Francis Bacon
Francis Bacon (1561–1626) je jedan od vodećih filozofa koji pišu na prijelazu iz renesanse u novovjekovnu filozofiju. Bio je pravnik, član Parlamenta i kraljičin savjetnik. Pisao je o pitanjima zakona, države, religije, politike, etike i uređenja društva. Ipak, danas je najpoznatiji upravo po svojim filozofskim spisima iz područja, filozofije prirode i metodologije. Njegov značaj primijećen je tek pred kraj njegova života, a posebno nakon smrti kada su engleski znanstvenici okupljeni oko Boylea (Invisible College) oživotvorili njegovu ideju o potrebi osnivanja istraživačke institucije tako što su uistinu ustanovili jednu od najutjecajnijih znanstvenih institucija - Kraljevsko društvo (Royal Society). Nije imao akademskih ambicija već se odmah nakon školovanja okušao u politici. Za vrijeme vladavine kraljice Elizabethe nije imao previše uspjeha, ali je zato napredovao do najviših političkih pozicija u doba Jamesa I. Najvažnija Baconova djela su Unapređivanje obrazovanja (The Advancement of Learning,1605.), Novo znanstveno oruđe, (Novum Organum Scientiarum, 1620.) i Nova Atlantida (Nova Atlantis, 1626).
Francis Bacon je rođen 1561. godine kao drugo dijete Sir Nicholasa Bacona (Lord Keeper od Seala) i njegove druge žene Lady Anne Coke Bacon. Studirao je na Trinity Collegeu u Cambridgeu (1573–1575) i na Gray's Inn u Londonu (1576). Od 1577. do 1578. godine pratio je Sir Amiasa Pauleta, Engleskog ambasadora, na njegovoj misiji u Parizu. Bacon postaje 1581. godine član Parlamenta, što će ostati narednih 37 godina. Od 1584. do 1617. godine bio je aktivan član Donjeg Doma, a 1617. godine postao je član Doma lordova. Njegov uspon u visokoj politici započeo je 1584. godine kada je napisao svoj prvi politički memorandum, Pismo priopćenja za kraljicu Elizabethu (A Letter of Advice to Queen Elizabeth). Međutim, za vrijeme vladavine kraljice Elizabethe nije se nikada uspio nametnuti svojim političkim zamislima i djelovanjem.
Bacon je bio snažno privržen filozofiji i ideji revizije i utemeljenja nove znanosti, ali je paralelno nastojao razvijati svoju političku karijeru. Pokazalo se da je, uz intenzivni politički angažman, njegov intelektualni projekt o restauriraju znanosti ipak bio prezahtjevan. Zamisao o reformi znanosti utemeljenoj na empirijskim metodama (kako bi bila primjenjiva u praksi) nije naišla na potporu kraljice Elizabethe pa je Bacon bio prisiljen usredotočiti se na karijeru odvjetnika i parlamentarca. Međutim, Baconov politički uspjeh vezan je uz dolazak Jamesa I na prijestolje. Od 1603. godine neprekidno napreduje da bi 1617. godine bio imenovan Lordom Keeperom od Great Seala – čime je postigao istu poziciju koju je imao i njegov otac, a koja mu je omogućila da naredne godine postaje Lord Kancelar i dobije titulu barona Verulamskog. U međuvremenu, 1606. godine vjenčao se s mladom i bogatom nasljednicom.
Politički pad započinje 1621. godine kada je optužen od Parlamenta za korupciju. Smatra se da je bio žrtva političkih intriga i frakcija u kojima je žrtvovan radi spašavanja Vojvode od Buckinghama, kojemu je prijetio ne samo javni bijes već i otvorena agresija. Izgubio je mjesto u Parlamentu kao i sve ostale političke pozicije. Ipak, ostavljen mu je imetak i titule. U takvim okolnostima, posljednjih godina svoga života potpuno se povukao iz javnog života i posvetio filozofiji, odnosno, svom projektu velike obnove znanosti. Iako nije bio u mogućnosti ispuniti planirano, ipak je tada napisao značajne radove. Umro je 1626. godine od upale pluća uzrokovane eksperimentima s ledom. Njegov moto bio je Vita brevis, ars longa (slobodno prevedeno, 'Život je kratak, znanost je vječna'.
Georg Wilhelm Friedrich Hegel
G.W.F. Hegel (1770–1831) je uz , J. G. Fichtea i F. W. J. von Schellinga, treći veliki pripadnik njemačkog idealizma. Zbog obuhvatnog pristupa, njegova filozofija kao cjelina nije poznata koliko njegov teleološki pristup povijesti kojeg je prihvatio i Marx, ali ga je konvertirao u materijalističku formu ili tzv. historijski materijalizam. Tzv. ‘logička’ strana Hegelove filozofije iz koje je izvodio sveobuhvatnu i sustavnu ontologiju uglavnom je ignorirana, do sedamdesetih godina 20. st, kada se obavlja interes za Hegelov filozofski sustav. Glavna Hegelova djela su Fenomenologija duha (Phänomenologie des Geistes, 1807.), Znanost logike, (Wissenschaft der Logik, 1812.), Enciklopedija filozofskih znanosti (Enzyklopädie der philosophischen Wissenschaften, 1817.) i Elementi filozofije prava (Grundlinien der Philosophie des Rechts, 1821.).
Hegel je rođen 1770. godine u Stuttgartu. U periodu između 1788.–1793. godine studirao je teologiju u blizini Tübingena (na instituciji koja je bila pridružena Sveučilištu u Tübingenu) gdje je prijateljevao s romantičarskim pjesnicima Friedrichom Hölderlinom i Friedrichom von Schellingom koji su zasigurno utjecali na njegov daljnji filozofski razvoj. Nakon diplome, radio je kao privatni učitelj i tutor u obiteljima u Bernu i Frankfurtu. Sve do 1800. godine gotovo je u potpunosti posvećen religijskim i društvenim temama vezanim uz njegovu prosvjetiteljsku želju moderniziranja društva i reformiranja obrazovanja. Na prijelazu stoljeća, pod utjecajem Hölderlina i Schellinga, okreće se Kantovoj kritičkoj filozofiji koju je razvio vrlo utjecajni J. G. Fichte. Sveučilište u Jeni, bilo je središte kritičke filozofije zahvaljujući ponajprije K. L. Reinholdu, a kasnije i Fichteu i Schellingu. Hegel se 1801. godine priključuje Schellingu u Jeni gdje iste godine objavljuje svoje prvo filozofsko djelo Razlika između Fichteovog i Schellingovog filozofskog sustava (Differenz des Fichteschen und Schellingschen Systems der Philosophie) u kojem ističe prednosti Schellingovog sustava nad Fichteovim u zaokruživanju Kantovog transcedentalnog idealizma. 1806. godine završio je svoje prvo važno djelo Fenomenologiju duha koju objavljuje naredne godine, ali u kojem se distancira od ranije Schellingove pozicije. Zbog stavova napisanih u Fenomenologiji duha Schelling će naglo prekinuti njihovo prijateljstvo.
Pred prodorom Napoleonovih trupa, Hegel napušta Sveučilište u Jeni i u periodu od 1808. –1815. godine iznimno uspješno vodi novine u Bambergu, a potom radi i kao učitelj filozofije u gimnaziji u Nurembergu. U to vrijeme se i oženio i objavio Znanost logike. 1816. godine odlazi na Sveučilište u Heidelberg, a 1818. godine preuzima prestižno mjesto pročelnika filozofije na Sveučilištu u Berlinu. U to vrijeme intenzivno objavljuje: za vrijeme boravka u Heidelbergu objavio je Enciklopediju filozofskih znanosti, Filozofiju prirode i Filozofiju duha, dok se za vrijeme boravka u Berlinu uglavnom bavio političkom filozofijom i objavio Elemente filozofije prava. Sve do svoje smrti 1831. godine, Hegel je uživao veliku popularnost u Berlinu, a nakon njegove smrti objavljene su i njegova predavanja iz filozofije povijesti, filozofije povijesti, filozofije religije, estetike i povijesti filozofije.
Nakon Hegelove smrti, njegova je mjesto na Sveučilištu ponuđeno, tada već mnogo manje popularnom, Schellingu koji je razvio nekoliko smjerova kritike Hegelove filozofije. Schellingova kritika Hegelova racionalizma utemeljena na njegovoj religioznosti utjecala je, posebice preko Kirekegaarda, na razvoj egzistencijalizma. Hegelov je idealizam, krajem 19. stoljeća, bio posebno dobro prihvaćen u Velikoj Britaniji i SAD-u, a među njegovim najvećim kritičarima bili su predstavnici tzv. analitičkog pristupa, Bertrand Russell i G. E. Moore. Hegelov fenomenološki pristup, iako marginaliziran, ostao je predmetom kontinuiranog interesa posebice među predstavnicima egzistencijalizma i marksizma (primjerice, Jean-Paul Sartre, Jacques Lacan i Alexandre Kojève). Interes za Hegelovu filozofiju obnovljen je u Njemačkoj početkom 20.stpljeća u radu Frankfurtske škole (Theodor Adorno i Jürgen Habermas) i hermeneutičkog pristupa (H.-G. Gadamer). Krajem 20.stoljeća ponovo se obnavlja zatomljeni interes za Hegelovu filozofiju u Velikoj Britaniji i SAD-u (H. S. Harris, Charles Taylor i dr.), sada čak i među utjecajnim analitičkim filozofima poput Roberta Brandoma i Johna McDowella.
George Berkeley
George Berkeley, biskup od Cloynea (1685–1753) bio jedan od tri velika empirista novovjekovne filozofije (pored Lockea i Humea). Njegova filozofija, posebice epistemološki i metafizički stavovi, bili su kontroverzni u mjeri da su mnogi dvojili vjeruje li i sam idealizam kojeg je zastupao. Ipak, Berkeleyeve kritike Descartesa i Lockea te dosljednost kojom je izvodio konačne zaključke učinili su ga nezaobilaznim klasikom filozofske misli. Glavna djela Georgea Berkeleya su Rasprava o načelima ljudske spoznaje (Treatise Concerning the Principles of Human Knowledge, 1710.) i Tri dijaloga između Hylasa i Philonousa ( Three Dialogues between Hylas and Philonous, 1713.).
Berkeley je rođen 1685. godine u blizini Kilkennyja, u Irskoj. Započeo je školovanje na Kilkenny College, ali je u dobi od 15 godina prešao u Dublin, na Trinity College, gdje će se tri godine nakon diplomiranja (1704.) zaposliti kao istraživač. Trinity College je bio poznat kao moderna akademska institucija naklonjena novim znanstvenim trendovima. Nije slučajno da upravo prvo značajnije Berkeleyevo djelo, Ogled o novoj teoriji vida (An Essay Towards a New Theory of Vision, 1709.) pokazuje njegovo veliko znanje iz optike, fizike, matematike i teorija percepcije. Berkeley je tijekom studija i istraživanja na Trinity Collegeu dobio dobre osnove koje su mu omogućile razvijanje kritičkih stavova o modernim filozofima i znanstvenicima 17. stoljeća kao što su Descartes, Locke, Malebranche, Newton i Hobbes. Najvažnija Berkeleyeva djela napisana su i objavljena u njegovim dvadesetim godinama pa se razvoj njegovog antimaterijalizma lijepo može slijediti od samih početaka na studiju do objavljivanja središnjih ideja u Raspravi i njihove popularne razrade u Dijalozima.
Četiri godine proveo je, u svojstvu tutora, u Europi gdje je napisao djelo De Motu, 1720. u kojem je iznio svoja stajališta o filozofiji znanosti i svoj instrumentalistički pristup Newtonovoj dinamici. Nakon povratka u Irsku, imenovan je đakonom od Derryja zbog čega je 1724. godine napustio Trinity College. Iz toga vremena datira i njegov projekt osnivanja koledža na Bermudima. Uvjeren u duhovnu dekadenciju Europe, smatra da Novi svijet pruža nadu i da bi ulaganje u tamošnje obrazovanje moglo potaknuti znatan civilizacijski napredak. Podržan obećanjima Britanskog parlamenta, 1728. godine isplovljava za Ameriku. Na putu ga je pratila mlada supruga Anne Forster. Tri godine su proveli u Newportu, Rhode Island, u iščekivanju novca koji nikada nije stigao pa su bili primorani vratiti se u Englesku, 1731. godine. U Americi je napisao Alciphron, apologiju kršćanstva i kritiku slobodnih mislioca za koje je smatrao da su neprijatelji crkve. Međutim, Alciphron sadrži i Berkeleyeva filozofska stajališta o jeziku. Nakon povratka Berkely se nastavio baviti pitanjima filozofije znanosti, napisao je Teoriju vida, opravdanu i objašnjenu (Theory of Vision, Vindicated and Explained), obranu svog prvog djela i Analitičara (Analyst), još jednu kritiku Newtonova učenja.
Berkeley se 1734. godine vratio u Irsku jer je imenovan biskupom od Cloynea. Tamo je 1744. godine napisao i objavio svoje posljednje i, za njegovog života, najbolje prodavano djelo Siris u kojem zagovara ljekovita svojstva katrana. Umro je 1753. godine u Oxfordu, gdje se preselio zbog obrazovanja sina Georga, jednog od njegovo troje preživjele djece (od sedmoro).
Gottfried Wilhelm Leibniz
Gottfried Wilhelm Leibniz (1646–1716) je bio njemački filozof, matematičar i diplomat, jedan od najvećih mislioca u periodu prijelaza iz 17. u 18. st. i jedan od posljednjih kojemu su pripisivali status 'univerzalnog genija'. Bavio je metafizikom, epistemologijom, logikom i filozofijom religije, ali i matematikom, fizikom, geologijom, pravom i povijesti. Slavni enciklopedist Diderot je za Leibniza napisao: "Kada netko usporedi svoj talent s Leibnizovim, dolazi u napast da baci sve svoje knjige i ode tiho umrijeti u mraku nekog zaboravljenog kuta." Glavna Leibnizova djela su Novi sustav (Systeme nouveau de la nature et de la commination des substances, 1695), Novi ogled u ljudskom razumu (Nouveaux essais sur l'entendement humain, 1704), Teodiceja (Théodicée,1710), Monadologija (Monadologie,1714). Leibnizov najveći životni san bio je svjetski mir. Mirio je mnoge zemlje i vladare, ali rijetke je mogao i uvjeriti u potrebu mira.
Leibniz je rođen u Leipzigu 1646. godine. Njegov je otac bio pravnik i profesor Moralne filozofije na Sveučilištu u Leipzigu, a njegova je majka, kao kćer profesora prava, bila također vrlo obrazovana. Kako je Leibnizov otac umro kada mu je bilo svega četiri godine, o njegovom se obrazovanju skrbila majka, ujak i, kako sam kaže, on sam. Već u dobi od dvanaest godina vlada latinskim toliko da piše stihove, a učio je i starogrčki. Njegov je lingvistički talent došao do izražaja i u činjenici što je djela pisao na latinskom, njemačkom i francuskom jeziku. 1661. godine započinje studij na Sveučilištu u Leipzigu gdje se u to vrijeme poglavito naučavala skolastička filozofija s nekim elementima renesansnog humanizma. U to vrijeme, velik utjecaj na njega imao je njegov mentor Jacob Thomasius, koji mu je usadio veliki respekt prema antičkoj i skolastičkoj filozofiji. Zasigurno je upravo on utjecao na Leibnizovu stalnu težnju pomirenja Platonove, Aristotelove i humanističke filozofije. S dvadeset godina Leibniz je objavio svoju poznatu Dissertatio de arte combinatoria (1699), djelo u kome se nalaze korijeni svim njegovim kasnijim radovima. Već se tada suočio s nerazumijevanjem okoline, a tako će biti tijekom cijelog života. Njegove ideje mnogima su izgledale maglovite i glupe. Nakon završenog prvog stupnja, studij nastavlja na Sveučilištu u Altdorfu gdje je 1667. godine obranio doktorat iz prava. Iako mu je ponuđen posao na Pravnom fakultetu, otklanja ponudu privlačnog akademskog života i odlučuje se posvetiti primjeni filozofije u svakodnevnom životu. Vrlo brzo upoznao je svog prvog mecenu, Johanna Christiana od Boinburga koji se oduševio Leibnizovim idejama vjerskog europskog mira i jedinstva te mu je pomogao u zapošljavanju na uglednom položaju savjetnika Vrhovnog suda u Mainzu (1670. godine). I u tom se periodu intenzivno bavio filozofijom, posebice filozofskom teologijom i prirodnom filozofijom. Povjerena mu je reforma i revizija starog Corpus iuris, a usput je izložio i niz dobrih rješenja za mnoga pravna, diplomatska i politička pitanja zbog čega stječe status pravnog znalca i izvanrednog filozofa.
1672. godine poslan je u diplomatsku misiju u Pariz, na dvor Louisa XIV., moćnog Kralja Sunce, kako bi sačuvao mir koji u to vrijeme dolazi u pitanje. U Parizu, koji je u to vrijeme bio središte znanosti i obrazovanja, proveo je četiri godine i upoznao velikane znanosti i filozofije toga vremena, između ostalih Antoina Arnaulda, Nicholasa Malebranchea i danskog matematičara i fizičara Christiaana Huygensa koji je postao Leibnizov tutor i koji mu je omogućio pristup neobjavljenim djelima Descartesa i Pascala. Prema Leibnizovim riječima, upravo su Pascalova djela iz matematike ključno utjecala na njegove nalaze iz diferencijalnog i integralnog računa. Matematiku je Leibniz prigrlio i kao mogućnost stvaranja univerzalnog jezika, svođenja svih znanosti na jednu. U to je vrijeme Leibniz i dizajnirao stroj za zbrajanje, oduzimanje, množenje i dijeljenje koje je predstavio članovima Kraljevskog društva 1673. godine u Londonu.
Nakon smrti svog poslodavca i mecene, morao je napustiti Pariz i zapošljava se kao knjižničar i savjetnik vojvode Johanna Friedricha od Brunswicka, koji je vladao u Hanoveru. Na putu za Hanover, stao je u Amsterdamu kako bi se susreo sa Spinozom, (između 18 i 21. studenog 1676. godine) s kojim je razgovarao o tada još neobjavljenoj Spinozinoj Etici, kartezijanskoj fizici, ali i o Leibnizovom revidiranom ontološkom argumentu. Tri mjeseca kasnije Spinoza je umro. Leibniz je ostatak života proveo u Hanoveru, uz kraća izbivanja zbog svojih istraživanja. Prijateljevao je sa svojim poslodavcem, ali i održavao bliske odnose s njegovim uglednim i moćnim nasljednicima i njihovom obiteljima. Iako fizički izoliran od glavnih intelektualnih zbivanja u Europi, Leibniz je održavao intenzivnu korespondenciju. Tijekom života izmijenio je više od 1100 pisama sa različitim ljudima, između ostalih s Malbrancheom, Fouchéom, Huygensom, Mariotteom, Spinozom i drugima. Unatoč zahtjevnom poslu, najprije kao knjižničara, zatim povjesničara i na koncu osobnog savjetnika na dvoru u Hanoveru, radio je jednako intenzivno na svojim istraživanjima. Iako je mnogo pisao, malo je objavljivao. Djelo pisano na francuskom jeziku, Rasprava o metafizici (Discours de Métaphysique, 1686) izazvalo je najveću pozornost i uznemirilo crkvene oce jer je Leibniz nastojao utjecati na zavađene luterane i katolike kako bi se ujedinili. Leibnizovo shvaćanje vjere bilo je blisko panteizmu. Papa je čak zvao Leibniza u Vatikan za knjižničara, ali pod uvjetom da pristupi katoličanstvu i odrekne se luteranske hereze. Leibniz je ponudu odbio.
Posljednje godine života nisu mu bile vedre, vodio je neugodnu raspravu s Newtonom i njegovim nasljednicima vezanu uz primat nad matematičkim nalazima pa čak je i optuživan da je, tijekom kratkog boravka u Londonu, pokrao Newtonove ideje. Mnogi povjesničari matematike tvrde da su obojica došla neovisno jedan o drugome do istih otkrića. Na dvoru izazivao je podsmijeh zbog nošenja perike i staromodnog odijevanja. Kada je njegov poslodavac postao engleski kralj, zajedljivost prema Leibnizu je bila takva da je tražio da ga ne prati u London, već da ostane u Hanoveru. Tamo je i umro 1716. godine. Zaboravljenog od svih, na groblje ga je ispratio samo njegov osobni tajnik.
Immanuel Kant
Immanuel Kant (1724–1804) je zasigurno jedna od središnjih filozofskih osobnosti novovjekovne filozofije. Uspješno je sintetizirao novovjekovni empirizam i racionalizam čime je okončao jedno veliko razdoblje u filozofiji i postavio okvire unutar kojih će se razvijati filozofija u 19. i 20.stoljeću. Temeljena Kantova djela su Kritika čistog uma (Kritik der reinen Vernunft 1781, 1787), Kritika praktičkog uma (Kritik der praktischen Vernunft 1788) i Kritika moći prosudbe (Kritik der Urteilskraft 1790) u kojima se bavi epistemologijom, metafizikom, etikom i estetikom.
Kant se rodio 1724. godine u Königsbergu, glavnom gradu tadašnje Istočne Pruske u obrtničkoj obitelji skromnih prihoda. Kantovi roditelji su bili Pietisti (pokret unutar evangelističkog luteranstva) pa je Kant od desete do petnaeste godine pohađao Pietističku školu Collegium Fridericianum. Unatoč velikom poštovanju prema religioznosti svoji roditelja, Kant se opirao rigidnom religijskom obrazovanju, u čemu treba tražiti korijene njegovom kasnijem dubokom uvjerenju o potrebi zasnivanja stavova na razumu i osobnoj autonomiji. Nastavio je obrazovanje na koledžu Albertina, Sveučilišta u Königsbergu na kojem se podučavala racionalistička filozofija utjecajnih njemačkih filozofa Christiana Wolffa i G. W. Leibniza, ali gdje se upoznao i s empirizmom Johna Lockea i drugih britanskih filozofa i znanstvenika.
Nakon studija Kant je šest godina zarađivao kao učitelj (tutor) da bi 1754. godine počeo predavati filozofiju na Albertina koledžu u Königsbergu. Tamo će ostati naredna četiri desetljeća do svog umirovljenja u sedamdeset drugoj godini. Kant u početku nije imao stalnu plaću već je bio plaćen neposredno od studenata. Zbog toga je držao veliki broj predavanja iz logike, etike, metafizike, ali i matematike, fizike i geografije, više od dvadeset na tjedan. Iako bez željenog akademskog statusa, Kant je bi osobito uspješan i popularan predavač koji je ubrzo stekao reputaciju uglednog intelektualca u Konigsbergu. Tek 1770. godine, u njegovoj četrdestšestoj godini, Kant je imenovan predstojnikom na logici i metafizici, čime je okončana period profesure u svojstvu neplaćenog predavača. Međutim, i nakon promaknuća već kao ugledan i tražen predavač i na drugim njemačkim sveučilištima, Kant je dodatno proširio repertoar svojih predavanja na antropologiju, racionalnu teologiju, pedagogiju pa čak i na mineralogiju i vojne utvrde. Kako i tijekom cijelog života, tako i nakon umirovljenja 1796. godine, živio je vrlo disciplinirano u potpunosti usredotočen na usavršavanje svog filozofskog sustava. Bilješke nastale u tom periodu, poznate kao Opus Postumum, prema nekima svjedoče o stanovitim mentalnim problemima u posljednjim godinama života. Umro je 1804. godine u osamdesetoj godini.
Kant je pisao neuobičajeno mnogo, a intenzivno je i objavljivao od kada je započeo predavati u Königsbergu. 1754. i 1755. godine objavio je tri znanstvena rada u kojima je, između ostalog, objavio i svoju glasovitu teoriju o nastanku sunčevog sustava (Opća prirodna povijest i teorija nebesa). Napisao je i dvije disertacije na latinskom kojima je osigurao svoju poziciju neplaćenog predavača. Godinu dana kasnije napisao je još jednu u kojoj se, pored znanstvenih tema, bavi i metafizikom i polako napušta Leibniz-Wolffova filozofska stajališta. U razdoblju od 1762.–1764. godine objavio je pet filozofskih djela u kojima se bavi logikom, pitanjima božje opstojnosti, prirodne teologije i moralnom filozofijom, ali i temama razlike u ukusima između muškaraca i žena, i ljudi različitih kultura. Pod utjecajem britanskih filozofa i znanstvenika, sve više se očituje njegov otklon od njemačkih racionalista. Ta su djela donijela Kantu značajnu reputaciju u Njemačkoj iako se mnogi slažu da nisu bila naročito originalna jer je ovaj trend kritike bio vrlo popularan u tadašnjoj Njemačkoj. Međutim, s vremenom se Kant sve radikalnije odvaja od racionalističke tradicije priznajući značaj spoznajnoj važnosti osjetila i definirajući svoju originalnu ideju o opažajnim subjektivnim formama prostora i vremena (Inauguralna disertacija, 1770). Između 1770. do 1781. godine Kant je intenzivno radio na Kritici čistog uma u kojoj je konačno oblikovao svoju iznimno originalnu i utjecajnu kritičku filozofsku poziciju. Nakon objavljivanja prve Kritike, Kant nije bio zadovoljan prijemom i razumijevanjem pa je pokušao pojasniti svoju poziciju u daleko kraćoj Prolegomeni za svaku buduću metafiziku (1783.). Ubrzo nakon toga objavio je Osnove metafizike morala (1785.), Metafizičke osnove prirodnih znanosti (1786.), ali i drugu, izmijenjenu verziju Kritike čistog uma, (1787). Kritiku praktičkog uma, razrađenu, ali i ponešto izmijenjenu verziju Osnova metafizike morala, objavio je samo godinu dana kasnije (1788.). Dvije godine kasnije objavio je i svoje treće kritičko djelo o estetici i teleologiji, Kritiku moći prosudbe (1790.). Objavio je u tom periodu svog intenzivnog stvaralaštva i niz eseja vezanih za tematiku filozofije politike. Kant je zasluženo stekao međunarodnu slavu, a kasnih osamdesetih godina 18. stoljeća bio je nesumnjivo najvažniji njemački filozof. U godinama koje se slijedile imao je mnogo sljedbenika, koji su s vremenom počeli i kritički pisati o njegovom djelu. On je sam nastavio objavljivati djela poglavito o društvenim, akademskim, političkim i moralnim pitanjima. U tom razdoblju objavljuje i Prema vječnom miru (1795.) i Metafiziku morala (1797.), njegovo najvažnije djelo iz političke filozofije.
Do'stlaringiz bilan baham: |