tražiš neko jedno koje vrijedi za sve.

SO.: To je upravo ono što tražim. No je li, Menone, ista vrlina i djetetu i robu – moći upravljati gospodarem? Misliš li da bi onaj koji upravlja i dalje bio rob?

MEN.: Svakako da ne mislim, Sokrate.

SO.: Ta i ne pristoji se, dragi moj; no ispitaj još i ovo. Kažeš “moći upravljati“. Nećemo li tome dodati “pravedno, a ne nepravedno“?

MEN.: Mislim da da, jer pravednost je, Sokrate, vrlina.

SO.: Da li vrlina, Menone, ili neka vrlina?

MEN.: Kako to misliš?

SO.: Kao i o bilo čemu drugom. Primjerice, ako želiš, za okruglost bih kazao kako je neki lik, ne naprosto kako je lik. Tako bih kazao zbog toga što postoje i drugi likovi.

MEN.: Ispravno govoriš, budući da ni ja ne mislim da je pravednost jedina vrlina, nego da postoje i druge vrline.

SO.: Koje su to? Reci. Tako bih i ja tebi, kad bi me zamolio, naveo i druge likove; stoga, i ti meni navedi druge vrline.

MEN.: Dakle, mislim da je vrlina hrabrost, umjerenost, mudrost, velikodušnost i druge veoma mnoge.

SO.: Opet smo, Menone, došli na isto – ponovno smo pronašli mnoge vrline tražeći jednu, na drugi način nego malo prije; a jednu, koja obuhvaća sve te, nismo u stanju pronaći.

Preuzeto iz: Grgić, F. (1997) Platon: Menon, Zagreb: Kruzak, preveo i priredio: Filip Grgić
Pitanja:

1. Koja je uloga primjera s pčelama?

2. Kako Sokrat dolazi do toga da postoji nešto kao „vrlina“?


Aristotel

Druga Analitika I.1-3

1.

Sva pouka i sve intelektualno učenje nastaju iz otprije postojeće spoznaje. To je jasno razmotre li se svi oblici pouke i učenja. Jer na taj se način stječu i matematičke znanosti i svako drugo umijeće. Isto je i što se tiče argumenata – na taj se način stječu i argumenti koji se osnivaju na silogizmima i oni koji se osnivaju na indukciji. Naime, i jedni i drugi pouku polučuju na osnovi otprije spoznatih stvari – jedni se uzimaju primjerice od onih koji su ih već razumjeli, a drugi dokazuju ono opće na osnovi toga što je ono pojedinačno jasno. A i retorički argumenti uvjeravaju na isti način – naime, ili primjerima, što je indukcija, ili entimemima, a to je silogizam.

Otprije posjedovati spoznaju nužno je na dva načina; naime, za jedne je stvari nužno otprije uzeti da jesu, a za druge treba razumjeti što navedena stvar jest; za neke je pak nužno oboje. Primjerice, nužno je unaprijed uzeti da jest tako da se sve istinito ili tvrdi ili niječe; za trokut je nužno razumjeti da označuje ovo, a za jedinicu nužno je oboje: i razumjeti što označuje i otprije uzeti da jest. Jer svaka od tih stvari nije nam jasna na isti način.

Spoznavati je moguće posjedujući otprije spoznaju o jednim stvarima istodobno stječući spoznaju o drugima, primjerice onima koje su zapravo podređene onome općem o kojem se posjeduje spoznaja. Naime, otprije se zna da svaki trokut ima zbroj svojih kutova jednak dvama pravim kutovima, a da ovo ovdje u polukružnici jest trokut postaje poznato istodobno s izvođenjem indukcije. (Za neke se stvari naime učenje zbiva na taj način te se ono krajnje ne spoznaje na osnovi srednjaka; to vrijedi za stvari koje su zapravo pojedinačne i koje nisu to što jesu s obzirom na neki podmet.) Prije nego što se izvede indukcija ili uzme silogizam na neki način možda valja kazati da se zna, a na drugi način ne. Jer kako bi se za ono za što se ne zna naprosto da li jest moglo naprosto znati da mu je zbroj kutova jednak dvama pravim kutovima? Ipak, jasno je da se to zna ovako: da se zna općenito, a naprosto se ne zna. Ako nije tako, doći će do zagonetke iz Menona – naime, učit će se ili ništa ili ono što se zna.

Jer ne valja govoriti onako kao što neki pokušavaju to riješiti. “Znaš li ili ne znaš da je svaki par paran?”, pitaju. Ako odgovoriš potvrdno, donesu pred tebe neki par za koji nisi mislio da je par pa tako nisi mislio ni da je paran. Oni to naime rješavaju niječući da ljudi za svaki par znaju da je paran, nego samo za onaj za koji znaju da je par. Ipak, oni znaju ono o čemu imaju demonstraciju i čega su premise dobili, a nisu dobili za sve za što znaju da je trokut ili da je broj, nego naprosto za svaki broj i trokut. Jer ne dobiva se nikakva ovakva premisa: ono za što znaš da je broj ili ono za što znaš da je pravokutno, nego se premise dobivaju kao da vrijede u svakom slučaju.

Ali ništa, mislim, ne priječi da se ono što se uči u jednom smislu zna, a u drugom ne zna. Jer ono što je besmisleno nije to da se ono što se uči na neki način zna, nego da se zna na određen način, primjerice ukoliko se uči i kako se uči.

2.

Mislimo da nešto znamo naprosto, a ne na sofistički način, akcidentalno, kada mislimo da poznajemo uzrok zbog kojeg neka činjenica jest – to jest, da je to njezin uzrok – i da to ne može biti drukčije. Dakle, jasno je da znati znači nešto takvo; jer oni koji ne znaju misle da su u takvu stanju, a oni koji znaju i jesu, tako da je za ono o čemu postoji znanje naprosto nemoguće da bude drukčije.

Kasnije ćemo kazati postoji li onda i neki drugi način znanja. No sada tvrdimo da znamo i na osnovi demonstracije. Pod demonstracijom mislim na silogizam koji polučuje znanje. A pod silogizmom koji polučuje znanje mislim na silogizam na osnovi kojeg, time što ga imamo, znamo.

Ako je znati dakle kao što smo ustvrdili, onda je nužno i to da demonstrativno znanje proizlazi iz istinitih, prvotnih, neposrednih, poznatijih, prethodećih stvari te uzrokâ konkluzije; tako će i principi biti svojstveni za ono što se dokazuje. Silogizma će naime biti i bez tih uvjeta, no neće biti demonstracije; naime, silogizam bez tih uvjeta neće polučiti znanje.

Potrebno je dakle da ono iz čega proizlazi bude istinito, jer nije moguće znati ono što nije, primjerice da je promjer sumjerljiv. Potrebno je da proizlazi iz prvotnih stvari koje se ne mogu demonstrirati jer neće se znati ako se nema njihova demonstracija; naime, u neakcidentalnom smislu znati ono o čemu postoji demonstracija znači imati demonstraciju. Potrebno je da proizlazi iz uzroka te stvari koje su poznatije i prethodeće – iz uzroka zato što znamo kada znamo uzrok, a iz stvari koje su prethodeće ako su to uistinu uzroci, a prethodno ih spoznajemo ne samo na drugi način, tako što ih razumijemo, nego i tako što znamo da jesu.

Stvari su prethodeće i poznatije na dva načina. Naime, nije isto prethodeće po prirodi i prethodeće u odnosu na nas, a niti poznatije i nama poznatije. Pod prethodećim i poznatijim u odnosu na nas mislim na ono što je bliže opažanju, a prethodećim i poznatijim naprosto ono što je dalje od opažanja. Najdalje su stvari koje su najviše opće, a najbliže su pojedinačnosti. A to dvoje je međusobno suprotno.

Da demonstrativno znanje proizlazi iz prvotnih stvari znači da proizlazi iz svojstvenih principa; naime, istu stvar nazivam prvotnom i principom. Princip demonstracije je neposredna premisa, a neposredna je ona od koje nema druge prvotnije.

Premisa je jedan dio opreke, jedno o jednome. Dijalektička je ako se na isti način uzme bilo koji dio, a demonstrativna ako se na određeni način uzme jedan dio, jer je istinit. Iskaz je bilo koji dio opreke, a opreka je protimba koja nema ničega srednjeg po sebi; dio opreke je potvrđivanje nečega o nečemu, a nijek je odricanje nečega od nečega.

Što se tiče neposrednoga silogističkog principa, postavkom nazivam ono što se ne može dokazati i što nije nužno da posjeduje onaj koji namjerava nešto učiti. A ono za što je nužno da ga posjeduje onaj koji namjerava bilo što učiti nazivam aksiomom. Neke takve stvari postoje; naime, navikli smo rabiti to ime najviše kod takvih stvari. Postavku koja uzima bilo koji dio opreke – mislim, primjerice, na to da nešto jest ili da nešto nije – nazivam pretpostavkom, a onu koja to ne čini definicijom. Naime, definicija je postavka, jer aritmetičar tvrdi da je jedinica ono što je u kvantitativnom smislu nedjeljivo; ali nije pretpostavka, jer nije isto što je jedinica i biti jedinica.

Budući da je potrebno biti uvjeren u činjenicu i znati je time što se posjeduje takva vrsta silogizma koji nazivamo demonstracijom, a silogizam je demonstracija time što su stvari iz kojih on proizlazi takve, nužno je ne samo prethodno znati prvotne stvari – bilo sve, bilo neke – nego ih i više znati. Jer nešto uvijek više pripada onoj stvari zbog koje pripada, primjerice ono zbog čega nešto volimo više je voljeno. Stoga ako uistinu znamo i ako smo uvjereni zbog prvotnih stvari, i njih znamo i u njih smo uvjereni više, jer zbog njih znamo i uvjereni smo u one potonje stvari.

Nije moguće u nešto biti uvjeren više nego u ono što se zna, naime biti uvjeren u ono što čovjek zapravo niti zna niti je glede toga u boljoj dispoziciji nego da je zapravo znao. To će se dogoditi ako netko neće otprije znati ono u što je uvjeren na osnovi demonstracije. Jer nužno je biti više uvjeren u principe – bilo u sve, bilo u neke – nego u konkluziju.

Za onoga koji želi imati znanje pomoću demonstracije nije potrebno samo više poznavati principe i biti u njih uvjeren više nego u ono što je demonstrirano nego za njega ne smije biti ničega što je uvjerljivije ili poznatije među stvarima koje su suprotne principima, iz čega će proizići silogizam suprotne pogreške – ako onaj koji zna naprosto mora biti onaj koji se ne može uvjeriti.

3.

Neki misle da zato što je potrebno znati prvotne stvari nema znanja, dok drugi smatraju da ga ima, ali da za sve postoji demonstracija. No nijedno od toga nije ni istinito ni nužno.

Naime, jedni, pretpostavljajući da se uopće ne može znati, smatraju da dolazi do svođenja u beskonačnost jer se ne mogu znati slijedeće stvari na osnovi prethodećih ako među njima nema onih koje su prvotne; i imaju pravo, jer nemoguće je proći beskonačno mnogo stvari. Ako se stane i ako principi postoje, onda kažu da su oni nespoznatljivi jer nema njihove demonstracije, a samo to, kako tvrde, znači znati; a ako nije moguće znati prvotne stvari, onda nije moguće naprosto i u pravom smislu riječi znati ni ono što iz njih proizlazi, nego samo pod pretpostavkom, to jest ako one postoje.

Drugi se pak slažu što se tiče toga što znači znati, jer kažu da znanje postoji samo na osnovi demonstracije; no kažu da ništa ne priječi da postoji demonstracija za sve – naime, moguće je da demonstracija nastane cirkularno i recipročno.

Mi pak tvrdimo da nije sve znanje demonstrativno, nego da je znanje neposrednih stvari nedemonstrativno (a da je to nužno očito je; jer ako je nužno znati prethodeće stvari i one iz kojih demonstracija proizlazi, te ako neposredne stvari negdje stanu, onda je nužno da su one nedemonstrabilne). To mislimo na ovaj način: tvrdimo da ne postoji samo znanje nego i neki princip znanja kojim spoznajemo termine.

Jasno je da je nemoguće naprosto demonstrirati cirkularno ako demonstracija uistinu treba da proizlazi iz prethodećih i poznatijih stvari. Naime, nemoguće je da iste stvari u odnosu na iste stvari budu istodobno i prethodeće i slijedeće, osim na drukčiji način, primjerice tako da su jedne prethodeće i poznatije u odnosu na nas, a druge naprosto, a na taj način nešto čini poznatim indukcija. No ako je tako, onda “naprosto znati” nije ispravno definirano, nego je dvostruko. Ili druga demonstracija nije demonstracija naprosto ako proizlazi iz onoga što je nama poznatije.

Za one koji kažu da je demonstracija cirkularna proizlazi ne samo ono što je sada rečeno nego i to da oni ne kažu ništa drugo nego da ovo jest ako ovo jest, a tako je sve lako dokazati. Jasno je da to proizlazi ako su postavljena tri termina. Jer nema nikakve razlike tvrdi li se da se to obrće kroz mnogo ili kroz malo termina, kroz malo ili kroz dva. Jer kad god ako je A, iz nužnosti je B, a ako je B, onda je C, onda ako je A, bit će C. A ako vrijedi da ako je A, nužno je B, a ako je B, onda je A (jer to znači “u krugu”), neka A bude položeno kao C. Dakle, kazati da ako je B, onda je A znači kazati da je C, a to znači da ako je A, onda je C. No C je isto što i A. Tako proizlazi da oni koji tvrde da je demonstracija cirkularna ne kažu ništa drugo nego da ako je A, onda je A. A tako je sve lako dokazati.

Međutim, ni to nije moguće, osim kod stvari koje slijede jedna drugu, kao što su svojstvenosti. Tako ako je položena jedna stvar, dokazano je da nikad nije nužno da bude nečega drugog (pod “položena je jedna stvar” mislim na to da nije postavljen ni jedan termin i ni jedna postavka), no dvije su postavke ono prvo i brojem najmanje iz čega je uopće moguće, ako jest, nešto silogistički zaključiti. Stoga ako A slijedi B i C, a oni slijede jedno drugo te A, tako je moguće sve što se zahtijeva recipročno dokazati u prvoj figuri, kao što je dokazano u raspravama o silogizmu. Dokazano je i to da u drugim figurama do silogizma ili ne dolazi ili pak dolazi, ali ne s obzirom na ono što je uzeto.

S druge strane, stvari koje nisu obostrano prirecive ni na koji način nije moguće dokazati cirkularno, tako da budući da takvih stvari u demonstracijama ima malo, očito je da je isprazno i nemoguće kazati da je demonstracija recipročna te da je zbog toga moguća demonstracija za sve.
Aristotel, Druga Analitika I.1-3, preveo: Filip Grgić
Pitanja:

1. Kada prema Aristotelu možemo reći da nešto znamo?

2. Kakvo je to demonstrativno znanje?

3. Koje prigovore svom objašnjenju znanja Aristotel razmatra?

F. Bacon

Novi organon (Novum organum, 1620)
Prva knjiga

1.

Čovjek, sluga i tumač prirode, čini i razumije toliko koliko stvarju ili duhom opazi o prirodnom poretku, a više od toga ne zna i ne može.

2.

Ni prosta ruka ni razum, koji je prepušten samome sebi, mnogo ne vrijedi; oruđem i drugim pomagalima usavršava se stvar, a razumu su isto tako potrebna kao i ruci.

I kao što oruđa ruke ili pobuđuju ili upravljaju kretanjem, tako i oruđa duha ili podržavaju ili čuvaju razum.

3.

Ljudsko znanje i moć poklapaju se u tome, što nepoznavanje uzroka onemogućuje uspjeh. Priroda se naime pobjeđuje samo pokoravajući joj se.

(...)

11.

Kao što su znanosti, kakve su sada, nekorisne za pronalaženje djela, tako je logika, kakva je sada, nekorisna za pronalaženje znanosti.

12.

Logika, koja se upotrebljava, služi više za učvršćivanje i utvrđivanje zabluda, koje se temelje na običnim pojmovima, nego za istraživanje istine; stoga je više štetna nego korisna.

(...)

14.

Silogizam se sastoji od sudova, sudovi od riječi, a riječi su znaci pojmova.

Ako su dakle sami pojmovi (ono što je osnova stvari) pobrkani i naprečac izvedeni iz stvari, onda nema nikakve čvrstoće ni u onome, što je na tome sazdano.

I tako je jedina nada u pravoj indukciji.

15.

U pojmovima nema ništa zdravo, ni u logičkima ni u fizičkima; ni supstancija, ni kvaliteta, djelovanje, trpljenje, čak ni sam bitak, nisu valjani pojmovi; mnogo manje: teško, lako, gusto, rijetko, mokro, suho, proizvođenje, kvarenje, privlačenje, odbijanje, element, materija, oblik i tome slično; svi su oni fantastični i rđavo određeni.

16.

Pojmovi najnižih vrsta (čovjeka, psa, goluba) i neposrednih zamjećivanja osjetila (toploga, hladnoga, bijeloga, crnoga), ne varaju mnogo, bar ukoliko katkada nisu pobrkani nepostojanošću materije ili miješanjem stvari; svi ostali pojmovi, kojima su se ljudi dosada služili, jesu zastranjivanja, pa nisu iz stvari izvedeni i sazdani, kako treba.

17.

Samovolja i zastranjene ni u postavljanju sudova nije ništa manje nego u izvođenju pojmova, a isto tako i u samim principima, koji zavise od obične indukcije; ali ono je još veće u aksiomima i nižim sudovima, koje izvodi silogizam.

18.

Što je dosada pronađeno u znanostima, to je takve prirode, da već leži u običnim pojmovima.

Da bi se pak dublje i dalje prodrlo u prirodu, nužno je, da se, kako pojmovi, tako i aksiomi određenijim i sigurnijim putem izvedu iz stvari, pa da se prijeđe na pouzdanije sudjelovanje razuma, koje je općenito bolje i sigurnije.

19.

Dva puta jesu i mogu da budu za istraživanja i pronalaženja istine. Prvi leti od osjeta i pojedinosti k najopćenitijim sudovima, pa na osnovu tih principa i njihove nepokolebljive istine sudi i pronalazi srednje sudove; taj je put uobičajen. Drugi izvlači sudove iz osjeta i pojedinosti, dižući se stalno i postepeno, tako da na koncu dolazi do onoga najopćenitijega; taj je put ispravan, ali neokušan.

20.

Istim putem, naime prvim, polazi razum, koji je prepušten samome sebi, a to on čini na osnovu pravila dijalektike. Um naime žudi, da skokom dođe do onoga općenitijega, kako bi se smirio, i nakon maloga zadržavanja prezire iskustvo. A ova zla upravo dijalektika umnožava poradi sjaja kod raspravljanja.

21.

Razum prepušten samome sebi, po svojoj naravi umjeren, strpljiv i dostojanstven, poglavito

ako se ne sprečava preuzetim doktrinama, pokušava ponešto i ovaj drugi put, koji je ispravan, ali s oskudnim uspjehom, jer je razum, ako se ne vodi i ne potpomaže, nedorastao i potpuno nesposoban da svlada nejasnoću stvari.

22.

I jedan i drugi put počinje od osjeta i pojedinosti, a završava se u onome najopćenitijemu; ali oni se ipak neizmjerno razlikuju, jer se jedan samo letimično dotiče iskustva i pojedinosti, dok se drugi valjano i pravilno zadržava na njima; jedan već u početku postavlja neke apstraktne i nekorisne općenitosti, dok se drugi postepeno uzdiže do onih općenitosti koje su uistinu značajnije za prirodu.

23.

Nije to neka beznačajna razlika između idola u ljudskom umu i ideja uma božjega, tj. između nekih praznih i ništavnih mnijenja te istinskih značenja i utisaka u stvarima, kako se nalaze.

24.

Nikako se ne može dogoditi, da bi aksiomi ustanovljeni dokazivanjem mogli vrijediti za otkrivanje novih činjenica, jer finoća prirode u mnogome nadmašuje finoću dokazivanja; ali aksiomi valjano i ispravno izvedeni iz pojedinosti lako opet ukazuju i upućuju na nove pojedinosti. Stoga čine znanosti djelotvornima.

25.

Aksiomi, koji su u upotrebi, proistječu iz oskudnoga i prostoga iskustva i maloga broja pojedinosti, pa su načinjeni i stegnuti gotovo primjereno njima, tako da nije čudnovato, što ne vode do novih pojedinosti. Ako se slučajno pokaže kakav primjer, koji prije nije bio zapažen ili spoznat, aksiom se spašava bilo kakvim bezvrijednim razlikovanjem, gdje bi bilo ispravnije da se on popravi.

26.

Ljudsko prosuđivanje, kojim služimo u pogledu prirode, običavamo poradi jasnoće naučavanja nazivati anticipacijama prirode, jer su nepromišljena i preuranjena stvar, a ono rasuđivanje, koje se na ispravan način izvodi iz stvari, razjašnjavanjem prirode.

27.

Anticipacije su dosta čvrste za suglasnost; sve kad bi ljudi na isti način i jednako ludovali, dosta dobro bi se mogli slagati među sobom.

28.

Za postignuće odobravanja, anticipacije su čak snažnije nego razjašnjenja, jer sabrane iz malobrojnih slučajeva i onoga, što najčešće susreću, one odmah zagluše razum i zaštićuju fantaziju. Razjašnjenja, naprotiv, sabrana iz posve različitih i veoma daleko razasutih stvari, ne mogu da diraju razum, tako da je nužno, da se ona, ukoliko su tvrda i neskladna mnijenja, pričinjaju gotovo kao misterije vjere.

29.

U znanostima, koje su osnovane na nagađanjima i mnijenjima, dobra je upotreba anticipacija i dijalektike, jer treba da se osvoji odobravanje, a ne stvar.

30.

Kada bi se duhoviti ljudi svih vremena i složili, zajedno radili i pridonosili, ipak se s pomoću anticipacija ne bi mogao postići veliki napredak u znanostima, jer se korjenite zablude, čak kod prvog zbrajanja čestica mišljenja, naknadno ne mogu izliječiti odličnošću djelovanja i sredstava.

(...)

36.

Nama uistinu preostaje samo jedan jedini i prosti način naučavanja, da ljude dovedemo do samih pojedinosti i njihovih nizova i redova, pa da oni opet sebe primoraju na privremeno odricanje od pojmova i da se počnu baviti samim stvarima.

(...)

38.

Idoli i lažni pojmovi, koji su već zaokupili ljudski razum, pa se u njemu čvrsto ukorjenjuju, ne samo da tako obuzimaju ljudski duh, da se istini teško otvara pristup, nego se oni, ako je pristup i bio dan i dopušten, vraćaju i smetaju kod samog obnavljanja znanosti, ako se ljudi unaprijed ne opomenu, da se protiv njih, koliko je moguće, ne zaštite.

39.

Četiri su vrste idola, koje zaokupljaju duh ljudski. Njima smo poradi jasnoće nadjenuli imena, nazivajući prvu vrstu idolima plemena, drugu idolima spilje, treću idolima trga i četvrtu idolima teatra.

40.

Izgrađivanje pojmova i aksioma s pomoću prave indukcije zacijelo je pravi lijek za odbijanje i odstranjivanje idola, ali određivanje idola ipak je od velike koristi. Nauka o idolima naime slično se odnosi prema razjašnjavanju prirode kao nauka o sofističkim smicalicama prema običnoj dijalektici.

41.

Idoli plemena imaju svoj temelj u samoj ljudskoj prirodi i samom plemenu ili rodu ljudskome. Pogrešno se naime tvrdi, da je čovječje osjetilo mjerilo stvari; nego naprotiv, sve percepcije, kako osjetila, tako i uma zbivaju se primjereno čovjeku, a ne univerzumu. Ljudski je razum poput neravna zrcala za zrake stvari, koje svoju prirodu miješa s prirodom stvari, pa ih iskrivljuje i prlja.

42.

Idoli spilje jesu idoli pojedinog čovjeka. Svatko naime (pored zabluda ljudske prirode uopće) ima posebnu spilju ili rupu, koja lomi i kvari svijetlo prirode; bilo zbog svačije osebujne i pojedinačne naravi, ili zbog odgoja i općenja s drugima, bilo zbog čitanja knjiga ili autoriteta onih, koje tko cijeni i kojima se divi, ili zbog različitosti utisaka, kako se javljaju u pristranoj duši s predrasudama ili u mirnoj ravnodušnoj duši ili tome slično, tako da je zaista ljudski duh, kako je on disponiran kod pojedinih ljudi, nešto različito, potpuno smućeno, i tako reći, slučajno. Stoga dobro veli Heraklit: Ljudi traže znanje u manjim svjetovima, a ne u višemu ili zajedničkome.

43.

Ima također idola, kao što su oni iz međusobnog saobraćanja i zajednice ljudskoga roda, koje zbog trgovine i udruživanja ljudi nazivamo idolima trga. Ljudi se naime druže s pomoću govora ali se riječi određuju prema pučkom shvaćanju. I tako to loše i nezgodno određivanje riječi na čudan način stješnjava razum. Ni definicije i tumačenja, kojima se učeni ljudi katkada običavaju zaštititi i obraniti od toga, nikako ne ispravljaju stvar. Naprotiv, riječi očito vrše nasilje nad razumom i sve brkaju, pa dovode ljude do praznih i bezbrojnih protivurječja i izmišljotina.

44.

Ima konačno idola, koji su ušli u duše ljudske iz različitih filozofijskih dogma, a također i iz naopakih zakona dokazivanja. Njih nazivamo idolima teatra, jer držimo da ima isto toliko proizvedenih i prikazanih drama, koje su stvorile izmišljene i scenske svjetove, koliko i prihvaćenih ili izmišljenih filozofija. Ali mi ne govorimo o onima, koje već opstoje, ili pak o starim filozofijama i sektama, jer bi se moglo složiti i sastaviti još više takvih priča; ta premda su zablude različite, uzroci su ništa manje gotovo zajednički. U te opet ne ubrajamo samo univerzalne filozofije, nego i većinu principa i aksioma pojedinih znanosti, koji su se učvrstile na osnovi tradicije, vjere i nemarnosti. O svakoj ovoj pojedinoj vrsti idola valja govoriti opširnije i određenije, kako bi ljudskom razumu poslužili poradi opreza.

(...)

46.

U stvarima, uz koje je jednom pristao (jer ih je ili prihvatio i povjerovao u njih ili jer mu se sviđaju), ljudski razum dovlači i sve ostalo u pomoć i sklad s njima. Pa ako bi i bila veća snaga i obilje slučajeva, koji protivuriječe, oni se ipak ili ne vide, ili se preziru, ili se razlikovanjem odstranjuju i odbacuju, i to ne bez velike i štetne predrasude, kako bi ugled onim pređašnjim shvaćanjima ostao nepovrijeđen.

Prema tome je ispravno odgovorio onaj koji je, kad su mu pokazali u hramu obješenu ploču onih koji su ispunili zahtjev, što su izbjegli opasnost brodoloma, i navaljivali na njega pitanjem, ne spoznaje li on u tome prst božji, opet zapitao: A gdje su zapisani oni koji su poslije danog zavjeta ipak poginuli? Ista je osnova gotovo svakom praznovjerju, kako u astrologiji, tako i u tumačenju snova, znamenovanju, božjem sudu i sličnome. U njima ljudi, obradovani takvim ispraznostima, vide sudbinu gdje se ispunjava, ali gdje griješe, premda je to mnogo češće, ne mare i prelaze preko njih.

No daleko suptilnije provlači se ovo zlo kroz filozofije i znanosti, u kojima ono što je jednom prihvaćeno, zaražava i potiskuje ostalo (makar bilo čvršće i vrednije). Dapače kad ne bi bilo onoga što smo nazvali uživanjem i ispraznošću, ljudskom je razumu ipak svojstvena i trajna zabluda, da se više pokreće i potiče afirmativnim nego negativnim, premda bi po pravilu i redu bio dužan da se podjednako pozabavi i jednim i drugim, ali je čak u svakome ispravno postavljenom aksiomu snaga negativnoga slučaja veća.

Druga knjiga

1.

Djelo je i namjera ljudske moći da u danom tijelu stvori i uvede novo svojstvo ili nova svojstva.

No djelo je i namjera ljudskog znanja da otkrije formu, ili istinsko određenje, ili djelatnu prirodu, ili izvor postanja (te mi riječi naime imamo, koje se najviše približavaju određenju stvari) danog svojstva.

Ovim dvjema najvišim djelima podređuju se druga dva djela, sekundarnog i nižeg značenja; prvome: preobrazba konkretnih tjelesa jednoga u drugo, unutar mogućih granica; drugome: u svem stvaranju i gibanju pronalaženje skrivenog procesa, koji se neprestano razvija od očiglednog uzroka i očigledne materije sve do unutrašnje forme, i pronalaženje isto tako skrivenog unutrašnjeg oblika tjelesa koja miruju i nisu u gibanju.

2.

U kako je lošem stanju ljudsko znanje koje je u upotrebi, očigledno je također iz onoga što se općenito usvaja.

Ispravno se postavlja: Istinski znati znači znati na osnovi uzroka. Također nije loše što se postavljaju četiri uzroka: materija, forma, ono djelatno i svrha. Između njih svršni uzrok ne samo što ne koristi znanostima nego ih čak kvari izuzevši ljudska djelovanja. Otkrivanje forme smatra se beznadnim. Ono djelatno i materija, kako se ispituju i prihvaćaju, bez obzira na skriveni prijelaz na formu, vanjske su i površne stvari, pa ništa ne doprinose istinskoj i djelatnoj znanosti.

Mi također nismo zaboravili, da smo gore označili i ispravili zabludu ljudskog uma, kad on u formu prenosi bitnost bitka. Premda u prirodi ništa ne opstoji zbiljski osim pojedinačnih tjelesa sa svojim čistim djelatnostima na osnovu zakona, ipak je u znanostima sam taj zakon, njegovo ispitivanje, otkrivanje i razjašnjenje temelj kako za znanje, tako i za djelovanje.

Taj zakon pak i njegova određenja razumijevamo pod imenom forma, pogotovu što je ta riječ zadobila vrijednost i postala uobičajena.

3.

Tko poznaje uzrok nekog svojstva (kao npr. bjeline ili topline) samo kod pojedinih predmeta, njegovo je znanje nepotpuno; a tko učinak može proizvesti samo kod pojedinih predmeta (kod onih, koji su prijemljivi), njegova je moć također nepotpuna. Tko pak poznaje samo djelatni i materijalni uzrok (koji su uzroci tekući i ništa drugo nego prenosioci i uzroci, koji donose formu u nekim slučajevima), taj doduše može doći do novih otkrića kod donekle slične i priređene materije, ali više čvrste granice stvari on ne pobija.

Tko naprotiv poznaje forme, taj shvaća jedinstvo prirode u najrazličnijim materijama; stoga on može otkriti i proizvesti ono, što se dosada nije postiglo i što nikada ne bi bila ostvarila ni promjena u prirodi, ni revni pokusi, ni sam slučaj i što ljudima nikada ne bi bilo palo na pamet.

Stoga iz otkrića forma slijedi pravo razmatranje i slobodno djelovanje.

(…)

11.

Istraživanje forma teče ovako: O danom svojstvu treba najprije za razum napraviti pojavak svih poznatih slučajeva, koji se slažu u tom svojstvu; čak i kod najrazličitijih materija.

To sakupljanje treba napraviti historijski i bez prenagljena razmatranja ili finijeg razlikovanja… To mi običavamo nazivati tablicom bitnosti i nazočnosti.

12.

Drugo, treba za razum napraviti pojavak slučajeva, u kojima nedostaje određeno svojstvo. Jer forma, kao što je rečeno, mora nedostajati tamo, gdje nedostaje svojstvo, a mora biti tamo, gdje ono opstoji. Kad bi se htjelo navesti sve, onda tome ne bi bilo kraja. Prema tome treba negativne slučajeve samo pridružiti afirmativnima, a na nedostatak treba paziti kod takvih predmeta, koji su veoma srodni onim drugima, kod kojih određeno svojstvo opstoji i kod kojih se pokazuje.

To mi običavamo nazivati tablicom odvajanja ili nenazočnosti u najbližemu.

13.

Treće, treba za razum napraviti pojavak slučajeva, u kojima se više ili manje nalazi svojstvo, koje se istražuje, bilo da se čini poređivanjem rastenja i opadanja u istom subjektu, ili da se čini poređivanjem u različnim subjektima naizmjence.

Kako je naime forma stvari upravo sama stvar i kako se stvar razlikuje od forme samo kao pojava i opstojeće, ili kao vanjsko i unutrašnje, ili kao odnos prema čovjeku i odnos prema svemiru, zato dakako slijedi, da se nikakvo svojstvo ne može uzeti kao prava forma, ako ne opada uvijek, kad samo svojstvo opada, i ako na sličan način ne naraste, kad samo svojstvo naraste.

Stoga tu tablicu običavamo nazivati tablicom stupnjeva ili tablicom poređivanja.

(…)

15.

Djelo i posao tih triju tablica mi običavamo nazivati pojavkom slučajeva za razum.

Pošto je ipak taj pojavak napravljen, treba ostvariti samu indukciju. Naime, poslije tog pojavka svih i pojedinih slučajeva treba naći takvo svojstvo, koje je s danim svojstvom uvijek istodobno nazočno ili nenazočno, koje s njima raste ili opada i koje je, kao što je bilo rečeno, određenje nekog općenitijeg svojstva.

Ako to um odmah na početku afirmativno pokuša (što on uvijek običava činiti onda, kad je prepušten sam sebi), onda iz toga proizlaze opsjene i nagađanja, loše omeđeni pojmovi i sudovi, koji se svakim danom moraju ispraviti, ako čovjek neće da se (po običaju škola) bori za ono lažno. Takve će pretpostavke međutim bez sumnje ispasti bolje ili slabije prema sposobnostima i snazi razuma, koji djeluje.

No uopće samo Bog, začetnik i stvoritelj forma, ili možda anđeli i dusi sposobni su da s pomoću afirmativnih slučajeva spoznaju te forme neposredno, i to odmah na početku razmatranja. To međutim zacijelo nadilazi sposobnost čovjekovu, kojemu je ostavljeno samo to, da isprva napreduje s pomoću negativnih slučajeva i da na koncu završi s afirmativnima, nakon svakovrsnog isključivanja.

16.

Zato se upravo mora napraviti razrješavanje i rastavljanje svojstva; ne doduše s pomoću vatre, nego s pomoću uma kao božanske vatre.

Prema tome je prvo djelo istinske indukcije (za pronalaženje forma) odbacivanje ili isključivanje pojedinih svojstava, koja se ne nalaze u nekom slučaju, u kojemu je izvjesno nazočno, ili se nalaze u kakvom slučaju, gdje izvjesno svojstvo ne opstoji, ili se nalaze u kakvom slučaju, gdje rastu, dok izvjesno svojstvo opada, ili gdje opadaju, dok izvjesno svojstvo raste.

Ako se to odbacivanje ili isključivanje dogodilo na ispravan način, onda će na drugom mjestu (tako reći na dnu) ostati afirmativna, čvrsta, prava i oštro određena forma (dok su se letimična mnijenja rasplinula u dim).

To je lako reći, ali postići se može samo s pomoću mnogih zaobilaznih putova. Mi međutim nećemo propustiti ništa od onoga, što kod toga može pomoći.