Te u zagrebu filozofski fakultet

Fakultetskom vijeću Filozofskog fakulteta u Zagrebu

Predmet: Izvještaj o ocjeni doktorskog rada mr.sc. Eve Anđele Delale

Odlukom Fakultetskog vijeća Filozofskog fakulteta u Zagrebu na sjednici održanoj 28.siječnja 2009. imenovani smo u stručno povjerenstvo za ocjenu doktorskog rada mr. sc. Eve Anđele Delale pod naslovom "Psihosocijalne odrednice odgojnih postupaka roditelja djece predškolske dobi". Stručno povjerenstvo razmotrilo je rad, te podnosi Vijeću sljedeći

IZVJEŠTAJ
Mr. sc. Eva Anđela Delale napisala je doktorski rad opsega 243 stranice, koji uključuje popis literature od 219 referenci. Rad je podijeljen u osam poglavlja: Uvod, Ciljevi i problemi istraživanja, Metoda, Rezultati i rasprava, Opća rasprava, Zaključci, Literatura i Prilozi. Na kraju rada priloženi su sažeci i ključne riječi na hrvatskom i engleskom jeziku, kao i kratak životopis autorice. Ovaj se rad bavi ispitivanjem korelata odgojih postupaka majki šestogodišnjaka, kao i utvrđivanjem potencijalnih medijacijskih i moderacijskih putova kojima su s tim postupcima povezani roditeljski stres, odabrane sociodemografske varijable i individualna obilježja majki

Vrlo opsežan uvodni dio rada podijeljen je na tri poglavlja.U prvom uvodnom poglavlju autorica prikazuje kako se kroz povijest konceptualizirao proces socijalizacije u obitelji, te kako se istraživalo roditeljstvo od prvih istraživanja do danas. Potom se podrobnije opisuju koncepti roditeljskih odgojnih stilova i modela koji govore o fazama ili stadijima roditeljstva. Najveći dio ovog poglavlja posvećen je teorijskim objašnjenjima izvora i uzroka roditeljskih ponašanja, kao i njihovim posljedicama po razvoj djece: od bioloških i psihodinamskih, preko teorija učenja i kognitivističkih objašnjenja, do objašnjenja u okviru sistemske obiteljske teorije. U drugom, najopsežnijem poglavlju uvodnoga dijela koje se bavi odrednicama roditeljskog ponašanja, najdetaljnije je prikazan Procesni model roditeljstva Belskog , kao i njegove kritike i modifikacije. U nastavku drugog poglavlja uvoda prikazani su modeli roditeljskog stresa i načini njegova operacionalizirana u istraživanjima. Naposljetku, autorica u trećem dijelu uvoda prikazuje dosadašnje spoznaje o mogućem posredovanju varijabli tjelesnog kažnjavanja u djetinjstvu, stava prema tjelesnom kažnjavanju djece, načinima izražavanja emocija kod roditelja i samoprocjene roditeljske kompetencije na vezu između roditeljskog stresa i roditeljskih odgojnih postupaka. Konačno, u trećem dijelu uvoda autorica se bavi određenjem pojma specifičnih odgojnih roditeljskih postupaka kao što su preventivno i korektivno discipliniranje, te prikazuje model procesa discipliniranja Strausa i Fauchiera iz 2007. godine.

Kao cilj svoga istraživanja Delale navodi utvrđivanje psihosocijalnih odrednica odgojnih postupaka roditelja djece predškolske dobi te provjeru medijacijskih i moderacijskih učinaka odabranih individualnih obilježja roditelja na njihove odgojne postupke. Pritom kao radni model svoga istraživanja uzima prilagođeni model odrednica roditeljskih postupaka Webster-Strattona (1990) koji integrira multisistemsku perspektivu i navodi neke činitelje koji posreduju učinke roditeljskog stresa poput psiholoških obilježja roditelja, obiteljske socijalne podrške (izolacije) ili spola roditelja te promatra ishode vezane uz prilagodbu djece ali i uz roditeljsku praksu, roditeljske reakcije, percepciju i interakcije roditelja i djeteta. Kako bi odgovorila na postavljeni cilj istraživanja autorica postavlja četiri problema: 1.)Utvrditi učestalost korištenja korektivnih (kažnjavanja i alternativa kažnjavanju) i preventivnih roditeljskih odgojnih postupaka (poticanja poželjnih ponašanja djece) kod roditelja predškolske djece te utvrditi odnos između te dvije vrste postupaka; 2.) Utvrditi doprinos sociodemografskih varijabli roditelja, djeteta i obitelji u objašnjenju intenziteta roditeljskog stresa, tjelesne kažnjavanosti u djetinjstvu, stava prema tjelesnom kažnjavanju, izražavanja emocija i samoprocjene kompetentnosti roditelja te roditeljskih odgojnih postupaka.; 3.) Utvrditi povezanost roditeljskog stresa i nekih individualnih obilježja roditelja (stava prema tjelesnom kažnjavanju, izražavanja emocija i samoprocjene kompetentnosti) s roditeljskim odgojnim postupcima te ispitati posreduju li odabrana individualna obilježja roditelja između stresa i roditeljskih odgojnih postupaka.; i 4.) Provjeriti mogući moderacijski učinak individualnih varijabli spola djeteta, roditeljske tjelesne kažnjavanosti u djetinjstvu i uključenosti djeteta u predškolsku ustanovu na povezanost između intenziteta roditeljskog stresa i roditeljskih odgojnih postupaka.

U poglavlju o metodi istraživanja opisan je uzorak majki na kojima je provedeno istraživanje kao i postupak prikupljanja podataka i korišteni instrumenti. Premda je autorica imala namjeru ispitati očeve i majke šestogodišnjaka, zbog poteškoća u dolaženju do podataka od očeva u istraživanje je uključeno 329 majki, 190 majki djece koja su pohađala vrtić i 139 majki djece koja su od predškolskih programa koristila samo program predškole u godini prije kretanja u školu. U nastavku su prikazani izvorni i adaptirani instrumenti za prikupljanje podataka o roditeljskom stresu, kažnjavanju u djetinjstvu, stavovima o kažnjavanju, roditeljskoj kompetenciji, izražavanju emocija, discipliniranju, kao i sociodemografskih podataka o roditeljima, djetetu i obitelji.

U središnjem poglavlju disertacije pod nazivom Rezultati i rasprava prikazani su i odmah raspravljani i s ranijim istraživanjima uspoređivani dobiveni rezultati istraživanja. Najprije se prikazuju i komentiraju interkorelacije svih prediktorskih i kriterijskih varijabli korištenih u istraživanju, a potom slijede rezultati i rasprava vezana uz četiri problema istraživanja. U prvom dijelu ovog poglavlja prikazana je analiza učestalosti uporabe roditeljskih korektivnih (kažnjavanja i alternativa kažnjavanju) i preventivnih odgojnih postupaka, te njihov međusobni odnos. Najčešći kažnjavajući korektivni odgojni postupak prema iskazima majki je vikanje i to i do nekoliko puta mjesečno, a potom po učestalosti slijedi udaranje po stražnjici koje se primjenjuje nekoliko puta godišnje. Kada su u pitanju korektivni postupci koji su alternativa kažnjavanju majke izvještavaju da svakodnevno koriste pohvale, tjedno koriste demonstrirajnje i objašnjavajnje pravila, mjesečno koriste nadziranje i nekoliko puta godišnje djecu nagrađuju novcem ili drugim materijalnim nagradama. Rezultati pokazuju kako majke u prosjeku iskazuju puno prihvaćanja djeteta i postupaka kojima ih pokušavaju potaknuti na samoaktualizaciju, što sve autorica ubraja u preventivne roditeljske odgojne postupke. Utvrđena je značajna pozitivna no umjereno visoka povezanost između roditeljskih postupaka kažnjavanja i alternativa kažnjavanju koja ukazuje na to da roditelji koji ulažu veći napor u discipliniranje djeteta kažnjavanjem, ulažu veći napor i putem alternativnih odgojnih postupaka i obrnuto. Potvrđeno je očekivanje o negativnoj povezanosti korištenja postupaka kažnjavanja i poticanja dječjeg poželjnog ponašanja, dok nije utvrđena značajna povezanost korištenja alternativa kažnjavanju i postupaka poticanja. Dobiveni nalazi o povezanosti korektivnih i preventivnih postupaka, govore u prilog različitosti prirode ponašanja roditelja usmjerenih korigiranju neprimjerenih i nepoželjnih ponašanja djeteta od načina kojima roditelji pokazuju prihvaćanje djeci, usmjeravaju ih i potiču na željena ponašanja.

U nastavku rada prikazani su osnovni univarijatni statistički pokazatelji za sve prediktorske varijable, kao i rezultati ispitivanja u kojoj mjeri sociodemografske varijable roditelja, djeteta i obitelji objašnjavaju varijabilitet intenziteta roditeljskog stresa, drugih individualnih obilježja roditelja i roditeljskih odgojnih postupaka. Sociodemografske varijable objašnjavaju malu varijancu roditeljskog stresa (7.5%), i to isključivo varijancu izvora stresa vezanih uz obilježja djeteta, tako da se rezultati ne odnose na ukupan intenzitet stresa kojem su roditelji izloženi. Majke dječaka i majke s manjim prihodom u obitelji pokazuju veći roditeljski stres. Iznenađujuće je što je veći majčin roditeljski stres vezan uz manji broj djece u obitelji. Dobiveni rezultati su tako samo djelomično potvrdili hipoteze o značajnoj povezanosti nepovoljnih sociodemografskih karakteristika roditelja s većim intenzitetom roditeljskog stresa. Sociodemografske varijable nisu se pokazale značajnim prediktorima odabranih roditeljskih individualnih obilježja, kao što su tjelesna kažnjavanost u djetinjstvu, stavovi prema tjelesnom kažnjavanju, izražavanju emocija, kao niti roditeljske samoefikasnosti, a samo granično su vezane uz zadovoljstvo ispunjavanjem roditeljske uloge majke.

Sociodemografske varijable objašnjavaju značajnu, ali razmjerno malu proporciju varijance obje vrste korektivnih postupaka (11.2 % varijance postupaka kažnjavanja i 8.6 % varijance alternativa kažnjavanju), ali ne i značajnu proporciju varijance preventivnih postupaka majki. Značajni sociodemografski prediktori roditeljskih odgojnih postupaka su važnost vjere u životu majke za obje vrste korektivnih postupaka i obrazovanje oca za kažnjavanje. Majke kojima je vjera važnija u životu koriste više korektivnih postupaka, angažiranije su korištenjem postupaka kažnjavanja i alternativa kažnjavanju, dok majke djece čiji su supruzi obrazovaniji koriste manje postupaka kažnjavanja.

U trećem dijelu središnjeg poglavlja prikazani su rezultati hijerarhijskih regresijskih analiza kojima se ispitivala mogućnost predikcije roditeljskih korektivnih i preventivnih postupaka na temelju roditeljskog stresa i drugih individualnih obilježja roditelja. U prvom koraku regresijskih analiza uvedene su kao kontrolne sociodemografske varijable roditelja, djeteta i obitelji, u drugom varijable povijesti tjelesnog kažnjavanja majki, u trećem majčin roditeljski stres, a u posljednjem koraku varijable majčinog izražavanja emocija, stavova prema kažnjavanju, te samoefikasnosti i zadovoljstva roditeljskom ulogom. Utvrđena je značajna povezanost odabranog skupa varijabli sa svim roditeljskim odgojnim postupcima, pri čemu se primijenjeni skup prediktorskih varijabli pokazao najuspješniji u objašnjenju varijance kriterijske mjere postupaka kažnjavanja. Ukupno je skupom korištenih prediktorskih varijabli objašnjeno 43.8 % varijance postupaka kažnjavanja, 20.5 % varijance preventivnih postupaka i 19.9 % varijance postupaka alternativnih kažnjavanju. Značajnim prediktorima odgojnih postupaka kažnjavanja pokazali su se intenzitet majčinog roditeljskog stresa i nekih individualnih obilježja majki i obitelji. Učestalije negativno izražavanje emocija majki, njihovi pozitivniji stavovi prema udaranju po stražnjici i tjelesnom kažnjavanju, kao i niže obrazovanje njihovih supruga povezani su s učestalijim korištenjem postupaka kažnjavanja. Međutim, neočekivani je nalaz da su veći prihodi u obitelji i veći osjećaj efikasnosti u ulozi roditelja povezani s učestalijim kažnjavanjem. Značajni prediktori u zadnjem koraku hijerarhijske regresijske analize za kriterijsku varijablu alternativa kažnjavanju pokazuju kako majke kojima je vjera važna u životu, koje su izložene većem roditeljskom stresu i učestalije pozitivno izražavaju vlastite emocije u obiteljskom okruženju, u većoj mjeri koriste postupke alternativne kažnjavanju. Naposljetku, jedini značajni prediktor povezan s preventivnim odgojnim postupcima majke pokazalo se njezino izražavanje pozitivnih emocija, pri čemu majke koje učestalije pozitivno izražavaju vlastite emocije u obiteljskom okruženju, u većoj mjeri postupaju preventivno s djecom, prihvaćaju ih i potiču ih na samoaktualizaciju.

U nastavku su prikazani i rezultati provjere medijacijskih učinaka pojedinih varijabli u objašnjenju veze između majčinog stresa i njezinih roditeljskih postupaka, pri čemu je utvrđen medijacijski učinak samo dvije varijable. Utvrđeno je kako je majčin roditeljski stres ne samo izravno povezan s povećanim kažnjavanjem djeteta, već i posredno preko njezina osjećaja efikasnosti u roditeljskoj ulozi i načina njezina izražavanja negativnih emocija u obitelji. Majke koje su pod većim stresom pokazuju više negativnih emocija, osjećaju se manje kompetentnima u roditeljskoj ulozi i više kažnjavaju djecu.

Na kraju ovog poglavlja prikazani su rezultati analiza utjecaja potencijalnih varijabli moderatora (spola djeteta, tjelesne kažnjavanosti majki u djetinjstvu i vrste predškolske ustanove koju dijete pohađa) na povezanost između roditeljskog stresa i drugih individualnih obilježja roditelja u objašnjenju roditeljskih odgojnih postupaka. Utvrđeno je da spol, iskustvo tjelesne kažnjavanosti majki u djetinjstvu, kao ni vrsta predškolske ustanove koju djeca pohađaju nemaju moderacijski učinak na roditeljske odgojne postupke. Učestalost i ozbiljnost tjelesne kažnjavanosti majki u djetinjstvu se pokazao kao potencijalni moderator postupaka kažnjavanja, kojeg je još potrebno provjeriti dodatnim istraživanjima.

U poglavlju opće rasprave autorica se osvrnula na rezultate o odrednicama roditeljskih odgojnih postupaka i posvetila detaljnijoj interpretaciji utvrđenih medijacijskih i moderacijskih učinaka, te razmotrila neka metodološka pitanja i probleme svoga istraživanja kao i njegove znanstveno-spoznajne i praktične doprinose. Sve dobivene spoznaje autorica je sažela u poglavlju sa zaključcima, dok je u prilog dala primjerak baterije korištenih instrumenata istraživanja.

Doktorski rad mr.sc. Anđele Delale izrađen je prema pravilima znanstvenog istraživanja ove vrste, pri čemu je autorica pokazala sveobuhvatno poznavanje teorijskih modela na ovom području, kao i mogućnost njihove provjere u istraživanjima. U svom je radu autorica potvrdila pretpostavke procesnog modela roditeljstva, kao i teorijskih postavki modela roditeljskog stresa, ali dala i svoj doprinos kombinirajući u jednom istraživanju ispitivanje kako odrednica roditeljstva, tako i odrednica roditeljskog stresa kao i složene odnose posredovanja i moderacije pojedinih varijabli u određivanju roditeljskih odgojnih postupaka. Spoznaje o medijacijskim učincima negativnog izražavanja emocija i efikasnosti majki utvrđene u istraživanju imaju i praktičnih implikacija: one mogu pridonijeti razumijevanju teškoća u promjeni naučenih obrazaca postupanja majki djece predškolaca, te mogu doprinijeti razvijanju intervencijskih programa u radu s roditeljima i djecom. No sam rad ima i nekih ograničenja, kojih je autorica djelomično svjesna. Istaknula je da su podaci prikupljeni isključivo na temelju samoprocjene majki pri čemu se pojavljuje problem podijeljene varijance i multikolinearnosti varijabli. Nadalje, korišten je velik broj varijabli koji se na temelju početnih korelacijskih analiza mogao i smanjiti i tako olakšati interpretacije i ispitivanje medijacijskih i moderatorskih učinaka. Također, skupine varijabli osim što su prevelike su i preheterogene, tako da sociodemografska skupina varijabli uključuje sve od varijable spola djeteta, preko varijabli obrazovanja i radnog statusa oca (koje katkada zbog svoje korelacije s istim varijablama majki istiskuju varijable majki iz regresijskih jednadžbi i daju teško interpretabilne rezultate), do varijabli obitelji i važnosti vjere za majku. Također, autorica nije eksplicirala logiku redoslijeda uvođenja skupina varijabli u hijerarhijske regresije tako da ostaje pitanje o tome kakvi bi se rezultati dobili da su one uvođene nekim drugim, također mogućim i logičnim redoslijedom. Također, autorica je zamislila ispitati roditeljske postupke očeva i majki, ali je uspjela prikupiti samo podatke od majki, tako da bi naslov doktorskoga rada trebao biti donekle promijenjen kako bi preciznije odražavao njegov sadržaj.

Na temelju iznesenoga predlažemo Fakultetskom vijeću Filozofskog fakulteta u Zagrebu da prihvati našu pozitivnu ocjenu ovog doktorskog rada, da odobri izmjenu naslova rada u "Psihosocijalne odrednice odgojnih postupaka majki djece predškolske dobi", te da mr. sc. Evi Anđeli Delale odobri nastavak postupka za obranu doktorskoga rada iz psihologije.

U Zagrebu, 9. ožujka 2009.

Stručno povjerenstvo:
dr. sc. Gordana Kuterovac Jagodić, doc.

predsjednica povjerenstva

dr. sc. Vesna Vlahović Štetić, red. prof.

članica povjerenstva

dr. sc. Ninoslava Pećnik, izv.prof..

(Pravni fakultet u Zagrebu)

članica povjerenstva

FILOZOFSKI FAKULTET

SVEUČILIŠTE U ZAGREBU

IVANA LUČIĆA 3

10 000 ZAGREB

REPUBLIKA HRVATSKA
Klasa: 643-02/09-04/8

Ur. broj: 3804-270-09-2

Zagreb, 16. ožujka 2009.
Predmet: Izvještaj Stručnog povjerenstva za ocjenu doktorskog rada Borjane Prošev-Oliver pod naslovom Egzil u makedonskoj književnosti.
Izabrani na sjednici Fakultetskog vijeća Filozofskog fakulteta održanoj 26. i 27. veljače 2009. u Stručno povjerenstvo za ocjenu doktorskog rada Borjane Prošev-Oliver pod naslovom Egzil u makedonskoj književnosti podnosimo Vijeću skupni
IZVJEŠTAJ
Doktorski rad Borjane Prošev-Oliver ima 264 stranice i podijeljen je na sljedeća poglavlja: I. O egzilu u književnosti (1-44), II. O identitetu (45-58), III. Egzil na Balkanu i nacionalno pitanje (57- 63), IV. Pojava i razvoj makedonske nacionalne ideje (64-70), V. Makedonska književnost kao dio interliterarne balkanske zajednice (71-95), VI. Egzil kao modus književno-povijesnog kontinuiteta (96-132), VII. Makedonska književnost na bugarskom jeziku (133-164), VIII. Makedonska književnost na srpskohrvatskom jeziku (165-183), IX. Makedonci u Americi (184-186), X. Pisci etničari (187-193), XI. Pisci globalisti (194-219), XII. Pitanje identiteta u ženskom autobiografskom književnom prostoru (220-233) i XIII. Makedonci u Australiji (234-241) te XIV. Zaključak (242), XV. Sažetak rada/Abstract (249-251), XVI. Životopis (252), XVII. Bibliografiju (253-260) i Sadržaj (261-264).

Pristupnica u poglavlju O egzilu u književnosti određuje pojam egzila te specifičnosti književnosti u egzilu, književnika u egzilu kao Drugog, ali i odnos egzila i nacionalne ideje kao i pozitivnu stranu egzila u procesu književne proizvodnje. U ovom poglavlju teorijski i metodološki omeđuje temeljni interes svoga rada, navodeći da je komplementaran s «postkolonijalnim studijima», «studijima nacionalnih identiteta» te «žanrovima književnosti migracija koji nas predstavljaju kao Druge, različite». Istodobno se određuje prema terminologiji kojom će se koristiti s obzirom na emigrantsku književnost, prihvaćajući klsifikaciju Branke Kalogjere, utemeljenu na recentnoj literaturi iz toga područja, koja razlikuje egzilnu, etničku i globalnu kategoriju pisaca i literarne proizvodnje. Treća je kategorija (tj. globalista) proširena pojmovima pisaca kozmpolita, odnosno tzv. prognanika-kozmopolita. Pojmovnik povezan s tim tipom književnosti proširen je značenjskim razlikama između egzilanata, izbjeglica, ekspatrijata i emigranata, kojima se pridodaju prognanici, egzilanti/emigranti te iseljenici/globalisti (tj. kozmopoliti). Nakon ovoga pojmovnika predstavlja ideju o povratku historizma u znanost u književnost, priklanjajući se teorijskim gledištima koja smatraju da se «povijest književnosti ne može odijeliti od povijesti same ideje o književnosti» te onima koje je zastupao Dionýz Ďurišin glede «proučavanja aspekata književno-povijesne funkcije književnosti u međuknjiževnim kontaktima». Središnje mjesto prvoga poglavlja predstavlja problematizacija pojma i prakse egzilantske književnosti u «svjetlu kulturalnih studija», ali i u stavu o tome da je egzilantska književnost «model kontinuiteta makedonske književnosti». Ova konstatacija elaborirana je u analitičkom/ interpretacijskom dijelu rada (od 96. do 242. str.) koji se zanima onim makedonskim književnicama/književnicima koji su se mogli povezati s pojmovima egzilantske književnosti i egzilanstva. Prvo poglavlje zaokruženo je problematizacijom «paradigme egzila u makedonskoj književnosti» koja je imala «bitnu ulogu u nastajanju i razvoju makedonske nacionalne misli» bez obzira na okolnosti u kojima su se zatekli makedonski egzilantski pisci, a neke od tih okolnosti nisu bile povoljne, kao npr. one u Bugarskoj i Grčkoj koje «ne priznaju sve aspekte makedonske nacije», «odnosno makedonsku egzilantsku književnost u tim državama». Ovo poglavlje završava tematiziranjem prostorno-vremenskog (dis)kontinuiteta i elaboracijom problema u periodizacijskim sustavima makedonske književnosti. Nakon kratkih prikaza periodizacijskih sustava Gana Todorovskog, Miodraga Drugovca, Blaža Ristovskog, Borislava Pavlovskog i Vere Stojčevske-Antić pristupnica konstatira da «u povijesti makedonske književnosti nema ujednačene periodizacijske koncepcije» i da se većina autora zanima periodizacijom samo određenih razdoblja povijesti makedonske književnosti. Smisao periodizacije vidi u njezinom proširenju na međuknjiževne zajednice (balkanske, mediteranske) i promišljenom apliciranju kriterija na povijesno atipičnu makedonsku književnu povijest u kojoj su sudjelovali brojni egzilantski pisci.

U drugom i trećem poglavlju problematizira se identitet u nacionalnom i balkanskom kontekstu, povijesni identitet i okvirni modus makedonske književnosti kao balkanske te egzil na Balkanu u odnosu na nacionalno pitanje, kao i važnost identifikacijske kategorije «slavenizma». U diskusiji o navedenim problemskim pitanjima temeljna su ona gledišta koja pojmu ideniteta pridaju značenja koja se odnose na određivanje «pojedinčevog mjesta u kolektivu», kao i mišljenja što vode od identiteta kao «kolektivne konotacije» do participacije u kolektivnoj svijesti koja se «temelji na osjećaju pripadnosti nekom jeziku, rasi, teritoriju ili religiji». Tematiziranje makedonskoga nacionalnog identiteta i makedonske književnosti kao balkanske utemeljeni su na gledištu da su «povijest i tragedija bliski i sinonimni pojmovi», a da je «potraga za nacionalnim identitetom (...) umjetnička kompenzacija duboke čovjekove potrebe za samospoznajom i samoimenovanjem». Pristupnica sasvim izravno povezuje makedonsku s balkanskim književnostima jer je zbog različitih tipova migracija (individualnih i kolektivnih) dolazilo do «uzajamnog prožimanja, odnosno do interkulturacije unutar jednoga šireg geografskog i kulturnog prostora», ali i «interiorizacije posve različitih kulturnih sustava svojstvenim balkanskim migrantima (emigrantima i egzilantima) višestrukih identiteta».

U četvrtom poglavlju naslovljenom Pojava i razvoj makedonske nacionalne ideje susrećemo se ponovno s teorijskom i metodološkom problematikom koja je u izvjesnom smislu od posebne važnosti za izabranu temu doktorske radnje jer se u njemu diskutira pozicija makedonske književnosti kao dio interliterarne zajednice te izravno prihvaća «interliterarnost Dionýza Ďurišina kao prihvatljiv model u proučavanju makedonske književnosti kao balkanske književnosti». Istodobno se ukazuje na metodološke parametre teorijskih promišljanja Milana Đurčinova, makedonskoga komparatista i književnoga teoretičara, koji potragu za nacionalnim identitetom i «mogućnosti samoodređenja makedonskog kulturnog prostora i književnosti (...) tumači širim i nacionalnim i kulturnim okvirom», usklađujući na određeni način vlastita teorijska promišljanja s Ďurišinovom interliterarnošću, koja se u teorijskom i praktičnom smislu pokazuje poticajnom s obzirom na tumačenje makedonske književne povijesti i pojedinih književnih opusa koji su integrirani ne samo u balkanski, već i u širi slavenski književni kontekst. Zanimljiva je konstatacija o «međuslavenskim književnim vezama», ali i onim balkanskim koje «postoje i danas, ali gube životnost jer se olabavljuju forme suživota nekadašnjih slavenskih kultura i literatura u uvjetima stvaranja novih nacionalnih država». Pristupnica tumači razloge takvoga stanja kao «posljedice trajno nepravladane povijesti na tom prostoru», što je u suglasju s istim ili sličnim gledištima Marije Todorove glede situacije na Balkanu. Eksplikaciju Ďurišinovih pojmova biliterarnosti i dovodomnosti/dvopripadnosti i njihovih preklapanja, pristupnica završava s klasifikacijom dvodomnih pisaca koju je predložio i prakticirao Ivan Dorovski, češki komparatist makedonskoga podrijetla, ukazujući na pripadnost izvjesnih makedonskih pisaca (npr. Radovana Pavlovskog odnosno Grigora Prličeva, Dimitrija i Konstantina Miladinova, Rajka Žinzifova, Gorana Stefanovskog, Mitka Mandžukova i dr.) kojem od klasifikacijskih modela spomenutoga komparatista i teoretičara. Proširujući pojmovnik povezan s dvodomnošću pisaca, pristupnica koristi i pojam «interliterarni kontekst» Zvonka Kovača kojim se mogu vjerodostojno opisati književni i kulturni fenomeni u tzv. bizantsko-balkanskom kulturnom krugu. Kao nezaobilazni argumenti u prilog interliterarnom kontekstu navedeni su damaskini i književna djela Grigora Prličeva s kojima se povezuje i uloga književnih prijevoda koji su prisutni u «interliterarnom procesu», odnosno «u interliterarnoj zajednici». Prevoditeljski poticaji započeli su tijekom preporoda zbog specifične situacije u kojoj su se zatekli makedonski, ali ne samo makedonski pisci, živeći i radeći izvan vlastite nacionalne sredine, stvarajući na taj način upravo širi interliterarni kontekst o kojem se znatno opširnije svjedoči u drugom dijelu doktorskoga rada. Problematika prijevoda i prijevodne književnosti izuzetno je kompleksna u korpusu makedonske književnosti zbog specifičnoga razvoja makedonskoga jezika i nacionalne države zbog čega bi se nekoliko zaključaka iz potpoglavlja O književnom prijevodu mogli znatnije proširiti jer su na dobrom putu objašnjenja njihovih uloga i funkcija u nacionalnom, ali i širem interliterarnom kontekstu. Poticajna bi mogla biti, što nije temeljna tema ovoga doktorskog rada, problematizacija uvođenja novih žanrova u makedonsku književnost preko prijevoda, popunjavanje «književnih praznina», utjecaj na književni sustav, njezino pomlađivanje, politički, socijalni i kulturni razlozi koji su nekoga doveli do prevođenja, kao i prijevodna književnost nakon 1945. godine.

Preostala poglavlja (Egzil kao modus književno-povijesnog kontinuiteta, Makedonska književnost na bugarskom jeziku, Makedonska književnost na srpskohrvatskom jeziku, Makedonci u Americi, Pisci etničari, Pisci globalisti, Pitanje identiteta u ženskom autobiografskom književnom prostoru i Makedonci u Australiji) predstavljaju svojevrsnu analitičku cjelinu u kojoj se propituju različiti «modusi» egzila i njemu odgovarajućih književnih praksi. Ta generalno neoznačena cjelina (kao uostalom ni prethodna) usklađena je s teorijskim gledištima i metodološkim postupcima generiranim iz prve cjeline (isto tako izravno neoznačene). Pristupnica ekstenzivno opisuje i klasificira paradigmatične književne opuse iz korpusa makedonske književnosti 19. i 20. stoljeća koji se odnose na izabranu temu doktorskoga rada. Na njezinom analitičkom/interpretacijskom popisu nalaze se sljedeći autori: Grigor Prličev, Rajko Žinzifov, Konstantin Miladinov, Krste Petkov Misirkov i njegovi prehodnici, Dimitrija Čupovski, Nikola Jonkov Vapcarov, Evtim Sprostranov, Venko Markovski, Kosta (Kočo) Solev Racin, Tomo Smiljanić Bradina, Anđelko Krstić, Stoyan Christowe (Stojan Hristov), Mitko Mandžukov, Goran Stefanovski, Jordan Plevneš, Kica Bardžieva Kolbe, Lidija Dimkovska i Božin Pavlovski). Ovaj dio doktorskoga rada ukazuje na gotovo dvostoljetni kontinuitet stvaranja književnih djela u egzilu koja po izvjesnim značajkama (podrijetlu, jeziku, tematici) pripadaju u makedonsku književnost, što za rad ovoga tipa nije od presudnoga značenja. Pristupnica iskazuje primjerenu razinu poznavanja političkoga, društvenoga, književnoga i kulturnoga konteksta koji je određivao narav poetika i klasifikacijsku pripadnost pojedinih pisaca određenim kategorijama egzilantske književnosti. Izvedena je gotovo inicijalna klasifikacija s obzirom na odabranu temu doktorskoga rada koja pruža uvid u dosada monografski neobrađenu građu. Problematiziraju se i neka otvorena književno-povijesna i jezična pitanja, naročito u razdoblju od makedonskoga preporoda do razdoblja stilskoga pluralizma, a to znači od pedesetih godina 19. stoljeća pa do sredine 20. stoljeća, u razdoblju intenzivnoga rada na oblikovanju makedonskoga književnog jezika do čije je standardizacije došlo neposredno poslije završetka Drugoga svjetskog rata. Pristupnica se upustila u dijalog s izvjesnim brojem problema u makedonskoj jezičnoj i književnoj povijesti o kojima treba govoriti i pisati kritički na temelju argumentacije što je u ovom radu predstavljena i prisutna glede tumačenja fenomena pisanja na stranim jezicima na makedonskom tlu, ali i u egzilu, odnosno pisanja na makedonskom jeziku u drugim sredinama. U ovome dijelu doktorskoga rada podastrti su argumenti koji idu u prilog oblikovanja drugačijega gledišta o procesima u nacionalnoj književnosti, koja istodobno pripada osim užim i širim književnim zajednicama. Svaki od navedenih autora s pripadajućim književnim opusom predstavlja gotovo paradigmatičan primjer u okviru egzila u makedonskoj književnosti pa su uputne pojedinačne analize/ interpretacije bitnih čimbenika koji ih svrstavaju u izabranu problematiku. Inicijalni pokušaj sistematiacije građe na temeljima određenih klasifikacijskih modela znatno je sustavnije proveden na književnom korpusu iz druge polovice 20. stoljeća i početka 21. stojeća, dok su autori iz gore spomenutoga stogodišnjeg razdoblja djelomice razvrstani prema jeziku na kojem su pisali (npr. pisci koji su pisali na bugarskom i srpskom ili hrvatskom). U ovome dijelu rada izdvajaju se svojim pristupom i tumačenjem poglavlja o Piscima etničarima (Stoyan Christowe / Stojan Hristov), Piscima globalistima (Mitko Mandžukov, Goran Stefanovski i Jordan Plevneš) te poglavlja Pitanje identiteta u ženskom autobiografskom književnom prostoru (Kica Bardžieva Kolbe, Lidija Dimkovska) i Makedonci u Australiji (Božin Pavlovski) jer su u punom smislu usklađena s teorijskim i metodološkim ishodištima ovoga rada.

Pristupnica smatra da su na konstituiranje (nove) makedonske književnosti utjecali pisci koji su živjeli u egzilu u razdoblju od sredine 19. stoljeća do Drugoga svjetskog rata, ali i oni koji pripadaju književnosti druge polovice 20. stoljeća te početku 21. stoljeća, iako su djelovali i djeluju u znatno drugačijim povijesnim i zbiljskim okolnostima. Isto tako predmnijeva da je «egzil u makedonskoj književnosti povezan s idejom o nacionalnoj autonomnosti makedonskoga naroda, zbog čega su makedonski pisci, u nekim razdobljima, nositelji ideje o nacionalnoj i političkoj samostalnosti». Ukazuje i na pripadnosti makedonske književnosti različitim međuliterarnim zajednicama (bizantskoj, balkanskoj, mediteranskoj) unutar kojih vladaju različite tradicije zbog čega je «svaki kulturni identitet središte više kulturnih utjecaja». Ističe da je zbog toga i makedonski kulturni identitet «dijalogičan, višeslojan i polifoničan». Iz toga proizlazi da je «povijest makedonske književnosti logična interpretacija kulturnog profila povijesnih epoha», čemu su pridonijeli i pisci u egzilu, stvaranjem interliterarnih zajedništava, zbog čega «jedna nacionalna književnost, kao književnopovijesna jedinica, može pripadati različitim i u osnovi drukčijim sustavima». U tom su smislu paradigmatični suvremeni makedonski pisci u egzilu jer stvaraju dinamičnu inetrliterarnu strukturu izvan granica vlastite nacionalne književnosti. Određene nedostatke u tumačenju emigrantske književnosti pripisuje povjesničarima književnosti koji se najčešće povode za zavičajnim načelom, ne uvažavajući svu kompleksnost egzila i književnosti koja u njemu nastaje. O tom pitanju zauzima sasvim izravan stav tvrdnjom: «Zadaća makedonske književne povijesti je pravilna klasifikacija i vrednovanje djela nastalih u inonacionalnoj ili jezičnoj sredini, i njihovo tumačenje u dvije ili više nacionalnih književnosti na temelju funkcija koje njihova djela obavljaju u njima (...).» koju nadograđuje gledištem o makedonskoj egzilantskoj književnosti, koja je bila i, rekli bismo, ostala s više namjena. Makedonska književna povijest prikazuje i prihvaća svoje dvodomne pisce kao poveznice u njezinom povijesno narušenom kontinuitetu i kao svojevrsnu nadogradnju u globalizacijskim uvjetima. Pristupnica zastupa mišljenje da su književnost u egzilu i njezini dvodomni predstavnici od izuzetne važnosti za uspostavljanje veza, uklanjanja nesporazuma, smirivanja drugih, otklanjanja ksenofobičnosti i dinamiziranje cjelokupnog književnog sustava koji se želi ostvariti kao polivalentan književni fenomen.

Pristupnica je primjerenim korištenjem građe, teorijskih gledišta i metodoloških postupaka došla do relevantnih spoznaja o predmetu interesa, posebno zanimljivom u makedonskom književnom kontekstu zbog brojnih pisaca u egzilu, njihovih književnih praksi i književnih djela koja su oblikovala različite tipove interliterarnih zajednica. U analizama/ interpretacijama opisala je paradigmatične primjere egzilantske književnosti koju je klasificirala u okvirima postojećiih i poznatih modela. Svojim spoznajama pokrenula je kritičko promišljanje teme o egzilu u makedonskoj književnosti i potakla svojevrsnu diskusiju o njezinoj mogućoj sistematizaciji. Na temelju navedenoga upućujemo ovo izvješće kao pozitivno Fakultetskom vijeću Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu s molbom da se pristupnicu uputi na usmenu obranu doktorskoga rada.
U Zagrebu, 16. ožujka 2009.
Stručno povjerenstvo

dr. sc. Zvonko Kovač, red. prof.

predsjednik

dr. sc. Borislav Pavlovski, red. prof.

član

dr. sc. Goran Kalogjera, red. prof. (Filozofski fakultet, Rijeka)

član

Dr. sc. Daniela Živković, izv. prof.

Dr. sc. Sonja Špiranec, znan. novak

Dr. sc. Dora Sečić, izv. prof. u miru

Fakultetskom vijeću Filozofskog fakulteta
Na sjednici Fakultetskog vijeća održanoj 18. prosinca 2008. imenovani smo u stručno povjerenstvo za ocjenu znanstvenog magistarskog rada Borisa Bosančića pod naslovom Baze znanja online referentnih usluga. Podnosimo Vijeću sljedeći
I Z V J E Š T A J
Magistarski rad Borisa Bosančića pod naslovom "Baze znanja online referentnih usluga" sadrži 173 kontinuirano paginirane stranice teksta. Popis korištene literature obuhvaća 125 bibliografskih jedinica, a u prilogu je obrazac s pitanjima i odgovorima ispitanika. Rad je podijeljen u devet poglavlja: Uvod, Teoretska polazišta: pojam znanja i DIKW hijerarhija, Sustavi znanja, Pojam i podjela baza znanja, Online referentne usluge, Koncept baze znanja online referentne usluge, Istraživanje utemeljenja i razvoja koncepta baze znanja online referentnih usluga, Prijedlog temeljnih načela i smjernica za izgradnju baza znanja online referentnih usluga i Zaključak.
U uvodnom poglavlju pristupnik navodi svoja polazišta za pisanje ovog rada. Online referentne usluge pojavile su se sredinom 90-ih godina prošloga stoljeća kao prošireni oblik postojećih informacijskih usluga u knjižnicama. Njihov je razvoj postupno krenuo u smjeru standardizacije tako da su danas u mrežnom okruženju redovita knjižnična usluga. Suvremena računalna i komunikacijska tehnologija omogućila je uz poboljšanje kvalitete odgovora korisnicima i djelotvorno arhiviranje korisničkih upita i odgovora informacijske službe. Na taj način izgrađuju se računalne baza odgovora i korištenih informacijskih izvora. Namjena je te baze podataka očuvati znanje generirano u informacijskim transakcijama kako bi ga se moglo ponovno koristiti pri traženju novih informacija. Stoga se autor u prvom dijelu rada bavi općenito znanjem i bazama znanja te istražuje opravdanost nazivanja spomenutih arhiva referentnih transakcija bazom znanja imajući u vidu koncept baze znanja u područjima ekspertnih sustava i sustava za upravljanje znanjem. U drugom dijelu prikazuje rezultate vlastitog istraživanja i usredotočuje se na izradu odgovarajućih načela i smjernica za razvoj baza znanja online referentnih usluga u budućnosti.
U drugom poglavlju autor razmatra teorijska polazišta koja je pronašao u opsežnoj literaturi o konceptu DIKW (Data-Information-Knowledge-Wisdom) hijerarhije za koju se općenito smatra da omogućuje teorijsko utemeljenje pojma baze znanja. Da bi stvorio okvir za razumijevanje predmeta autor je prvo razmotrio postojeće definicije i vrste znanja, a u daljnjem je tekstu opisao nastanak koncepta DIKW hijerarhije i prikazao njezina tumačenja u dosadašnjoj literaturi. Zatim je pokušao dovesti u vezu različite sustave koji u svom nazivu sadrže pojam znanje, počevši od izvornih ekspertnih sustava iz područja umjetne inteligencije preko trenutno važećih sustava upravljanja znanjem u poslovnom svijetu pa sve do onih koji svoje uporište pronalaze u knjižničnoj i informacijskoj znanosti.
U trećem poglavlju autor prikazuje ulogu baza znanja u različitim sustavima znanja: ekspertnim sustavima, sustavima upravljanja znanjem i sustavima automatskog odgovaranja na upit poznatim pod engl. nazivom question-answering. Osvrće se na pokušaj primjene ekspertnih sustava u referentnim uslugama, koju su knjižničari temeljili na pretpostavci da ekspertni sustavi mogu pomoći pri odabiru referentnih izvora u pripremi odgovora na korisnički upit i što je s pojavom online referentnih usluga kasnije dijelom preuzeto u Q&A sustavima. Usredotočen na knjižnično okruženje autor raščlanjuje upravljanje podacima, upravljanje informacijama i upravljanje znanjem i naglašava da se u međuvremenu došlo do spoznaje da ekspertni sustavi ne mogu zamijeniti znanje individualnog stručnjaka te da se u području upravljanja znanjem velikim dijelom odustalo od namjere da se ekspertnost stručnjaka potpuno zamijeni tehnološkim rješenjem. Danas se nastojanja usmjeruju prema stvaranju optimalnih uvjeta za rad stručnjaka kako bi mogli podijeliti svoje znanje s drugima.
U četvrtom poglavlju autor prikazuje dosadašnji razvoj pojma baze znanja i taksonomiju toga pojma te analizira uvjete pod kojima se određeno „spremište znanja“ (baza podataka ili datoteka) smatra bazom znanja. Zanima ga teorijsko utemeljenje baze znanja u DIKW hijerarhiji i to kako baza znanja kao dijelova ekspertnih sustava tako i baza znanja kao dijelova sustava za upravljanje znanjem i onih unutar sustava online referentnih i informacijskih usluga.
U petom poglavlju autor opširno prikazuje razvoj online referentnih usluga kao i do danas ponuđene modele i postojeću softversku podršku. Prikazuje usluge koje se dobivaju putem elektroničke pošte, web obrazaca i servisa Ask-A kao i online referentne usluge u realnom vremenu. Zatim analizira neke dosadašnje združene projekte i tehničke standarde online referentnih usluga te diskutira o prilagodbi komercijalnih programskih rješenja za potrebe danas sve više korištenih sinkronih online referentnih usluga. Daljnji tekst posvetio je prikazu online referentnih usluga hrvatskih knjižnica: prvo usluzi "Pitajte knjižničare" hrvatskih narodnih knjižnica, a potom i međunarodnoj online referentnoj usluzi Questionpoint s globalnom bazom znanja.

Šesto poglavlje autor je posvetio utemeljenju koncepta arhiva referentnih transakcija u okviru online referentnih usluga koji bi po mišljenju mnogih autora mogao prerasti u bazu znanja. To je ujedno i završno poglavlje kojim je pristupnik nastojao uspostaviti teorijski okvir za vlastito istraživanje, koje je potom proveo i opisao u daljnjem tekstu. U tom poglavlju autor uvodno naglašava da je razvoj koncepta baze znanja online referentne usluge, opisan u recentnoj, poglavito američkoj literaturi, krenuo od koncepta tradicionalnih kartoteka čestih pitanja te arhiva odgovorenih korisničkih upita, uvriježenih već više desetljeća u dnevnom radu knjižničara-informatora. Razvojem online referentnih službi otvorio se novi prostor za unapređenje usluga, jer je stroj preuzeo prijašnje mukotrpno administriranje referentnih transakcija. Daljnjim razvojem tehnologije u umreženom svijetu u referentnoj su se službi počele pojačano koristiti baze poveznica odnosno direktoriji, nastali uglavnom na osnovi informacijskih izvora korištenih za pronalaženje odgovora. Područje istraživanja u tom području je u začetku tako da ima još mnogo nerazriješenih dilema koje su bile i autoru ovoga rada izazov da provođenjem vlastitog istraživanja metodom dubinskih intervjua s odgovornim osobama u online referentnim službama pokuša sam pronaći odgovore na neka otvorena pitanja.

Metodologiju i postupke svojega istraživanja te analizu odgovora dobivenih od ispitanika opisao je u sedmom poglavlju, a u zaključku je utvrdio da njegovi ispitanici smatraju da arhiv referentnih transakcija, na trenutnom stupnju razvoja, samo u bitno ograničenom obliku zadovoljava uvjete da bude proglašen bazom znanja.
Na temelju analize proučene literature i odgovora ispitanika dobivenih vlastitim istraživanjem autor je na kraju izradio svoj prijedlog temeljnih načela i smjernica za izgradnju baza znanja online referentnih usluga koji je opisao u osmom poglavlju. Smatramo da bi taj dio mogao biti polazište za buduće diskusije o toj temi i daljnja istaživanja u tom području.
U završnom, devetom poglavlju autor je sumirao sve svoje nalaze i zaključio da se arhiv referentnih transakcija u okviru online referentnih usluga, kakav danas poznajemo, još uvijek ne može prepoznati kao jedna od postojećih baza znanja. Ipak ističe da taj posjeduje bitne karakteristike zbog kojih možemo pretpostaviti da će postati nova vrsta baze znanja koja bi potencijalno mogla doseći i viši stupanj razvoja od onih kojeg su do sada ostvarile baze znanje u područjima ekspertnih sustava i upravljanja znanjem.
OCJENA

Magistarski rad Borisa Bosančića posvećen je temi koja je važna hrvatskom knjižničarstvu, jer su online referentne usluge prihvaćen i proširen oblik postojećih informacijskih usluga u knjižnicama kako u Hrvatskoj tako i u inozemstvu. Doprinos ovoga rada je zacijelo autorov nacrt temeljnih načela i smjernica za izgradnju baza znanja online referentnih usluga. Usto će u hrvatskoj stručnoj i znanstvenoj zajednici biti vrlo koristan autorov pregled najnovije literature i prikaz aktualnih projekata u navedenom području.

S obzirom na izloženo magistarski rad Borisa Bosančića smatramo vrijednim doprinosom poznavanju razvoja knjižnične informacijske službe uz podršku informacijsko komunikacijske tehnologije pa predlažemo Fakultetskom vijeću da ga prihvati i pristupnika uputi u daljnji postupak.
U Zagrebu, 6. ožujka 2009.

Povjerenstvo:

Dr. sc. Daniela Živković, izv. prof., predsjednica povjerenstva

Dr. sc. Sonja Špiranec, znan. novak, članica

Dr. sc. Dora Sečić, izv. prof. u miru, članica

Dr. sc. Vladimir Jurić, red. prof. u miru

Dr. sc. Neven Hrvatić, izv. prof.

Dr. sc. Ivana Batarelo, doc. (Filozofski fakultet u Splitu)

Zagreb, 3. ožujka 2009.

Predmet: Magistarski rad pristupnice Ines Bijelić – izvješće i ocjena stručnog povjerenstva

FAKULTETSKOM VIJEĆU FILOZOFSKOG FAKULTETA

SVEUČILIŠTA U ZAGREBU

Zagreb, Ivana Lučića 3

Fakultetsko vijeće Filozofskog fakulteta u Zagrebu, na svojoj sjednici održanoj 28. siječnja 2009. godine, imenovalo je stručno povjerenstvo u sastavu: dr. sc. Vladimir Jurić, red. prof. u miru (predsjednik), dr. sc. Neven Hrvatić, izv. prof. (član) i dr. sc. Ivana Batarelo, doc. (Filozofski fakultet u Splitu) (član), za ocjenu magistarskog rada Ines Bijelić pod naslovom "Menadžment škole i voditeljska uloga ravnatelja". U skladu s donesenom odlukom Stručno povjerenstvo razmotrilo je priloženu radnju i podnosi Fakultetskom vijeću slijedeće: