Te u zagrebu filozofski fakultet

Stručno povjerenstvo

za ocjenu i obranu doktorskoga rada

mr. sc. Mazlloma Kumnove
Fakultetskomu vijeću

Filozofskoga fakulteta

Sveučilišta u Zagrebu

PREDMET: Ocjena doktorskoga rada mr. sc. Mazlloma Kumnove

Albanska teorija i praksa književnog odgoja

i izobrazbe u 20. stoljeću

Na sjednici održanoj 23. veljače 2007. Fakultetsko vijeće Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu donijelo je odluku kojom smo imenovani u stručno povjerenstvo za ocjenu doktorskoga rada mr. sc. Mazloma Kumnove Albanska teorija i praksa književnog odgoja i izobrazbe u 20. stoljeću. O toj smo odluci obaviješteni 23. veljače 2007. (KLASA: 643-02/07-04/4, URBROJ: 3804-240-07-2).

Fakultetskomu vijeću Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu podnosimo sljedeće

I Z V J E Š Ć E

Mr. sc. Mazllom Kumnova napisao je i u odgovarajućem obliku predao doktorski rad Albanska teorija i praksa književnog odgoja i izobrazbe u 20. stoljeću. Rad obaseže tristo četrdeset tri stranice računalno ispisana teksta s trideset redaka po stranici i osamdeset znakovnih mjesta u retku. Strukturiran je ovako:

Nakon Uvoda (str. 6-9) slijedi sedam poglavlja: Albanci u spletu povijesnih događanja i okolnosti (str. 10-53), Albanski nacionalni odgoj i izobrazba (str. 54-115), Uloga književnosti u albanskome odgoju i izobrazbi (str. 116-130), Albanske čitanke/udžbenici iz književnosti (str. 131-224), Književnost u nastavnim programima (225-280), Albansko-hrvatski odnosi: povijest, kultura, prosvjeta i albanologija (str. 281-308) i Zaključna razmatranja (str. 309-319). Na kraju doktorskoga rada je opsežna Bibliografija (str. 320-343).

U Uvodu je razgovijetno istaknuto da je istraživačka pozornost poglavito usmjerena na književni odgoj i obrazovanje u 20. stoljeću, ali i da je interdisciplinarni pristup nezaobilazan u skladu sa složenom albanskom poviješću te je primijenjen u svim poglavljima ovoga rada. Svrha i ciljevi istraživanja, analize i sinteze usklađeni su s tezom da su albanski jezik i književnost imali iznimno važnu povijesnu ulogu u očuvanju albanske narodne samobitnosti, odgoju mladih albanskih naraštaja i opstanku albanskoga naroda, posebice u velikim nesrećama 20. stoljeća. Doktorand ističe da su uporna i neprekidna borba za albanski jezik i svrhovito uključivanje književnosti u odgoj i obrazovanje neosporno donijeli velike rezultate i pripomogli albanskomu narodu u očuvanju državotvornih prava i prihvaćanju demokratskih postignuća suvremene svjetske civilizacije. Uz polazišnu tvrdnju da su albanski jezik i književnost imali iznimnu važnost u albanskome narodnom pokretu, odnosno albanskome kulturnom pokretu, kao glavni problem u doktorskome radu mr. sc. Mazlloma Kumnove postavljena je analiza albanske teorije i prakse književnog odgoja i izobrazbe u 20. stoljeću, to jest analiza albanskoga nacionalnog odgoja i obrazovanja, metodičkih pristupa i sustava odgoja i izobrazbe, posebice nastave književnosti, udžbenika iz književnosti, nastavnih programa te povijesnih zasluga mnogih Hrvata za albansku kulturu. Analizom se također htjelo utvrditi prema kakvoj su nastavi književnosti usmjerivali udžbenici, priručnici i nastavni programi, a posebno se htjelo ustanoviti koliko se učeniku dodjeljivala aktivna uloga u posljednjim desetljećima 20. stoljeća, koliko se i kako posvećivala pozornost razvijanju kritičkoga mišljenja i učeničkih stvaralačkih mogućnosti.

Prvo poglavlje Albanci u spletu povijesnih događanja i okolnosti donosi studiozne, elokventne, uzorno jasne odgovore na kontekstualna pitanja bez kojih bi bilo teško razumjeti cjelovita istraživanja predviđene znanstvene problematike, analizu i sintezu: Albanija i velike sile, Albanci i religija, Očuvanje narodnoga kulturnog identiteta i kontinuiteta, Albanski narodni preporod, Preporodna konsolidacija i afirmacija etnokulturnog identiteta Albanaca, Domoljubne djelatnosti albanske dijaspore, Albanski narodni preporoditelji: Fishta i drugi, Propast Turskog Carstva i osnivanje nove albanske države, Svrha i ciljevi albanskoga nacionalizma, Albanci u Drugome svjetskom ratu, „Novi čovjek“ Envera Hoxhe i Albanci za vrijeme Tita na Kosovu. U iznijansiranome preciznom izlaganju i neštedljivome obrazlaganju teške povijesti albanskoga naroda, suodnosa s drugim narodima i svjetskim povijesnim okolnostima, doktorand ne odstupa od osnovne tematike svoga doktorskoga rada izdvajajući obilje važnih činjenica za upoznavanje i razumijevanje povijesnih okolnosti u kojima su se razvijali albanski jezik, albanska književnost i albansko školstvo, ističući mnoštvo spoznaja o svekolikoj albanskoj kulturnoj baštini, osnovnim značajkama albanske narodne samobitnosti i izgrađivanju nacionalnog identiteta. Raspravljajući i o raznovrsnoj albanskoj (i albanološkoj) tematici, razgovijetno, poticajno i sustavno uvodi u izrazito složena pitanja albanske teorije i prakse književnog odgoja i obrazovanja u 20. stoljeću.

U drugom poglavlju Albanski nacionalni odgoj i izobrazba pozorno biranim riječima oblikuje sintetski tekst, sigurnim ilustracijama i selekcioniranim navodima sukladno znanstvenim načelima učvršćuje zaključke o albanskome nacionalnom odgoju i obrazovanju do kraja 18. stoljeća, širenju školstva u 19. stoljeću i albanskome nacionalnom odgoju i obrazovanju između 1908. i 1912. Originalno osvjetljuje spoznaje o grafijskim problemima u pisanju na albanskome jeziku. Na temelju povijesnih izvora do kojih je došao u bogatim državnim arhivima piše o povijesnim albanskim skupovima "Manastirskom kongresu", "Elbasanskom kongresu" i "Drugome manastirskom kongresu" koji su odlučno dali smjernice albanskom narodu i njegovoj kulturi, što podrazumijeva i standardizaciju albanskoga jezika te obrazovne, odgojne i funkcionalne zadaće književnog odgoja i obrazovanja mladih Albanaca. Vrlo dobro je predstavio utemeljenje, nastavne planove i programe te "svjetioničku" ulogu Elbasanske učiteljske škole koja je usmjerila prosvjetiteljsko svjetlo gotovo u svako albansko područje i otvorila stranice bolje budućnosti. Prikladan je pregled najvažnijih pedagoških koncepcija krajem 19. i početkom 20. stoljeća. Doktorand neprekidno očituje bogatu i plodonosnu metodološku raznovrsnost u pristupu problematici nacionalnoga odgoja i obrazovanja u Albaniji (1912-1944), posebno nacionalnoga odgoja i obrazovanja u Albaniji (1944-2000) i albanskoga odgoja i obrazovanja na Kosovu (1945-2000).

Treće poglavlje Uloga književnosti u albanskome odgoju i izobrazbi donosi mnoštvo dokaza o iznimno važnoj ulozi književnosti u sveukupnome albanskom odgoju, "kao što se to uostalom događalo u različitim jezicima i narodnim odgojima", pa "zasigurno nije odgojen ni jedan Albanac na kojega nije utjecala usmena narodna i umjetnička albanska književnost" te "ne treba nikada zaboraviti i utjecaj svjetske književnosti koju su Albanci oduvijek pratili i čitali te o njoj pisali". Doktorand na temelju istraživanja albanske teorije i prakse književnog odgoja i izobrazbe tvrdi da nije došao "ni do kakvih dokaza o zloporabi književnosti u odgoju i izobrazbi mladih albanskih naraštaja" koja bi bila usmjerena protiv drugih naroda, podupire staru tezu da je najvažnija "uloga književnosti u odgoju i izobrazbi da mlade ljude učini što boljim ljudima koji neće nikomu ni željeti ni činiti zlo, nego njegovati razumijevanje i poštovanje drugih ljudi bez obzira na njihovo podrijetlo, rasu ili boju kože, nacionalnu i religijsku pripadnost te spol" što "podrazumijeva i da književnost - uz estetski, intelektualni i radni odgoj te zabavu - odgaja ljude da se suprotstavljaju onima koji se neljudski odnose prema drugim ljudima, te da odbacuju svaki oblik prihvaćanja narodnoga ili pojedinačnog ropstva ili gubitka slobode". Razotkrio je i pozorno raščlanjivao donedavno vrlo bolne probleme "zabranjene književnosti" te zaključio da "demokratski svijet" teško može razumjeti nevjerojatne (ideološke) zabrane književnih djela. Funkcionalno je za potrebe ovoga doktorskog rada napravio prikladnu "razdjelbu albanske književnosti" te precizirao njezinu specifičnu ulogu u albanskome odgoju i obrazovanju. Razgovijetno je odredio korijene, jezgrovito obrazložio i djelomice potkrijepio neospornim (objektivnim) dokazima usporeni razvoj albanske teorije nastave književnosti pokazujući visok stupanj kritičnosti, ali i odmjerenosti u biranju svrhovitih riječi.

Najopsežnije je uzorno usustavljeno četvrto poglavlje pod naslovom Albanske čitanke/udžbenici iz književnosti u kojemu je dvadeset sedam međuovisnih tekstova: Povijest albanske čitanke, Terminološka određenja udžbenika, Čitanke/udžbenici iz književnosti početkom 20. stoljeća, Funkcija albanske čitanke, Koncepcije čitanaka/udžbenika iz književnosti, Najvažnija izdanja čitanaka/udžbenika iz književnosti, Vrjednovanje čitanaka/udžbenika iz književnosti, Čitanke za osnovnu školu, Periodizacija čitanaka/udžbenika iz književnosti, Istaknuti autori čitanaka/udžbenika iz književnosti, Zastupljenost albanske i svjetske književnosti u čitankama/udžbenicima iz književnosti, Najpoznatije čitanke/udžbenici iz književnosti u 20. stoljeću, Primjena ideoloških kriterija u čitankama/udžbenicima iz književnosti, Zajedničke čitanke/udžbenici iz književnosti, Čitanke/udžbenici iz književnosti na Kosovu, Prve albanske čitanke/udžbenici iz književnosti na Kosovu, Prijevodi čitanaka/udžbenika iz književnosti na albanski jezik, Novi pokret za tiskanje albanskih čitanaka/udžbenika iz književnosti, „Posebna komisija“ kao priređivač čitanaka/udžbenika iz književnosti, Albanska književnost kao cjelina u nastavi književnosti, Modernizacija čitanaka/udžbenika iz književnosti, Nova srpska nacionalistička agresija na albansko školstvo (1981.), Obvezatne zajedničke čitanke/udžbenici iz književnosti, Albanske čitanke u Makedoniji, Čitanke u Crnoj Gori, Čitanke i nastavni programi i Zaključci o ulozi i perspektivama čitanaka/udžbenika u albanskoj nastavi književnosti. Izvrsno doktorand fokusira važna pitanja udžbeničke problematike, povijesti albanske čitanke, nazivoslovlja, periodizacije čitanaka, teorije i prakse stvaranja i ocjenjivanja udžbenika, didaktičko-metodičkih oblikovanja udžbenika, položaja udžbenika u okruženju nastavne tehnologije i novih sredstava priopćivanja, sagledavajući udžbenike s motrišta metodičkih pristupa i sustava, odnosno nastavnih sustava uspostavljenih u nastavi albanskoga jezika i književnosti, oblikujući kritički pregled metodičkih pristupa i sustava. Očitovao je neobičnu širinu obaviještenosti o svjetskim istraživanjima. Nastojao je najzanimljivije rezultate izdvojiti, prosuditi im praktične mogućnosti te im u suptilnim određenjima pridodati i boje stvaralačke izvornosti, s jasnom usmjerenošću na intertekstualnost i multimedijalnost. Pokazao je koliko demokratizacija nastave utječe na demokratizaciju udžbenika te kako udžbenik može poticati kritičko mišljenje i učeničko stvaralaštvo. Istraživanje je udžbenika utemeljeno na raznovrsnim izvorima te je primijenjena metoda analize sadržaja, metoda deskripcije i komparativna metoda. Vrlo uspješno je kombinirana kvantitativna i kvalitativna analiza. Doktorand je dokazao da udžbenici iz književnosti (albanske čitanke) imaju svoju povijest koja pokazuje načine prihvaćanja ili odbacivanja političkih prisila te razinu razvoja znanosti o književnosti, teorije i prakse književnog odgoja i obrazovanja (posebice u 20. stoljeću), metodičkih dostignuća u oblikovanju čitanaka ili udžbenika iz književnosti itd.

U petome poglavlju Književnost u nastavnim programima deset je međuovisnih analitičko-sintetskih tekstova: Prvi albanski nastavni programi, Čitanke kao nastavni programi, Književnost u okvirima specifičnih nastavnih predmeta do 1912., Nastavni programi književnosti (1912.-1945.), Nastavni programi književnosti (1945.-1991.), Nastavni programi nakon pada komunizma, Nastavni programi na Kosovu, "Nastavnički“ nastavni programi, programi po modelima stranih škola i zajednički nastavni programi albanskih škola, Nastavni programi u okviru obrazovnog sustava SFR Jugoslavije i Nastavni programi književnosti u razdoblju političke neovisnosti. Neprijeporno je doktorand zaključio da je "u podugu razdoblju, od četrdesetih godina do završnog desetljeća 20. stoljeća, u ideološki koncipiranim nastavnim programima književnosti (...) nastavni sadržaj prilagođen određenim odgojnim zahtjevima u društveno-političkom kontekstu dotičnoga razdoblja", a "idejno-politička funkcija književnosti u tome razdoblju nije unazadila samo čitanke/udžbenike iz književnosti, nego i cijeli proces književnog odgoja i izobrazbe", pa je "izbor reprezentativnih nacionalnih književnih djela bio (...) uvijek problem, nedvojbeno manje znanstveni a više politički". Na temelju istraživanja nastavne prakse također je neprijeporno zaključio da je sveukupna "ideologizirana" nastava književnosti "unaprijed bila osuđena na neuspjeh, promašena u cijelosti, posebno kada je riječ o odgojnim funkcijama", a albanska je mladež u razdoblju od 1945. do 1990. bila izrazito više motivirana za čitanje zabranjenih albanskih (reprezentativnih) književnih djela nego lektirnih djela iz albanske i svjetske književnosti koja su bila strogo propisana u nastavnim programima.

Moglo bi se na prvi pogled pomisliti da je šesto poglavlje Albansko-hrvatski odnosi: povijest, kultura, prosvjeta i albanologija samo prigodan dodatak istraživanju albanske teorije i prakse književnog odgoja i izobrazbe u 20. stoljeću, ali ubrzo se otkrije kako zapravo o ovoj doktorskoj tezi ne bi se moglo objektivno pisati bez razotkrivanja i raščlambe sudbonosnosti, kako to doktorand ističe, "hrvatsko-albanskih, odnosno albansko-hrvatskih odnosa". Navodeći tvrdnje akademika Aleksandra Stipčevića, neštedimice dokazuje izniman hrvatski doprinos "albanologiji i drugim znanostima, umjetnosti, kulturi, prosvjeti itd." Hrvatski albanolozi Milan Sufflay, Ćiro Truhelka, Henrik Barić, Aleksandar Stipčević, Radoslav Katičić i drugi neizmjerno su doprinijeli istraživanjima albanske povijesti, albanske kulturne baštine, albanskoga jezika, pa i problematike učenja albanskoga jezika te albanskoga književnog odgoja i obrazovanja. Primjerice: Sufflayev je "utjecaj vidljiv u koncepcijama i sadržaju udžbenika albanskih škola u drugoj polovici 20. stoljeća"; Truhelka ima velike zasluge za istraživanje albanskoga jezika i albanske usmene književnosti koja je posebno utjecala na albanski književni odgoj; Barić je doprinio znanstvenom istraživanju albanskoga jezika s motrišta opće lingvistike; Stipčević "na razini općega utjecaja na ilirologiju" pripada najistaknutijim znanstvenicima u drugoj polovici 20. stoljeća; Katičić je "stvorio (...) generaciju znanstvenika, proučavatelja albanologije i balkanistike", dokazao "ilirsko podrijetlo albanskoga naroda i albanskoga jezika" i presudno utjecao na albanologiju (posebice u Prištini). Hrvatski znanstveni interesi za albanologiju bili su usustavljeni još u prvoj polovici 19. stoljeća, a bosanski su franjevci (Lovro Mihačević i Josip Dobroslav Božić) u drugoj polovici 19. stoljeća uzorni prosvjetitelji u Albaniji, vrlo zaslužni za utemeljivanje škola pa i učenja albanskoga jezika i književnog odgoja i obrazovanja. Jezgrovito, ali vrlo su zanimljivo obrađene teme: Hrvatska kao nova domovina mnogih Albanaca i Albanske škole u Hrvatskoj. Pomnom raščlambom doktorand je došao do dragocjenih podataka koji su mu omogućili sukladne zaključke, a potencijalnim istraživačima ponudio je izazovnu tematiku.

U Zaključnim razmatranjima na deset stranica vrlo su razgovijetno i usustavljeno izloženi svi relevantni zaključci, a na kraju ističe "da poglavito bogata tradicija književnoga odgoja i izobrazbe u povijesti albanske škole, koja još čeka usustavljena znanstvena istraživanja, može poslužiti kao vrlo dobar, čvrst i nedvojbeno siguran temelj budućemu albanskomu književnom odgoju i izobrazbi".