Te u zagrebu filozofski fakultet

I Z V J E Š Ć E

Na natječaj Medicinskog fakulteta u Rijeci, objavljen u Novom listu i Narodnim novinama od 10. prosinca 2008. godine, za izbor u suradničko zvanje asistenta/asistentice za područje društvenih znanosti, polje sociologija, grana posebne sociologije, prijavile su se tri kandidatkinje: mr. sc. Iva Rinčić Lerga, Katarina Ribarić i Nataša Rajčević. Sve tri pristupnice su prijavi priložile životopis, presliku domovnice, diplomu (o obranjenom magistarskom radu, odnosno završenom diplomskom studiju), prijepis ocjena, potvrdu o uspješnosti studiranja (unutar deset posto najuspješnijih studenata koji su diplomirali te godine), a u jednom slučaju i popis objavljenih radova.

Podatci o pristupnicima
Iva Rinčić Lerga je rođena 1975. godine u Rijeci. Diplomirala je studij Croaticuma i Društva (prosječna ocjena: 4,2) na Hrvatskim studijima Sveučilišta u Zagrebu 2000. godine. Pet godina kasnije stječe zvanje magistrice znanosti (područje društvene znanosti, polje politologije, grana politička teorija/povijest političkih ideja) pri Fakultetu političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu. Godine 2008., Senat Sveučilišta u Zagrebu joj je odobrio postupak stjecanja doktorata znanosti izvan doktorskog studija pri Odsjeku za filozofiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu (tema disertacije: Teorijska uporišta, postignuća i perspektive bioetičke institucionalizacije u Europskoj uniji). Kandidatkinja je kraće vrijeme radila kao lokalna koordinatorica u nevladinoj udruzi GONG, a 2001. godine se zapošljavanja kao znanstvena novakinja na Katedri za društvene znanosti Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Rijeci. Iz životopisa je kandidatkinje vidljivo kako je izlagala na nizu tuzemnih znanstvenih skupova, poglavito s bioetičkim temama, te na nekoliko domaćih i inozemnih seminara i radionica. Pristupnica je objavila petnaestak stručnih i znanstvenih tekstova. Uz recenzije, prijevode i prikaze znanstvenih i stručnih skupova, autorica je četiri originalna rada objavljena ili prihvaćena za objavljivanje u znanstvenim časopisima te jednog poglavlja u zborniku radova koji je i uredila. Godine 2007. objavila je knjigu naslovljenu Bioetika i odgovornost u genetici (Zagreb: Pergamena). Do sada je sudjelovala na dva domaća i jednom međunarodnom istraživanju. Kandidatkinja je članica nekoliko strukovnih udruga (Hrvatsko filozofsko društvo, Hrvatsko bioetičko društvo, Hrvatsko sociološko društvo). U životopisu navodi kako se služi engleskim (napredno poznavanje) i talijanskim jezikom (poznavanje osnova).
Katarina Ribarić je rođena u Rijeci 1981. godine. Diplomirala je sociologiju i filozofiju (prosjek ocjena: 3,9) na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu 2006. godine. Bila je polaznica Sveučilišnog programa za ljudska prava i demokratsko građanstvo (2005.-2006.). Od rujna 2007. do svibnja 2008. godine radila je u srednjoj školi, a trenutno djeluje u udruzi za djecu i mlade koju je prošle godine osnovala u Rabu. Tijekom studija je primala državnu stipendiju te stipendiju grada Raba. Kandidatkinja navodi dobro poznavanje engleskog i poznavanje njemačkog jezika.
Nataša Rajčević je rođena u Zagrebu 1976. godine. Diplomirala je jednopredmetnu sociologiju (prosjek ocjena: 4,4) na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 2006. godine, a trenutno je upisana na doktorski studij sociologije pri istoj instituciji. Pristupnica je odslušala i djelomično položila četvrtu godinu medicine na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu (2000.). Tijekom većeg dijela 2008. godine, radila je kao nastavnica sociologije u jednoj općoj gimnaziji. Kandidatkinja u životopisu navodi i druga radna iskustva, poglavito u području istraživanja tržišta. Aktivno se služi engleskim i njemačkim jezikom.
Nalaz i mišljenje stručnog povjerenstva
Na temelju članka 97 Zakona o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju (NN 123/03, 105/04 i 174/04) i pročišćenog teksta Pravilnika o uvjetima i postupku izbora u zvanja i na odgovarajuća radna mjesta Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Rijeci, usvojenog 13. ožujka 2008. godine, stručno povjerenstvo izvješćuje o činjenicama i daje stručno mišljenje o pristupnicima. Na temelju raspoloživog natječajnog materijala povjerenstvo je utvrdilo sljedeće:
(1) Na natječaj koji je raspisao Medicinski fakultet u Rijeci, objavljen u Novom listu i Narodnim novinama od 10. prosinca 2008. godine, za izbor u suradničko zvanje asistenta/asistentice za područje društvenih znanosti, polje sociologija, grana posebne sociologije, prijavile su se tri kandidatkinje: mr. sc. Iva Rinčić Lerga, Katarina Ribarić i Nataša Rajčević. Sve tri pristupnice su priložile svu potrebnu dokumentaciju.
(2) Ivana Rinčić Lerga ispunjava uvjete o izboru u suradničko zvanje asistenta/asistentice jer je stekla akademski stupanj diplomirane sociologinje, postigavši uspjeh koji je unutar deset posto najboljih studenata u toj akademskoj godini.
(3) Katarina Ribarić ispunjava uvjete o izboru u suradničko zvanje asistenta/asistentice jer je stekla akademski stupanj diplomirane sociologinje, postigavši uspjeh koji je unutar deset posto najboljih studenata u toj akademskoj godini.
(4) Nataša Rajčević ispunjava uvjete o izboru u suradničko zvanje asistenta/asistentice jer je stekla akademski stupanj diplomirane sociologinje, postigavši uspjeh koji je unutar deset posto najboljih studenata u toj akademskoj godini.
Na temelju navedenih činjenica stručno povjerenstvo smatra da sve tri pristupnice ispunjavaju zakonom propisane uvjete Natječaja. Povjerenstvo predlaže Fakultetskom vijeću Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu da izvješće prihvati i nastavi proceduru izbora.

Članovi stručnog povjerenstva:

Dr. sc. Aleksandar Štulhofer, red. prof., predsjednik povjerenstva

Dr. sc. Vjekoslav Afrić, red. prof., član povjerenstva

Dr. sc. Miroslav Mastilica, izv. prof., član povjerenstva

Izvještaj je raspravljen i prihvaćen na sjednici Vijeća Odsjeka za sociologiju, održanoj 11. ožujka 2009. godine.

ODSJEK ZA ARHEOLOGIJU

FILOZOFSKOG FAKULTETA

SVEUČILIŠTA U ZAGREBU

Ivana Lučića 3

10000 Zagreb-HR

Broj:

U Zagrebu, 10. ožujka 2009.

FAKULTETSKOM VIJEĆU

FILOZOFSKOG FAKULTETA U ZAGREBU
Predmet: Izvješće o doktorskoj disertaciji Zrinke Šimić Kanaet Klasifikacija, kronologija i porijeklo rimske keramike iz Tilurija u rimskoj provinciji Dalmaciji.
Na sjednici održanoj 29. rujna 2008. (Klasa: 643-02/08-04/72; URBROJ:3804-200-08-2, 6. listopada 2008.). Fakultetsko vijeće donijelo je odluku od imenovanju stručnog povjerenstva za ocjenu doktorskog rada Zrinke Šimić Kanaet pod naslovom Klasifikacija, kronologija i porijeklo rimske keramike iz Tilurija u rimskoj provinciji Dalmaciji, pa istom Vijeću podnosimo skupno

IZVJEŠĆE

Doktorski rad Zrinke Šimić Kanaet ima ukupno 1046 strana teksta pisanog fontom 12 s proredom i 713 tabli ilustracija. Tekst je podijeljen na nekoliko većih tematskih cjelina: I. Povijest istraživanja, II. Tehnologija rimske keramike, III. Osnovni oblici rimske keramike, IV. Analiza rimske keramike iz Tilurija, V. Zaključak, VI. Pojmovnik i popis literature, VII. Katalog obrađene keramike, VIII. Table.

Disertacija počinje općim Uvodom (str. 6-8) u kojem nas obavještava o smještaju i važnosti rimskog vojnog logora u Tiluriju (danas Gardun iznad Trilja). To je strateška točka preko koje su prolazile komunikacije u unutrašnjost provincije Dalmacije, gdje je boravila vojska koja se snabdijevala iz ostalih dijelova carstva. Na to se nadovezuje Povijest istraživanja (str. 8-12) lokaliteta Tilurij uključujući i prva sistematska istraživanja logora koja su počela 1997.g. pod vodstvom prof. dr. Mirjane Sanader.

Nakon povijesnog uvoda slijedi veliko poglavlje o Tehnologiji rimske keramike (str. 13-92) gdje se detaljno obrađuju osnovne postavke proučavanja rimske keramike koje će biti od presudne važnosti kod određivanja kriterija za klasifikaciju rimske keramike iz Tilurija. Rimska je keramika doživjela nagao razvoj zbog serijske proizvodnje u velikim radionicama, gotovo manufakturama, prvo u Arezzu u Italiji, potom i u provincijama. Dobar dio te keramike radio se u kalupima te na kolu. Gotovo svaka faza izrade rimske keramike, od priprave gline do gotovog proizvoda i njegovog iznošenja na tržište, detaljno je obrađena u svjetskoj literaturi još od 16.st. kad je tiskan prvi priručnik o keramici i uz nju stoji golema bibliografija. Stoga je svaka od tih faza važna kad se donose sudovi o pojedinim keramičkim nalazima. Autorica govori detaljno o Postupku izrade keramike na nožnom lončarskom kolu (str. 15-16), Postupku izrade keramike na ručnom kolu (str. 16-17), zatim o Postupku izrade pomoću kalupa – matrice (str. 17-19) što uključuje i opis izrade reljefne keramike zvane terra sigillata.

Unutar ovog poglavlja poseban je odjeljak Dekoracija na rimskoj keramici (str. 19-27) gdje se obrađuju sve vrste ukrašavanja poznate rimskoj proizvodnji keramike: barbotinska dekoracija, aplicirana dekoracija, glazura, premaz, prevlaka (bojana, te coated ware – firnisware), pečatirana keramika, mramorizirana keramika. Ovdje moramo posebno napomenuti da je Zrinka Šimić Kanaet gotovo pionir u tehnološkom proučavanju rimske keramike u Hrvatskoj i dok u svijetu postoji golema literatura i shodno tome detaljna i razrađena terminologija znanosti o rimskoj keramici, autorica se iznenada našla u situaciji da u hrvatskom jeziku mora sama nalaziti ekvivalentne izraze za stranu terminologiju. Ti izrazi do sada nisu postojali u hrvatskom jeziku jer ni znanost o rimskoj keramici nije bila naročito razvijena. Tako se dogodilo da u ovoj disertaciji autorica gotovo mora sama stvarati i hrvatsku terminologiju i pokušavati dokučiti koji će se izrazi moći zadržati u duhu jezika, a koji neće. Upravo to je slučaj s mnogim terminima koji opisuju ukrašavanje rimske keramike i koji su vrlo standardizirani u francuskom, engleskom i njemačkom jeziku, ali gotovo nemaju ekvivalenta u hrvatskom.

U poglavlje o tehnologiji pripada i dio Keramičke peći i pečenje keramike (str. 28-32) gdje se raspravlja o vrstama peći i raznim postupcima pečenja keramike. Autorica se u ovom poglavlju nadovezuje na svoj magistarski rad u kojem je prva u Hrvatskoj eksperimentalno pokazala kakvi su efekti pojedinih postupaka pečenja i kad je konstruirala vjernu kopiju antičke peći da bi provjerila postupke i temperature pečenja gline. Ta su iskustva ovdje kombinirana s nalazima s drugih lokaliteta i s velikim brojem literature.

Posebno poglavlje dijela o tehnologiji keramike je Terra sigillata (str. 32-63) i njezina podvrsta Fokejska keramika (str. 63-64). Terra sigillata praktički je postala sinonim za rimsku keramiku, najbrojnija je i najpopularnija vrsta rimske keramike, nalazi se po cijelom carstvu, proizvodila se u mnogim dijelovima carstva i zato je identifikacija sigilate veoma važna za analizu svakog lokaliteta jer može pokazati ekonomsku komunikaciju u carstvu između pojedinih provincija, a bitna je i za datiranje svih ostalih nalaza.

Treća tematska cjelina govori o Osnovnim oblicima rimske keramike (str. 64-92). Poznavanje oblika veoma je važno zato jer se u naseljima i vojnim logorima rijetko nalaze čitavi komadi – mnogo češće to su fragmenti keramike i oblike se mora određivati prema tako sitnim fragmentima da je potrebno vrlo detaljno poznavanje oblika da se bi ih se moglo determinirati. Oblici pak mogu mnogo reći o načinu života, jer nije sve jedno jesu li negdje prevladavale čaše za pijenje vina, zdjele za jelo ili tehnološka keramika npr. za topljenje metala. Autorica je analizirala svjetiljke, amfore, čaše (pocula), kadionice, tarionike (mortaria), zdjele (acetabula, caccabi), tanjure (phialae), poklopce (opercula), vrčeve (lagoenae), lonce (urnae), posude za čuvanje hrane (dolia), posude posebnih namjena, građevinsku keramiku.

Novi odio teksta onaj je najvažniji za cijelu disertaciju. To je Analiza rimske keramike iz Tilurija (str. 93-137). U ovom tekstu autorica raspravlja o svim identificiranim vrstama keramike nađene u istraživanjima vojnog logora u Tiluriju. Moramo ovdje reći da je autorica prvi put u Hrvatskoj identificirala do takvih detalja razne proizvode iz radionica širom carstva. Do sada se nitko u Hrvatskoj nije rimskom keramikom bavio na ovoj razini niti je u domaćoj literaturi rimska keramika ikad bila ovako detaljno i precizno identificirana. Ovdje su pojedina poglavlja: Keramika s crnim premazom, Terra sigillata (italska, aretinska, sjeverno-italska, pečatirana, istočna, istočna B), Keramika tankih stijenki, Keramika tankih stijenki iz Španjolske, Mramorizirana keramika, Korintska reljefna keramika, Glazirana keramika, Sjevernoafrička sigillata, Svjetiljke, Amfore, Kuhinjska keramika (pompejanski tanjuri, poklopci, vrčevi, doliji, tarionici, lonci, zdjele, keramika grube fakture).

Slijedi Zaključak (str. 137-140) u kojem se sažimaju podaci prikupljeni proučavanjem keramike iz sustavnih istraživanja Tilurija. Na lokalitetu je identificirana prapovijesna faza gdje je keramika kombinirana s importiranom helenističkom keramikom. Vrlo dobro je zastupljeno Augustovo vrijeme kraja 1.st.pr.Kr. i početka 1.st.pos.Kr. Keramika iz kasnijeg vremena dobro je zastupljena i pokazuje komunikaciju s gotovo svim dijelovima carstva, naročito sa sjevernom Afrikom i Galijom. Zastupljena je i gruba kuhinjska keramika, dobar dio koje je lokalne izrade. Autorica je primijetila da u aTrajanovo vrijeme opada količina keramike, kao uostalom na svim ostalim lokalitetima i za sada još nema odgovora na tu pojavu. Keramika je gotovo najbolji pokazatelj i kronologije i ekonomskih i društvenih kretanja u carstvu. Kao jeftin proizvod mnogo se prenosila, kupovala, često mijenjala i sačuvane su goleme količine koje mogu biti podloga za uvjerljivu statistiku.

Nakon toga je poglavlje Pojmovnik (str. 140-143) gdje se objašnjavaju svi osnovni pojmovi proučavanja rimske keramike. Slijedi Literatura (str. 144-151), s 205 bibliografskih jedinica.

Odvojeni dio disertacije čini impresivni Katalog od 4045 kataloških jedinica s obrađenim fragmentima keramika (str. 152-1045) i nakon njega 713 tabli slikovnih priloga.

Cijela disertacija pisana je prema pravilima znanstvenog rada s dobrim poznavanjem literature, materijala i ostalih izvora i s poznavanjem pravila citiranja i korištenja tim materijalom. Autorica je uspjela dati znanstveni pregled keramike na logoru u Tiluriju, ali ne samo nje – keramika s Tilurija simptomatična je za cijelu provinciju Dalmaciju i ovdje je zapravo stvorena paradigma za proučavanje rimske keramike u Dalmaciji. Tipologija i kronologija su detaljno obrazloženi i upotrijebljeni za bolje poznavanje povijesti Dalmacije u antici.

S obzirom na sve što je izneseno stručno povjerenstvo ocjenjuje disertaciju Zrinke Šimić Kanaet, pod naslovom Klasifikacija, kronologija i porijeklo rimske keramike iz Tilurija u rimskoj provinciji Dalmaciji kao značajan doprinos poznavanju antike na tlu Hrvatske i predlaže Fakultetskom vijeću da prihvati tu ocjenu i doktoranticu uputi u daljnji postupak – na obranu pred stručnim povjerenstvom u sastavu kakav je izabran za ovu ocjenu.
Stručno povjerenstvo:
dr. sc. Marina Milićević Bradač, red. prof.

predsjednik povjerenstva

dr. sc. Mirjana Sanader, red. prof.

član povjerenstva

dr. sc. Goranka Lipovac-Vrkljan, znan.surad.

(Institut za arheologiju), član povjerenstva

dr. sc. Hrvoje Stančić, docent

dr. sc. Josip Kolanović, naslovni izv. prof. u miru

dr. sc. Stjepan Ćosić, naslovni izv. prof. (Hrvatski državni arhiv)


Fakultetsko vijeće

Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu
Na sjednici Fakultetskog vijeća Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu održanoj 28. siječnja 2009. imenovani smo u stručno povjerenstvo za ocjenu doktorske disertacije mr. sc. Andreja Rodinisa “Institucije javne uprave u Bosni i Hercegovini (1918.-1945.). Funkcije i upravljanje zapisima”, te Vijeću podnosimo sljedeći
i z v j e š t a j:
Doktorska disertacija mr. sc. Andreja Rodinisa obuhvaća 320 stranica računalno složenog teksta s ukupno 1.510 podnožnih bilješki. Sastoji se od Uvoda (1-14), poglavljâ Uprava u Bosni i Hercegovini u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca (1918-1929) (15-107), Bosna i Hercegovina u Kraljevini Jugoslaviji – banovine i banske uprave (1929-1941) (108-172), Uprava u Bosni i Hercegovini za vrijeme Drugoga svjetskoga rata (173-230), Uredsko poslovanje upravnih institucija u Bosni i Hercegovini u periodu 1918-1945. godine (231-305) i Zaključka (306-313) te popisa korištenih arhivskih izvora i literature (314-320). Disertacija je opskrbljena s 5 shema, 4 karte, 2 slike, 5 tablica i 6 priloga. Rađena je na relevantnom arhivskom i tiskanom gradivu i literaturi.
Praznine u arhivističkoj literaturi o razvitku institucija u Bosni i Hercegovini u razdoblju od 1918. do 1945. godine, kao i činjenica da svijest o važnosti poznavanja povijesti institucija za arhivistička istraživanja nije prisutna u arhivističkoj zajednici Bosne i Hercegovine potaknuli su autora na istraživanje institucija javne uprave u BiH u navedenom razdoblju. Stoga je autor u disertaciji istražio povijest institucija državne vlasti u BiH i sustav upravljanja zapisima u njima u periodu koji su karakterizirale česte upravne i administrativno-teritorijalne promjene.

U Uvodu je kandidat konstatirao postojeće stanje obilježeno neistraženošću povijesti institucija javne uprave u Bosni i Hercegovini u razdoblju od 1918. do 1945. godine. Kroz istraživanje razvoja institucija javne uprave ogleda se i aspekt informacijske znanosti koja obuhvaća povijest institucija kroz granu arhivistike i dokumentalistike s ciljem očuvanja gradiva i omogućavanja njegove dostupnosti zainteresiranim istraživačima i građanima. Bosna i Hercegovina se u istraživanom razdoblju nalazila u širim državnim okvirima, te su se ovlasti središnjih državnih upravnih institucija protezale na njezin teritorij. Zbog toga će kandidat definirati opći okvir, organizaciju središnjih državnih institucija i njihovih nadležnosti, ali će težište svojih istraživanja staviti na organe javne uprave u Bosni i Hercegovini, odnosno upravne organe koji su na tom teritoriju imali svoja sjedišta i nadležnosti. Pritom će naglasak staviti na najviše organe uprave zbog prevelikog ukupnog broja nižih upravnih tijela koje ne bi bilo moguće adekvatno istražiti u jednom radu. Uvodno je konstatirao da se funkcije i zadatke pojedinih organizacijskih jedinica uglavnom može prepoznati već iz samog njihovog naslova. Također navodi da brojne ustanove obuhvaćene istraživanim razdobljem, nastavljaju djelovati neovisno o promjenama društveno-političkoga sustava. To je dobro vidljivo na primjeru institucija osnovanih u ranijem periodu, tj. za vrijeme austro-ugarske vladavine, koji karakterizira stalnost uprave, manje promjene u organizaciji i teritorijalna cjelovitost. Autor napose ističe da će se u svom istraživanju koncentrirati na postojeći nedostatak prikaza organizacijskih promjena u nadležnostima i strukturi uprave tijekom vremena, kako onih povezanih s jednim stvarateljem tako i onih koji njega povezuju s drugima, među kojima se mnogi osnivaju i ukidaju tijekom obuhvaćenog istraživačkog razdoblja. Uz analizu stvaranja i upravljanja zapisima, osim stvarne sačuvanosti, autor će u radu ispitati i poznavanje i znanstvenu uporabljivost gradiva koje je pohranjeno u arhivima. Autor završno ističe namjeru analize pojedinih sustava upravljanja zapisima, odnosno kompatibilnost upravljanja zapisima s budućim znanstveno-istraživačkim korištenjem. U radu će stoga prikazati očuvanost arhivskih fondova, njihovu količinu, stručnu obrađenost kao i stanje obavijesnih pomagala.

Temeljna tema iznesena je u disertaciji u četirima velikim poglavljima. U poglavlju “Uprava u Bosni i Hercegovini u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca (1918-1929)” autor uvodno opisuje stvaranje Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca i djelovanje Narodnog vijeća Države SHS u Zagrebu te prelazi na analizu formiranja središnjih državnih organa. Analizom su obuhvaćena ministarstva pravde, unutarnjih djela, agrarne reforme, građevina, trgovine i industrije, vojske i mornarice, financija, socijalne politike, poljoprivrede, narodnog zdravlja, prosvjete, šuma i ruda, prehrane i obnove zemlje, vjera, pošta i telegrafa, prometa te vanjskih poslova. Za svako ministarstvo je dan temeljit opis njegovoga djelovanja i ustroja po direkcijama, odjeljenjima i odsjecima. Nadalje se autor osvrće na organizaciju uprave u Bosni i Hercegovini u prethodnom periodu austro-ugarske vlasti (1878-1918) s naglaskom na zatečene ustanove. Zatim opisuje organizaciju i rad Zemaljske vlade i Pokrajinske uprave za Bosnu i Hercegovinu pri čemu i grafički prikazuje međusobne odnose nadležnosti njihovih ustrojbenih jedinica – odjeljenja kao i veze vrhovnih organa uprave s Pokrajinskom upravom. Ukidanjem Pokrajinske uprave te uspostavom velikih župana koji su u četiri oblasti djelovali posve neovisno jedan o drugome Bosna i Hercegovina je dobila potpuno novu administrativno-teritorijalnu strukturu. Stoga je u nastavku dan pregled podjele države na oblasti, objašnjena organizacija velikih župana i ostalih organa uprave te samostalnih institucija kao i djelovanje oblasnih samouprava u razdoblju od 1924. do 1929. godine. Poglavlje završava kratkim opisom prijelaza s oblasti na banovine kao posljedicom šestosiječanjske diktature kada su oblasti zamijenjene županijama, a uskoro nakon toga će uslijediti i zamjena župana banovima tj. doći će do uvođenja nove administrativno-teritorijalne podjele što je podrobnije objašnjeno u narednom poglavlju.

Poglavljem “Bosna i Hercegovina u Kraljevini Jugoslaviji – banovine i banske uprave (1929-1941)”, nakon uvodnog opisa šestosiječanjske diktature, autor prati razvoj organizacije vrhovne vlasti u Kraljevini Jugoslaviji, novu organizaciju uprave i njezino djelovanje. U prvom dijelu ovog poglavlja kandidat je opisao organizaciju središnje upravne vlasti u centralistički uređenoj državi – ustroj ministarskog savjeta te petnaest ministarstava: financija, građevina, poljoprivrede, pravde, prosvjete, socijalne politike i narodnog zdravlja, prometa, šuma i rudnika, trgovine i industrije, unutarnjih poslova, vanjskih poslova, vojske i mornarice, fizičkog odgoja, snabdijevanja i prehrane te pošte, telegrafa i telefona (PTT) te njihova odjeljenja i odsjeka. U nastavku je opisao novu organizacija unutrašnje uprave, do koje je došlo podjelom države na banovine, i njihove niže upravne jedinica – velike župe, srezove itd. te njihove čelnike: veliki župan, sreski načelnik, gradski načelnik, mjesne policijske ustanove, upravnik Grada Beograda, upravnik policije i predstojnik gradske policije – i potanko opisao njihove zadaće i ovlasti. Najveći dio teritorija BiH tada je bio uključen u Vrbasku banovinu, te je u poglavlju težište stavljeno na prikaz organizacije i rada banske uprave uz preciznije objašnjenje ovlasti bana, njegovih poslova i njemu podređenih ustanova i organa opće uprave u banovini te vojnih ovlasti. Autor je na temelju provedene analize grafički prikazao veze središnjih organa uprave i banskih uprava te podređenih organa čime je doprinio preglednosti i lakšem razumijevanju opisanoga sadržaja. Iz razloga što su dijelovi teritorija Bosne i Hercegovine pripali 1939. god. Banovini Hrvatskoj, bez obzira što je ona kratko postojala, autor je na kraju poglavlja opisao nadležnosti Banske uprave Banovine Hrvatske. Objasnio je i prijenos ovlasti središnje vlade koji je uredbama reguliran u resorima građevina, poljoprivrede, socijalne politike i narodnog zdravlja, prosvjete, šuma i rudnika te trgovine i industrije uz opis poslova koje su ta ministarstva obavljala.

Poglavljem “Uprava u Bosni i Hercegovini za vrijeme Drugoga svjetskoga rata” autor, nakon opisa položaja BiH u NDH, najprije daje temeljiti pregled institucija NDH i njihovih ovlasti u Bosni i Hercegovini na osnovi Odredbe iz lipnja 1941. godine. Razrađuje i opisuje ovlasti Predsjedništva vlade NDH te ovlasti i struktura po odjelima i odsjecima dvanaest ministarstava: državne riznice; seljačkog gospodarstva; obrta, veleobrta i trgovine; prometa i javnih radova; pravosuđa i bogoštovlja; nastave; unutarnjih poslova; šumarstva i rudarstva; zdravstva; udružbe; domobranstva te vanjskih poslova. Nadalje autor daje pregled ovlasti i nove upravne strukture po odjelima i odsjecima novoformiranih osam ministarstava (unutarnjih poslova, narodnog gospodarstva, prometa, narodne prosvjete, vanjskih poslova, državne riznice, domobranstva te pravosuđa i bogoštovlja) koja su Zakonskom odredbom o državnoj vladi NDH od 10. listopada 1942. godine zamijenila dotadašnja ministarstva. S obzirom da se već nakon nešto više od godinu dana Vlada NDH (1944. godine) odlučila na novu reorganizaciju, autor opisuje i ovlasti koje su iz prethodnih osam ministarstava preraspoređene na novih jedanaest. Neka ministarstva su zadržala svoje ovlasti, neke ovlasti su izdvojene u nova ministarstva (npr. iz Ministarstva unutarnjih poslova glavna ravnateljstva za zdravstvo i za udružbu i družtvovnu skrb spojena su u Ministarstvo zdravstva i udružbe), a neka su u potpunosti ukinuta (npr. Ministarstvo narodnog gospodarstva je ukinuto a njegove ovlasti su podijeljene na tri nova ministarstva – obrta, veleobrta i trgovine, zatim šumarstva i rudarstva te seljačkog gospodarstva i prehrane). Autor je i shematski prikazao razlike u strukturi ministarstava iz triju navedenih razdoblja čime je jasno prikazao prijenose ovlasti između institucija javne uprave. Nakon pregleda institucija iz vremena NDH autor analizira administrativno-teritorijalnu podjelu NDH te objašnjava prijelazni period poglavnikovih povjereništava, podjelu države na velike župe kao i njihove funkcije. U završnom dijelu poglavlja autor iznosi tijek Narodno-oslobodilačkog pokreta i daje opis njegovih organa na teritoriju Bosne i Hercegovine.

Posljednjim poglavljem naslovljenim “Uredsko poslovanje upravnih institucija u Bosni i Hercegovini u periodu 1918-1945. godine” autor, nakon iznesenih konkretnih podataka o organizaciji uprave u Bosni i Hercegovini u istraživanom razdoblju, prelazi na analizu njihovoga uredskog poslovanja. U ovom poglavlju autor pokazuje kako su u radu upravnih organa nastajali javni spisi, kako se njima upravljalo (zaprimanje, rješavanje, pohranjivanje), koji su sustavi klasifikacije spisa postojali, koliko je zapisa i fondova sačuvano i u kakvom su stanju očuvanosti, koliko su obrađeni i dostupni zainteresiranoj znanstvenoj zajednici i javnosti. Autor analizi prilaže i obrasce urudžbenih zapisnika vrhovnih organa uprave u BiH (1918-1924, 1929-1941, 1941-1945) te obrasce glavnog registra i indeksa (1931, 1939) kako bi dodatno dokumentirao sustav uredskog poslovanja, ali i brojne opise različitih drugih obrazaca. Upravo analizom podataka unesenih u obrasce autor u nastavku iznosi zaključke o stanju pismohrana organa uprave. Metodama analize i sinteze autor dolazi do zaključaka o sređenosti i obrađenosti arhivskog gradiva iz istraženog razdoblja (1918-1945) smještenog u arhivskim ustanovama. Opisao je rad u arhivima na sređivanju gradiva i izradi vodiča kroz fondove. U vezi s tim konstatirao je da su arhivi 1991. godine napokon imali više sređenih nego nesređenih fondova (58:42) odnosno da je 57% fondova bilo opremljeno obavijesnim pomagalom. Kandidat je disertaciji priložio popis sačuvanih fondova javne uprave u Bosni i Hercegovini u razdoblju 1918-1941.

Autor je u “Zaključku” sažeto iznio bitne rezultate svojih istraživanja.

Stručno povjerenstvo smatra da doktorska disertacija mr. sc. Andreja Rodinisa predstavlja doprinos istraživanjima na polju informacijskih znanosti, jer temeljito razrađuje problematiku institucija javne uprave u Bosni i Hercegovini u razdoblju od 1918. do 1945. godine s posebnim naglaskom na funkcije i upravljanje zapisima. Autor je svojim radom i rezultatima istraživanja doprinio ne samo boljem razumijevanju stanja u području očuvanja i dostupnosti zapisa i fondova iz istraženog vremenskog razdoblja već i arhivistici, napose bosanskohercegovačkoj, dajući iscrpnu i zaokruženu analizu povijesti institucija državne vlasti, njihove unutrašnje strukture i ovlasti u pojedinim razdobljima.

Stručno povjerenstvo na temelju navedenoga pozitivno ocjenjuje doktorsku disertaciju mr. sc. Andreja Rodinisa pod naslovom “Institucije javne uprave u Bosni i Hercegovini (1918.-1945.). Funkcije i upravljanje zapisima” i stoga predlaže Vijeću Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu da prihvati pozitivnu ocjenu i odobri kandidatu pristupanje obrani doktorske disertacije u sklopu postupka za stjecanje akademskog stupnja doktora znanosti iz područja društvenih znanosti, polja informacijskih znanosti.
U Zagrebu, 4. ožujka 2009.
Povjerenstvo:

dr. sc. Hrvoje Stančić, doc., predsjednik povjerenstva

dr. sc. Josip Kolanović, naslovni izv. prof. u miru, član povjerenstva

dr. sc. Stjepan Ćosić, naslovni izv. prof. (Hrvatski državni arhiv), član

povjerenstva

FAKULTETSKOMU VIJEĆU FILOZOFSKOG FAKULTETA U ZAGREBU
Odlukom Fakultetskoga vijeća Filozofskoga fakulteta u Zagrebu na sjednici održanoj 26. veljače 2009. odabrani smo u povjerenstvo za ocjenu doktorskoga rada Lidije Cvikić pod naslovom Odnos morfološke osviještenosti i leksičkoga znanja u hrvatskome jeziku. Stručno povjerenstvo podnosi sljedeći
IZVJEŠTAJ
Doktorski rad Lidije Cvikić obuhvaća 222 stranica računalnoga ispisa i sadrži 11 poglavlja: Uvod, Morfologija, Ciljevi i problemi rada, Pretpostavke, Postupak istraživanja, Usvajanje morfologije, Morfologija - druga očišta, Istraživanje morfološke osviještenosti – oblikotvorni morfemi, Raslojenost derivacije u hrvatskome, Istraživanje morfološke osviještenosti – ovladanost sufiksima i Zaključak. Na kraju rada nalazi se i popis literature sa 173 jedinice, prilozi te sažetak.
Ovaj rad pripada području lingvistike, a bavi se morfologijom hrvatskoga jezika u cijelosti – i fleksijom i derivacijom, njihovim međusobnim odnosom te morfološkom osviještenošću kod učenika hrvatskoga kao drugoga i stranoga jezika.
U Uvodu rada ukratko se objašnjava pojam morfološke osviještenosti. Navodi se njezina važnost u usvajanju jezika (i prvoga i drugoga) te se najavljuje tema rada.
Teorijski dio rada započinje poglavljem Morfologija. Autorica ispituje odnos morfologije i tvorbe riječi te položaj fleksije i derivacije u morfologiji uspoređujući pristupe u inozemnoj literaturi (uglavnom anglosaksonskoj) s pristupima u jezikoslovnoj kroatistici. Također se raspravlja o granici oblikotvorja i rječotvorja te uvjetovanosti fleksije derivacijom u hrvatskome jeziku. Navedenim primjerima autorica pokazuje povezanost morfološkoga i leksičkoga znanja, čime ujedno najavljuje i osnovne probleme kojima će se u radu baviti.
S obzirom na opseg problema, autorica je provela dva različita istraživanja: istraživanje posebno prikupljenoga korpusa hrvatskoga jezika i istraživanje s učenicima inojezičnoga hrvatskoga koji su rješavali dvije vrste zadataka za ispitivanje morfološke osviještenosti. Njih je za potrebe rada izradila sama autorica. Oblik, tijek i parametre oba istraživanja opisani su u trećem poglavlju pod naslovom Postupak istraživanja.
Osnovni se ciljevi i problemi rada navode u istoimenome poglavlju. U radu se žele odrediti osnovni odnosi u temeljnome rječniku hrvatskoga jezika, morfološka osviještenost u inojezičnome hrvatskome na temelju prepoznavanja fleksijske i derivacijske povezanosti riječi te međuovisnost morfološke osviještenosti i leksičkoga znanja u hrvatskome jeziku. Autorica postavlja deset problema iz kojih slijede i prepostavke istraživanja (navedene u poglavlju Pretpostavke). Između ostaloga, istražuje zastupljenost izvedenica s pojedinim sufiksima u temeljnome rječniku hrvatskoga jezika i odnos obilježja pojedinih sufiksa s tom zastupljenošću. Istražuje ovisi li morfološka osviještenost u hrvatskome o općim jezičnim i morfološkim obilježjima pojedine riječi, a istražuje i koje su izvedenice zastupljene u umnome rječniku govornika inojezičnoga hrvatskoga.
U spomenutome poglavlju Morfologija autorica se bavi usvajanjem morfologije u prvome jeziku (za koji se rabi naziv izvornojezično usvajanje) te usvajanjem morfologije u drugome ili stranome jeziku (za koji se rabi naziv inojezično usvajanje) s posebnim naglaskom na usvajanje u hrvatskome jeziku. Opisuju se osnovni procesi i tijek usvajanja morfologije (pojava morfema, redoslijed usvajanja morfema, preopćavanja i pogreške). Autorica se iscrpno bavi trima modelima usvajanja morfologije: konekcionističkim modelom (Rumelhart i McCleland), modelom dvostrukoga mehanizma (Pinker) i teorijom shema (Langacker) jer je u žarištu njihova interesa usvajanje nepravilnih morfoloških oblika. Za ove modele navodi osnovne postavke i rezultate znanstvenih istraživanja unutar svakoga od njih i onda te modele kritički preispituje.
Posebno važan dio rada čini potpoglavlje Usvajanje morfologije izvornojezičnoga hrvatskoga. U njemu se sustavno i pregledno navode rezultati istraživanja usvajanja hrvatskoga. No, autorica ide i korak dalje pa te rezultate pokušava sagledati i protumačiti na temelju postavaka navedenih modela. U potpoglavlju Usvajanje inojezične morfologije navode se osnovni procesi i tijek usvajanja morfologije u drugome, tj. inome jeziku (jezični unos, redoslijed usvajanja, preopćavanja, međujezik, okamenjivanja) te se upozorava na sličnosti i razlike s usvajanjem morfologije u prvome jeziku. Autorica se iscrpnije usmjerava na dva modela usvajanja inojezične morfologije: konekcionistički model i Ellisov model CREED, za koje navodi osnovne postavke i rezultate znanstvenih istraživanja. Donosi i sustavan pregled još uvijek malobrojnih istraživanja usvajanja morfologije u inojezičnome hrvatskome. U ovome se poglavlju iscrpnije raspravlja o morfološkoj osviještenosti i njezinoj važnosti za usvajanje jezika. Morfološka se osviještenost sastoji od prepoznavanja, određivanja, tumačenja i upravljanja morfemima (oblikotvornima i rječotvornima) pa je na neki način pretpostavka usvajanju morfologije, a utječe i na čitanje te na ovladavanje rječnikom. Autorica se posebno osvrće na ovladavanje rječotvorjem u hrvatskome. Premda nema sustavnih istraživanja o toj temi, pomnim iščitavanjem postojećih radova o usvajanju morfologije i rječnika u hrvatskome, autorica uspijeva izdvojiti podatke koji daju uvid u ovladavanje rječotvorjem te povezanost morfologije i rječnika u ovladavanju inojezičnim hrvatskim.
U poglavlju Morfologija - druga očišta autorica unosi brojne novine u pogledu na morfologiju hrvatskoga jezika. O morfološkim kategorijama roda, padeža i glagolskoga vida raspravlja iz perspektive inojezičnih govornika i ispituje prikladnost postojećih opisa za inojezičnoga korisnika. Sagledavanjem problema iz perspektive neizvornih govornika, iscrpnom analizom i oslanjanjem na postojeće radove u kojima se raspravlja o problemi ma ovladavanja navedenim kategorijama u inojezičnome hrvatskome, autorica dokazuje da je za neizvorne govornike potreban drugačiji opis hrvatskoga jezika, ali i da je takav opis moguć, što potkrjepljuje primjerima opisa drugih slavenskih jezika namijenjih neizvornim govornicima (npr. radovi Jande i Clancyja). U istome poglavlju autorica ispituje morfološku raslojenost hrvatskoga jezika, najprije u fleksiji, a zatim u derivaciji. Vođena nalazima istraživanja ovladavanja morfologijom u hrvatskome (koji pokazuju da govornici selektivno rabe gramatička pravila) i postavkama uporabno utemeljenih teorija usvajanja jezika (prema kojima usvajanje ovisi o stvarnoj uporabi jezika), autorica istražuje koliko je učinkovito učiti gramatička pravila te koliko su pojedina pravila doista zastupljena u hrvatskome jeziku. U istraživanju raslojenosti fleksije oslanja se na objavljene radove koji se velikim dijelom sastoje i od njezinih vlastitih istraživanja te dolazi do važnih spoznaja o raslojenosti fleksije. Tako spoznajom o tome da se u tekstovima na hrvatskome jeziku najveći dio imenica pojavljuje samo u jednome obliku, a da su od padeža najčešći nominativ, akuzativ i genitiv, autorica naglašava važna obilježja jezičnoga unosa i daje znanstveni temelj za promjenu pristupa poučavanju hrvatskoga budući da nije potrebno znanje cijele paradigme svih imenica kako bi se hrvatski razumjelo i na njemu proizvodilo.
U osmome se poglavlju (Istraživanje morfološke osviještenosti – oblikotvorni morfemi) navode i objašnjavaju rezultati prvoga dijela istraživanja morfološke osviještenosti. Istraživanje je provedeno na 95 ispitanika polaznika tečaja hrvatskoga kao drugoga i stranoga jezika na tri razine znanja: početnoj, srednjoj i naprednoj. Zadatak je ispitanika bio odrediti postoji li veza između dvije zadane riječi. Među nekim zadanim riječima nije bilo veze, među drugima jest, a ona je bila ili fleksijska ili derivacijska. U ovome se poglavlju navode rezultati istraživanja prepoznavanja povezanosti riječi fleksijom, i to padežnih oblika imenica. Dobiveni su podatci obrađeni na razini deskriptivne statistike i jednosmjerne analize varijance, a rezultati su prikazani tablično i grafički.

Kako bi se istražili utjecaji na prepoznavanje flektivnih oblika riječi, odabrane su česte i rjeđe riječi te riječi s glasovnim promjenama i bez njih. Rezultati istraživanja prepoznavanja fleksijske veze među riječima pokazuju da s porastom razine znanje raste točnost prepoznavanja fleksijske veze među riječima (oblicima riječi), ali i da ispitanici na naprednoj razini rabe strategiju izbjegavanja odgovora. Istraživanje je pokazalo statistički značajnu razliku za 13 parova oblika riječi s obzirom na opći stupanj jezičnoga znanja ispitanika. Odgovori ispitanika značajno su se razlikovali za one riječi za tvorbu čijih je oblika potrebno primijeniti jedno ili više potpravila. No, statistički je značajna bila i razlika u prepoznavanju riječi čiji su flektivni oblici nastali primjenom jednostavnoga pravila, a ispitanici su nejednakom točnošću odgovarali za riječi kod kojih je posrijedi isti tip povezanosti (isti padeži istoga roda imenica). Stoga je ispitan utjecaj čestote natuknica i obličnica na prepoznavanje povezanosti među oblicima riječi. Uspredba rezultata istraživanja te čestote obličnice i pojavnice (prema Hrvatskome čestotnome rječniku) pokazala je da sama čestota nije dovoljno dobar pretkazatelj prepoznavanja povezanosti flektivnih oblika riječi, ali je bitan činilac u kombinaciji s nekim drugima. Usporedba rezultata prepoznavanja različitih riječi unutar istoga sklonidbenoga tipa pokazala je da je stupanj prepoznavanja sukladan pojavnosti obličnica u jeziku. Na temelju rezultata dobivenih istraživanjem čini se da je čestota slabiji pretkazatelj prepoznavanja povezanosti kod nepravilnih riječi. Rezultati istraživanja važni su za preispitivanje pojedinih modela jezičnoga usvajanja.

Istraživanje raslojenosti u derivaciji, navedeno u devetome poglavlju (Raslojenost derivacije u hrvatskome), autorica provodi samostalno budući da ne postoje sustavni rezultati zastupljenosti izvedenica pojedinim sufiksima u hrvatskome jeziku. Za tu je svrhu izradila korpus koji se sastojao od 10.000 najčešćih riječi Hrvatskoga čestotnoga rječnika te rječnika lekcija iz osam udžbenika hrvatskoga kao stranoga jezika. Tako je dobiven korpus od 12.495 natuknica. U njemu je autorica istražila zastupljenost izvedenica s devet sufiksa -telj, -ica, -stvo, -ost, -nje, -nik, -ak, -ina i -ač. U ovome su poglavlju iscrpno opisana obilježja tvorbe svakim navedenim sufiksom prema Tvorbi riječi S. Babića. Također je ispitana i zastupljenost izvedenica navedenim sufiksima u ispitivanome korpusu. Brojčani su rezultati prikazani u tablici te opisani riječima. Na temelju obilježja tvorbe određenim sufiksom (broj značenja, broj i vrsta tvorbenih osnova i značenjska prozirnost tvorenice) te zastupljenosti izvedenica u ispitivanome korpusu, navedene su pretpostavke za usvajanje izvedenica sa svakim pojedinim sufiksom.
U desetome su poglavlju (pod naslovom Istraživanje morfološke osviještenost i- ovladanost sufiksima) prikazani rezultati istraživanja morfološke osviještenosti na razini rječotvornih morfema. Prikazani su rezultati prizivanja riječi s pojedinim morfemima te prepoznavanja derivacijske povezanosti riječi. Prvi se dio istraživanja sastojao od prizivanja riječi s navedenim sufiksom. Odgovori ispitanika podijeljeni su u tri skupine: točni, netočni i neprikladni (riječi koje nisu završavale traženim sufiksima). Rezultati pokazuju da s porastom općega jezičnoga znanja raste i broj točnih prizvanih riječi te da je taj porast veći s početne na srednju nego sa srednje na naprednu razinu znanja (statistički je značajna razlika između početne i srednje skupine ispitanika te početne i napredne skupine). S druge strane, krivulja navođenja netočnih riječi ima oblik obrnutoga slova u (statistički je značajna razlika između ispitanika na srednjoj i naprednoj razini znanja). Ovaj rezultat navodi na zaključak o nedovoljnome leksičkome znanju i početku morfološke proizvodnosti na srednjoj razini znanja, koja rezultira navođenjem netočnih riječi, a koja se smanjuje na naprednoj razini kada se povećanjem leksičkoga znanja prizivaju točne riječi. Bitna se razlika pokazala i u prizivanju riječi s pojednim sufiksima na razini svih ispitanika pa je razlika u broju prizvanih riječi najplodnijega i najneplodnijega sufiksa (prema broju odgovora ispitanika) gotovo dvostruka. Usporedbom rezultata prizivanja točnih riječi s obzirom na stupanj znanja jezika i njihove zastupljenosti u ispitivanome korpusu pokazalo se da uz zastupljenost u korpusu na prizivanje riječi utječu i tvorbena prozirnost i komunikacijska važnost, odnosno značenje izvedenica. Za sufikse s najviše i najmanje prizvanih riječi napravljena je analiza prizvanih točnih riječi na razini pojavnice i natuknice, čime su određene riječi koje se najčešće prizivaju s pojedinim sufiksom, odnosno najtipičniji predstavnici pojedine vrste izvedenica.
U Zaključku (jedanaesto poglavlje) autorica objedinjuje najznačajnije dobivene podatke svoga istraživanja te naglašava važnost provedenoga istraživanja za teoriju jezičnoga usvajanja i nastavnu praksu.
ZAKLJUČAK i PRIJEDLOG
Doktorski rad Lidije Cvikić prvi je rad koji se bavi morfološkom osviještenosti u hrvatskome jeziku. U njemu se na jedinstven način povezuje i objedinjuje fleksija i derivacija te se pokazuje njihova povezanost. Pristupnica u svome radu pokazuje veliko poznavanje različitih vidova jezikoslovlja – područja morfologije kao jezikoslovne discipline, područja jezičnoga usvajanja i inojezičnoga nasuprot izvornojezičnoga razvoja. Pokazala je dobru ovladanost teorijskom literaturom iz spomenutih područja, što uključuje izvrsnu obavještenost o najnovijim jezikoslovnim spoznajama i istraživanjima, i inozemnima, ali i hrvatskima. To je posebno važno budući da je područje jezičnoga usvajanja u hrvatskome jezikoslovlju prilično mlado, ali se brzo razvija. Cijelo je ispitivanje izuzetno dobro postavila. Pri tome je dobila dragocjenu građu na kojoj će se još moći raditi, a metodološki će rad moći biti uzor drugim radovima kojima bi se trebali ispitivati drugi vidovi morfološkoga razvoja u hrvatskome. Za kroatistiku je ovaj rad vrlo važan jer s jedne strane povezuje teorijske deskriptivne pristupe s primijenjenolingvističkim ispitivanjem ovladanosti morfološkom razinom hrvatskoga, a s druge strane služi se tradicionalnim dvjema jezikoslovnim razinama: fleksijom i derivacijom objedinjujući ih u morfološku sastojnicu koja je dio i leksičkoga znanja.
Iz svoga je istraživanja pristupnica izvela vrlo relevantne zaključke, od kojih su neki vrlo bitni za hrvatski jezik i kroatistiku, poput prototipnih članova pojedinih vrsta izvedenica (s najviše i najmanje prizvanih riječi). No drugi nisu bitna novost samo za hrvatski jezik i kroatistiku u širem smislu (koja uključuje interdisciplinarno područje ovladavanja jezikom (usvajanja materinskoga te učenja i usvajanja inoga), nego i za lingvistiku općenito. To se poglavito odnosi na nekoliko glavnih spoznaja. Prva je spoznaja o tome da na prepoznavanje oblika riječi povezanih fleksijom utječe kombinacija dvaju čimbenika: čestote i jednostavnosti morfološke promjene. Druga je tvrdnja da na prizivanje riječi osim same čestote (tj. zastupljenosti u korpusu) utječu i gramatička (tvorbena prozirnost) i semantička obilježja (značenje, odnosno komunikacijska važnost izvedenica). Treća je tvrdnja o bitnoj razlici između plodnih i neplodnih sufiksa koji se na razini svih ispitanika razlikuju u broju prizvanih riječi u skladu sa svojom plodnošću. Ishod je vrlo koristan i za različite vidove primijenjene lingvistike.
Kako doktorski rad Lidije Cvikić u teorijskome, istraživačkome i znanstvenome smislu zadovoljava sve uvjete doktorskih radova, molimo Fakultetsko vijeće da prihvati ovu ocjenu i uputi pristupnicu na obranu disertacije.

U Zagrebu, 10. ožujka 2009.

Povjerenstvo:

prof. dr. sc. Marko Tadić, predsjednik

prof. dr. sc. Zrinka Jelaska, članica

prof. dr. sc. David Singelton, član

Odsjek za psihologiju

Filozofski fakultet Zagreb

Sveučilišta u Zagrebu