Epistemologija je područje filozofije koje se bavi problemima znanja. U knjizi je epistemologija, međutim, shvaćena u širem smislu od onog u kojem se epistemologija razumijeva kao puka teorija znanja

Pitanja:

1. Na koji način Protagora, prema Platonovom viđenju, rješava sukob pojava o vjetru?

2. Što znači da se „rod percipiranog rađa u isto vrijeme sa svakom pojedinom percepcijom“?

3. Koja obilježja percepcija ima zbog kojih bi je mogli izjednačiti sa znanjem?

4. Zašto Sokrat Teetetovu definiciju znanja kao percepcije poistovjećuje sa Protagorinom tezom o čovjeku kao mjeri svih stvari?

Aristotel

O duši II.5-6, 12

Aristotel, O duši II.5

Nakon što smo to odredili, raspravimo općenito o opažanju u cjelini. Opažanje se zbiva u kretanju i aficiranosti, kako je kazano; čini se naime da je ono neka vrsta preinake. Neki tvrde i to da je slično aficirano sličnim. Na koji je način to moguće ili nemoguće kazali smo u općenitim raspravama o činjenju i aficiranosti.

Postoji jedna dvojba: zašto ne dolazi do opažanja i samih osjetila i zašto osjetila ne proizvode opažanje bez vanjskog predmeta, iako se u njima nalaze vatra, zemlja i drugi elementi na koje se opažanje odnosi, bilo po njima samima, bilo po njihovim akcidentima. Jasno je dakle da sposobnost opažanja ne postoji aktualno, nego samo potencijalno, pa se stoga ne opaža, kao što ono što je zapaljivo samo po sebi ne gori bez nečega što ga može zapaliti; jer inače bi samo sebe zapalilo i ne bi trebalo nešto što zbiljski jest vatra.

Budući da “opažanje” ima dva značenja (jer da sluša i gleda kažemo i za onoga koji potencijalno sluša i gleda, pa i ako spava, i za onoga koji aktivno sluša i gleda), i “osjetilo” ima dva značenja: potencijalno i aktualno. Slično je i što se tiče onoga što je predmeta opažanja: u jednom smislu jest potencijalno, a u drugom aktualno.

Najprije dakle govorimo kao da su biti aficiran, kretati se i djelovati ista stvar; jer i kretanje je neka vrsta djelovanja, iako nepotpuna, kako smo kazali u drugim raspravama. Sve što je aficirano i što se kreće aficirano je i kreće se od nečega što stvara tu aficiranost i kretanje i što je aktualno. Stoga je na jedan način stvar aficirana od onoga što joj je slično, a na drugi od onoga što joj je neslično, kako smo kazali. Jer ono što je neslično jest ono što je aficirano, a nakon što je aficirano, tada je slično.

No valja povući razlike i što se tiče potencijalnosti i zbiljnosti; sad smo naime o njima govorili u nekvalificiranom smislu. Moguće je naime da nešto bude znajuće u onome smislu u kojemu bismo za čovjeka kazali da je znajući zato što čovjek spada u bića koja znaju i posjeduju znanje. No moguće je i da znajućim zapravo nazivamo onoga tko posjeduje gramatičko umijeće (svako od toga dvojega nema mogućnost znanja na isti način, nego jedno zato što su mu rod i građa takvi, a drugo zato što ako želi može primjenjivati znanje ako ga nešto izvanjsko ne spriječi). Kao treće, postoji onaj tko već primjenjuje znanje i taj je zbiljski onaj tko zna te u pravom smislu riječi zna ovo konkretno A. Oboje od onih prvih jesu znajući u potencijalnom smislu i aktualno znajućim postaju djelovanjem, no jedan tako što se na temelju učenja preinačio te se često mijenjao iz suprotnih stanja, a drugi na drugi način: prijelazom iz posjedovanja aritmetičkog ili gramatičkog umijeća, ali nedjelovanjem, u djelovanje.

Ni aficiranost nije nekvalificirana stvar, nego je to s jedne strane neka vrsta propadanja uslijed onoga što je protivno, a s druge strane to je prije čuvanje onoga što postoji potencijalno uslijed onoga što postoji zbiljnošću te je tome slično na način na koji se potencijalnost odnosi prema zbiljnosti. Jer onaj tko posjeduje znanje postaje onaj tko to znanje primjenjuje, a to ili nije preinačivanje (jer razvoj se zbiva u sebe i u zbiljnost) ili je neka druga vrsta preinake. Stoga nije ispravno kazati da se ono što razumije, kada razumije, preinačuje, kao što nije ispravno kazati ni za onoga tko gradi kuću da se preinačuje kada gradi kuću. Dakle, vođenje onoga što misli i razumije iz potencijalnosti u zbiljnost nije poučavanje, nego mu valja dati neko drugo ime. A za ono što iz stanja potencijalnosti uči i prima znanje od onoga što je u zbiljnosti i što poučava ili se ne smije kazati da je aficirano ili pak postoje dvije vrste preinake: jedna koja je promjena k dispozicijama lišenosti i druga koja je promjena k stanju i prirodi.

Prva promjena u onome što može opažati nastaje od strane roditelja i kad je ono što može opažati rođeno, ono već posjeduje i opažanje u onome smislu u kojemu već posjeduje znanje. Opažanje u aktualnom smislu znači slično što i primjenjivanje znanja. No ipak se razlikuje, jer u jednom slučaju ono što stvara to djelovanje jest izvanjsko, primjerice ono što je vidljivo i ono što je čujno, a slično i što se tiče ostalih predmeta opažanja. Uzrok je toga činjenica što se aktualno opažanje odnosi na pojedinačne stvari, a znanje na opće, a opće su stvari na neki način u samoj duši. Stoga je moguće da čovjek misli kad god želi, no ne može opažati kad god želi, jer nužno je da postoji predmet opažanja. Slična je stvar i što se tiče znanosti koje se bave predmetima opažanja, i to zbog istog razloga: jer su predmeti opažanja pojedinačni i izvanjski.

No i poslije će biti prigode to pojasniti. Sada neka bude određeno toliko da budući da ono za što se kaže da jest potencijalno nije nekvalificirana stvar, nego je u jednom slučaju onako kao kad bismo za dječaka kazali da može biti vojskovođa, a u drugom slučaju kao kad bismo to kazali za onoga tko je u zreloj dobi, ista je stvar i što se tiče onoga što može opažati. Budući da razlika između dvaju načina na koji za nešto možemo kazati da jest potencijalno nema imena, iako je određeno da su to dvije različite stvari te na koji se način razlikuju, izraze “biti aficiran” i “biti preinačen” moramo uzeti kao da su pravi nazivi.

Ono što može opažati potencijalno je onakvo kakvo predmet opažanja već jest zbiljnošću, kako smo kazali. Kada je aficirano, dakle, ono nije slično predmetu opažanja, no nakon što je aficirano postaje slično i jest poput njega.
Aristotel, O duši II.6

Najprije valja govoriti o predmetima opažanja s obzirom na svako pojedino osjetilo. Za nešto se kaže da je predmet opažanja u tri smisla, od kojih u dva slučaja tvrdimo da se predmet opažanja opaža sam po sebi, a u jednom slučaju da se opaža akcidentalno. Od prva dva slučaja u jednom je predmet opažanja svojstven za pojedino osjetilo, a u drugom je zajednički za sva osjetila.

Pod svojstvenim mislim na ono što nije moguće opažati drugim osjetilom i u odnosu na što nije moguće pogriješiti, primjerice vid u odnosu na boju, sluh u odnosu na zvuk i okus u odnosu na sočnost, dok opip ima mnoge raznolikosti. No svako pojedino osjetilo prosuđuje upravo o tome i ne griješi da je to i to boja niti da je to i to zvuk, nego griješi u pogledu toga što je ono što je obojeno ili gdje je ili pak što je ono što zvuči ili gdje je.

Za takve se dakle stvari kaže da su svojstvene za svako pojedino osjetilo, dok su zajedničke kretanje, mirovanje, broj, lik, veličina. Naime, takve stvari nisu svojstvene ni za koje osjetilo, nego su zajedničke za sva osjetila. Jer neko određeno kretanje opažljivo je i sluhom i vidom.

Za nešto se kaže da je opažljivo i u akcidentalnom smislu, primjerice ako je bijela stvar Dijarev sin: da je to Dijarev sin opaža se u akcidentalnom smislu jer je biti Dijarev sin akcident bijeloj stvari koja se opaža; stoga onaj tko opaža nije aficiran od predmeta opažanja kao takvog.

Od predmeta opažanja po sebi oni koji su svojstveni za svako pojedino osjetilo u pravom su smislu predmeti opažanja i u odnosu na njih ustrojena je bit svakoga pojedinog osjetila.

Aristotel, O duši II.12

Općenito o opažanju u cjelini valja uzeti da je osjetilo ono što može primati opažljive forme bez građe, kao što vosak prima znak prstena bez čelika i zlata – prima znak koji je od zlata ili bronce, ali ne kao zlato ili broncu. Slično i osjetilo u svakom pojedinom slučaju trpi od onoga što ima boju, sočnost ili zvuk, ali ne trpi od toga ukoliko ono jest to što se kaže da jest, nego ukoliko je takvo i takvo i u skladu s odredbom. Prvotni osjetilni organ jest ono u čemu se nalazi takva sposobnost. Osjetilni organ i takva sposobnost su dakle isto, no biti za svako od njih znači nešto drugo. Naime, ono što opaža mora biti veličina, no biti sposoban za opažanje i osjetilo nisu veličina, nego neka vrsta odredbe i sposobnost za to.

Odatle je očito i to zašto prekomjernosti kod predmeta opažanja uništavaju osjetilne organe (jer ako je promjena prejaka za osjetilni organ, razara se njegova odredba – a upravo to znači biti osjetilo – kao što se razaraju i suzvučje i boja zvuka kada se žice prejako udare), kao i to zašto biljke ne opažaju iako imaju neki duševni dio te opipljive stvari nešto u njima aficiraju (naime, postaju hladne i tople). Uzrok je naime taj što nemaju srednost, a ni takav princip koji prihvaća forme opažljivih stvari, nego su aficirane zajedno s građom.

Netko bi mogao dvojiti je li moguće da ono što ne može osjećati miris bude nekako aficirano mirisom, odnosno je li moguće da ono što ne može gledati bude aficirano bojom, a slično i u drugim slučajevima. Ako ono predmet mirisanja jest miris, onda miris, ako nešto stvara, stvara mirisanje. Stoga ništa od onoga što ne može osjećati miris ne može biti aficirano mirisom (a isti argument vrijedi i u drugim slučajevima); ništa ni od onoga što može osjećati miris ne može biti aficirano mirisom, osim ukoliko svako pojedino nije sposobno za opažanje. To je istodobno jasno i na sljedeći način: naime, niti svjetlo niti mrak niti zvuk niti miris ništa ne djeluju na tijela, nego na tijela djeluje ono u čemu su oni, primjerice zrak je ono što zajedno s gromom cijepa drvo. No predmeti opipa i sočnosti djeluju; jer ako ne, čime bi neproduševljene stvari bile aficirane te se preinačivale? Hoće li onda i one stvari vršiti djelovanje? Ili je tako da nije svako tijelo aficirano mirisom i zvukom, a stvari koje su aficirane neodređene su i nepostojane, primjerice zrak (jer on miriše kao da je aficiran)? Što onda znači osjetiti miris pored biti aficiran na neki način? Ili osjetiti miris znači opažati, dok zrak, kada je aficiran, brzo postaje predmet opažanja?

Aristotel, O duši II.5-6, 12, preveo: Filip Grgić