Te u zagrebu filozofski fakultet

FAKULTETSKOM VIJEĆU FILOZOFSKOGA FAKULTETA

SVEUČILIŠTA U ZAGREBU

Budući da nas je Fakultetsko vijeće Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu na svojoj sjednici održanoj 31. listopada 2006. imenovalo u Stručno povjerenstvo za ocjenu magistarskog rada Ljiljane Mokrović pod naslovom Vojnović i Krleža – sličnosti i razlike dvaju dramskih triptiha, podnosimo ovo skupno

IZVJEŠĆE
Magistarski rad gospođe Ljiljane Mokrović pod naslovom Vojnović i Krleža – sličnosti i razlike dvaju dramskih triptiha ima ukupno 210 stranica računalnog ispisa, od čega 200 otpada na glavni tekst rada (s ukupno 100 bilješki 'pod crtom'), a 10 na Kazalo i Bibliografiju u kojoj se navodi 13 naslova primarne i 57 naslova sekundarne literature. Glavni tekst rada čine ova poglavlja: '1. Uvod' (str. 5-7), '2. Glavni tematski sklopovi' (str. 8-33), '3. Kompozicijske odrednice' (str. 34-63), '4. Vrijeme radnje kao (izvan)povijesna kategorija' (str. 63-73), '5. Mjesto radnje kao zamišljeni dramski okvir ili historijsko-kulturni pejzaž' (str. 74-83), '6. Problematika glavnih likova i njihov međusobni odnos' (str. 83-143), '7.Književno-jezična i stilska određenja' (str. 143-177), '8. Umjetnost i njezina recepcija u Vojnovića i Krleže' (str. 178-197), '9. Krležin odnos prema Vojnoviću' (str. 197-200) i '10. Zaključak' (str. 201-204).

Povijest hrvatske dramske književnosti i hrvatskoga kazališta već su desetljećima uglavnom jednodušne u ocjeni da su Vojnovićeva Dubrovačka trilogija i Krležin dramski ciklus o Glembajevima ne samo najbolja dramska ostvarenja književnih i kazališnih razdoblja kojima pripadaju, nego i svekolike novije hrvatske dramske književnosti. U pomnije provedenu komparativnu analizu tih dviju trilogija dosad se, međutim, još nitko nije upustio, vjerojatno i zbog Krležina odbacivanja Vojnovićeva konzervativnog, aristokratskog svjetonazora i njegovih oštrih kritika upućenih Vojnovićevu jeziku i patetičnom stilu, o čemu se ukratko ali točno izvješćuje u 9. poglavlju ovoga rada. Njegova autorica, potaknuta ne toliko izravnim i namjernim koliko posrednim i uzgrednim signalima iz znanstvenih tekstova nekolicine teatrologa, kritičara i povjesničara književnosti koji su pisali i o Vojnoviću i o Krleži, odlučila je u svojem magistarskom radu provesti upravo takvu analizu i provela ju je, valja odmah reći, metodički primjerno, postupno i dobro argumentirano. Zaključci do kojih je došla nisu ishitreni, a analizom nije obuhvatila samo ono što povezuje Vojnovića i Krležu – od neprijepornoga dojma koji je na obojicu ostavila Ibsenova i ibsenovska dramatika, preko opredjeljenja za trilogiju i podudarnosti u slijedu nastanka pojedinih drama, do naglašene, gotovo mitske zatvorenosti i samodostatnosti njihovih dramskih svjetova – nego je neprekidno ukazivala i na bitne ideologijske, dramaturgijske, stilske i jezične razlike među njima.

Komparativnu analizu Vojnovićevih triju jednočinki (Allons enfants!, Suton i Na taraci) i Krležinih triju cjelovečernjih drama (Gospoda Glembajevi, U agoniji i Leda) autorica započinje utvrđivanjem sličnosti i razlika između njihovih 'tematskih sklopova', izdvajajući posebno ove: 'odnos prema prošlosti' (u Vojnovića prošlost determinira sadašnjost; u Krleže se iz sadašnjosti kritički rasvjetljuje prošlost), 'nagovještaj budućnosti', 'propast Grada odnosno Klase i uloga ženskih likova' (napose Vojnovićeve Pavle i Krležine Laure u središnjim dramama obiju trilogija), 'psihološka i sociološka degeneracija aristokracije' i 'ekonomski motivi'. Iz dijela poglavlja u kojem je riječ o ekonomskim motivima izdvajamo autoričin sud o odnosu koji ona ovdje naziva 'obrnutim procesom', a mogao bi se primijeniti i na druga područja ove analize: 'dok će njegova (Krležina) »gospoda« svoj status zadobiti usponom od provincijskog blata i zahvaljujući gomilanju materijalnog, što će biti glavni razlog i očitovanje njihova »gospodstva« pri čemu će u duši i dalje ostati grubi i animalnošću obilježeni primitivci i malograđani, (…) kod Vojnovića (će) »malograđanima« postati oni koji su nekoć doista bili prava aristokracija ali su, uslijed prilagođavanja novim životnim okolnostima i golog opstanka, ušli u kompromise s dotadašnjim pripadnicima nižih slojeva i stoga izgubili svoj prijašnji identitet' (str. 31-32).

Nakon 'tematskih sklopova', autorica prelazi na analizu 'kompozicijskih odrednica', u kojoj, pozivajući se ponajviše na studije D. Suvina i I. Vidana, Vojnovićevu trilogiju smješta u kontekst nove povijesne drame, koju je on na mijeni 19. i 20. st. i uveo u našu dramsku književnost, a Krležin ciklus o Glembajevima u kontekst realističkih genealoških (romanesknih) ciklusa. Unatoč toj dobro uočenoj razlici, kolegica Mokrović uvjerljivo pokazuje i postojanje niza analogija između uvodnih, središnjih i zaključnih dramskih tekstova obiju trilogija, kao i u postupku karakterizacije glavnih dramskih likova. Na kraju ovog, a jednako tako i na kraju 4. i 6. poglavlja, posebna je pozornost posvećena jačim ili slabijim, ali neprijepornim odjecima Ibsena u obojice naših dramatičara.

Dramsko vrijeme, odnosno 'vrijeme radnje', kojim se bavi u 4. poglavlju, autorica razumije 'kao povijesno-kulturološku pojavu, što znači empirijski utemeljenu činjenicu, i kao književnu činjenicu koja uključuje stvaralačko redefiniranje vremena' (str. 63), a dramski prostor, odnosno 'mjesto radnje', koji se problematizira u 5. poglavlju, prema istom načelu dijeli na 'empirijski utemeljen prostor radnje, provjerljiv na starim zemljopisnim kartama i u povijesnim atlasima' i na prostor koji se 'odnosi na stvaralačku projekciju dramskog pisca koji u Dubrovačkoj trilogiji dramski prostor sagledava kao mitski, dok u glembajevskom dramskom ciklusu kategorija mjesta funkcionira prvenstveno kao okvir radnje jednog književnog konstrukta' (str. 74). Budući da se kroz kategorije prostora i vremena najizravnije može sagledati odnos pisanoga dramskog teksta i njegove (moguće) scenske realizacije, primjerenim se čini autoričino pozivanje na stavove koje je o ovim trilogijama u svojim esejima iznosio Branko Gavella, kompetentan, uspješan i cijenjen redatelj i Vojnovićai Krleže.

Na najvećem broju stranica i s najvećom pomnošću u ovom je radu provedena komparativna analiza dramskih likova i njihovih međusobnih odnosa, pri čemu se nisu zapostavile ni sličnosti i razlike u tehnikama njihove karakterizacije. Kolegica Mokrović prihvatila je Suvinovu podjelu Vojnovićevih likova na 'mitske', koji se povlače iz zbilje te u sebi i svojoj najužoj okolini 'uporno nastoje očuvati sjećanje na prošla vremena i opstati na starinski način' (str. 85), i 'povijesne', koji se pragmatički prilagođuju svim promjenama. 'Problem mitskoga i povijesnog u konstrukciji Krležinih likova', prema njezinu sudu, počiva pak 'na isprepletenosti povijesne zbilje (…), sudbine hrvatskoga i zagrebačkoga društva u prva tri desetljeća dvadesetog stoljeća, i jedne mitizirajuće vizure (…) kroz iskustvo i osobni doživljajni svijet dramskih likova' (str. 92). Ne samo zbog mnogo većeg opsega Krležina ciklusa, nego i zbog znatno višeg stupnja složenosti njegovih glavnih likova i unutarnjih proturječja kojih su nositelji, njima je posvećeno nešto više pozornosti nego likovima Vojnovićevih 'gospara'. Premda ni kolegica Mokrović ne dovodi u pitanje opravdanost 'povlaštena statusa' što su ga u dosadašnjim pristupima Krležinoj dramatici redovito dobivali likovi Leonea Glembaya i Laure Lenbachove, ona ukazuje i na važnost likova u Ledi, koju drži nepravedno podcijenjenom 'poantom (…) glembajevskog dramskog ciklusa' (str. 124).

Vrsno je, da zaključimo ovo izvješće, provedena analiza jezika i stila obaju autora, u kojoj je kolegica Mokrović pokazala i svoju lingvističku stručnost, a osvrt na recepciju umjetnosti (arhitekture, slikarstva i glazbe) valja shvatiti kao dodatak glavnom tekstu.

Premda su Ivo Vojnović i Miroslav Krleža dramatičari o kojima se u nas mnogo pisalo, o kojima je, uostalom, i na ovom Fakultetu obranjeno nekoliko doktorskih disertacija i magistarskih radova, gospođa Ljiljana Mokrović uvjerljivo je dokazala da i dalje ima mjesta za nova istraživanja te stoga predlažemo Fakultetskom vijeću Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu da prihvati našu pozitivnu ocjenu njezina kvalitetnog i poticajnog rada te joj odobri njegovu usmenu obranu pred ovim povjerenstvom.

U Zagrebu, 11. travnja 2007.
Dr. sc. Nikola Batušić, prof. emeritus

predsjednik povjerenstva

Dr. sc. Boris Senker, red. prof.

član povjerenstva

Dr. sc. Marija Ana Dürrigl, znan. sur. (Staroslavenski institut)

članica povjerenstva

Zagreb, 26.3. 2007.

Dr. sc. Stjepan Ćosić, izv. prof. (HDA)

Dr.sc. Nenad Moačanin, red.prof.

Dr. sc. Nataša Štefanec, doc.