Epistemologija je područje filozofije koje se bavi problemima znanja. U knjizi je epistemologija, međutim, shvaćena u širem smislu od onog u kojem se epistemologija razumijeva kao puka teorija znanja



Download 2,91 Mb.
bet17/35
Sana23.06.2017
Hajmi2,91 Mb.
#13290
1   ...   13   14   15   16   17   18   19   20   ...   35

Preuzeto iz: Bacon, F. (1986) Novi Organum, Zagreb: Naprijed, prva knjiga, odlomci 1-3, 11-30, 36,38-44, 46, druga knjiga: 1-3,11-16, preveo: Viktor D. Sonnenfeld
Pitanja:

1. U čemu se poklapaju ljudsko znanje i moć?

2. Zašto su postojeća znanost i logika, za Bacona, nekorisni u istraživanju istine?

3. Što su idoli? Kako idoli ometaju istraživanje istine?

R. Descartes

Rasprava o metodi (Discours de la Metode, 1637)
Vrlo bih rado nastavio i prikazao ovdje cijeli niz drugih istina, koje sam izveo iz onih prvih. Ali, pošto bi u ovu svrhu sada bilo potrebno govoriti o mnogim problemima, o kojima se vodi prepirka među učenjacima, s kojima se ne bih htio svađati, smatram, da će biti bolje da od toga odustanem i da samo u općim crtama kažem, koji su to problemi, kako bi pametniji prosudili, je li korisno, da javnost o njima bude potanje obaviještena. Uvijek sam ostao čvrst u odluci, koju sam bio stvorio, da ne pretpostavljam nijedno drugo načelo do ono, kojim sam se upravo poslužio za dokazivanje postojanja boga i duše, i da ne uzimam ništa kao istinito, što mi ne bi izgledalo jasnije i izvjesnije nego što su prije bili dokazi geometričara. Ipak se usuđujem tvrditi, da sam ne samo našao načina da za vrlo kratko vrijeme zadovoljim samoga sebe u pogledu glavnih poteškoća, koje se običavaju pretresati u filozofiji, već i uočio izvjesne zakone, koje je bog tako učvrstio u prirodi i o kojima je u naše duše stavio takve pojmove, da, nakon što smo o njima dovoljno razmišljali ne možemo sumnjati, da se točno vrše u svemu, što jest, ili što se zbiva u svijetu. Promatrajući zatim povezanost ovih zakona čini mi se, da sam otkrio čitav niz istina korisnijih i važnijih od svega onoga, što sam ranije naučio ili se čak nadao naučiti.

Ali, pošto sam nastojao da najglavnije objasnim u raspravi, koju me izvjesni obziri sprječavaju objaviti, to ih ne bi mogao bolje staviti do znanja nego da ovdje kažem ukratko, što je njezin sadržaj. Namjeravao sam da u njoj obuhvatim sve, što sam prije pisanja ovog djela mislio da znam o prirodi materijalnih stvari. Ali kao što slikari, budući da ne mogu prikazati na ravnoj slici sve različne strane trodimenzionalnog tijela, izaberu jednu od najglavnijih, koju jedinu osvijetle, a zasjenivši ostale prikazuju ih samo utoliko, ukoliko se mogu vidjeti, ako gledamo osvijetljenu stranu, tako sam i ja, bojeći se da u svoju raspravu ne ću moći unijeti sve, što sam znao, odlučio da u njoj opširno izložim, što sam znao o svjetlosti; a da zatim tom prigodom dodam nešto o suncu i o zvijezdama stajaćicama budući da svjetlost potječe uglavnom od njih; o nebeskom svodu, jer svjetlost prenosi; o planetima, kometima i o zemlji, jer je odbijaju; i napose o svim tijelima, koja su na zemlji, jer su ili obojena ili prozirna ili svijetla; i konačno o čovjeku, jer je promatrač svega toga. Osim toga, da bih sve ovo malo zasjenio i slobodnije mogao kazati, što o tome mislim, a da ne moram ni slijediti ni pobijati poglede, koji su rašireni među učenjacima, odlučio sam ostaviti ovaj zemaljski svijet njihovim rasprama i govoriti samo o tome, što bi se zbivalo u nekom novom svijetu, kada bi bog stvorio sada negdje u izmišljenom prostoru dosta materije, da ga sastavi, i kada bi svakojako i bez reda pokrenuo različne dijelove ove materije, tako da bi od njih načinio takav zamršen kaos, kao što ga samo pjesnici mogu izmisliti, i kad bi poslije toga prirodi pružao samo svoju običnu pomoć i ostavio je da djeluje po zakonima, koje je ustanovio. Tako sam najprije opisao ovu materiju i pokušao je opisati takvom, da po mome mišljenju nema ničega jasnijeg i razumljivijeg na svijetu izuzevši ono, što je upravo bilo rečeno o bogu i duši. Izrično sam naime pretpostavio, da u materiji nema nikakvih oblika i svojstava, o kojima se raspravlja u školama, ni uopće ništa, čega spoznaja ne bi bila našim dušama tako prirodna, da se ne bi moglo čak ni razmišljati, da nam nije poznato. Osim toga sam pokazao, koji su zakoni prirode i, ne oslanjajući se u svojim razlozima ni na kakvo drugo načelo osim na beskonačno savršenstvo božje, pokušao dokazati sve one, o kojima bi se moglo donekle sumnjati. Prikazao sam, da su ti zakoni takvi, da, iako bi bog bio stvorio više svjetova, ipak ne bi moglo biti nijednoga, gdje se sve ne bi vršilo prema njima. Nakon toga pokazao sam, kako bi se najveći dio ove materije u kaotičnom stanju uslijed ovih zakona morao rasporediti i smjestiti na izvjestan način, koji bi je učinio sličnom našem nebeskom svodu, i kako bi neki njezini dijelovi morali obrazovati zemlju, drugi planete i komete, a drugi opet sunce i stajačice. Na ovom sam mjestu opširno govorio o svjetlosti i objasnio u tančine, kakva je ona, koja mora biti u suncu i zvijezdama i kako odande u jednom jedinom trenutku prolazi kroz neizmjerni nebeski prostor i odbijajući se od planeta i kometa dolazi na zemlju. Tome sam nadodao još mnogo o supstanciji, položaju, kretanjima i svim različitim osobinama ovog neba i ovih zviježđa; tako da sam smatrao, da sam o tom dovoljno kazao, kako bi se moglo uvidjeti, da se na nebu i u zviježđima ovog zemaljskog svijeta ne može primijetiti ništa, što ne bi moralo, ili brem moglo, izgledati sasvim slično na nebu i u zviježđima svijeta, koji sam opisivao. Zatim sam prešao na raspravljanje naročito o zemlji i pokazao, kako se svi njezini dijelovi, premda sam izrično pretpostavio, da bog nije stavio nikakvu težinu u materiju, od koje se ona sastoji, ipak teže točno prema njezinu središtu, kako položaj neba i zviježđa, a naročito mjeseca mora zato, jer na njezinoj površini ima vode i zraka, tamo izazivati plimu i oseku sličnu u svim okolnostima onoj, koju opažamo u našim morima, a osim toga i izvjesnu vodnu i zračnu struju u smjeru od istoka prema zapadu, kao što je opažamo također između obratnika. Nadalje sam pokazao, kako mogu na toj zemlji prirodno nastati planine, mora, izvori i rijeke, kako dolaze kovine u rudna ležišta, kako raste bilje na poljima i kako se uopće stvaraju sva složena tijela. Budući da pored zvijezda ne poznajem ništa drugo, što bi davalo svjetlost, osim vatre, nastojao sam veoma jasno protumačiti njezinu prirodu, kako nastaje, kako se hrani, kako ponekad sadrži samo toplinu bez svjetlosti, a ponekad samo svjetlost bez topline; zatim, kako ona može različnim tijelima izazivati različne boje a i druge različne osobine; kako neka tijela tali, a druga stvrđuje; kako ih može gotovo sva uništiti ili pretvoriti u pepeo i dim; i najzad, kako ona od ovog pepela uslijed svog žestokog djelovanja stvara staklo. Budući da mi je ovo pretvaranje pepela u staklo izgledalo isto tako divno kao bilo koje drugo, koje se vrši u prirodi, to sam ga opisao s naročitim zadovoljstvom.

Ipak iz svega ovoga nisam namjeravao zaključiti, da je ovaj svijet bio stvoren tako, kako sam ja to prikazao, jer je daleko vjerojatnije, da ga je bog, od samog početka učinio takvim, kakav je trebao biti. Ali sigurno je, a to je opće prihvaćeno mišljenje među teolozima, da je djelatnost, kojom ga on sad održava, sasvim ista kao i ona, pomoću koje ga je stvorio. Da mu je u početku i dao oblik kaosa, samo ako mu je, pošto je utvrdio zakone prirode, ukazivao svoju pomoć, da se kreće na svoj obični način, može se pretpostaviti, a da se ne nanese šteta čudu stvaranja, da bi samim tim sve čisto materijalne stvari bile s vremenom mogle postati takve, kakve ih vidimo sada. A njihova se priroda i može mnogo lakše razumjeti, ako ih vidimo, kako na taj način postepeno nastaju, nego ako ih promatramo samo kao sasvim već gotove.

Od opisivanja mrtvih tijela i biljaka prešao sam na opisivanje životinja a napose čovjeka. Ali, budući da o tome nisam još imao dovoljno znanja, da bih mogao govoriti na isti način kao o ostalim stvarima, naime tako, da bih posljedice izvodio iz uzroka i da bih pokazao, iz kakvih klica i kojim putem ih priroda nužno stvara, zadovoljio sam se pretpostavkom, da je bog stvorio tijelo čovjekovo potpuno nalik na naše i u pogledu vanjskog oblika njegovih udova i u pogledu unutarnjeg sustava njegovih organa. Načinio ga je od one iste materije, koju sam opisao, a da nije stavio u početku u njega nikakvu razumnu dušu niti išta drugo, što bi mu služilo kao vegetativna ili senzitivna duša. Samo je u njegovu srcu zapalio jednu od onih vatri bez svijetla, koje sam već bio objasnio i koje sam po njihovoj prirodi zamišljao poput vatre, koja upaljuje sijeno, kad je spremljeno prije nego se osušilo, ili koje izaziva pjenušanje mladog vina, kad vri na komini. Proučavajući, naime, funkcije, koje se uslijed toga mogu vršiti u ovome tijelu, našao sam u njemu točno sve one, koje mogu biti i u nama, a da ih nismo svjesni, i da dakle naša duša, t. j. onaj dio različit od tijela, o kojem sam gore kazao da je njegova priroda da misli, tome ne pridonosi. Po svim ovim funkcijama može se kazati da su nam nerazumne životinje slične. Ali nisam u ovom tijelu mogao naći nijedne od onih funkcija, koje su, budući zavisne od svijesti, jedine, koje nam pripadaju kao ljudima. Njih sam našao tek onda, kad sam pretpostavio, da je bog stvorio razumnu dušu i sjedinio je s ovim tijelom na izvjestan način, koji sam opisao.

(…)


ŠESTI DIO

(…)


Nikada nisam mnogo držao do stvari, koje su proizlazile iz moga duha i tako dugo, dok nisam ubrao drugih plodova od metode, kojom se služim, osim da sam udovoljio sam sebi u pogledu nekih problema, koji pripadaju spekulativnim znanostima, ili pak da sam nastojao upravljati svoje vladanje prema razlozima, kojime me je ona učila, nisam se smatrao obvezanim o tome išta pisati. Jer u pogledu morala ima svatko toliko misli, da bi se moglo naći toliko reformatora koliko i glava, kad bi bilo pored onih, koje je bog postavio za vladaoce nad svojim narodima ili kojima je dao dovoljno milosti i gorljivosti da budu proroci, dopušteno i drugima da preduzimaju u tome ma i najmanje promjene. I mada su mi se moje spekulacije veoma svidjele, vjerovao sam, da imaju i drugi takve, koje im se možda još više sviđaju. Ali, čim sam u fizici stekao nekoliko općih pojmova i čim sam, pošto sam ih počeo provjeravati kod različnih pojedinačnih pitanja, primijetio, dokle oni mogu dovesti i koliko se razlikuju od načela, kojima se fizika dosad služila, smatrao sam, da ih ne mogu držati sakrivene, a da se uvelike ne ogriješim o zakon, koji nas obavezuje, da se brinemo, koliko je u našoj moći, za opće dobro svih ljudi. Ovi su mi pojmovi naime pokazali, da je moguće doći do spoznaja, koje su za život veoma korisne, i da mjesto ove spekulativne filozofije, koja se uči u školama, može naći praktična, pomoću koje bismo točno upoznali snagu i djelovanje vatre, vode, zraka, zvijezda, nebeskog svoda i svih drugih tijela, koja nas okružuju, kao što poznajemo različite stručne vještine naših obrtnika, i mogli ih na isti način upotrebljavati u sve svrhe, za koje su prikladna, te tako postati gospodarima i vlasnicima prirode. Ovo nije poželjno samo radi pronalaska velikog mnoštva vještina, koje bi omogućile, da se bez truda uživaju plodovi zemlje i sve ugodnosti, koje se tu pružaju, već poglavito i radi očuvanja zdravlja, koje je bez sumnje prvo dobro i temelj svih drugih dobara u ovome životu. Jer čak i duh zavisi u tolikoj mjeri od temperamenata i od rasporeda tjelesnih organa, da, ako se može naći neko sredstvo, koje bi sasvim općenito ljude činilo pametnijima i sposobnijima nego što su dosad bili, držim, da ga treba tražiti u medicini. Današnja doduše sadrži malo stvari, kojih bi korist bila tako značajna; ali, iako nemam ni najmanje namjere, da je prezirem, siguran sam, da nema nikoga, čak ni među onima, koji se njome bave, koji ne bi priznao, da sve, što se u njoj zna, nije tako reći ništa prema onome, što još preostaje, da se u njoj spozna. Ljudi bi se mogli izbaviti od bezbrojnih tjelesnih i duševnih bolesti, pa čak možda i od slabljenja zbog starosti, kad bi dovoljno poznavali njihove uzroke i sva sredstva, s kojima nas je priroda snabdjela. U namjeri dakle, da upotrebim čitav svoj život za istraživanje tako potrebne nauke i našavši put, koji mi se čini takav, da se ona neminovno mora pronaći, ako ga se samo držim, osim ako me u tome ne spriječi ili kratkoća života ili nedostatak iskustva, smatrao sam, da nema boljeg sredstva protiv ovih dviju zapreka, nego da javnosti vjerno saopćim ono malo, što budem otkrio, i da pozovem sposobne duhove, da idu još i dalje od toga. Svatko bi morao onda prema svojim sklonostima i sposobnostima pridonijeti iskustvima, koja bi bila potrebna, i također saopćiti javnosti sve, što bi otkrio, tako te bi posljednji počeli tamo, gdje su pređašnji stali. Time bismo, spajajući život i rad mnogih, stigli svi zajedno mnogo dalje nego što to može svatko za sebe.

U pogledu iskustva čak sam istakao, da su utoliko potrebnija, ukoliko je u spoznaji učinjen veći napredak. Za sam početak je, naime bolje služiti se samo onima, koja se našim osjetilima pružaju sama od sebe i koja moramo opaziti, ako samo malo o njima razmišljamo, negoli tražiti rjeđa i teže objašnjiva. Razlog je u tome, što nas ova rjeđa često varaju, ako još ne poznajemo uzroke najobičnijih i da su okolnosti, od kojih ona zavise, tako reći uvijek svoje vrste i tako neznatne, da je njihovo uočavanje prilično teško. Ja sam u tome išao ovim redom: najprije sam kušao otkriti općenito načela ili prve uzroke svega, što na svijetu postoji ili može postojati ne uzimajući u ovu svrhu ništa drugo do jedino boga, koji ga je stvorio, i ne izvodeći ih niodakle drugdje nego iz izvjesnih klica istine, koje se od prirode nalaze u našim dušama. Zatim sam proučavao, koje su prve i najobičnije posljedice, koje se iz ovih uzroka mogu izvesti. Time sam, kako mi se čini, našao nebeski svod, zviježđa, zemlju i, štoviše, na njoj vodu, zrak, vatru, rude i mnoge druge takve stvari, koje su najobičnije od svih i najjednostavnije, a stoga i najspoznatljivije.


Preuzeto iz: Descartes, R. (1951) Rasprava o metodi, Zagreb: Matica Hrvatska, izbor iz dijelova 5 i 6, str. 37-40, 49-52, preveo: N. Berus
Pitanja:

1. Što znači Descartesova tvrdnja da se u svojim razlozima za izvođenje prirodnih zakona nije oslanjao ni na kakvo drugo načelo osim na beskonačno savršenstvo božje?

2. Kojom metodom Descrates izvodi svoje stavova o prirodnim pojavama?

3. Koja je, prema Descartesu, uloga iskustva u spoznaji?


D. Hume

Istraživanje o ljudskom razumu (An Enquiry concerning Human Understanding, 1777)
Skeptičke sumnje o djelatnostima razuma

Prvi dio


Svi predmeti ljudskog uma ili istraživanja mogu se prirodno podijeliti u dvije vrste, naime u odnose ideja i u činjenice. Prvoj vrsti pripadaju znanosti geometrija, algebra i aritmetika i ukratko svaka tvrdnja koja je intuitivno ili demonstrativno izvjesna. Da je kvadrat nad hipotenuzom jednak kvadratu nad ostalim dvjema stranicama, jest teza koja izražava odnos među tim likovima. Da je tri puta pet jednako polovici od trideset izražava odnos među tim brojevima. Teze te vrste mogu se otkriti samo misaonom radnjom nezavisno od onoga što postoji bilo gdje u svemiru. Pa da u prirodi nikad i nije bilo kružnice ni trokuta, istine koje je dokazao Euklid zauvijek bi zadržale svoju izvjesnost i očiglednost.

Činjenice, koje predstavljaju drugu vrstu predmeta ljudskog uma, ne mogu se ustanoviti na isti način, niti je očiglednost njihove istinitosti, koliko god bila jaka, jednake prirode kao ona ranije. Ono što je suprotno nekoj činjenici još je uvijek moguće; jer to nikad ne može uključivati protivurječnost, i duh tu suprotnost zamišlja s jednakom lakoćom i jasnoćom kao da je ne znam koliko u skladu sa zbiljom. Da sunce sutra neće izaći nije manje shvatljiva teza i ne uključuje više protivurječnosti negoli tvrdnja da će izaći. Zato bismo uzalud pokušavali da dokažemo njenu neistinitost. Kad bi ona bila demonstrativno neistinita, uključivala bi neku protivurječnost i nikada je duh ne bi mogao jasno zamisliti.

Stoga bi moglo biti vrijedno pažnje istražiti u čemu je priroda očiglednosti, koja nam daje sigurnost o bilo kojoj zbiljskoj egzistenciji i činjenici izvan nazočnog svjedočenja naših osjetila ili podataka našeg pamćenja. Upada u oči da se ovim dijelom filozofije nisu mnogo bavili ni stari ni novi mislioci, i stoga su to više oprostive naše sumnje i zablude u toku tako važnog istraživanja kad idemo tako teškim putovima bez vodiča i uputa. One se čak mogu pokazati korisnima time što pobuđuju radoznalost i razaraju onu implicitnu vjeru i sigurnost koja je propast svakog rasuđivanja i slobodnog istraživanja. Otkrivanje nedostataka u uobičajenoj filozofiji, ako takvih bude, neće, pretpostavljam, djelovati obeshrabrujuće, već prije kao podstrek da se pokuša nešto što je potpunije i što više zadovoljava od onog što se dosad pružalo javnosti.

Čini se da se sva zaključivanja o činjenicama temelje na odnosu uzroka i posljedice. Jedino pomoću tog odnosa možemo poći dalje od očevidnosti našeg pamćenja i naših osjetila. Ako biste nekog upitali zašto vjeruje u neku činjenicu koja nije neposredno dana, na primjer da se njegov prijatelj nalazi na selu ili u Francuskoj, on bi vam za to naveo neki razlog. Taj bi razlog bio neka druga činjenica, recimo njegovo primljeno pismo ili znanje o njegovim ranijim odlukama i obećanjima. Čovjek koji bi na pustom otoku našao sat ili kakav drugi stroj zaključio bi da je na tom otoku jednom bilo ljudi. Sva naša zaključivanja o činjenicama iste su prirode. I tu se neprestano pretpostavlja da postoji neka veza između sadašnje činjenice i one koja se iz nje izvodi. Kad ne bi bilo ničega što ih povezuje, zaključak bi bio sasvim nesiguran. Kad čujemo neki artikulirani glas i racionalni govor u mraku, sigurni smo da je prisutna neka druga osoba. A zašto? Zato što su to posljedice ljudskog djelovanja i stvaranja i usko su povezane s njime. Raščlanimo li sve druge zaključke te prirode, otkrit ćemo da se temelje na odnosu uzroka i posljedice i da je taj odnos ili blizak ili dalek, direktan ili paralelan. Vrućina i svjetlost su paralelne posljedice vatre, pa se o jednoj posljedici može s pravom zaključiti iz druge.

Ako bismo ipak htjeli dobiti zadovoljavajuće objašnjenje o prirodi te evidencije koja nas uvjerava u činjenice, moramo istražiti kako dolazimo do spoznaje uzroka i posljedice.

Usudit ću se ustvrditi u obliku opće teze koja ne dopušta iznimke da se znanje o tom odnosu ni u kom slučaju ne postiže zaključivanjem a priori, već da u potpunosti potječe iz iskustva, kad nalazimo da su određeni predmeti stalno međusobno združeni. Pokažite neki predmet čovjeku koliko god hoćete jaka prirodna uma i darovitosti; ako je taj predmet njemu potpuno nov, on ni najsavjesnijim ispitivanjem njegovih osjetnih svojstava neće moći otkriti ni jedan od njegovih uzroka i posljedica. Pretpostavimo li daje Adam od samog početka imao potpuno savršene umne sposobnosti, on po tekućem stanju i prozirnosti vode ne bi mogao zaključiti da se u njoj može utopiti, niti bi iz svjetlosti i topline vatre zaključio da bi ga ona mogla uništiti. Svojstvima koja su dostupna osjetilima nikada ni jedan predmet ne otkriva uzroke koji su ga proizveli, kao ni posljedice koje će iz njega proizaći; niti može naš um bez pomoći iskustva ikada izvesti bilo kakve zaključke o zbiljskoj egzistenciji i činjenicama.

Ta teza da se uzroci i posljedice ne otkrivaju umom, već iskustvom lako će biti prihvaćena u vezi s takvim predmetima za koje se sjećamo da su nam nekad bili potpuno nepoznati, jer moramo biti svjesni kako smo tada bili potpuno nesposobni da predvidimo što će iz njih proizaći. Pokažite dva glatka komadića mramora nekome tko nema pojma o prirodnim naukama. On neće nikad otkriti da oni međusobno tako prianjaju da je potrebna velika sila da ih rastavimo u okomitom pravcu, dok se bočnom pritisku vrlo slabo odupiru. Za takve događaje koji imaju vrlo malo analognoga s običnim zbivanjima u prirodi spremno se priznaje da se spoznaju samo iskustvom; a također nitko ne zamišlja da bi se eksplozije baruta ili privlačna sila magneta ikad mogla otkriti pomoću apriornih razloga. Isto tako se ne protivimo da se iskustvu pripiše cijelo naše znanje o posljedici koja zavisi o zamršenoj mašineriji ili sakrivenih odnosa dijelova. Tko će ustvrditi da može navesti krajnji razlog zašto je mlijeko ili kruh prikladna hrana za čovjeka, a ne za lava ili tigra?

Međutim na prvi pogled može se učiniti da ova istina ne važi u odnosu na događaje koje poznajemo od prvog časa kad smo se pojavili na svijetu, a koji su veoma slični čitavom toku prirode i za koje se pretpostavlja da zavise od jednostavnih svojstava predmeta bez ikakvih sakrivenih odnosa dijelova. Skloni smo da sebi umišljamo kako bismo te posljedice mogli otkriti djelatnošću samog uma, bez iskustva. Zamišljamo da bismo, kad bismo naglo došli na ovaj svijet, mogli odmah zaključiti da bi jedna biljarska lopta udarcem prenijela kretanje na drugu i da ne bi bilo potrebno da čekamo takav događaj kako bismo o njemu mogli govoriti sa sigurnošću. Utjecaj navike je takav da tamo gdje je najjača ona ne sakriva naše prirodno neznanje nego se i sama prikriva pa se pričinja kao da je nema, baš zato što je ima u toliko velikoj mjeri.

No razmišljanja koja slijede možda će biti dovoljna da nas uvjere kako se svi prirodni zakoni, sva djelovanja tijela bez iznimke spoznaju samo pomoću iskustva. Da nam se pokaže bilo koji predmet i zatraži da se izjasnimo o posljedici koja će iz njega proizaći, a da se ne osvrćemo na prošla zapažanja, na kakav bi način, pitam, duh morao postupiti u ovoj radnji? On bi morao pronaći ili izmisliti neki događaj koji bi pripisao predmetu kao njegovu posljedicu, a jasno je da bi taj pronalazak bio sasvim proizvoljan. Ni najtočnijim istraživanjem ni ispitivanjem duh nikada ne može naći posljedicu u pretpostavljenom uzroku, jer je posljedica potpuno različita od uzroka, pa se dakle u njemu ne može otkriti. Kretanje druge biljarske kugle potpuno je različit događaj od kretanja prve, a u jednom nema ničega iz čega bi se i u najmanjoj mjeri dalo naslutiti drugo. Ako se kamen ili komad metala podigne u zrak i ne podupre, on smjesta pada; ali kad bismo stvar promatrali a priori, da li bismo u toj situaciji mogli otkriti išta po čemu bi se mogla stvoriti ideja o kretanju kamena ili metala upravo prema dolje, a ne prema gore ili u nekom drugom pravcu?

Pa kao što je prva zamisao ili pronalaženje neke određene posljedicu svim prirodnim djelovanjima proizvoljno ako se ne obratimo iskustvu, jednako moramo ocijeniti i pretpostavljenu vezu između uzroka i posljedice koja to dvoje povezuje i čini nemogućim da bi neka druga posljedica proizašla iz tog uzroka. Na primjer, kad vidim da se biljarska kugla kreće u pravcu prema drugoj, čak kad bih slučajno kao rezultat njihova dodira ili udarca i zamislio kretanje druge kugle, ne bih li mogao zamisliti i stotinu različitih događaja kao posljedicu tog uzroka? Ne bi li obje ove kugle mogle ostati apsolutno nepokretne? Ne bi li se prva mogla vratiti istim pravcem natrag ili odskočiti od druge u bilo kojem pravcu ili smjeru? Sve su te pretpostavke dosljedne i zamišljive. Zašto da damo prednost jednoj, koja nije dosljednija niti se može zamisliti lakše nego ostale? Sva naša zaključivanja a priori nikad nam neće moći dokazati da je takvo davanje prednosti osnovano.

Ukratko, dakle, svaka je posljedica događaj koji se razlikuje od svog uzroka. Stoga se ona ne može otkriti u uzroku, i što se u njoj a priori izmisli ili zamisli mora biti potpuno proizvoljno. Pa čak kad netko i navede posljedicu, njezina združenost s uzrokom mora izgledati jednako proizvoljnom, jer tada ima mnogo drugih posljedica koje mora da se čine umu jednako dosljednima i prirodnima. Uzalud bismo stoga pretendirali na to da ćemo odrediti bilo koji pojedini događaj ili da ćemo izvesti neki uzrok ili posljedicu bez pomoći promatranja i iskustva.

Odatle možemo shvatiti i razlog zašto nijedan filozof koji je razuman i skroman nikad nije pretendirao da navede posljednji uzrok bilo kojeg prirodnog događaja ili da jasno pokaže djelovanje one sile koja proizvodi bilo koju pojedinačnu posljedicu u svemiru. Priznaje se da najviše nastojanje ljudskog uma ide za tim da pojednostavni principe iz kojih proizlaze prirodne pojave i da mnogobrojne pojedinačne posljedice svede na nekoliko općih uzroka uz pomoć zaključivanja po analogiji, iskustvu i promatranju. Ali što se tiče uzroka tih općih uzroka, uzalud bismo pokušali da ih otkrijemo, a niti ćemo ikada moći doći do nekog određenog tumačenja koje bi nas zadovoljilo. Ti posljednji pokretači i principi potpuno su zatvoreni ljudskoj radoznalosti i istraživanju. Elasticitet, sila teže, kohezija dijelova, prenošenje kretanja udarcem; to su vjerojatno posljednji uzroci i principi koje ćemo ikada otkriti u prirodi. Možemo se smatrati dovoljno sretnima ako pažljivim istraživanjem i zaključivanjem uspijemo posebne pojave proslijediti do tih općih principa ili bar do njihove blizine. Najsavršenija prirodna znanost i filozofija samo malo potiskuje granice našeg neznanja, isto kao što najsavršenija moralna filozofija ili metafizika služi samo tome da otkriva šira područja našeg neznanja. Tako je uočavanje ljudske sljepoće i slabosti rezultat svakog filozofiranja s kojim se susrećemo svakom prilikom usprkos svojim nastojanjima da ga izbjegnemo ili mimoiđemo.

Čak ni geometrija, kad se pozove u pomoć prirodnoj nauci, nije sposobna da ukloni ovaj nedostatak, niti da nas dovede do spoznaje posljednjih uzroka, pored sve one točnosti zaključivanja zbog koje je s pravom slave. Svaki dio primijenjene matematike počiva na pretpostavci da priroda u svoje procese postavlja izvjesne zakone; a apstraktnim se zaključivanjem želi ili pomoći iskustvu u otkrivanju tih zakona ili odrediti njihov utjecaj u pojedinim slučajevima u kojima on zavisi od točnog stupnja udaljenosti ili kvantiteta. Tako se iskustvom otkriven zakon kretanja sastoji u tome da je momenat ili sila kretanja u pokretu u pravom odnosu proporcionalna umnošku njegove mase i njegove brzine i da prema tome mala sila može ukloniti najveću prepreku ili podići najveći teret ako uz pomoć nekog uređaja ili mašinerije uspijemo povećati brzinu te sile sve dok ona ne dobije premoć nad suprotnom silom. Geometrija nam pomaže u primjeni tog zakona dajući nam ispravne dimenzije svih dijelova i oblika koji mogu da uđu u bilo koju vrst mašine, ali otkriće samog zakona ipak dugujemo jedino iskustvu, i sva apstraktna zaključivanja na svijetu nikad nas ne bi dovela ni koraka bliže tom znanju. Kad zaključujemo a priori i razmatramo neki predmet ili uzrok jedino kako se pojavljuje duhu, nezavisno od svih promatranja, on nam nikad ne bi mogao dati pojam bilo kog drugog predmeta kao njegove posljedice, a još manje pokazati nepovredivu i neodvojivu vezu među njima. Vrlo bi oštrouman morao biti čovjek koji bi samim zaključivanjem mogao otkriti da je kristal posljedica toplote, a led hladnoće a da se prije toga nije upoznao s djelovanjem tih svojstava.

Drugi dio

Međutim, mi ipak nismo dobili nikakav zadovoljavajući odgovor na prvo postavljeno pitanje. Sa svakim rješenjem i dalje iskrsava novo pitanje, jednako teško kao prethodno, i vodi nas daljnjim istraživanjima. Kad se pita: koja je priroda svih naših zaključivanja o činjenicama? – čini se da je pravi odgovor da se ona temelje na odnosu uzroka i posljedice. A kad se pita: što je temelj svih naših zaključivanja i zaključaka o tom odnosu? – može se odgovoriti jenom riječju: iskustvo. No ako nas naše istraživačko raspoloženje tjera još dalje pa pitamo: što je temelj svih zaključaka iz iskustva? – to uključuje novo pitanje koje je možda teže riješiti i protumačiti. Filozofi koji sebi daju vrlo mudar i samozadovoljan izgled imaju tešku zadaću kad sretnu osobe radoznalo raspoložene koje ih istjeruju iz svakog kuta u koje se povlače i koje će ih sigurno na koncu dovesti u neki opasan škripac. Najbolje sredstvo da se izbjegne ta neprilika jest nepretencioznost, i štoviše otkrivanje teškoća samima sebi prije nego što nam netko drugi na njih ukaže. Na taj način mi iz našeg vlastitog neznanja možemo napraviti neku vrst zasluge.

U ovom ću se odjeljku zadovoljiti jednom laganom zadaćom i nastojat ću samo da na ovdje postavljeno pitanje dam negativan odgovor.



Kažem, dakle, da se, čak nakon što imamo iskustvo o djelovanju uzroka i posljedice, naši zaključci iz tog iskustva ne temeljena zaključivanju ni na bilo kojem razumskom procesu. Moramo nastojati da ovaj odgovor objasnimo i obranimo.

Treba svakako priznati da nas priroda drži vrlo daleko od svih svojih tajni i da nam pruža znanje samo o malom broju površnih svojstava predmeta, dok nam sakriva one sile i principe o kojima u potpunosti ovisi utjecaj tih predmeta. Naša nas osjetila obavještavaju o boji, težini i čvrstoći kruha, ali nas ni osjetila ni um ne mogu obavjestiti o onim svojstvima koja ga čine prikladnim za ishranu i održavanje tijela. Vid i opip daju nam ideju o stvarnom kretanju tijela, ali ni na najbljeđi način ne možemo zamisliti onu čudesnu silu ili moć koja uvijek prenosi s jednog mjesta na drugo tijelo koje se kreće i koju tijela nikad ne gube ne prenoseći je jedno na drugo. Ali bez obzira na ovo nepoznavanje prirodnih sila32 i principa, kad opažamo ista osjetna svojstva, uvijek pretpostavljamo da ona posjeduju jednake tajne sile i očekujemo da će iz njih slijediti posljedice slične onima koje poznajemo iz iskustva. Ako nam se pokaže tijelo boje i gustoće kruha koji smo ranije jeli, mi se ne skanjujemo ponoviti to iskustvo i sa sigurnošću predviđamo da se radi o jednakoj hrani i okrepi. A to je duhovni ili misaoni proces kojega bih temelj rado upoznao. Svagdje se priznaje da nije poznata veza između osjetnih svojstava i tajnih sila i da prema tome duh ne može stvoriti neki zaključak o njihovoj stalnoj i redovnoj združenosti ni po čemu što mu je o njihovoj prirodi poznato. Što se tiče prošlog iskustva, može se dopustiti da ono daje neposredna i sigurna obavještenja samo upravo o onim predmetima i o onom vremenskom periodu koje je ono upoznalo. No zašto bi to iskustvo trebalo proširiti na budućnost i na druge predmete koji bi, prema onome što mi znamo, mogli biti samo po izgledu slični, to je glavno pitanje na kojem bi se zadržao. Kruh koji sam ranije jeo hranio me; tj. tijelo takvih osjetnih svojstava imalo je tada takve tajne moći. No da li iz toga slijedi da me drugi kruh u drugo vrijeme mora također hraniti i da jednaka osjetna svojstva moraju uvijek pratiti jednake tajne moći? Taj zaključak nikako ne izgleda nužan. U najmanju ruku treba priznati da se ovdje radi o zaključku koji je izveo duh, da se tu radi o izvjesnom koraku, o misaonom procesu i izvodu koji bi trebalo objasniti. Ove dvije teze daleko su od toga da bi bile iste: Našao sam da je takav predmet uvijek pratila takva posljedica, i: Predviđam da će druge predmete koji se čine slični pratiti slične posljedice. Ja mogu i priznati da se jedna teza može s pravom izvesti iz druge; u stvari znam da se ona uvijek izvodi. Ali ako tvrdite da taj izvod nastaje procesom zaključivanja, želim da mi to zaključivanje pokažete. Veza među tim tezama nije intuitivna. Potreban je posredni član, koji će omogućiti duhu da izvrši takav izvod, ako se on zaista može vršiti zaključivanjem i dokazivanjem. Koje je vrste taj posredni član to, priznajem, prelazi moje shvaćanje. Na onima je da ga pokažu koji tvrde da zaista postoji i da je izvor svih naših zaključaka o činjenicama.

Taj negativni argument sigurno mora s vremenom postati sasvim uvjerljiv, ako mnogi oštroumni i sposobni filozofi svoja ispitivanja usmjere tim putem i ako nitko nikada ne uspije otkriti neku spojnu tezu ili posredni korak koji podupire razum u tom zaključivanju. No kako je pitanje još novo, svaki čitalac možda neće imati toliko povjerenje u vlastito oštroumlje i zaključiti da neki argument, zato što se ne može istražiti, uistinu i ne postoji. Iz tog razloga možda je potrebno odvažiti se na težu zadaću i, nabrojivši sve grane ljudskog znanja, nastojati pokazati da ni jedna od njih ne može pružiti takav argument.

Svi se zaključci mogu podijeliti u dvije vrste, naime na demonstrativne zaključke, ili one koji se tiču odnosa ideja, i moralne zaključke33 ili one koji se tiču činjenica i egzistencije. Čini se očito, da u ovom slučaju nema demonstrativnih argumenata, jer nema protivurječnosti u tome da se tok prirode može promijeniti i da predmet sličan onima koje smo upoznali iskustvom mogu da prate različite ili suprotne posljedice. Ne mogu li jasno i razgovijetno zamisliti da neko tijelo koje pada iz oblaka i u svakom je drugom pogledu slično snijegu ipak ima okus soli ili na opip djeluje kao vatra? Ima li razumljivije teze nego što je tvrdnja da će drveće cvjetati u prosincu ili siječnju, a gubiti lišće u svibnju i lipnju? A sve što je razumljivo i što može biti jasno zamišljeno nije proturječno u sebi te mu se neistinitost nikad ne može dokazati nekim demonstrativnim argumentom ni apstraktnim zaključivanjem a priori.

Ako dakle argumenti izazovu naše povjerenje u prošlo iskustvo, te se po njemu ravnamo u našim budućim sudovima, ti argumenti mogu biti samo vjerojatni ili takvi koji se tiču činjenica i stvarne egzistencije prema gore spomenutoj podjeli. No ako se naše tumačenje te vrste zaključaka prizna pouzdanim i zadovoljavajućim, mora se pokazati da nema argumenta te vrste. Rekli smo da se svi argumenti koji se tiču egzistencije temelje na odnosu uzroka i posljedice, da naše znanje o tom odnosu u potpunosti potječe iz iskustva i da svi naši iskustveni zaključci polaze od pretpostavke da će se budućnost podudarati s prošlošću. Nastojati, dakle, da se ova posljednja pretpostavka dokaže vjerojatnim argumentima ili argumentima koji se tiču egzistencije očigledno znači kretati se u krugu i uzimati za gotovo upravo ono što je u pitanju.



Uistinu se svi iskustveni dokazi temelje na sličnosti koju otkrivamo među prirodnim predmetima i koja nas navodi da očekujemo posljedice slične onima za koje smo već otkrili da slijede od takvih predmeta. Nitko tko nije budala ili luđak nikada neće htjeti osporiti autoritet iskustva ni odbaciti taj veliki vodič ljudskog života. Ipak se filozofu svakako može dozvoliti da bude bar toliko radoznao da ispita princip ljudske prirode koji podaje taj moćni autoritet iskustva, a nama daje da se okoristimo tom sličnošću koju je priroda stvorila među različitim predmetima. Iz uzroka koji se čine slični očekujemo slične posljedice. Ovo je zbir svih naših iskustvenih zaključaka. Kad bi taj zaključak bio stvoren umom, čini se očito da bi on u početku i na temelju jednog slučaja bio jednako savršen kao nakon ma koliko dugog iskustva. Ali je slučaj sasvim drugačiji. Nema ničega što bi bilo sličnije nego što su jaja, ali nitko na račun te pojave sličnosti ne očekuje isti okus i užitak od svih njih. Tek poslije dugačkog niza jednakih pokusa bilo kakve vrste dolazimo do čvrstog uvjerenja i sigurnosti u odnosu na određeni događaj. A gdje je taj proces zaključivanja koji iz jednog primjera izvodi zaključak toliko različit od onoga što se izvodi prema sto slučajeva koji se ni u čemu ne razlikuju od onog jednog? Ovo pitanje postavljam kako zbog pouke, tako i sa svrhom da ukažem na teškoće. Takvo zaključivanje ja ne mogu naći, ne mogu zamisliti. Ali moj duh je spreman da primi poruku, ako bi se netko udostojao da mi je dade.

Kad bi se reklo da od izvjesnog broja istovrsnih pokusa mi zaključujemo na vezu između osjetnih svojstava i tajnih sila, tada moram priznati da mi se to čini kao ista poteškoća izražena drugim riječima. Ponovo se javlja pitanje, na kakvom se procesu dokazivanja temelji to zaključivanje? Gdje je srednji član, gdje su posredne ideje koje spajaju teze što su tako daleko jedna od druge? Priznaje se da se boja, čvrstina i druga osjetna svojstva kruha ne čine sama po sebi kao da imaju neku vezu s tajnim silama ishrane i održavanja. Jer inače bi se te tajne mogle izvesti iz prve pojave tih osjetnih svojstava, bez pomoći iskustva, suprotno mišljenju svih filozofa i suprotno jasnim činjenicama. Tu se dakle očituje naše prirodno stanje neznanja u odnosu na sile i djelovanje svih predmeta. Kako da se tome doskoči pomoću iskustva? Ono nam samo pokazuje izvjestan broj jednakih posljedica koje proizlaze iz izvjesnih predmeta i uči nas da su ti određeni predmeti u određeno vrijeme imali takve sile i moći. Kada se pokaže nov predmet sličnih osjetnih svojstava, očekujemo slične sile i moći i nadamo se sličnoj posljedici. Od tijela koje je jednake boje i čvrstoće kao i kruh očekujemo jednak ishranu i okrepu. No to je sigurno korak ili postupak duha koji treba objasniti. Kad netko kaže: U svim prošlim slučajevima našao sam takva osjetna svojstva združena s takvim tajnim moćima, i kad kaže slična osjetna svojstva bit će uvijek združena sa sličnim tajnim moćima, on nije izrekao tautologiju, niti su te teze bilo po čemu iste. Kažete da je jedna zaključak iz druge. No morate priznati da zaključak nije intuitivan a niti demonstrativan. Kakve je onda prirode? Kazati da je iskustven znači unaprijed pretpostaviti ono što je u pitanju; jer svi zaključci iz iskustva temelje se na pretpostavci da će budućnost biti slična prošlosti i da će slične sile biti združene sa sličnim osjetnim svojstvima. Ako se posumnja da bi se tok prirode mogao promijeniti i bi budućnost mogla da se ne ravna prema prošlosti, čitavo iskustvo postaje beskorisno i ne može dovesti ni do kakvog izvoda ni zaključka. Nemoguće je stoga nekim iskustvenim argumentima dokazati sličnost između prošlosti i budućnosti, jer su svi ti argumenti zasnovani na pretpostavci o toj sličnosti. Dopustimo da je tok stvari dosad bio ne znam koliko pravilan; sama ta činjenica bez nekog novog argumenta ili zaključka ne dokazuje da to tako mora ostati i ubuduće. Uzalud se smatra da smo u prošlom iskustvu upoznali prirodu tijela. Njihova tajna priroda, a prema tome i sve njihove posljedice i utjecaji mogu se promijeniti a da se uopće ne promijene njihova prirodna svojstva. Ovo se događa ponekad s nekim predmetima, pa zašto da se ne dešava uvijek, i to sa svim predmetima? Kakva logika, kakav proces dokazivanja jamči protiv te pretpostavke? Kaže se da moje djelovanje pobija tu sumnju. No to znači da se ne shvaća smisao mog pitanja. Kao biće koje djeluje ja sam time potpuno zadovoljan, ali kao filozof, u kome ima nešto radoznalosti, da ne kažem sumnje, želim da upoznam temelj tog zaključka. Nikakav studij ni istraživanje nisu dosad uspjeli ukloniti moju teškoću, niti me zadovoljiti u tako važnoj stvari. Mogu li učiniti nešto bolje negoli da poteškoće izložim javnosti, iako se možda malo nadam nekom rješenju? Time ćemo barem postati svjesni svog neznanja, iako svoje znanje nećemo i povećati.

Moram priznati da je neoprostiva uobraženost čovjeka koji zaključuje da neki dokaz uistinu ne postoji zato što ga on sam nije ispitao. Također moram dodati kako bi možda bilo brzopleto zaključiti da neki problem prelazi ljudsku moć shvaćanja zato što su svi učenjaci raznih vremena besplodno istraživali taj problem. Čak da ispitamo sve izvore znanja i zaključimo da su nedostatni za takav problem, još uvijek može ostati neka sumnja da nisu bili potpuno nabrojeni ili točno ispitani. No što se tiče ovog problema ovdje, treba uzeti u obzir neka razmatranja koja, čini se, uklanjaju sve optužbe o uobraženosti ili sumnju o zabludi.

Poznato je da i oni seljaci koji su najgluplji i najveće neznalice, a i djeca, pa čak i nesvjesne životinje, uče od iskustva i upoznaju svojstva prirodnih predmeta promatrajući posljedice koje iz njih proizlaze. Nakon što dijete osjeti bol kad je dodirnulo plamen svijeće, pazit će da ruku ne primiče svijeći i očekivat će sličnu posljedicu od uzroka koji je sličan po svojim osjetnim svojstvima i pojavi. Ako stoga netko ustvrdi da je razum tog djeteta nekim procesom dokazivanja ili razmišljanja doveden do tog zaključka, s pravom ću od njega tražiti da taj argument izloži, a on nikako neće smjeti odbiti taj zahtjev. On ne može reći da je dokaz teško razumljiv i da se izmiče njegovom istraživanju kad priznaje da je pristupačan i sposobnosti jednog djeteta. Zato ako časkom oklijeva ili ako nakon što razmisli iznese neki zamršen ili dubokouman argument, on na neki način priznaje da je stvar izgubio i da ne dolazimo zaključivanjem do pretpostavke da prošlost liči na budućnost i da od uzroka koji se čine slični valja očekivati slične posljedice. To je teza koju sam namjeravao pretresti u ovom odjeljku. Ako sam u pravu, ne umišljam sebi da sam napravio neko veliko otkriće; a ako griješim, moram priznati da sam doista vrlo zaostao u učenosti, budući da sada ne mogu otkriti jedan argument koji mi je, kako se čini, bio savršeno poznat davno prije nego što sam izašao iz kolijevke.


Download 2,91 Mb.

Do'stlaringiz bilan baham:
1   ...   13   14   15   16   17   18   19   20   ...   35




Ma'lumotlar bazasi mualliflik huquqi bilan himoyalangan ©hozir.org 2024
ma'muriyatiga murojaat qiling

kiriting | ro'yxatdan o'tish
    Bosh sahifa
юртда тантана
Боғда битган
Бугун юртда
Эшитганлар жилманглар
Эшитмадим деманглар
битган бодомлар
Yangiariq tumani
qitish marakazi
Raqamli texnologiyalar
ilishida muhokamadan
tasdiqqa tavsiya
tavsiya etilgan
iqtisodiyot kafedrasi
steiermarkischen landesregierung
asarlaringizni yuboring
o'zingizning asarlaringizni
Iltimos faqat
faqat o'zingizning
steierm rkischen
landesregierung fachabteilung
rkischen landesregierung
hamshira loyihasi
loyihasi mavsum
faolyatining oqibatlari
asosiy adabiyotlar
fakulteti ahborot
ahborot havfsizligi
havfsizligi kafedrasi
fanidan bo’yicha
fakulteti iqtisodiyot
boshqaruv fakulteti
chiqarishda boshqaruv
ishlab chiqarishda
iqtisodiyot fakultet
multiservis tarmoqlari
fanidan asosiy
Uzbek fanidan
mavzulari potok
asosidagi multiservis
'aliyyil a'ziym
billahil 'aliyyil
illaa billahil
quvvata illaa
falah' deganida
Kompyuter savodxonligi
bo’yicha mustaqil
'alal falah'
Hayya 'alal
'alas soloh
Hayya 'alas
mavsum boyicha


yuklab olish