Epistemologija je područje filozofije koje se bavi problemima znanja. U knjizi je epistemologija, međutim, shvaćena u širem smislu od onog u kojem se epistemologija razumijeva kao puka teorija znanja

6.5. David Hume, Rasprava o ljudskoj prirodi (A treatise about human nature, 1739-40) Istraživanje o ljudskom razumu ( An enquiry concerning human understanding, 1777)

Već smo u više poglavlja u kojima su bili uvršteni Humeovi izvorni tekstovi, pisali o njegovom skepticizmu i njegovim argumentima u prilog skepticizmu, poglavito u pogledu znanja o vanjskom svijetu.⁶² Hume je empirist koji tvrdi da se naše znanje o postojanju ili činjenicama o vanjskom svijetu treba temeljiti na percepciji. Descartes je racionalist koji to opovrgava i prirodno je očekivati da će Hume biti kritičan prema njegovim stavovima. Međutim, ipak je zanimljivo kako Hume, kao skeptik, kritizira Descartesove skeptičke argumente.

Prije svega, Hume primjećuje da je Descartesova sumnja radikalna ili univerzalna i da je Descartes uvodi kao prvi korak, prije bilo kojeg znanstvenog ili filozofskog stava. Smatra da takva strategija, naprosto, nije moguća. Ne možemo sve dovesti u pitanje; da bismo uopće sumnjali moramo ipak pretpostaviti da je nešto ispravno (primjerice, naše zaključivanje, da postoje snovi i sl.). Drugo, Hume smatra da kada bi takva sumnja i bila moguća, ona bi bila potpuno razorna. Radikalna sumnja je razorna jer ne ostavlja ništa za sobom, nakon radikalne sumnje ništa se može izvesti (pa ni 'Cogito.', odnosno samoizvjesnost tvrdnje 'Ja mislim.').

Hume kritizira Descartesove, ali općenito i bilo koje druge skeptičke zaključke neovisno o tome što im je i sam sklon. Svjestan je njihove filozofske uvjerljivosti, ali i činjenice da nitko pa ni filozofi ne vjeruju u njih. Unatoč nemogućnosti da se uvjerljivo odgovori na skeptički izazov, nitko zapravo ne vjeruje da sada sanjamo, da nas obmanjuje zli demon ili da ne znamo da je knjiga na stolu. Hume zato ne pokušava opovrgnuti Descartesove argumente i ne pita jesu li skeptički zaključci općenito dobri već zašto ljudi ne vjeruju u njih. Naglašava da postoji nešto vrlo moćno u ljudskoj prirodi što se suprotstavlja apstraktnom filozofskom zaključivanju. Hume zaključuje da postoji stanoviti prirodni instinkt kojim se brani vjera u naša osjetila i percepciju i niti jedan apstraktni razumski princip ne može navesti čovjeka da vjeruje protiv ovog instinkta. Koliko god skeptički argumenti bili uvjerljivi, kada napustimo sat epistemologije i uronimo u zdravorazumsko zaključivanje svakodnevnog života, postajemo posve imuni na filozofske argumente pa tako i skeptičke zaključke. Filozofski neosporivo izvođenje 'nestaje poput dima' kada se suoči s 'moćnijim principima naše prirode', zaključuje Hume.

Hume će priznati korisnost od umjerenog ili ograničenog skepticizma kao dobre strategije koja nas čuva od prebrzog prihvaćanja čudnovatih i ekstravagantnih teorija, kao vježbe u osjetljivosti na argumente i kao nezamjenjive pomoći u izbjegavanju dogmatizma. U tome nam filozofsko apstraktno rezoniranje može biti od velike koristi. Međutim, moramo stalno biti oprezni i prilagođavati naša filozofska istraživanja i zaključke 'ograničenoj' sposobnosti ljudskog razuma (prirodnim instinktima oslanjanja na percepciju). Naša koncepcija znanja može se razvijati samo unutar ograničenja naše ljudske prirode. Moramo shvatiti da sva naša vjerovanja o činjenicama i postojanju (vanjskog svijeta) moraju biti utemeljena na iskustvu.

U svjetlu ove rasprave treba razumjeti Humeove argumente koji rezultiraju skeptičkim stavom o nemogućnosti spoznaje vanjskog svijeta. Njegov je skepticizam određen sviješću o ograničenjima ljudske spoznaje. Nema dvojbe da sve znanje započinje iskustvom i da ne smije zalaziti izvan onoga što dobivamo i možemo provjeriti iskustvom. Obzirom na to, Hume ukazuje da su mnogi naši zaključci (o zakonitostima vanjskog svijeta kakav jest, o uzročnosti, o nužnim vezama, osobnom identitetu, supstanciji i dr.) izašli izvan okvira onoga što nam nudi percepcija. Zbog toga i ne možemo tvrditi da znamo sve što smo mislili da znamo. Imajući sve to na umu, Hume će ipak tvrditi da mnoga naša vjerovanja, iako nisu racionalno ni konkluzivno branjiva u zahtjevnom filozofskom smislu (da vanjski svijet postoji, da poznamo njegove zakonitosti i dr.), ipak smiju biti prihvaćena u svakodnevnom funkcioniranju jer su posljedica neotklonjivih instinkta ljudske prirode (imagination) koja nam čini svakodnevni život mogućim.

Dakle, Hume brani dva naizgled kontradiktorna stava: skepticizam i indirektni realizam. Zapravo, brani dvije razine spoznavanja svijeta: prva je zahtjevna, filozofska, bazirana na strogim pravilima argumentiranja koja nužno završava u skepticizmu u pogledu navedenih pitanja. S druge strane, tu je zdravorazumska, svakodnevna slika svijeta koja je otporna na skepticizam i unutar koje mnogo toga što smatramo upitnim u filozofskom diskursu postaje tvrdljivo i uvjerljivo.

6.6. George Edward Moore, Dokaz postojanja vanjskog svijeta („A proof of an external world“, 1939)

Glasovita je Mooreova obrana zdravog razuma pred skeptičkim tvrdnjama da ne znamo ništa o vanjskom svijetu. On ne pokušava osporiti skeptičke pretpostavke ili izvode već neposredno dokazuje postojanje vanjskog svijeta. Nasuprot Descartesovoj metodskoj sumnji i nakani da dovede u pitanje sve naše znanje, Moore nabraja cijeli niz truizama, zdravorazumskih vjerovanja za koje naprosto znamo da su istinita: primjerice, da Zemlja postoji i da je postojala i mnogo godina prije nego što je rođen. Svaki filozof koji dovede u pitanje ovo vjerovanje zdravog razuma, prema Mooreu, mora prije ili kasnije završiti u proturječnostima.

Njegov dokaz postojanja vanjskog svijeta posve je jednostavan:
Ovdje je jedna ruka.

A ovdje je druga.

Dakle, postoje vanjski objekti (ili barem ova dva).
Na prvi pogled, ovaj argument, može izgledati nezadovoljavajući i začuđujuće banalan, ali Moore tvrdi da je jednako strog kao i mnogi drugi koje prihvaćamo. Kada nam, primjerice, netko želi dokazati postojanje nečega - pokaže nam taj objekt (ili čak često i samo njegovu fotografiju) i mi obično držimo da je to dovoljan dokaz postojanja. Ako je moguće razuvjeriti nekoga i osporiti njegovu sumnju u postojanje nekog predmeta tako da mu se pokaže taj predmet, onda nema razloga da se na isti način ne suprotstavimo skepticima koji sumnjaju u postojanje objekata u vanjskom svijetu. Referirajući na Descartesove skeptičke argumente, Moore ne tvrdi da ima dokaz da ne sanja, ali tvrdi da ima konkluzivne razloge za tvrdnju da ne sanja.

Međutim, ovaj dokaz nije odgovor skepticima koji ne dovode u pitanje postojanje objekata već, poput Humea, naše znanje o objektima i svojstvima stvari u vanjskom svijetu. Moore, međutim, odgovara kako smatra da je tvrdnja da je ovdje jedna ruka daleko vjerojatnija od bilo koje skeptičke premise i argumentacije (primjerice, Humeovih principa). Racionalno je odbaciti premise i argumentaciju skeptičkog argumenta temeljem toga što nas dovode do apsurdnog zaključka da ne znamo da je ovdje sada jedna ruka.

Moore, međutim, prihvaća Humeov zaključak da mi zadržavamo naša vjerovanja u vanjski svijet unatoč tome što ne možemo opovrgnuti skeptičke prigovore. Smatra da skepticizam bilo koje vrste nužno upada u zamku samoopovrgavajućeg paradoksa. Moore, zagovarajući zdravorazumsku epistemologiju, nudi zanimljivu tezu prema kojoj zadatak filozofa možda i nije u tome da nudi apstraktne rasprave i dubokoumne izvode unutar različitih teorija i sustava već da otklanja zablude i greške u ranijim i postojećim teorijama. L. Wittgenstein⁶³ će reći za Moorea da on zapravo i nije znao ono što je tvrdio da zna (da vanjski svijet postoji), ali je kao i svi mi smatrao da je to (postojanje vanjskog svijeta) apsolutno čvrsta točka koja je neodvojiv dio našeg mišljenja, našeg zdravorazumskoga pogleda na svijet, neodvojiv dio naše metode sumnje i istraživanja – zbog čega ne može unutar tog svjetonazora biti odbačeno (a da se ne odbaci i smisao skepticizma).
C. Izbor iz djela i pitanja
Rani pironizam

Euzebije, Priprema za evanđelje XIV.18.1-4
Nužno je prije svega ispitati naše vlastito znanje. Jer ako po svojoj prirodi ne možemo ništa znati, nema potrebe da istražujemo druge stvari. I među starijim je filozofima bilo nekih koji su to tvrdili, a kojima se suprotstavio Aristotel. I Piron iz Elide isticao se u iznošenju takvih tvrdnji. No on sam nije ostavio ništa napisano, dok njegov učenik Timon tvrdi da onaj tko želi biti sretan mora razmotriti ove tri stvari: prvo, kakve su stvari po svojoj prirodi; drugo, kakvu vrstu dispozicije trebamo zauzeti prema njima; konačno, koji će biti ishod za one koji zauzmu takav stav.

Što se tiče stvari, on [Timon] kaže da on [Piron] za njih tvrdi da su jednako nerazlučene, nestalne i neodređene; zbog toga niti naša opažanja niti naša vjerovanja nisu istinita ni neistinita. Zbog toga, dakle, ne smijemo imati povjerenje u njih, nego moramo biti bez vjerovanja, nepristrani i nepokolebani, i o svakoj pojedinoj stvari kazati da ništa više jest nego što nije ili da i jest i nije ili da niti jest niti nije. Za one koji zauzmu takvu dispoziciju, kaže Timon, ishod će najprije biti zanijemjelost, a potom neuznemirenost; Enezidem kaže ugoda.

Euzebije, Priprema za evanđelje XIV.18.1-4, preveo: Filip Grgić
Pitanja:

1. Što je predmet istraživanja ranih pironovaca?

2. Što znači da su „stvari jednako nerazlučene, nestalne i neodređene“?

Akademijski skepticizam

Sekst Empirik, Protiv učenjaka VII.151-157
[Stoici] tvrde da postoje tri stvari koje su međusobno povezane: znanje, vjerovanje i spoznaja, koja je postavljena između njih. Znanje je spoznaja koja je čvrsta, sigurna i koja se ne može promijeniti argumentom, vjerovanje je slab i lažan pristanak, a spoznaja je ono što je između toga, pristanak na spoznajnosnu predodžbu. Spoznajnosna je predodžba, prema njima, ona koja je istinita i koja je takva da ne može biti neistinita. Tvrde da se znanje nalazi samo kod mudracâ, vjerovanje samo kod loših, a da je spoznaja zajednička i jednima i drugima te da je kriterij istine. Tim tvrdnjama pristalica stoe suprotstavio se Arkesilaj pokazavši da spoznaja nije kriterij koji se nalazi između znanja i vjerovanja. Naime, ono što oni nazivaju spoznajom i pristankom na spoznajnosnu predodžbu, to se nalazi ili u mudrom ili u lošem čovjeku. No ako se nalazi u mudrom, onda je znanje, a ako se nalazi u lošem, onda je vjerovanje i mimo toga nema nikakve druge razlike osim u nazivu. A ako je spoznaja pristanak na spoznajnosnu predodžbu, onda ona ne postoji, prvo zato što pristanak ne nastaje u odnosu na predodžbu, nego u odnosu na govor (pristanci naime spadaju u iskaze), a drugo zato što nije pronađena nijedna istinita predodžba koja ne bi mogla ispasti neistinita, kao što je potvrđeno mnogim i raznolikim argumentima.

Ako nema spoznajnosne predodžbe, onda neće doći ni do spoznaje; jer ona bijaše određena kao pristanak na spoznajnosnu predodžbu. Ako pak nema spoznaje, sve će biti nespoznatljivo. A ako je sve nespoznatljivo, slijedit će, pa i prema stoicima, da se mudrac suzdržava od suda. Možemo to ispitati ovako. Ako je sve nespoznatljivo zbog nepostojanja stoičkog kriterija, onda, ako mudrac da pristanak, mudrac će mniti. Jer ako ništa nije spoznajnosno, onda, ako pristane na nešto, pristat će na ono što je nespoznajnosno, a vjerovanje je pristanak na ono što je nespoznajnosno. Stoga ako je mudrac jedan od onih koji daju pristanak, onda će mudrac biti jedan od onih koji vjeruju. No mudrac sigurno nije jedan od onih koji vjeruju (to bi naime, prema njima, bila nerazumnost te uzrok pogrešaka u djelovanju); prema tome, mudrac nije jedan od onih koji daju pristanak. A ako je tako, onda će on trebati suspregnuti pristanak u odnosu na sve. A suspregnuti pristanak nije ništa drugo nego suzdržati se od suda; prema tome, mudrac će se suzdržati od suda u pogledu svega.

Sekst Empirik, Protiv učenjaka VII.151-157, preveo: Filip Grgić
Pitanja:

1. Zbog čega akademijski skeptici smatraju da nije moguće znati, odnosno da je sve nespoznatljivo?

2. Možemo li ikada imati ono što stoici nazivaju spoznajnosnu predodžbu?
Pironizam

Fotije, Biblioteka 169b18-170a38
Pročitao sam Enezidemovih osam Pironovskih rasprava. Opća nakana knjige jest ustvrditi da naša spoznaja nema čvrstu osnovu, niti putem opažanja, ali ni putem mišljenja. Stoga niti pironovci niti drugi ne znaju istinu stvarî; no filozofi drugih škola ne samo što ne znaju te se uzaludno iscrpljuju i troše u neprestanim nevoljama nego ne znaju ni samu činjenicu da nemaju spoznaju ni o jednoj stvari za koju misle da su stekli spoznaju. Onaj pak tko filozofira na način Pirona ne samo da je općenito sretan nego je i, prije svega, mudar, jer zna da nema čvrstu spoznaju ničega. A što se tiče onih stvari koje zna, ne priliči mu pristati ništa više na njihovo potvrđivanje nego na njihovo nijekanje. [...]

U prvoj raspravi [Enezidem] iznosi razliku između pironovaca i akademičara skoro doslovno ovim riječima: akademičari su dogmatici te jedne stvari bez ikakve dvojbe postavljaju a druge nedvosmisleno niječu. Pironovci su, s druge strane, aporetici i lišeni svih dogmi. Nijedan od njih uopće nije kazao da su sve stvari nespoznatljive niti da su spoznatljive, nego je kazao da nisu ništa više ovakve nego onakve, odnosno da su ponekad ovakve a ponekad da nisu ovakve, ili da su za jednu osobu takve i takve, za drugu da nisu takve i takve, a za treću da uopće nisu. Nijedan od njih nije kazao ni da su sve stvari općenito, ili neke od njih, nama dostupne ili da nisu nama dostupne, nego da nisu ništa više dostupne nego što nisu dostupne, odnosno da su ponekad dostupne a ponekad da nisu dostupne, ili da su za jednu osobu dostupne a za drugu da nisu dostupne. Nadalje, oni kažu da ništa nije ni istinito ni neistinito, ni uvjerljivo ni neuvjerljivo, ni postojeće ni nepostojeće, nego ista stvar, moglo bi se kazati, nije ništa više istinita nego što je neistinita, uvjerljiva nego neuvjerljiva, postojeća nego nepostojeća, sada ovakva a sada onakva, za jednu osobu takva i takva a za drugu ne takva i takva. Općenito, pironovac ništa ne određuje, pa ni samo to, naime da ništa ne određuje, nego nemajući, kaže, načina da izrazimo ono što mislimo, govorimo na ovaj način. Akademičari pak, kaže, a ponajviše oni današnji, ponekad se slažu sa stoičkim mnijenjima i, istinu govoreći, ispadaju kao stoici koji se sukobljavaju sa stoicima. Kao drugo, oni iznose dogme o mnogim stvarima. Naime, oni iznose tvrdnje o vrlini i gluposti, pretpostavke o dobrom i lošem, istini i neistini, uvjerljivom i neuvjerljivom, postojećem i nepostojećem. Iznose i čvrsta određenja mnogih drugih stvari, a dvojbu izražavaju samo u pogledu spoznajnosne predodžbe. Stoga pironovci, ništa ne određujući, ostaju u potpunosti besprijekorni, dok su akademičari, tvrdi, podložni istraživanju kao i drugi filozofi. Što je najvažnije, iznoseći dvojbe u pogledu svakoga predloženog pitanja pironovci održavaju postojanost i nisu u sukobu sa samima sobom, dok akademičari nisu svjesni da su u sukobu sa samima sobom. Naime, na nedvosmislen način nešto potvrđivati i nijekati te istodobno na univerzalan način tvrditi da stvari nisu spoznatljive nesumnjivo uvodi sukob: kako je moguće znati da je ovo istinito a ovo neistinito a ipak biti zbunjen i dvojiti te ne izabrati na očit način jedno a otkloniti drugo? Jer ako nije poznato da je ovo dobro ili loše ili da je ovo istinito a ovo neistinito i da je ovo postojeće a ovo nepostojeće, onda u svakom slučaju treba priznati da je svako od toga nespoznatljivo. A ako se na bjelodan način spoznaje putem opažanja ili putem mišljenja, onda treba kazati da je svako od toga spoznatljivo.

Fotije, Biblioteka, 169b-170a38, preveo: Filip Grgić
Pironizam

Sekst Empirik, Obrisi pironizma I.1-3; I.13-15; I.36-39; I.164-169
Sekst Empirik, Obrisi pironizma I.1–3

O glavnoj razlici među filozofijama. Za one koji istražuju neku stvar vjerojatan ishod jest ili pronalazak ili nijekanje pronalaska i priznavanje nespoznatljivosti ili daljnje ustrajavanje na istraživanju. Zbog toga, po svoj prilici, i što se tiče stvari koje se istražuju u filozofiji jedni su ustvrdili da su pronašli istinu, drugi su iznijeli tvrdnju da istinu nije moguće spoznati, a treći i dalje istražuju. Oni koji se u navlastitu smislu riječi nazivaju dogmaticima, primjerice Aristotel, Epikur i njihovi sljedbenici, stoici te neki drugi, smatraju da su pronašli istinu. Klitomah, Karnead i njihovi sljedbenici te drugi akademičari iznijeli su tvrdnju da je ona nespoznatljiva. Skeptici pak istražuju.
Sekst Empirik, Obrisi pironizma I.13–15

Zastupa li skeptik dogme? Kažemo da skeptik ne zastupa dogme, i to ne u onom značenju riječi “dogma” prema kojem je dogma – u, kako neki tvrde, uobičajenijem značenju te riječi – prihvaćanje neke stvari (jer skeptik pristaje na stanja na koja je prinuđen u skladu s predodžbom, primjerice ako mu je vruće ili hladno, on ne bi kazao “Čini mi se da mi nije vruće (ili hladno)”), nego kažemo da on ne zastupa dogme u onom smislu u kojem je dogma, kako neki tvrde, pristanak na neki neočiti predmet istraživanja u znanostima. Pironovac naime ne pristaje ni na što neočito. No skeptik ne zastupa dogme ni kad iznosi skeptičke izraze o neočitim stvarima, primjerice izraz “ništa više” ili “ništa ne određujem” ili koji od drugih izraza o kojima ćemo govoriti kasnije. Jer onaj tko zastupa dogme taj onu stvar za koju se kaže da o njoj zastupa dogme postavlja kao zbiljsku, dok skeptik spomenute izraze ne postavlja kao apsolutno zbiljske. Jer on pretpostavlja da kao što izraz “sve je neistinito” i za sebe samog, zajedno s drugim stvarima, kaže da je neistinit – a slično je i s “ništa nije istinito” – tako i izraz “ništa više” i za sebe samog, zajedno s drugim stvarima, tvrdi da nije ništa više te zbog toga poništava sebe zajedno s drugim stvarima. Isto kažemo i za druge skeptičke izraze. Ukratko, ako onaj tko zastupa dogme ono o čemu zastupa dogme postavlja kao zbiljsko, dok skeptik svoje izraze iznosi kao implicitno njima samima poništene, onda se ne može kazati da skeptik, kada ih iznosi, zastupa dogme. Što je najvažnije, kada iznosi te izraze on kaže ono što mu se pojavljuje te bez vjerovanja izvještava o vlastitu stanju, ne tvrdeći ništa sa sigurnošću o vanjskim predmetima.
Sekst Empirik, Obrisi pironizma I.19–30

Odbacuju li skeptici pojave? Čini mi se da su oni koji kažu da skeptici odbacuju pojave gluhi na ono što govorimo. Jer kao što smo i ranije kazali, mi ne obaramo one stvari koje nas mimo naše volje vode pristanku u skladu s pasivnom predodžbom – a to su pojave. A kada istražujemo je li predmet onakav kakav se pojavljuje, tada dopuštamo da se pojavljuje, i ne istražujemo pojavu, nego ono što se o pojavi kaže; a to se razlikuje od istraživanja same pojave. Primjerice, pojavljuje nam se da med sladi. To priznajemo, jer smo opažajno oslaneni. No da li med jest sladak, to, koliko je stvar razuma, istražujemo – a to nije pojava, nego ono što se kaže o pojavi.

A čak i ako argumentiramo izravno protiv pojava, te argumente ne iznosimo zato što želimo odbaciti pojave, nego da bismo pokazali brzopletost dogmatikâ; jer ako je razum takav varalica da samo što nam ne krade pojave pred očima, kako da onda ne pazimo na nj u slučaju neočitih stvari da ne bismo, slijedeći ga, postali brzopleti?

O kriteriju skepticizma. Da se držimo pojava očito je na osnovi onoga što kažemo o kriteriju skeptičkog nazora. Riječ “kriterij” ima dva značenja: kriterij je ono što se uzima za zadobivanje uvjerenosti u zbiljnost ili nezbiljnost – o njemu ćemo govoriti u raspravi u kojoj ćemo ga opovrgavati – a kriterij je i kriterij djelovanja: držeći se njega u životu jedne stvari činimo a druge ne; o njemu sada govorimo.

Dakle, tvrdimo da kriterij skeptičkog nazora jest pojava, a pod tim implicitno mislimo na njezinu predodžbu; jer ona, budući da ovisi o pasivnom i nedobrovoljnom stanju, nije predmet istraživanja. Stoga, po svoj prilici, nitko neće dvojiti o tome pojavljuje li se predmet ovako ili onako, no je li takav kakav se pojavljuje, to se istražuje.

Dakle, držeći se pojava živimo bez vjerovanja tako što se pridržavamo svakodnevnog života, budući da ne možemo biti u potpunosti nedjelatni. Čini se da se samo to pridržavanje svakodnevnog života sastoji od četiri stvari: od vodstva prirode, od nužnosti naših stanja, od tradicije zakonâ i običajâ i od poučavanja umijećâ. Zahvaljujući vodstvu prirode prirodno smo sposobni za opažanje i mišljenje. Zahvaljujući nužnosti naših stanja glad nas tjera hrani a žeđ piću. Zahvaljujući tradiciji zakonâ i običajâ prihvaćamo, sa stajališta svakodnevnog života, da je pobožnost dobra a nepobožnost loša. Zahvaljujući poučavanju umijećâ nismo nedjelatni u umijećima kojih se laćamo. Sve to tvrdimo bez vjerovanja.

Što je cilj skepticizma? Nakon toga bilo bi primjereno raspraviti i o cilju skeptičkog nazora.

Cilj je dakle ono radi čega se sve čini ili razmatra, a što se sámo ne čini niti razmatra radi nečega drugog; ili: cilj je ono krajnje od poželjnih stvari. Zasad tvrdimo da je cilj skeptika neuznemirenost u stvarima vjerovanja i umjerenost u stanjima što se tiče stvari na koje smo prinuđeni. Jer započevši filozofirati kako bi presudili i spoznali koje su predodžbe istinite a koje neistinite – s namjerom da postignu neuznemirenost – skeptici su zapali u istojako nesuglasje; ne mogavši ga presuditi, suzdržali su se. A kada su se suzdržali, sama od sebe uslijedila je neuznemirenost u stvarima koje se tiču vjerovanja.

Jer onaj koji vjeruje da je nešto po prirodi valjano ili loše stalno je uznemiren. A kada mu nisu prisutne stvari za koje smatra da su valjane, tada smatra da mu se osvećuju stvari koje su po prirodi loše te teži za stvarima koje su, kako misli, dobre. Kada ih stekne, zapada ga još više nemira jer je ponesen onim nerazumnim i neumjerenim, pa u strahu od promjene čini sve kako ne bi izgubio stvari za koje smatra da su dobre. No onaj tko je neodređen u pogledu stvari koje su s obzirom na prirodu valjane ili loše, taj niti išta izbjegava niti ičemu gorljivo teži pa je stoga neuznemiren.

Upravo ono, dakle, što se govori o slikaru Apelu vrijedi za skeptika. Naime, kažu kako je Apel, slikajući konja i želeći na slici prikazati pjenu na konjskim nozdrvama, bio tako neuspješan da je odustao te spužvu o koju je brisao boje s kista bacio na sliku. Kada je udarila o sliku, spužva je proizvela prikaz pjene na konjskim nozdrvama. I skeptici su se, dakle, nadali da će postići neuznemirenost pomoću presude u pogledu nepravilnosti pojava i misli; no budući nesposobni to učiniti, suzdržali su se. Kada su se suzdržali, takoreći sama od sebe za tim je uslijedila neuznemirenost, kao što sjena slijedi tijelo.

No mi ne smatramo da je skeptik nepomućen u svakom pogledu, nego tvrdimo da ga smućuju stvari na koje je prinuđen. Naime, slažemo se da mu je ponekad hladno, da je žedan i da se nalazi u takvim stanjima. No čak i u tim slučajevima obični su ljudi pod utjecajem dviju vrsta

okolnosti: samim stanjima i, ništa manje, vjerovanjem da su te okolnosti po prirodi loše. Skeptik pak, odbacujući to dodatno vjerovanje da je svaka od tih okolnosti u svojoj prirodi loša, čak i u tim stvarima prolazi umjerenije.

Zbog toga, dakle, tvrdimo da je cilj skeptika neuznemirenost u stvarima vjerovanja i umjerenost u stanjima što se tiče stvari na koje je prinuđen. Neki od uglednih skeptika tome su dodali i suzdržavanje u istraživanjima.
Sekst Empirik, Obrisi pironizma I.36–39

O deset modusa. Prema uobičajenoj tradiciji među starijim skepticima, postoji deset modusa na osnovi kojih se, kako se čini, zaključuje suzdržavanje. Kao njihove sinonime rabe i izraze “argumenti” i “tipovi”. To su: prvi je onaj koji se osniva na raznolikosti među životinjama; drugi onaj koji se osniva na razlici među ljudima; treći onaj koji se osniva na razlikama u ustrojima osjetilnih organa; četvrti onaj koji se osniva na okolnostima; peti onaj koji se osniva na položajima, razmacima i mjestima; šesti onaj koji se osniva na primjesama; sedmi onaj koji se osniva na količinama i ustrojstvima predmetâ; osmi onaj koji proizlazi iz relativnosti; deveti onaj koji se osniva na čestim ili rijetkim susretanjima; deseti onaj koji se osniva na načinima života, običajima, zakonima, mitskim vjerovanjima i dogmatskim pretpostavkama. Tim se poretkom koristimo proizvoljno.

Njima su nadređena tri modusa: onaj koji se osniva na prosuditelju, onaj koji se osniva na predmetu prosuđivanja i onaj koji se osniva na obojemu. Naime, modusu koji se osniva na prosuditelju podređena su prva četiri modusa (jer prosuditelj je ili životinja ili čovjek ili osjetilo a nalazi se u nekoj okolnosti). Sedmi i deseti modus svode se na modus koji se osniva na predmetu prosuđivanja, a peti, šesti, osmi i deveti svode se na modus koji se osniva na obojemu.

Nadalje, ta tri modusa svode se na modus koji se osniva na relativnosti, tako da je modus koji se osniva na relativnosti najviši rod modusâ, tri modusa su vrsni modusi, a deset podređeni.
Sekst Empirik, Obrisi pironizma I.164–169

O pet modusa. Noviji skeptici prenijeli su nam ovih pet modusa suzdržavanja: prvi je onaj koji proizlazi iz nesuglasja; drugi onaj koji baca u beskonačnost; treći onaj koji proizlazi iz relativnosti; četvrti je hipotetički, a peti recipročni.

Modus koji proizlazi iz nesuglasja jest onaj na osnovi kojega nalazimo da je došlo do nepresudivog spora o predloženoj stvari, kako u životu tako i među filozofima. Zbog njega nismo u stanju da nešto izaberemo ili odbijemo te završavamo u suzdržavanju. Modus koji proizlazi iz beskonačnog regresa jest onaj u kojem kažemo da ono što je izneseno kao izvor uvjerljivosti predložene stvari treba neki drugi izvor uvjerljivosti, a i taj treba neki drugi, i tako u beskonačnost; stoga, budući da nemamo polazište za dokazivanje, slijedi suzdržavanje. Modus koji proizlazi iz relativnosti, kao što smo ranije kazali, jest onaj u kojemu se predmet pojavljuje kao takav i takav relativno prema prosuditelju i stvarima koje se opažaju zajedno s tim predmetom, a suzdržavamo se o tome kakav je u svojoj prirodi. Do hipotetičkog modusa dolazi kada dogmatici, bačeni u beskonačnost, polaze od nečega što ne dokazuju, nego jednostavno i bez demonstracije tvrde da uzimaju kao ustupak. Recipročni modus javlja se kada je onome što je potrebno da bi stvar koja se istražuje bila potvrđena i samom potrebna uvjerljivost na osnovi stvari koja se istražuje; tada, budući da nismo ni jedno u stanju uzeti kako bismo dokazali ono drugo, suzdržavamo se o obojemu.

Preuzeto iz: Grgić, F. (2008) Sekst Empirik: Obrisi Pironizma, Zagreb: Kruzak, preveo i priredio: Filip Grgić
Pitanja:

1. Što znači da pironovac ne zastupa dogme?

2. Što su pojave i koja je njihova uloga u pironovskom skepticizmu?

3. Što su skeptički modusi?