Epistemologija je područje filozofije koje se bavi problemima znanja. U knjizi je epistemologija, međutim, shvaćena u širem smislu od onog u kojem se epistemologija razumijeva kao puka teorija znanja

7.7. David Hume, Istraživanje o ljudskom razumu (An enquiry concerning human understanding, 1777)

Kada je u pitanju odnos uma i stvarnosti, treba reći da Hume i u odgovoru na ovo pitanje dosljedno izvodi konzekvence svog empirističkog stava. Spoznaja vanjskog svijeta polazi od opaženog i ne možemo tvrditi ništa što nema uporište u iskustvu. U iskustvu pak nalazimo samo ideje o objektima koje nisu ništa više nego kompleksi koje um formira od ideja o pojedinačnim opaženim kvalitetama. Nemoguće je tvrditi da naše ideje 'sliče' ili odgovaraju stvarnim objektima koji postoje neovisno o našoj percepciji. Štoviše, prema Humeu, nije moguće ni tvrditi postoji li išta izvan naših ideja – jer o tome nemamo iskustvenih dokaza.

Matematički iskazi (relations between ideas) jedini mogu biti istiniti, ali oni su neovisni od iskustva, apriorni, generirani čistim misaonim operacijama ili 'apstraktnim zaključivanjem' i, što je ključno, nisu o stvarnosti ili vanjskom svijetu neovisnom o nama. Iskazi o činjenicama (matters of fact) jesu o vanjskom svijetu, izvedeni su iz iskustva, ali ne mogu nikada biti istiniti na način na koji su to matematički sudovi.⁷¹ Naime, 'istine' iskustva ne mogu biti nikada konkluzivno dokazane jer se za svaki iskaz o vanjskom svijetu može tvrditi i njegova kontradikcija. Unatoč tome što je malo vjerojatno, ipak je moguće tvrditi 'Sunce neće sutra izaći.'. Takav iskaz je inteligibilan i ne implicira kontradikciju koja bi onemogućila da se takvo što tvrdi. Svaki iskaz o činjenicama sadrži samo ono što je do sada opaženo i iz njega nije moguće predviđati što će se događati (ništa u dosadašnjem iskustvu ne ukida mogućnost da će ubuduće biti drugačije). Zato, temeljem našeg iskustva ili iz iskaza o činjenicama, ne možemo izvesti sudove o zakonitostima stvarnosti koja je neovisna o nama. Iskustvo (znanje o pojavnosti) šuti o nama izvanjskoj stvarnosti, uzrocima i principima.

Sve tvrdnje o tome što postoji moraju se temeljiti na iskustvu. Niti jedna uzročna veza, ništa vezano uz vanjski svijet ne može se znati apriorno, već samo temeljem iskustva. Međutim, iskustvo nam pouzdano ne može reći ništa izvan aktualno opažene pojave, a ostaje 'potpuno nijemo' po pitanju pretpostavljene ultimativne realnosti koja ga navodno uzrokuje i koja se nalazi 'iza' iskustva. To znači da bi sve tvrdnje o neovisno postojećoj stvarnosti bile zapravo izlazak izvan dopuštenih granica i, kao takve, ne bi sadržavale ništa do li 'sofisteriju i iluziju'. Nije moguće tvrditi ništa što izlazi izvan onoga o čemu nas obavještavaju naša osjetila pa, posljedično, ni o postojanju stvarnosti neovisne o nama koja je takva kakvu je opažamo.

Berkeley je tvrdio da Lockeov reprezentacionalizm nužno klizi u skepticizam u pogledu vanjskog svijeta, pa je pokušavajući izbjeći skepticizam, završio je u idealizmu. Hume je dosljedno razvio ono što je Locke započeo, nije prihvatio Berekeyeve radikalne zaključke i, čini se, prirodno završio u skepticizmu. Valja, međutim, zapaziti da je Humeov skepticizam bitno usmjeren na metafiziku te da iz epistemoloških razmatranja izvodi poglavito nemogućnost posjedovanja metafizičkog znanja.

7.8. Immanuel Kant, Prolegomena za svaku buduću metafiziku (Prolegomena zu einer jeden künftigen Metaphysik, die als Wissenschaft wird auftreten können, 1783)
Glasovita je Kantova izjava da ga je Hume probudio iz dogmatskog drijemeža: pritom je mislio na Humeov stav kako nije moguće zaći izvan našeg iskustva i tvrditi bilo što o prirodi stvarnosti neovisnoj o nama, (što nije bio problem za racionalističku tradiciju u kojoj je obrazovan).⁷² Niti jedan opis vanjskog svijeta ne može biti legitiman ukoliko se izađe izvan okvira koji su određeni podacima koje dobivamo iz iskustva. Međutim, iako prihvaća ovaj Humeov stav Kant neće, kao Hume, prigrliti skepticizam. Tvrdi da je naš um opremljen određenim fundamentalnim (pred)uvjetima koji čine mogućim naše iskustvo: apriornim čulnim oblicima (vrijeme i prostor) i kategorijama. Sirovi i neupotrebljivi materijal kojeg dobivamo percepcijom postaje znanjem tek ukoliko se interpretira uz pomoć, u umu već postojećih, apriornih principa. Bez toga pojmovlja kojim je opremljen naš um, ne bi uopće bila moguća klasifikacija, interpretacija ili razumijevanje sadržaja kojeg dobivamo putem naših osjetila. Kant priznaje Humeu da je u pravu kada tvrdi da iz percepcije ne možemo izvesti tvrdnju o tome da vanjski svijet uzrokuje našu spoznaju o njemu. Sirovi perceptivni materijal posve je u tom smislu neupotrebljiv. Međutim, možemo imati znanje o tome uzrokovanju zbog apriornog pojma uzročnosti (principa po kojem svaka posljedica ima svoj uzrok) kojim interpretiramo ono što dobivamo putem opažanja. Zbog toga, postuliranje vanjskog svijeta neovisnog o nama koji uzročno djeluje na naš um nije puka neutemeljena spekulacija o onome što je nedostupno našem iskustvu već je sintetičko apriorno znanje ili nužno vjerovanje omogućeno primjenom apriorne kategorije uzročnosti na sadržaj koje dobivamo percepcijom.

Apriorni čulni oblici i kategorije omogućuju našu spoznaju, daju joj status nužnosti i općenitosti, odnosno (intersubjektivno) univerzalnog važenja. Oni su konstitutivni principi našeg uma temeljem kojih se strukturiraju naša vjerovanja o vanjskom svijetu neovisnom o nama. Međutim, za razumijevanje Kantove pozicije ključno je uvidjeti da on smatra da je moguće da je naš um i drugačije konstituiran u kojem slučaju bi naša spoznaja svijeta bila drugačija. Naša spoznaja vanjskog svijeta takva je kakva jest (Euklidski prostor, uzročnost i sl.) jer je ljudski um tako konstituiran: sadrži takve apriorne pojmove i stvarnost možemo spoznati samo na taj način. Kada bi se konstitucija ljudskog uma promijenila, kada bi apriorni (pred)uvjeti kojima tumačimo naše iskustvo bili drugačiji, i naše istine o vanjskom svijetu bi se promijenile. Drugim riječima, prostor takvog kakvog ga mi percipiramo ili uzročnost kakvu mi poimamo ne postoji neovisno o ljudskom umu, već su konstituirani ljudskim umom. Prema tome, kada Kant tvrdi da je važenje sintetičkih apriornih sudova nužno i općenito, treba to razumjeti na način da su nužni i općeniti obzirom na postojeći način na koji naš um spoznaje stvarnost.

Iz Kantovih teza, dakle, slijedi da postoji vanjski svijet neovisan o nama, 'noumena', svijet 'stvari po sebi', koji će takav kakav stvarno jest ostati nama zauvijek skriven. Naš je pristup svijetu stvari kakve su neovisne o nama određen konstitucijom našeg uma, apriornim oblicima i kategorijama kojima strukturiramo naše iskustvo. O stvarnosti kakva jest neovisna o našem umu, ne možemo i ne trebamo spekulirati. Nama je dostupan samo svijet stvari kakve se nama pojavljuju, svijet 'phaenomena', obzirom na našu konstituciju uma. Prema tome, realističke pretenzije racionalističke filozofije prema kojima možemo spoznati istinu o svijetu kakav jest 'po sebi' ili neovisan o nama su neutemeljene. Kant je paradigmatičan predstavnik tzv., 'kritičke' metafizike ili, u suvremenoj klasifikaciji, antirealizma kojime se odbacuje racionalističko i realističko 'definitivno i savršeno znanje', ali i Humeovski skepticizam. Naše znanje o vanjskom svijetu nije bezvrijedna sofisterija i jest uzrokovano vanjskim realno postojećim materijalnim svijetom, ali je takvo kakvo jest bitno određeno konstitucijom našeg uma. Ima općenito i nužno važenje, ali nije istina o stvarnosti neovisnoj o nama.

C. Izbor iz djela i pitanja
Platon

Država VII, 514a-518d

- Iza toga dakle – rekoh – usporedi našu narav prema tome, je li ili nije obrazovana, sa sljedećim stanjem. Predoči naime sebi, da ljudi žive u podzemnoj špilji, koja ima dug ulaz, otvoren prema svjetlu; da su ljudi u njoj od mala sa okovima na nogama i vratu tako, da ostaju na istom mjestu i gledaju samo preda se, te glavu radi okova ne mogu naokolo okretati, a svjetlo im ognja gori odozgo i izdaleka njima za leđa; među ognjem i sužnjevima zamisli put gore, a uza nj zid, kao što čarobnjaci stoje pred gledateljima iza ograde, preko koje pokazuju svoje sljeparije.

- Predočujem si.

- Predoči si uz taj zid ljude, koji nose svakakve sprave, što iznad zida izviruju, kipove, druge životinje kamene, drvene i svakojako izrađene; i kako je prirodno, da jedni nositelji govore a drugi šute.

- Čudnu sliku veliš i čudne sužnjeve.

- Nalik na nas! Jer misliš li najprije, da bi sužnji od sebe samih i jedan od drugoga što drugo vidjeli osim sjenâ, što bi od ognja padale na stijenu pećine pred njima?

- Ta kako, ako bi prisiljeni bili cijeli život držati glavu nepomično?

- A što bi vidjeli od predmeta, koji bi se mimo nosili? Zar ne bi isto?

- Dašto.

- Ako bi dakle mogli među sobom razgovarati, misliš da sjene, koje bi vidjeli, ne bi običavali zvati jednako kao i prave predmete?

- Bez sumnje.

- Što dalje, ako bi u tamnici od suprotne strane odjekivalo, kad bi koji od prolaznikâ progovorio, misliš da bi oni držali kako netko drugi govori, a ne sjena, koja bi mimo prolazila?

- Zeusa mi, ne mislim.

- Sasvim bi dakle takvi ljudi držali, da ništa drugo nije istina nego sjene predmetâ?

- Veoma nužno.

- Gledaj dakle, što bi im se dogodilo, kad bi se toga izbavili, odbacili okove i izliječili ludosti, ako bi im se prirodno ovako to događalo. Kad bi koji bio odvezen i prisiljen iznenada ustati, okretati vrat, stupati i gledati gore prema svjetlu, osjećao bi kod svega toga bol, i radi blistanja svjetla ne bi mogao spoznati ono, od čega je do tada vidio sjenu – Što bi, misliš, rekao, ako bi mu tko govorio, da je tada gledao tlapnje, a sad da bolje vidi, budući da je nešto bliže bitku i okrenut prema predmetima, u kojima je više bitka, i ako bi mu onda sve, što bi mimo prolazilo, pokazivao i pitanjima silio da odgovara što je? Misliš, da ne bi bio u zabuni i mislio, da je istinitije ono što je do tada vidio, nego ono što mu se sada pokazuje?

- Dakako.

- Što ne, i ako bi ga se sililo, da gleda u samo svjetlo, boljele bi ga oči, bježao bi i okretao se prema onome, što može gledati, i mislio bi da je to zaista jasnije od onoga, što bi mu se pokazivalo?

- Da, tako.

- A ako bi ga vukao tko silom odanle neravnim i strmim uzlaskom i ne bi pustio prije nego bi ga izvukao do sunčanoga svjetla, zar se ne bi kod tog namučio i ljutio, što ga se vuče, i kad bi već došao na svjetlo, zabliještenim očima ne bi mogao vidjeti ništa od onoga, čemu sada velimo, da je istinito?

- Ta ne bi, kad bi to bilo iznenada.

- Dakle bi mu, mislim, trebalo priučiti se, ako bi htio vidjeti predmete gore. I najprije bi najlakše opažao sjene, zatim u vodi slike ljudske i ostale, poslije pak same predmete. Iza toga bi lakše promotrio noću stvari na nebo i samo nebo, pogledajući u svjetlo zvijezdâ i mjeseca, nego li danju sunce i sunčano svjetlo.

- Kako ne!

- Napokon bi dakle, mislim, mogao vidjeti i ogledati sunce, kakvo je, ne slike njegove u vodi i na tuđem mjestu, nego sunce samo po sebi i na svojem mjestu u punoj stvarnosti.

- Nužno.

- I zatim bi već o njemu zaključivao, da ono daje godišta i godine, da sve upravlja na vidljivom svijetu i da je na neki način uzrok svemu onome, što je vidljivo.

- Očito bi poslije onoga na to došao.

- Što onda, kad bi se sjećao staroga stana, mudrosti ondje i tadašnjih supatnika, misliš, da ne bi sebe držao sretnim radi te promjene, a one žalio?

- I te kako.

- A ako je tamo imao kakve časti i pohvale od drugih i počasti onaj koji je najoštrije vidio sjene, koje su mimo prolazile, i koji je najbolje pamtio, što je običavalo prolaziti prije, kasnije i zajedno, te bi onda iz toga najvrsnije pogađao ono što će se dogoditi, misliš, da bi željan bio toga i zavidan radi časti i vlasti među onima? Ili bi mu se dogodilo prema Homerovim riječima, te bi živo volio “kao težâk služiti drugome čovjeku siromašnu“ i bilo štogod radije podnio, nego da bi onako morao misliti i živjeti?

- Ja mislim tako, volio bih sve podnositi nego onako živjeti.

- I ovo dakle uzmi na um. Ako bi takav opet sišao i na isto mjesto sjedao, zar mu ne bi oči bile pune mraka, došavši iznenada sa sunca?

- I te kako.

- A ako bi mu onda opet trebalo prepirući se s onim vječnim sužnjevima prosuđivati sjene, dok je još zabliješten, prije nego se oči ustale – a to vrijeme ne bi bilo baš kratko – zar mu se ne bi ismijali, i zar se ne bi o njemu govorilo, da se gore uspeo samo zato, da se vrati s pokvarenim očima, te da nije vrijedno ni kušati gore ići? I ako kako mogli dobiti u ruke onoga, koji bi ih htio otkivati i gore voditi, zar ga ne bi i ubili?

- Zaista bi.

- Dakle, mili Glaukone – rekoh ja – tu cijelu sliku treba nadovezati na pređašnje prikazivanje pa uspoređivati svijet, što se preko vida ukazuje, sa stanom u tamnici; svjetlo ognja u njoj s djelovanjem sunca; a ako uspon gore i gledanje predmetâ tamo gore uzimaš kao izlazak duše u misaoni kraj, ne ćeš promašiti ono čemu se nadam, kad već to želiš čuti, a bog zna, je li moje mišljenje upravo istinito. Meni se dakle kao ispravno čini, da je u svijetu spoznaja ideje dobra zadnja i da je se jedva može vidjeti. Ali kad se ugleda, treba zaključivati, da je ona uzrok svemu što je ispravno i lijepo u svijetu; u vidljivom svijetu rađa svijetlo i gospodara njegova, a u misaonom svijetu sama kao gospodar daje istinu i um; zatim mi se čini, da nju treba vidjeti onaj, koji želi razumno raditi, bilo u posebničkom bilo u javnom životu.

- Mislim i ja, dakako kako već mogu.

- Hajde dakle, pomisli i ovo, te se ne začudi, što oni, koji ovamo dođu, ne će brinuti se za ljudske poslove, nego njihove duše uvijek teže boraviti gore; ta ako je prirodno, ako želimo da to bude prema prije spomenutoj slici.

- Zaista prirodno.

- Što dalje; misliš, da je nekako čudno, ako se tko od božanskog gledanja svrati na ljudska zla, te se pri tom drži nespretno i čini vrlo smiješan, budući da su mu oči još zabliještene, pa prije nego se dovoljno priučio na sadašnji mrak, već je bio prisiljen na sudovima ili gdje drugdje prepirati se o sjenama pravednosti i o likovima, kojih su to sjene, te se boriti o tome protiv shvaćanja onih, koji same pravednosti nikada vidjeli nisu?

- Nije nikako čudno.

- Ali, ako bi tko imao pameti, sjećao bi se, da oči dvojako i iz dva uzroka imadu smetnje; kad prelaze iz svjetla u mrak i iz mraka u svjetlo. A ako bi mislio; da se to isto događa duši, ne bi se nerazumno smijao, ako bi koju dušu vidio smetenu i nesposobnu nešto vidjeti, nego bi razmotrio, je li zbunjena zato što se još nije navikla na tamu, budući da je došla iz svjetlijeg života, ili je došla iz veće neukosti u svjetliji kraj te se napunila jasnijega sjaja. I tako bi istom jednu dušu radi udesa i života nazvao sretnom, a drugu bi požalio, i ako joj se htio smijati, manje bi mu smijeh bio smiješan nego kod one duše, koja je došla odozgo iz svjetla.

- Veoma točno govoriš.

- Treba nam dakle, ako je to istina, pomisliti o tom da odgoj nije takav, kakav kažu neki učitelji da jest. A kažu, da u duši nema znanja, a oni ga usađuju kao da u slijepe oči meću vid.

- Ta kažu zaista.

- A sadašnje razmatranje pokazuje da se ta moć, kao i sredstvo kojim svatko uči, nalazi u svačijoj duši. Ali ako se oko ne bi moglo drukčije nego s cijelim tijelom okretati prema svjetlu iz mraka, tako se upravo mora ta moć okretati s cijelom dušom iz područja postojanja, dok ne postane sposobna gledati i uzdići se do bitka i najsvjetlije točke bitka, a to je, velimo dobrota. Zar ne?

- Da.

- Upravo dakle za tu svrhu bio bi odgoj neka vrsta umijeća obrtanja, naime, kako će se tko najlakše i najuspješnije okrenuti, ne da mu se usadi vid, nego kad ga već ima te samo nije pravo okrenut i ne gleda kamo treba, da ga se na to navede.

- Ta čini mi se.
Preuzeto iz: Platon (2001) Država, Zagreb: Naklada Jurčić, preveo: Martin Kuzmić
Pitanja:

1. Koji su stupnjevi spoznaje u Platonovoj spilji?

2. Što je za Platona prava stvarnost koju spoznajemo?

Aristotel

Metafizika I.1-2

1.

Svi ljudi po prirodi teže znanju. Potvrda za to jest ljubav prema osjetilima; naime, i neovisno o njihovoj upotrebi, ona se vole zbog njih samih, a najviše od svih osjetilo vida. Naime, gledanje izabiremo takoreći radije od svega drugog, ne samo kako bismo nešto činili nego i u slučajevima kada nemamo namjeru ništa činiti. Razlog za to jest činjenica što od svih osjetila osjetilo vida najviše dovodi do spoznaje te čini bjelodanim mnoge razlike.

Životinje se dakle po prirodi rađaju posjedujući opažanje, i iz opažanja kod nekih životinja nastaje pamćenje, dok kod drugih ne nastaje pamćenje. Zbog toga su one prve pametnije i lakše uče nego one koje ne mogu pamtiti; one pak koje ne mogu čuti zvukove, te su pametne ali ne mogu učiti (primjerice pčela i neka druga takva životinjska vrsta), dok uče one koje uz pamćenje imaju i to osjetilo.

Druge životinje žive na osnovi predodžaba i pamćenjâ, a iskustvo im pripada u maloj mjeri; ljudski pak rod živi i na osnovi umijeća i rasuđivanja. Naime, kod ljudi iz pamćenja nastaje iskustvo: mnoga pamćenja iste stvari dovode do sposobnosti za jedno iskustvo. A čini se da je iskustvo gotovo jednako znanju i umijeću; no znanje i umijeće zapravo se kod ljudi pojavljuju na osnovi iskustva. Naime, iskustvo je stvorilo umijeće, kako kaže Polus, a neiskustvo slučaj. I ima pravo. Umijeće nastaje kad iz mnogih misli koje pripadaju iskustvu nastane jedno opće vjerovanje o sličnim stvarima. Naime, imati vjerovanje da je Kaliji oboljelom od te i te bolesti pomoglo to i to, a isto tako i Sokratu te mnogima pojedinačno, to je stvar iskustva; imati pak vjerovanje da je pomoglo svima koji su takvi i takvi, određenima kao jedna vrsta, oboljelima od te i te bolesti, primjerice flegmatičnima, žučljivima ili onima u groznici, to je stvar umijeća.

Što se tiče djelovanja, čini se da se iskustvo ni po čemu ne razlikuje od umijeća; štoviše, vidimo da su oni koji posjeduju iskustvo uspješniji od onih koji ne posjeduju iskustvo, ali posjeduju objašnjenje (razlog je tome činjenica da je iskustvo spoznaja pojedinačnostî, a djelovanja i nastanci u cijelosti se tiču onoga što je pojedinačno; naime, liječnik ne liječi čovjeka, osim u akcidentalnom smislu, nego liječi Kaliju, Sokrata ili koga drugog koji se tako zove, a koji je akcidentalno i čovjek. Dakle, ako se posjeduje objašnjenje, ali se nema iskustvo, i ako se poznaje ono opće, ali ne i ono pojedinačno u njemu, često će se griješiti u liječenju; ta ono što treba liječiti jest ono pojedinačno). Ipak, mislimo da znanje i umješnost više pripadaju umijeću nego iskustvu, te vjerujemo da su oni koji posjeduju umijeće mudriji od onih koji posjeduju iskustvo, budući da u svim slučajevima mudrost radije slijedi na osnovi znanja. To je zato što jedni poznaju uzrok, a drugi ne. Naime, oni koji posjeduju iskustvo znaju da nešto jest, ali ne znaju zašto nešto jest, dok oni koji posjeduju umijeće poznaju i uzrok. Zbog toga u pojedinom području i više cijenimo nadzornike nego manualne radnike te smatramo da oni znaju više i da su mudriji, i to zato što znaju uzroke onoga što se čini (manualni radnici, kao i neke nežive stvari, čine, ali čine a da ne znaju da čine, kao što i vatra grije, samo što nežive stvari svaku od stvari koje čine po prirodi, dok manualni radnici čine po navici). Stoga nadzornici nisu mudriji zato što mogu djelovati, nego zato što posjeduju objašnjenje i uzroke. Općenito, oznaka onoga tko zna i onoga tko ne zna jest to što je onaj tko zna sposoban poučavati, i zbog toga smatramo da je umijeće više znanje nego što je to iskustvo.

Nadalje, ni za jedno od osjetila ne smatramo da je mudrost, iako o njima ovisi spoznaja pojedinačnih stvari. No osjetila nam ni o čemu ne kažu zbog čega je nešto, primjerice ne kažu nam zbog čega je vatra vruća, nego nam kažu samo to da jest vruća. Stoga su se vjerojatno onome tko je pronašao neko umijeće mimo zajedničkih osjetila ljudi divili ne samo zato što je nešto od onoga što je pronašao bilo korisno, nego su mu se divili i kao mudrome i kao onome tko se ističe nad ostalima. No kako se otkrivalo više umijeća, od kojih su jedna bila za životne potrebe a druga za zabavu, pronalazači ovih potonjih umijeća uvijek su se smatrali mudrijima od pronalazača onih prvih, i to zato što njihovo znanje nije bilo usmjereno na neku korist. Kada su već sva takva umijeća bila uspostavljena, pronađene su znanosti koje nisu usmjerene na ugodu a niti na životne potrebe, i to najprije na onim mjestima gdje je bila dostupna dokolica. Zbog toga su matematička umijeća nastala prvo u Egiptu, jer je svećeničkom staležu tamo bila dopuštena dokolica.

U Etikama je rečeno koja je razlika između umijeća, znanja i srodnih sposobnosti. Ono radi čega sada raspravljamo jest činjenica da svi pretpostavljaju da se ono što se naziva mudrošću odnosi na prve uzroke i principe. Dakle, kao što je ranije rečeno, onaj koji posjeduje iskustvo čini se mudrijim od onoga tko posjeduje bilo koje osjetilo, onaj tko posjeduje umijeće čini se mudrijim od onih koji posjeduju iskustvo, nadzornik se čini mudrijim od manualnog radnika, a teoretske znanosti od proizvodnih. Jasno je dakle da je mudrost znanje o nekim principima i uzrocima.

2.

Budući da istražujemo to znanje, valja ispitati kakvih uzroka i kakvih principa je mudrost znanje. Uzmu li se vjerovanja koja imamo o mudracu, to bi možda moglo postati očitije. Kao prvo, vjerujemo da mudrac zna sve, koliko je moguće, ali ne tako da posjeduje znanje o svakoj pojedinačnosti. Nadalje, vjerujemo da mudrac ima sposobnost za spoznaju teških stvari, to jest onih koje čovjeku nije lako spoznati. Naime, opažanje je svima zajedničko te je stoga lagano i nije ništa mudro. Nadalje, vjerujemo da je onaj tko je točniji i tko je sposobniji poučavati uzroke mudriji u pogledu svake vrste znanja. Od znanosti, ona koja se bira radi nje same i radi znanja više je mudrost od one koja se bira radi onoga što iz nje proizlazi. Nadređena je znanost više mudrost od podređene. Jer mudracu se ne smije naređivati, nego on mora naređivati, i ne smije on slušati drugoga, nego onaj koji je manje mudar treba slušati njega.

Dakle, takva i tolika vjerovanja imamo o mudrosti i mudracima. Među njima je i vjerovanje da znanje o svim stvarima nužno pripada onome tko najviše posjeduje znanje o onome što je opće; on naime na neki način zna sve subjekte, a te je stvari ljudima najteže spoznati, naime one koje su najviše opće; jer one su najudaljenije od osjetilâ. Najtočnije su znanosti one koje se najviše bave primarnim stvarima, a one koje ovise o manje drugih stvari točnije su od onih koje uključuju dodatke, primjerice aritmetika je točnija od geometrije. Uz to, ona znanost koja razmatra uzroke bolje se poučava, jer poučavaju oni koji navode uzroke pojedinih stvari. Spoznaja i znanje koji su radi sebe samih najviše pripadaju znanosti koja se bavi onim što je u najvišem smislu predmet znanja. Naime, onaj tko izabire znanje zbog njega samoga najviše će izabrati ono što je u najvišem stupnju znanje, a takvo je znanje ono koje se bavi onim što je u najvišem smislu predmet znanja. A u najvišem smislu predmet znanja su primarne stvari, to jest uzroci. Naime, na osnovi njih i iz njih spoznaju se druge stvari, dok se oni ne spoznaju na osnovi subjekata. Od svih je znanosti najsposobnija vladati i u višem je stupnju vladajuća od podređene ona znanost koja spoznaje radi čega treba činiti neku stvar. A to je dobro pojedine stvari i, općenito, ono najbolje u cijeloj prirodi.

Dakle, iz svega što je rečeno naziv koji istražujemo vrijedi za istu znanost. Ona mora razmatrati prve principe i uzroke; jer dobro, to jest ono radi čega je nešto, jest jedan od uzroka.

A da ta znanost nije proizvodna, to je jasno i na temelju onih koji su se prvi počeli baviti filozofijom. Naime, ljudi danas, kao i isprva, filozofirati počinju zbog čuđenja, najprije nad neobičnim stvarima oko njih, a potom, pomalo napredujući, i zbog dvojbi koje su se javljale u pogledu većih stvari, primjerice svojstava Mjeseca, Sunca i zvijezda, kao i u pogledu nastanka svega. Onaj tko je zbunjen i čudi se, taj misli da ne zna (zbog toga je i ljubitelj mita na neki način filozof; naime, mit je sastavljen iz čudesa). Stoga, ako su filozofirali zbog bijega iz neznanja, jasno je da su težili za znanošću zbog znanja, a ne radi koristi. To posvjedočuju i činjenice. Naime, takvo se znanje počelo tražiti kada su osigurane gotovo sve potrebe, kao i stvari za lagodu i zabavu. Dakle, bjelodano je da znanje ne tražimo zbog neke druge potrebe, nego, kao što tvrdimo da je slobodan čovjek onaj koji postoji radi sebe samog a ne radi nekoga drugog, tako i nju tražimo kao jedinu slobodnu znanost; jer samo ona postoji radi sebe same.

Stoga bi se i za njezino posjedovanje moglo s pravom smatrati da nije ljudsko, jer čovjekova je priroda na više načina ropska, tako da Simonid kaže: “Samo bi bog mogao imati tu čast”, dok čovjeku pristoji da traži znanje koje mu je primjereno. Ako ima nečega u onome što kažu pjesnici i ako je božanstvo po prirodi zavidno, ono bi se vjerojatno najprije pojavilo u ovome slučaju pa bi svi istaknuti bili nesretni. Ali niti je moguće da božanstvo bude zavidno, nego, prema poslovici, “Mnogo toga lažu pjesnici”, niti se neka druga znanost treba smatrati časnijom od ove. Jer ona koja je najbožanskija, ta je i najčasnija; a najbožanskijom može biti samo ova, i to u dva smisla: božanska je znanost ona koju bi ponajviše posjedovao bog, kao i ona koja se bavi božanskim predmetima. Samo je ova oboje: jer bog se svima čini uzrokom i nekom vrstom principa, a takvu bi znanost mogao posjedovati ili samo bog ili ponajprije on. Dakle, sve su znanosti nužnije od nje, ali nijedna nije bolja.

Ipak, njezino stjecanje mora na neki način dovesti do stanja koje je protivno našim izvornim istraživanjima. Naime, kao što smo kazali, svi počinju od čuđenja je li nešto takvo i takvo, kao u slučaju marioneta koje se pokreću same od sebe ili solsticija ili nesumjerljivosti promjera (jer svima koji još nisu razmotrili uzrok čini se začudnim da postoji nešto što se ne može izmjeriti najmanjom mjerom), ali treba završiti u protivnome i, kako kaže poslovica, boljem stanju, kao što je i u spomenutim slučajevima kada se nauče. Naime, geometričar se ne bi ničemu više čudio nego kad bi promjer bio sumjerljiv.

Dakle, rečeno je koja je priroda tražene znanosti i što je cilj koji treba ostvariti naše traženje i cjelokupno istraživanje.

Aristotel, Metafizika I.1-2, preveo: Filip Grgić