Te u zagrebu filozofski fakultet

FAKULTETSKOM VIJEĆU

FILOZOFSKOG FAKULTETA U ZAGREBU

Predmet: Ocjena magistarskog rada Tonka Marunčića:

„Dubrovačke bratovštine sv. Antuna i sv. Lazara: oblikovanja novog staleža (16-19. st.)"

Fakultetsko vijeće Filozofskog fakulteta u Zagrebu na sjednici održanoj 29. studenoga 2006. godine imenovalo nas je u Stručno povjerenstvo za ocjenu magistarskog rada Tonka Marunčića pod naslovom "Dubrovačke bratovštine sv. Antuna i sv. Lazara: oblikovanje novog staleža (16-19. st.)".

S tim u svezi podnosimo Fakultetskom vijeću skupno

I Z V J E Š Ć E

Magistarski rad Tonka Marunčića pod naslovom "Dubrovačke bratovštine sv. Antuna i sv. Lazara: oblikovanje novog staleža (16-19. st.)", izrađen pod mentorskim vodstvom prof. dr. Nenada Moačanina, obuhvaća ukupno 204 stranice s dvostrukim proredom i kritičkim aparatom. Sastoji se od popisa kratica, uvodnog dijela, temeljnog dijela teksta koji je raspoređen u pet poglavlja, zaključnog dijela, popisa korištenih izvora, literature i 9 priloga.

Cilj rada je raščlamba razvoja, ustroja i djelovanja dviju najistaknutijih dubrovačkih bratovština sv. Antuna (utemeljena 1348.) i sv. Lazara (utemeljena 1531.) u razdoblju od 16. do početka 19. stoljeća tj. do pada Dubrovačke Republike 1808. Ove bratovštine u početku su bile isključivo religioznog karaktera, a kasnije, od 16. stoljeća, poprimaju cehovska obilježja jer se njihovi članovi počinju udruživati na temelju opsega i vrste trgovačkih poslova kojima su se bavili. Upravo na temelju gospodarske snage i opsega trgovačke djelatnosti članovi bratovština sv. Antuna (Antunini) i sv. Lazara (Lazarini) odvajaju se od ostalog pučanstva i na taj način stvaraju jaki "međustalež" između puka i vlastele. Ovakva trodjelna stratifikacija stanovništva na plemstvo (vlastelu) - Antunine i Lazarine te pučane zadržala se sve do pada Dubrovačke Republike. Kako bi suzbili mogući pokušaj diobe vlasti s građanstvom, vlastela istaknutim pojedincima i obiteljima iz redova Antunina i Lazarina povjerava obavljanje visokih državnih funkcija (tajnika, notara, kancelara, konzula ili prevoditelja na turski jezik-dragomana). S druge strane, Antunini i Lazarini se na više načina nastoje približiti vladajućoj eliti. Poput vlastele, ženidbenom politikom (endogamija) zatvaraju se u posebnu skupinu. Također, svoja znatna novčana sredstva ulažu u kupnju i gradnju kuća i ljetnikovaca, nabavu luksuzne robe i sl. te tako imitiraju životni stil aristokracije. Kao i vlastela, Antunini i Lazarini imaju svoje grbove, a u službenim dokumentima Republike tijekom 16. stoljeća koriste se plemičkim naslovom »ser«.

Dubrovačka se vlastela u 17. stoljeću sporadičnim odredbama upliću u rad bratovština utječući na upisu novih članova. Taj se proces utilitarnog „podržavljenja“ bratovština nastavio pa je u drugoj polovici 18. stoljeća (odrebama iz 1778. za Lazarine i financijska ograničenja za Antunine iz 1779.) vlastela konačno u potpunosti stavila pod nadzor upis novih članova u obje bratovštine.

U istraživanju je korišteno gradivo pohranjena u Državnom arhivu u Dubrovniku te domaća i strana literatura.

Rad je podijeljen na sljedeći način: U uvodnom poglavlju (6-16 str.) kandidat je obrazložio osnovne ciljeve svoga istraživanja te je pružio pregled i ukazao na dostignuća i nedostatke dosadašnjih historiografskih spoznaja o dubrovačkim bratovštinama, napose o Antuninima i Lazarinima. Potom se osvrnuo na arhivske izvore koje je u radu koristio, prvenstveno na sadržaj matrikula dviju bratovština i zapisnika dubrovačkih vijeća (Maloga vijeća i Senata) te drugih serija iz dubrovačkoga Državnoga arhiva. U potpoglavlju „Dubrovačka Republika od 15. do 19. stoljeća“ ocrtao je širi kontekst dubrovačke političke, gospodarske i društvene povijesti u ranom novovjekovlju.

U drugom poglavlju „Bratovštine u Dubrovačkoj Republici: nastanak, podjela i društveni značaj“ (19-92 str.) raščlanjuje se geneza, tipologija i uloga bratovština u okviru kompleksnog dubrovačkog staleškoga sustava. Specifična uloga i institucionalni razvoj bratovština vjerskog obilježja i profesionalnih bratovština na dubrovačkome području, (između puka i vlastele) analiziraju se i kompariraju s poviješću bratovština u dalmatinskim komunama pod mletačkom vlašću i talijanskim gradovima-državama. Marunčić se posebno bavi postupkom učlanjenja i isključivanja iz članstva te radom i ovlastima bratovštinskih tijela: Velikoga kapitula, Maloga kapitula, geštalda, sudaca, konzervatora, oficijala, kapelana i pisara. Nakon analize poslovne (trgovačke), socijalne i karitativne djelatnosti bratovština i mijena u strukturi članstva slijedi opis i vrednovanje temeljnih bratovštinskih dokumenata Statuta (matrikula) bratovština Antunina i Lazarina.

U trećem poglavlju „Utjecaj i kontrola državne vlasti na bratovštine sv. Antuna i sv. Lazara“ (93-131) autor prati razvitak i promjene u odnosima vlastele tj. državne vlasti, napose glavnog političkog tijela Senata Republike, prema radu dviju vodećih bratovština. Riječ je tu o mjerama postupnog ali sve određenijeg nadzora koji je Senat stjecao nad upisom i radom bratovština od 16. do 19. stoljeća. Nizom uredbi i odluka Senat je postigao optimalnu kontrolu nad najbogatijim i najmoćnijim slojem građana te ih je pacificirao i instrumentalizirao u okviru vlastitoga političko-staleškog sustava vlasti u Republici. Činjenica da se u Dubrovniku nikada nije uspio razviti „opozicijski“ blok prema postojećem aristokratsko-republikanskom poretku dovoljno govori o uspjehu vlastele na tom planu. Najveće priznanje doživjelo je deset antuninskih rodova koji su agregirani među dubrovačku vlastelu nakon Velikoga potresa 1667. Taj je događaj ostao trajni motiv ostalim Antuninima i Lazarinima tijekom 18. stoljeća. Analizom brojnih odluka kojima je reguliran upis, poslovanje i imovina bratima, autor je pružio cjelovit uvid u proces „ovladavanja“ Senata nad imućnim građanstvom. Tijekom druge polovice 18. stoljeća uređeno je i pitanje stjecanja članstva u bratovštinu Lazarina, a samo su članovi Lazarina mogli „priječi“ u Antunine. Napose je istaknut angažman Antunina i Lazarina u obnašanju administrativnih službi (notara, kancelara, tajnika i pisara u različitim uredima Republike) te njihova formalna i neformalna diplomatska aktivnost u inozemstvu s počasnom titulom „plemića grada Stona“.

Sadržaj četvrtoga poglavlja „Antunini i Lazarini: pokušaj imitacije vladajućeg staleža“ (133-167 str.) predstavlja raščlambu unutarnijih odnosa u bratovštinama, podrijetlo (dubrovačko područje i otoci, bliže i dalje zaleđe, Apeninski poluotok) i genealogije antuninskih i lazarinskih rodova te njihov položaj u dubrovačkome društvu. Naime, brojni elementi u radu bratovština ali i u društvenom životu njihova članstva očituju se kroz pokušaje preslikavanja i imitiranja dubrovačke vlastele. Antunini i Lazarini od 16. su stoljeća, po uzoru na vlastelu, razvili endogamijski sustav, pretvarajući se u dvije zatvorene staleške skupine koje su se samo međusobno i djelomično „preklapale“ i miješale. Na temelju više dubrovačkih genealogija i drugih izvora autor je obradio osnovne podatke o podrijetlu i trajanju bratovštinskih rodova, a posebno je utvrdio njihove međusobne ženidbene veze putem kojih su bratovštinski rodovi jačali i održavali svoju društvenu poziciju. Rad bratovštinskih tijela također je predstavljao svojevrsnu presliku rada državnih vijeća Republike, a životnim stilom, ponašanjem i kulturnim obrascima Antunini i Lazarini vjerno su slijedili vlasteoske modele. Poput vlastele Antunini i Lazarini polažu na izobrazbu i visoki životni standard te posjeduju palače u gradu i ljetnikovce u okolici. U ranijem razdoblju članovi bratovština ispred imena dodaju titulu „ser“, a redovito se koriste i heraldičkim oznakama nalik na grbove.

U petom poglavlju „Bratovštine Antunina i Lazarina u svjetlu pada Dubrovačke Republike“ (168-176 str.) autor razmatra sudbinu bratovština i njihovo postupno utrnuće nakon francuskoga zauzeća Dubrovnika 1806. i ukinuća Republike 1808. Poput ostalih staleških institucija i bratovštine su se našle na udaru kontribucija i modernizacijskih uredbi novih upravljača. Bogati novčani polozi i ostala pokretna i nepokretna imovina bratovština ubrzo su se pretopili u fondovima za izdržavanje francuske vojske, a same su bratovštine i formalno ukinute 1811. godine.

U „Zaključku“ kandidat ukratko iznosi glavne rezultate svoga istraživanja i ocrtava glavne etape u razvoju bratovština te ističe njihovu specifičnu društvenu ulogu u dubrovačkoj povijesti. Rad je dopunjen s 9 priloga. Riječ je o prijepisima najvažnijih bratovštinskih dokumenata na latinskom i talijanskom jeziku od kojih napose treba istaknuti Molbu upućenu Senatu za osnivanje bratovštine Lazarina iz 1531., Odluku bratovštine sv. Antuna o upisniku svih članova iz 1603. i Pravilnik Senata o agregaciji u Lazarine iz 1778.