Epistemologija je područje filozofije koje se bavi problemima znanja. U knjizi je epistemologija, međutim, shvaćena u širem smislu od onog u kojem se epistemologija razumijeva kao puka teorija znanja

Aristotel

Metafizika IV.3
Treba raspraviti o tome je li proučavanje onoga što se u matematici naziva aksiomima i proučavanje supstancije zadaća jedne znanosti ili različitih znanosti. Jasno je da je istraživanje i tih stvari zadaća jedne znanosti, one filozofove, jer ti aksiomi pripadaju svemu što jest, a ne nekome specifičnom rodu odvojenom od ostalih. I svi se njima koriste, budući da se odnose na ono što jest s obzirom na to da ono jest, a svaki rod jest. No ljudi se njima koriste onoliko koliko im je to potrebno, to jest koliko se proteže rod na koji se odnose demonstracije. Stoga, budući da je jasno da svi aksiomi pripadaju stvarima s obzirom na to da one jesu (to je naime ono što im je zajedničko), onaj koji ono što jest ispituje s obzirom na to da ono jest treba i njih proučavati. Stoga nitko od onih koji istražuju neko pojedino područje ne pokušava reći ništa o njima, jesu li istiniti ili ne, niti geometričar niti aritmetičar, nego samo neki od fizičara, i to s pravom: naime, oni su jedini smatrali da ispituju cijelu prirodu, kao i ono što jest. No budući da postoji netko tko je iznad fizičara (ta priroda je samo jedan rod onoga što jest), njemu, koji proučava ono opće i primarnu supstanciju, pripada i ispitivanje tih aksioma. I fizika je neka vrsta mudrosti, ali nije primarna.

Jasno je, dakle, da je zadaća filozofa, to jest onoga tko proučava prirodu supstancije u cijelosti, ispitivati i principe silogizma. Onome tko je najbolje upoznat s pojedinim rodom priliči da može raspravljati o najsigurnijem principu stvari, tako da onome tko stvari proučava s obzirom na to da jesu priliči da može raspravljati o principima koji su najsigurniji od svih. A taj je filozof. Najsigurniji princip jest onaj u pogledu kojega nije moguće pogriješiti; jer takav je princip nužno najpoznatiji (naime, svi se varaju u pogledu onih stvari koje ne poznaju) i bez daljnje pretpostavke. Jer ono za što je nužno da ga shvati onaj tko razumije stvari, to nije pretpostavka. Ono pak što svatko tko nešto zna mora znati i što mora imati kada pristupi proučavanju. A jasno je da je takav princip najsigurniji.

Recimo nakon toga što je on. Naime, nemoguće je da ista stvar istodobno pripada i ne pripada istome i s obzirom na isto (kako bi se odgovorilo na logičke prigovore, tome se mogu dodati kvalifikacije). To je najpouzdanije od svih principa, jer zadovoljava spomenuto određenje. Naime, nemoguće je vjerovati da ista stvar i jest i nije, kao što je, kako neki misle, tvrdio Heraklit. Jer nije nužno da ono što netko kaže, to i vjeruje. Ako je nemoguće da istoj stvari istodobno pripadaju protivnosti (i toj propoziciji možemo dodati uobičajene kvalifikacije), a ako je mnijenje koje je protivno drugome mnijenju njemu suprotno, očito je da je nemoguće da ista osoba istodobno vjeruje da ista stvar i jest i nije; jer onaj tko bi se u pogledu toga varao, istodobno bi imao protivna mnijenja. Dakle, svi koji izvode demonstraciju svode je na ovo krajnje mnijenje, a ono je po svojoj prirodi princip i svih drugih aksioma.
Aristotel, Metafizika, IV.3, preveo: Filip Grgić
Pitanja:

1. Kako Aristotel kritizira zamisao o urođenom znanju?

2. Kako dolazimo do spoznaje prvotnih principa?

3. Zbog čega je načelo protuslovlja nužno istinito?


R. Descartes

Meditacije o prvoj filozofiji (Meditationes de prima philosophia, 1641)

II. RAZMIŠLJANJE

O naravi ljudskog duha: da je on poznatiji od tijela

Jučerašnjim razmišljanjem bačen sam u takve dvojbe da ih više ne mogu zaboraviti a ne vidim ni načina kojim bi se mogle razriješiti; nego kao da sam odjednom bačen u duboki vir, toliko sam osupnut, te niti mogu nogom dno doseći niti pak isplivati na površinu. Ipak ću se potruditi i ponovno pokušati onim istim putem kojim sam se jučer bio zaputio, odbacujući – naime – sve ono o čemu bi se i najmanje moglo dvojiti, ništa manje tako kao da bih otkrio da je u cijelosti lažno; i nastavit ću tako sve dok ne spoznam štogod sigurno ili ako pak ništa drugo, barem da spoznam zasigurno kako ništa nije sigurno. Arhimed je tražio tek jednu točku, koja bi bila čvrsta i nepomična, kako bi s mjesta pomaknuo cijelu zemlju; ovdje se velikom mogu nadati budem li otkrio i štogod najmanje koje je sigurno i neuzdrmano.

Pretpostavljam stoga da su lažne sve stvari koje vidim; vjerujem kako nikad nije postojalo ništa od onih stvari koje predočava lažljivo pamćenje; nemam nikakvih osjetila; tijelo, oblik, protežnost, gibanje i mjesto tek su utvare. Što će onda biti istinito? Možda jedino to da ništa nije sigurno.

Ali otkud znam da ništa ne postoji različito od svih stvari, tih stvari koje sad prosuđujem, ono oko čega ne može biti ni najmanje dvojbe? Ne postoji li kakav Bog – ili da ga nazovem bilo kojim drugim imenom – koji mi je usadio tê iste misli? Ali zašto da tako mislim, kad bih možda i sâm mogao biti njihovim tvorcem? Nisam li dakle barem ja sâm nešto? Ali već zanijekah da imam ikakva osjetila, ikakvo tijelo; a ipak oklijevam; ali kamo odatle? Nisam li toliko vezan tijelom i osjetilima da bez njih ne mogu biti? Ali ja sam uvjeren kako u svijetu ničega nema, nikakvog neba, nikakve zemlje, nikakvih duhova, nikakvih tijela; nema li stoga isto tako ni mene sama? Sigurno bih bio, ako bih se u to uvjerio. Ali postoji ne znam koji obmanjivač, veoma moćan i veoma lukav, koji me uvijek umješno vara. Samo, bez ikakve dvojbe ja i jesam, ako me vara; a neka vara koliko god može, ipak nikad neće postići da ne budem ništa, sve dok ja mislim da nešto jesam. Stoga, pošto se o svemu tome dobro promislilo, može se reći kako ovaj iskaz: Ja jesam, ja postojim, koliko god ga puta izrekao ili duhom poimao, nužno jest istinit.

Ja još dovoljno ne razumijevam koji sam to ja koji pak nužno jesam; stoga se odmah treba čuvati da možda nehotice štogod drugo ne uzmem mjesto sebe, te tako zastranim čak u ovoj spoznaji za koju tvrdim da je najsigurnija i najbjelodanija od svih. Stoga ću iznova razmisliti o onome što sam nekoć vjerovao da sam, prije nego što se upustih u ove misli; iz toga ću zatim odstraniti sve što se može makar i najmanje pobiti navedenim razlozima, tako te ne preostane naprosto ništa drugo nego ono što je sigurno i neuzdrmano.

Što sam dakle dosad mislio da jesam? Naravno, da sam čovjek. Ali što je čovjek? Da kažem da je razumna životinja? Neću, jer kasnije bi se možda pitalo što je životinja i što je to razumna, pa bih tako zbog jednog pitanja zapao u mnoga i teža; a i nemam toliko dokolice da bih mogao rasipati vrijeme na takve tančine. Nego ću se radije pozabaviti onime što se sámo od sebe i od naravi javljalo dosad u mojem mišljenju kad god sam razmatrao što sam. Naravno, smatrao sam prvo kako imam lice, ruke, šake cijeli onakav stroj udova, kakav se razaznaje i u mrtvaca i koji označivah imenom tijelo. Opazio sam zatim da se hranim, koračam, osjećam i spoznajem: što su postupci koje sam pripisivao duši. Ali što je ta duša, ili nisam ni razmišljao, ili sam je zamišljao nečim tanahnim, poput vjetra ili vatre ili etera, što prožima moje grublje dijelove. O samom tijelu nisam pak nimalo dvojio, nego sam mislio da odvojito poznajem njegovu narav, koju bih – prema svojem zamišljaju – da sam je pokušao opisati, ovako objasnio: pod tijelom razumijevam sve ono što se može ograničiti nekim oblikom, odrediti mjestom i tako ispuniti prostor da se iz njeg isključuje svako drugo tijelo; koje se može opaziti pogledom, dodirom, sluhom, okusom ili njuhom, isto tako i gibati na različite načine, ne samo od sebe, nego dodirom nečega drugog: jer sam sudio kako tjelesnoj naravi ne može nikako pripadati snaga da samu sebe pokreće, osjeća ili misli; dapače, čudio bih se otkrivši takve sposobnost u nekim tijelima.

Što pak sad, gdje pretpostavljam nekog obmanjivača, najmoćnijeg i – ako je dopušteno reći – zlog, koji se u svemu trudi koliko god može da me obmane? Mogu li ustvrditi kako imam i najmanje od sveg onog za što rekoh da pripada naravi tijela? Posvećujem pozornost, mislim, obrćem misli – ničega nema; zamaram se ponavljajuću uzalud isto. A što je opet s onim što sam duši pripisivao? Da se hranim ili hodam? Budući da tijela nemam, onda su to samo izmišljotine. Osjećati? Naravno, ni toga nema bez tijela, a mnoge sam stvari vidio da osjećam u snovima za koje sam poslije uvidio kako ih nisam osjećao. Misliti? Tu pronalazim: mišljenje jest; jedino se ono ne može od mene otrgnuti. Ja jesam, ja postojim, sigurno je. A koliko dugo? Naravno, toliko dugo koliko mislim; a može pak biti: prestanem li sa svakim mišljenjem, prestajem odmah i sa svim bitkom. Ne tvrdim sada ništa osim ono što je nužno istinito; ja sam stoga ukratko stvar što misli (ono misleće), to jest duh, ili duša, ili razum, ili um, što su nazivi kojih mi značenje ne bijaše poznato ranije. Ja sam dakle stvar istinita i doista postojeća; ali kakva stvar? Rekoh, koja misli.

Što još? Zamislit ću: nisam onaj sklop udova koji se naziva ljudskim tijelom; nisam ni onaj rijetki uzduh što prožima tê udove, ni vjetar, ni vatra, ni para, ni dah, ništa od onog što izmislim: pretpostavljam pak da su iste stvari ništa. Ostaje stavak: ja ipak nešto jesam. Samo, može se dogoditi da tê iste stvari, za koje pretpostavljam da nisu ništa, jer su meni nepoznate – što se tiče istine – ne budu različite od mene samog kakvim se poznavah? Ne znam, o toj stvari sad ne raspravljam: samo o onim stvarima koje su mi poznate mogu donositi sud. Spoznah da postojim; istražujem, koji sam to ja kojeg poznajem. Posve je sigurno da poznavanje istog tako točno uzeto ne ovisi od onih stvari za koje još ne spoznah da opstoje; a niti dakle od onih drugih koje maštom izmišljam. Sama ta riječ izmišljam upozorava me na moju pogrešku: jer zaista bih izmišljao, kad bih zamislio da sam štogod, jer zamišljati nije ništa drugo nego razmatrati oblik ili sliku tjelesnine. Kako pak zasigurno znam da jesam, može biti da su sve tê iste slike, i općenito sve one koje se odnose na tjelesnu narav, ništa drugo nego utvare sna. A kad se o tima razmisli, vidi se kako sam ništa manje ludo kazao govoreći: zamislit ću, kako bih odjelitije spoznao tko sam, nego da sam kazao: probudio sam se i vidim nešto istinito, ali kako još ne vidim dostatno bjelodano, trudim se ponovno zaspati, da mi snovi to isto predoče istinitije i bjelodanije. Tako spoznajem da se ništa od onih stvari koje mogu shvatiti s pomoću mašte ne odnosi na onu spoznaju koju imam o sebi, te da je potrebno najpažljivije odvratiti duh od njih, kako bih što odjelitije spoznao svoju vlastitu narav.

Ali ipak što sam ja? Stvar koja misli. Što je to? Naravno: ono što dvoji, razumijeva, tvrdi, niječe, hoće, neće, te zamišlja i osjeća.

Zaista, nije to malo ako sve meni pripada! Ali zašto ne bi pripadalo? Nisam li ja sâm onaj tko dvoji gotovo o svemu, a ipak ponešto razumijeva, koji tvrdi kako je jedno istinito, dok drugo niječe, koji želim više spoznati, ne želim se varati, mnogo stvari zamišljam i protiv svoje volje, i o mnogim stvarima razmatram kao da dolaze od osjetila? Koje od toga nije jednako istinito kao i to da ja jesam, pa makar uvijek spavao i makar se onaj koji me stvorio svim silama trudio da me obmane? Što se razlikuje od mojeg mišljenja? Što se može nazvati odvojenim od mene samoga? Jer da sam ja taj koji dvojim, koji razumijevam, koji hoću – toliko je očito da nema ničeg drugog čime bi se bjelodanije objasnilo. Ali ja sam zaista i onaj koji zamišljam; pa iako možda – kao što već pretpostavih – ni jedna zamišljevina nije istinita, ipak sama moć zamišljanja doista postoji i dio je mojeg mišljenja. Isto tako ja sam onaj koji osjećam ili onaj koji osjetilima prima tjelesnine: naime, svjetlost vidim, čujem buku, osjećam toplinu. A i tê stvari da su lažne, jer zapravo sanjam. Ali zaista mi se vidi da vidim, da čujem, da se zagrijavam. To ne može biti lažno; to je ono što se u mene primjereno naziva osjećati, ono što točno uzeto nije ništa drugo do misliti.

Od tih stvari zaista nekako bolje počinjem doznavati tko sam; pa ipak mi se još uvijek čini – a od tê se misli ne mogu suzdržati – da se tjelesnine, kojih se slike obrazuju mišljenjem i koje osjetila pronalaze, mogu odjelitije spoznati od ne-znam-kojeg dijela mene koji ne potpada pod maštu: ma koliko zaista bilo čudnovato, da one stvari koje smatram dvojbenim, nepoznatim, udaljenim od sebe, odjelitije shvaćam od onog što je istinito, što je spoznato, jednom riječi od sebe samog. Ali vidim što je posrijedi: mojem duhu godi lutati, još se nije naviknuo držati unutar granica istine. Nego mu još jednom popustimo uzde, tako te se – kad mu ih malo poslije ponovno pritegnemo – dadne lakše voditi.

Razmotrimo one stvari za koje se općenito smatra da se najodjelitije shvaćaju: naime, tijela koja dotičemo, koja vidimo; ne tijela uopće, jer ti općeniti opažaji obično su veoma zbrkani, nego jedno posebno. Uzmimo – primjera radi – ovaj vosak: nedavno je izvađen iz saća, još nije izgubio sav okus svojeg meda, još zadržava nešto od mirisa cvjetova s kojih je pelud skupljen; očiti su njegova boja, oblik, veličina; čvrst je, hladan je, lako se dira, i udariš li ga prstom, pušta zvuk; pri njemu je dakle nazočno sve ono što se čini potrebnim da bi se što odjelitije moglo spoznati neko tijelo. Ali, gle, dok ovo govorim, primiče se ognju; nestaju ostaci okusa, ishlapljuje miris, mijenja boja, iščezava oblik, veličina raste, on postaje tekućim, biva vruć, jedva ga možeš dotaknuti, i ako ga udariš, ne ispušta zvuka. Ostaje li to još isti vosak? Treba priznati da ostaje; nitko to ne poriče i nitko drugačije ne misli. Što je onda bilo u njemu što se tako odjelito shvaćalo? Svakako ništa od onih stvari koje sam dosegao osjetilima; jer što god je bilo došlo pod okusom, njuhom, vidom, dodirom ili sluhom – ono se izmijenilo: ostaje vosak.

Možda bijaše ono što sad mislim: naime da taj isti vosak ne bijaše ona slatkoća meda, ni miris cvijeća, ni bjeloća, ni oblik, ni zvuk, nego tijelo što mi se malo prije učinilo jednih oblika, a sad drugih. Ali, točno uzeto, što je to što tako zamišljam? Priđimo pozorno, pa – odstranivši one stvari koje ne pripadaju vosku – pogledajmo što preostaje: zaista ništa nego nešto protegnuto, savitljivo, promjenljivo. Što je uistinu to savitljivo, promjenljivo? Je li ovo što zamišljam kako se ovaj vosak može okrenuti iz okruglog lika u četvrtasti, ili iz ovoga u trokutasti? To nikako; budući ga smatram sposobnim poprimiti bezbroj takvih promjena, i takav bezbroj ne bih mogao ni maštom obuhvatiti, stoga se shvaćanje o njemu ne može ni postići sposobnošću mašte. A što je ono protegnuto? Nije li nepoznata i sama njegova protežnost? U tekućeg voska postaje veća, još veća kod vrelog, te to veća što je toplina veća; i nikad neću točno prosuditi što je vosak, ne budem li mislio da on prema protežnosti može poprimiti više mijena nego što bih ja ikad mogao zamisliti. Preostaje stoga da dopustim kako ja ne shvaćam maštom što je taj vosak, nego samim duhom; kažem to o pojedinačnom vosku, jer je o vosku uopće još jasnije. Koji je zapravo onaj vosak koji spoznajem samo duhom? Zaista isti onaj koji gledam, koji dotičem, koji zamišljam, isti onaj dakle o kojem sam od početka mislio da jest. Ali, valja primijetiti, on nije spoznat ni gledanjem, ni diranjem, ni zamišljajem – niti ikad bijaše, iako se tako prije činilo – nego samo uvidom duha, koji može biti nesavršen i zbrkan, kakav prije bijaše, ili jasan i odjelit, kakav je sad, već prema tomu posvećujem li manje ili više pozornosti onim stvarima od kojih se sastoji.

Ponekad me zaista zapanji koliko je moj sluh sklon pogreškama; kad o tome razmislim šutke u sebi, zbunjuju me i same riječi, i gotovo me obmanjuje sâm govorni običaj. Kažemo da vidimo vosak sâm, ako je prisutan, a ne da sudimo da je to on po boji ili po obliku. Otud bih odmah zaključio: vosak se dakle spoznaje očinjim vidom, a ne samo uvidom duha; da slučajno nisam s prozora promatrao ljude gdje prolaze ulicom i za koje – ništa manje uobičajeno nego za vosak – kažem kako ih vidim. Ali što ja vidim osim klobuka i odijela pod kojima se mogu kriti i samogibala? Ali ipak sudim da su to ljudi. I tako ono za što mišljah da vidim očima, shvaćam tek sposobnošću prosudbe koja je u mojem duhu.

Ali onaj tko teži spoznaji što je iznad svjetine, morao bi se stidjeti što potkrepljuje dvojbu oblicima govora koje je iznašla svjetina; i nastavimo odmah, razmatrajući da li sam savršenije i bjelodanije opazio što je vosak kad ga prvi put spazih i kad povjerovah kako sam ga spoznao samim izvanjskim osjetilom, ili barem zajedničkim osjetilom – kako kažu – to jest zamišljajnom moći, ili pak bolje sad, pošto sam pozornije istražio kako što je on tako i kojim načinom se spoznaje? Sigurno, bilo bi neprikladno dvojiti o toj stvari; jer što bijaše odjelito u prvom opažaju? Što koje ne bi mogla imati bilo koja životinja? Ali kad vosak odijelim od izvanjskih oblika i promatram ga golog, kao da mu je oduzeta odjeća, onda ga zaista – ma kako dosad mogla biti pogreška u mojem sudu – ne mogu shvatiti bez ljudskog duha.

Ali što da kažem o samom tome duhu, ili o sebi samom? Dosad, naime, nisam dopuštao da u meni postoji išta drugo osim duha. Koji je to – kažem – ja koji vosak može tako odjelito shvatiti? Spoznajem li i sebe samog ne samo istinitije i sigurnije nego i odjelitije i bjelodanije? Jer, ako sudim kako vosak opstoji po onom što vidim, onda sigurno još bjelodanije proizlazi da i ja sâm opstojim po samom tomu što to vidim. Moguće je doduše da ovo što vidim ne bude doista vosak; moguće je i da nemam očiju kojima se štogod vidi; ali nikako ne može biti kad vidim ili, što još ne razlikujem, kad mislim da vidim, da ja sâm koji mislim ne budem nešto. Sličnim razlogom, ako sudim da vosak jest, po tomu što ga dotičem, opet proizlazi isto, naime da ja jesam. Ako opet po onome što zamišljam – ili po nekom drugom uzroku – izlazi posve isto. A to isto što primjećujem o vosku može se primijeniti na sve ostale stvari koje se nalaze izvan mene. Dapače, ako se shvaćanje voska čini odjelitijim nakon što o njemu doznah ne samo vidom ili dodirom nego i po mnogim razlozima, koliko se više mora dopustiti da sad odjelitije spoznajem samog sebe, kad ni jedan od razloga koji mogu poslužiti spoznaji voska, ili bilo kojeg drugog tijela, ne može a da još bolje ne dokaže narav mojeg duha! Ali postoje još i mnoge druge stvari u samom duhu, s pomoću kojih se može jasnije doći do spoznaje o njemu, da ove – koje njoj pritječu iz tijela – jedva da je vrijedno nabrajati.

I tako svojom voljom sam se vratio onamo kamo sam htio; jer sad kad sam doznao da spoznajem tijela ne zapravo osjetilima, ili sposobnošću mašte, nego samo razumom, niti pak bilo što ih dotičemo ili gledamo, nego samo tako što ih razumijevamo – jasno spoznajem kako od svojeg duha ne mogu ništa spoznati lakše ili bjelodanije. Ali, jer se tako brzo ne može odbaciti navika starog mnijenja, zgodnije je da se ovdje zaustavim kako bi se – nastavkom razmišljanja – ova nova spoznaja mogla dublje usjeći u moje pamćenje.
Preuzeto iz: Ladan, T. (ur.), (1993) René Descartes: Metafizičke meditacije, Zagreb: Demetra, 2. meditacija, preveo: Tomislav Ladan
Pitanja:

1.Što je za Descartesa Arhimedova točka?

2. Zašto je sud „Mislim, dakle postojim“ sigurna i neupitna istina?

3. Kako Descartes objašnjava da je spoznaja tijela (primjerice, voska) razumska, a ne osjetilna?
John Locke

Ogled o ljudskom razumu (An Essay concerning Human Understanding, 1690)
1. Da dokažemo kako nijedno znanje nije urođeno, dovoljno je pokazati kako ga stječemo

Među nekim ljudima vlada utvrđeno mnijenje da u razumu postoje izvjesna urođena načela, primarni pojmovi, koinai ennoiai nalik znakovima, utisnuti u čovjekov um, koje duša prima u svom prvobitnom bitku i donosi ih sobom na svijet. Da bi se čitaoci bez predrasuda uvjerili u lažnost te pretpostavke, dovoljno bi bilo pokazati (kao što se nadam da ću učiniti u nastavku ove rasprave) da ljudi, koristeći se samo svojim prirodnim sposobnostima, mogu bez pomoći bilo kakvih urođenih utisaka steći sva znanja koja posjeduju, te da mogu postići izvjesnost bez bilo kakvih prvobitnih pojmova ili načela. Jer, zamišljam da bi svatko lako potvrdio da bi bilo drsko pretpostaviti da su ideje boja urođene stvoru kojeg je Bog obdario vidom i sposobnošću da ih očima primi od vanjskih predmeta; ne bi bilo manje nerazumno ni pripisati brojne istine prirodnim utiscima i urođenim znakovima, dok možemo u sebi zamijetiti sposobnosti pomoću kojih stječemo lako i izvjesno znanje tih istina, baš kao da su bile izvorno utisnute u naš um.

No, budući da čovjeku nije bez prijekora dopušteno da slijedi vlastite misli u potrazi za istinom, ukoliko ga one imalo skreću s uhodane staze, navest ću razloge koji su me naveli da posumnjam u istinitost tog mnijenja, izgovarajući se na taj način za grešku koju ću možda počiniti, a koju ostavljam na razmatranje onima koji su, poput mene, spremni prigrliti istinu kad god na nju naiđu.
2. Znamenit dokaz općeg pristajanja

Ništa se češće ne uzima zdravo za gotovo no to da ima izvjesnih spekulativnih i praktičnih načela (jer govori se o obima) o kojima postoji sveopće slaganje cijelog čovječanstva i koja stoga, kako se tvrdi, moraju nužno predstavljati trajne utiske koje ljudske duše primaju u svom prvotnom bitku, donoseći ih sobom na svijet, jednako nužno i zbiljski kao što sobom donose bilo koju od sebi svojstvenih sposobnosti.

3. Sveopće slaganje ne dokazuje da je bilo što urođeno

Taj dokaz, temeljen na sveopćem slaganju, krije u sebi tu nevolju što, čak i kad bi doista bilo istinito da se cijelo čovječanstvo slaže glede nekih istina, to još uvijek ne bi dokazivalo njihovu urođenost ako bi se mogao pokazati neki drugi način na koji ljudi dolaze do sveopćeg slaganja u stvarima uz koje pristaju, što vjerujem da je moguće učiniti.

4. «Što jest, jest» i «nemoguće je da ista stvar jest i nije» nisu sveopće prihvaćena načela

Međutim, što je još gore, dokaz sveopćeg slaganja koji se koristi da bi se njime dokazala urođena načela čini mi se upravo dokazom da ona ne postoje, jer – nema takvih načela uz koja bi pristajalo cijelo čovječanstvo. Počet ću sa spekulativnim i iznijeti kao primjer ona veličajna načela dokaza «što jest, jest» i «nemoguće je da ista stvar jest i nije», načela koja bi, prema mom mišljenju, ponajviše zaslužila da se proglase urođenima. Ta načela do te mjere slove kao sveopće prihvaćene maksime da će, bez sumnje, izgledati čudno da ih itko dovodi u pitanje. No, ja si ipak uzimam slobodu kazati da su i ti stavovi daleko od toga da budu općeprihvaćeni, jer postoji velik dio čovječanstva kojemu oni nisu poznati.

5. Nisu prirodno utisnuta u um jer nisu poznata djeci, idiotima, itd.

Jer, prvo, očigledno je da ni sva djeca, niti idioti, nemaju ni najmanje pojma, ni primisli o njima; a taj nedostatak dovoljan je da poništi sveopće pristajanje koje nužno mora pratiti sve urođene istine: meni se čini ravnim proturječju reći da postoje istine utisnute u dušu koje ona ne zamjećuje, niti razumije; ako utiskivanje išta označava, onda znači to da izvjesne istine bivaju zamijećene. Jer, utisnuti nešto u um, a da on to ne zamijeti, izgleda mi jedva shvatljivo. Ako, dakle, djeca i idioti imaju dušu i um s takvim utiscima, oni ih neizbježno moraju zamijetiti, te nužno moraju znati te istine i pristati uz njih; jer, ako to nije slučaj, očigledno je da takvih utisaka nema. Jer, ako se ne radi o prirodno utisnutim pojmovima, kako bi takvi mogli biti urođeni, a ako se radi o utisnutim pojmovima, kako bi oni mogli biti nepoznati? Reći da je neki pojam utisnut u um te istodobno tvrditi da um o njemu ništa ne zna, da ga još nije primijetio, znači poništiti taj utisak. Ni o jednom stavu ne možemo reći da je u umu, ali da ga um još nije spoznao, da ga još nije osvijestio. Jer, kad bismo to mogli, onda bismo o svim istinitim stavovima uz koje bi um ikada mogao pristati mogli s jednakim razlogom reći da su u njega utisnuti; jer, kad bismo o bilo kojem stavu koji um još ne poznaje mogli reći da je u njemu, to bi bilo samo zbog toga što bi ga on bio u stanju spoznati, a to je slučaj i sa svim istinama koje će um ikada spoznati. Štoviše, tako bi u um mogle biti utisnute istine koje on nikad nije spoznao, niti će spoznati; jer čovjek može živjeti dugo i konačno umrijeti ne spoznavši mnoge istine koje je njegov um bio kadar spoznati, i to s izvjesnošću. Stoga, da je sposobnost spoznavanja prirodni utisak o kojem se spori, po tom bi tumačenju sve istine koje čovjek ikada spoznaje, bile urođene. Jedini je doprinos tog značajnog zaključka neprikladan način izražavanja koji, težeći tvrditi suprotno, ne kazuje ništa različito od onih koji niječu urođena načela. Jer nitko, mislim, nije nikada poricao da je um kadar spoznati brojne istine. Sposobnost je, kažu, urođena; znanje je stečeno. No čemu onda ta borba oko izvjesnih urođenih maksima? Ako istine mogu biti utisnute u razum, a da ne budu zamijećene, ne vidim kakve bi razlike moglo biti između istina koje je um kadar spoznati i njihovih izvornika: sve moraju biti ili urođene, ili usput stečene; uzalud čovjek nastoji da ih razlikuje. Stoga onaj tko govori o urođenim pojmovima u umu, ne može (ukoliko misli na bilo koju posebnu vrst istina) podrazumijevati takve istine koje bi bile u razumu, a koje on nikada nije zamijetio, o kojima ništa ne zna. Jer ako se te riječi (biti u razumu) i na što odnose, one znače biti razumljen, pa tako biti u razumu, a ne biti razumljen, biti u umu i nikada ne biti zamijećen, isto je kao reći da nešto jest i nije u umu ili razumu. Ako su dakle ta dva stava «što god jest, jest» i «nemoguće je da ista stvar jest i nije» po prirodi utisnuta, djeca bi ih trebala znati; malodobni, i svi koji imaju dušu, nužno ih moraju imati u razumu, znati njihovu istinitost i prihvatiti je.
6. Da ih ljudi spoznaju kad se počnu služiti razborom i odgovor na to

Da bi se izbjegao takav zaključak, obično se odgovara da će ih svi ljudi spoznati i prihvatiti čim se počnu služiti razborom, što se smatra dovoljnim dokazom njihove urođenosti. Na to odgovaram:

7. Sumnjivi izrazi koji jedva da imaju ikakvo značenje prolaze kao jasni razlozi kod onih koji si, zadojeni predrasudom, ne daju truda da ispitaju čak ni ono što sami govore. Jer, ukoliko na dopustiv način primijenimo taj odgovor na našu sadašnju namjeru, on mora značiti jedno od dvoga: ili da ti, navodno urođeni, zapisi bivaju spoznati i zamijećeni čim se ljudi počnu koristiti razborom, ili, u protivnom, da ljudima uporaba i vježbanje njihova razbora pomaže da otkriju ta načela, sigurno doprinoseći njihovoj spoznaji.
8. Kad bi se otkrivala razborom, to ne bi dokazivalo njihovu urođenost

Ako se podrazumijeva da ljudi, koristeći se razborom, mogu otkriti ta načela i da je to dovoljno da se dokaže njihova urođenost, iz takvog načina raspravljanja proizlazi da su prirodno utisnute u naš um sve one istine koje nam razbor s izvjesnošću otkriva i navodi nas na to da ih nepokolebivo prihvatimo. Sveopći pristanak, naime, koji se smatra njihovom značajkom ne znači više no da smo, koristeći se razborom, u stanju da steknemo njihovu izvjesnu spoznaju i da ih prihvatimo. U tom slučaju neće biti nikakve razlike između maksima matematičara i teorema koje su iz tih maksima izveli: svi se oni podjednako smatraju urođenima, budući da svi predstavljaju otkrića proizašla iz korištenja razborom, istine koje će racionalni stvor moći s izvjesnošću spoznati, samo ako svoje misli bude upravljao na ispravan način tim putem.

(...)

10. Možda će netko ovdje reći da matematičke dokaze i druge istine koje nisu urođene ne prihvaćamo čim nam ih netko spomene, po čemu se one razlikuju od maksima i drugih urođenih istina. Uskoro ću imati prilike u više pojedinosti govoriti o pristajanju prilikom prvog spominjanja. Ovdje ću samo, i to vrlo spremno, dopustiti da su maksime i matematički dokazi u ovom različiti: da jedni potrebuju razbor, upotrebu dokaza da bi se izveli i zadobili naš pristanak, dok ćemo druge, čim ih shvatimo, prigrliti i prihvatiti bez ikakvog, pa i najmanjeg premišljanja. No dopustite mi da ujedno primijetim da se time otkriva slabost one izlike koja zahtijeva uporabu razbora za otkrivanje navedenih općih istina; jer, mora se priznati da se pri njihovom otkriću nimalo ne koristi premišljanje. No ja mislim da oni koji daju takav odgovor i nisu spremni tvrditi da je naše poznavanje maksime «da je nemoguće da ista stvar jest i nije» dedukcija našeg razbora. Time bi se, naime, poništila darežljivost prirode kojoj su, čini se, toliko skloni, jer bi se poznavanje tih načela učinilo ovisnim o radu naših misli. Jer sve premišljanje je traganje i dosjećanje koje zahtijeva trud i primjenu. Pa kako bi se onda iole smisleno moglo pretpostaviti da ono što je po prirodi utisnuto kao temelj i vodič našem razboru potrebuje razbor da bi ga se otkrilo?

(...)

12. Početak korištenja razbora nije vrijeme kad spoznajemo te maksime

Ako se pod znanjem i pristajanjem uz njih čim se počinje koristiti razbor misli da je to vrijeme kad ih um zapaža te da će djeca, čim počnu koristiti razbor, istodobno spoznati i prihvatiti te maksime, to je također lažno i lakoumno. Kao prvo, to je lažno jer očito je da te maksime nisu u umu tako rano kao uporaba razbora, pa se stoga početak uporabe razbora krivo označava kao vrijeme njihova otkrivanja. Koliko samo slučajeva uporabe razbora možemo zapaziti u djece dugo vremena prije no što spoznaju maksimu «da je nemoguće da ista stvar jest i nije»! A kolik samo broj nepismenih ljudi i divljaka proživi mnogo godina, čak i svoje racionalne dobi, nikad ne pomislivši na to ili slične opće stavove. Dopuštam da ljudi ne stječu znanje takvih općih, ili još apstraktnijih istina o kojima se smatra da su urođene sve dok se ne počnu koristiti razborom, a, dodajem, ni tada. Tomu je tako jer apstraktne ideje na koje se odnose spomenute opće maksime što se s nepravom smatraju urođenima, još nisu uobličene u umu, nego to postaju tek nakon što smo se počeli služiti razborom. One ustvari predstavljaju otkrića i činjenice do kojih smo došli istim koracima i koje smo na isti način uveli i unijeli u naš um kao i brojne druge stavove koje nitko nije bio dovoljno ekstravagantan smatrati urođenima. Nadam se da ću to razjasniti u nastavku ove rasprave. Dopuštam stoga da je nužno da se ljudi počnu služiti razborom prije no što dođu do spoznaja onih općih istina, ali poričem da je vrijeme njihova otkrivanja onaj trenutak kad se počinju služiti razborom.

13. Po tome se one ne razlikuju od drugih spoznatljivih istina

U međuvremenu možemo primijetiti da izreka kako će ljudi spoznati i prihvatiti te maksime čim se počnu služiti razborom ustvari znači samo to da one ne bivaju spoznate ni zamijećene prije uporabe razbora, a moguće je da budu prihvaćene neko vrijeme nakon toga, tijekom čovjekovog života, neizvjesno kada. To isto važi i za sve druge spoznatljive istine, pa stoga spomenute maksime nemaju nikakvu prednost niti se razlikuju od drugih po tome što bivaju spoznate čim dođe do uporabe razbora; time se dakle ne dokazuje njihova urođenost, već upravo ono tome suprotno.

14. Kad bi početak korištenja razborom i bilo vrijeme njihova otkrivanja, to još uvijek ne bi dokazivalo njihovu urođenost

Međutim, drugo, kad bi i bilo istinito da te maksime bivaju spoznate i prihvaćene upravo u vrijeme kad počinjemo koristiti svoj razbor, čak ni to ne bi dokazalo njihovu urođenost. Takav način dokazivanja u toj je mjeri lakomislen u kojoj je i sama pretpostavka lažna. Jer, po kojoj logici bi moglo izgledati da je bilo koji pojam izvorno prirodom utisnut u naš um pri njegovom ustrojstvu zato što prvi biva primijećen i prihvaćen u trenutku kad se počinje očitovati jedna sposobnost našeg uma potpuno različita djelokruga? Pa stoga, da pretpostavimo da je početak uporabe govora vrijeme kad prvi put prihvaćamo te maksime (što bi moglo biti istina ništa manje no tvrdnja da je to vrijeme kad se počinjemo služiti razborom), bio bi to podjednako dobar dokaz da su one urođene kao i kad kažemo da su urođene jer ih ljudi prihvaćaju čim se počnu koristiti razborom. Slažem se s braniteljima urođenih načela da u umu nema znanja tih općenitih i samoočevidnih maksima sve dok ne dođe do uporabe razbora, no poričem da je početak korištenja razborom točno vrijeme kad one bivaju prvi puta zamijećene te da bi se njihova urođenost moglo dokazati čak i da se to zbiva upravo u to vrijeme. Jedino što se s imalo istine može misliti stavom da ljudi prihvaćaju te maksime čim se počnu služiti razborom, samo je to da – budući da nastanak općih apstraktnih ideja i razumijevanje općih imena prati racionalnu sposobnost i razvija se zajedno s njom – djeca obično ne stječu takve opće ideje, niti nauče imena koja stoje za njih, sve dok, nakon što su duže vremena uvježbavala svoj razbor na poznatim i posebnijim idejama, ne budemo u stanju, na temelju njihova svakodnevna razgovora s drugima i njihovih radnji, prepoznati da su sposobna za racionalni razgovor. Ako pristajanje uz navedene maksime u času kad se ljudi počnu koristiti razborom može biti istinito u bilo kojem drugačijem smislu, želim da mi se to pokaže, ili barem da mi se pokaže kako bi se u tom, ili u bilo kojem drugom smislu, mogla dokazati njihova urođenost.

15. Koraci kojima um dolazi do većeg broja istina

Prvo osjetila pripuštaju posebne ideje i opremaju još praznu prostoriju, a um, postupno se upoznajući s nekima od njih, pohranjuje ih u pamćenje, nadjenuvši im imena. Kasnije, um prosljeđuje izdvajajući ih i postupno učeći upotrebu općih imena. Na taj način um postaje opremljen idejama i jezikom, sadržajima na kojima može primjenjivati svoju diskurzivnu sposobnost; a uporaba razbora postaje svakim danom vidljivija što više ima sadržaja koji zapošljavaju um. No, premda se posjedovanje općih ideja i korištenje općih imena i razbora obično razvijaju zajedno, ja ipak ne vidim kako bi to na bilo koji način dokazivalo njihovu urođenost. Priznajem, poznavanje nekih istina vrlo je rano u umu, no na način koji dokazuje da one nisu urođene. Jer, ako promotrimo, vidjet ćemo da se radi o znanju o idejama koje nisu urođene, već stečene; budući prvo o idejama koje utiskuju vanjski predmeti, s kojima se djeca najranije susreću, koji najčešće ostavljaju utisak na njihova osjetila. Kod ideja stečenih na taj način, um otkriva njihovo međusobno slaganje ili različitost, vjerojatno čim počne koristiti pamćenje, čim postaje sposoban da pohrani i zamijeti različite ideje. No, bez obzira na to zbiva li se to upravo tada, izvjesno je da um to čini puno ranije no što počinje koristiti riječi ili dolazi do onog što obično nazivamo «korištenje razborom». Jer dijete sasvim sigurno zna razliku između ideja slatkog i gorkog (tj. da slatko nije gorko) prije no što progovori, kao što kasnije (kad progovori) zna da pelin i ušećerene šljive nisu ista stvar.

16. Dijete ne zna da je tri više četiri jednako sedam prije no što je u stanju brojiti do sedam, prije no što nauči ime i ideju jednakosti; a tada, nakon objašnjenja tih riječi, on odmah prihvaća ili, bolje, zamjećuje istinitost navedenog stava. No nije tako da je ono tada spremno prihvaća zato što se radi o urođenoj istini, niti je njegov pristanak dotada izostajao zato što mu je nedostajala uporaba razbora. Istina mu se pokazuje čim su se u njegovu umu ustanovile jasne i odjelite ideje za koje stoje ta imena, pa tada ono istinitost navedenog stava zna na temelju istih razloga i istim sredstvima kao što zna da prut i trešnja nisu ista stvar…