Epistemologija je područje filozofije koje se bavi problemima znanja. U knjizi je epistemologija, međutim, shvaćena u širem smislu od onog u kojem se epistemologija razumijeva kao puka teorija znanja

Lukasiewicz, J. (2003) “O stavu protuslovlja kod Aristotela, u Aristotelova Metafizika: zbirka rasprava, ur. P. Gregorić i F. Grgić, Zagreb: Kruzak.

Politis, V. (2004) Aristotle and the Metaphysics, Londond and New York: Routledge.

Roderick, C. (1987) “The Truths of Reason”, u A Priori Knowledge, ur. Paul K. Moser, Oxford: Oxford University Press.

Shileds, C. (2003) Classical Philosophy: A Contemporary Introduction, London: Routledge.

Taylor, C. C. W. (1990) “Aristotle’s epistemology”, u Companions to Ancient Thought: 1, Epistemology, ur. Stephen Everson, Cambridge: Cambridge University Press.
Novovjekovna epistemologija:

Ayer, A. J. (1952) Language, Truth and Logic, New York: Dover Publications.

BonJour, L., (1998) In Defense of Pure Reason, Cambridge: Cambridge University Press.
Broad, C. D. (1978) Kant: An Introduction, Cambridge: Cambridge University Press.
Cottingham, J. (1988) The Rationalists, Oxford: Oxford University Press.
Cottingham, J. (ur.), (1993) The Cambridge Companion to Descartes, Cambridge: Cambridge University Press.
Guyer, P. (ur.), (1992) The Cambridge Companion to Kant, Cambridge: Cambridge University Press.
Hooker, M. (ur.), (1978) Descartes: Critical and Interpretative Essays, Baltimore: John Hopkins University Press.
Jolley, N. (1984), Leibniz and Locke: A Study of the New Essay, Oxford: Oxford University Press.
Kant, I. (1984) Kritika čistoga uma, Zagreb: Nakladni zavod Matice hrvatske.
Ladan, T. (ur.), (1993) René Descartes: Metafizičke meditacije, Zagreb: Demetra.
Moyal, G. J. D. (ur.), (1991) Rene Descartes: Critical Assessments, London: Routledge. Locke, J., An Essay concerning Human Understanding, 1969, P.H. Nidditch, Oxford, Clarendon Press. 1975.
Quine, W. V. (1951), “Two Dogmas of Empiricism“, Philosophical Review, 60: 20–43.
Recher, N. (1968), The Philosophy of Leibniz, Englewood Cliffs: Prentice-Hall.

Woolhouse, R. S. (ur.), (1993) Gottfried Wilhelm Leibniz: Critical Assessments, London: Routledge.

Remnant, P. i J. Bennett (ur.), (1981) Gottfried Wilhelm Leibniz: New essay concerning human understanding, Cambridge: Cambridge University Press.
Russell, B. (1912) The Problems of Philosophy, New York: Oxford University Press, 1997.
Schwyzer, H. (1990) The Unity of Understanding: A Study in Kantian Problems, Oxford: Clarendon Press.
Woolhouse, R. S. (1983) Locke, Brighton: Harvester.
Yolton, J. W. (1985) Locke: An Introduction, Oxford: Blackwell.
3. RAZUM I ZAKLJUČIVANJE
A. Uvod
Dok je prethodno poglavlje o urođenom znanju i apriornoj spoznaji već bilo vezano uz spoznajne sposobnosti razuma i razumske istine, ovo je poglavlje posvećeno prirodi zaključivanja kao paradigmatski razumskoj sposobnosti stvaranja novih vjerovanja. Međutim, valja napomenuti da dok je rasprava o apriornoj spoznaji (ili postojanju urođenih znanja ili istina neovisnih od iskustva) bila točka sukoba empirista i racionalista, svi prihvaćaju ulogu razuma i zaključivanja kao ključnu u stjecanju znanja.

Zaključivanje je izvođenje novog vjerovanja (konkluzije) iz nekih drugih vjerovanja (premisa). Svako zaključivanje pretpostavlja neka logička pravila prema kojima se zaključuje. Rasprava o prirodi zaključivanja rasprava je o tome jesmo li i kada opravdani vjerovati na osnovu drugih vjerovanja. Trebamo li biti svjesni logičkih pravila temeljem kojih izvodimo konkluziju iz premisa da bismo mogli u punom smislu vjerovati u izvedenu konkluziju? Je li samo logičko pravilo premisa u zaključku ili nije? Smije li poznavanje pravila biti samo dispozicijsko? Uključuje li svako zaključivanje nužno stanovite skrivene pretpostavke ili nesvjesna preduvjerenja? Koje su posljedice potvrdnog odgovora na posljednje pitanje?

Kako u antičkoj tako i novovjekovnoj epistemologiji, dominantno je stajalište o važnosti razuma i zaključivanja. Ključno je bilo pitanje koja vrsta zaključivanja donosi nove spoznaje i na koji način osigurava istinu. Međutim, u novovjekovnoj filozofiji oblikovan je i suprotan, načelno skeptički stav o mogućnosti izvođenja istinitih i opravdanih zaključaka. D. Hume je, primjerice, branio skeptički stav o zaključivanju tvrdeći da spoznavatelj ne može nikada biti opravdan vjerovati bilo što na osnovu argumenata (premisa ili drugih vjerovanja). Svako izvođenje konkluzije iz premisa je pogrešivo. Racionalno je, naime, pretpostaviti da uvijek postoji bar mala mogućnost pogreške, posebice u složenim i dugačkim dokazima. Zbog toga nikada ne bismo smjeli biti sigurni da je zaključak točan već bismo, pri svakom zaključivanju, trebali procijeniti koliko je naš stupanj sigurnosti u konkluziju usklađen s vjerojatnosti da je u izvođenju učinjena pogreška. Međutim, problem se pojavljuje u tome što je prilikom te procjene ili usklađivanja također moguće pogriješiti. To, nadalje, povlači da bi trebali procijeniti i kolika je mogućnost pogreške u našoj ranijoj procjeni mogućnosti pogreške u zaključivanju. Ovo, dakako, vodi do beskonačnog regresa, a sa svakom novom procjenom ili na svakom sljedećem stupnju smanjuje se naša sigurnost u izvorni ili prvotni zaključak. Kako je niz procjena vjerojatnosti pogreški beskonačan, sigurnost u prvotni zaključak se, prema Humeu, 'svodi na ništa'. Drugim riječima, Hume pokušava pokazati da zaključivanje, uzrokovanje naših vjerovanja nekim drugima, čak i kada se radi o uvjerljivim argumentima - nikada nije racionalno prihvatiti.

Osim ovog skeptičkog stava o opravdanosti vjerovanja utemeljenih na zaključivanju, u novovjekovnoj su se epistemologiji filozofi ipak više bavili pitanjem koja vrsta zaključivanja osigurava najviše znanja. Tradicionalno se razlikuju dvije vrste zaključivanja: deduktivno i induktivno. Međutim, možda bi bilo točnije razlikovati deduktivno, ne-deduktivno i induktivno zaključivanje. Deduktivno zaključivanje je ono u kojemu premise povlače konkluziju na način da je nemoguće da su premise istinite, a konkluzija neistinita. Ne-deduktivno zaključivanje koje se još naziva i induktivnim zaključivanjem potpunom indukcijom je zaključivanje u kojoj premise podupiru konkluziju, ali je ne povlače na način kao kod deduktivnog zaključivanja. Naime, premise podupiru konkluziju na način da ako su premise istinite, vrlo je vjerojatno (ali ne i nužno) da je konkluzija istinita. Induktivno zaključivanje je takvo u kojem je konkluzija generalizacija iz informacija sadržanih u premisama.

Obzirom na procjenu značaja ovih vrsta zaključivanja za znanje, koncipirana su i stajališta o primjerenim metodama filozofskog i znanstvenog istraživanja: deduktivnoj i induktivnoj metodi. Iako ova tema pripada području filozofije znanosti, ona je najuže vezana uz epistemološke rasprave shvaćene u širem smislu istraživanja ljudske spoznaje. Dok su empiristi - sukladno svojem načelnom stavu o spoznaji koja potječe iz osjetilne spoznaje i nastavlja se generalizacijom iz osjetilnih danosti - zagovarali induktivnu metodu, racionalisti su branili deduktivnu metodu kao jedini put istraživanja kojim se može očuvati apsolutna sigurnost znanja. Empiristima je uzor istraživanja iskustveno istraživanje, opažanje i eksperimentiranje karakteristično za prirodne znanosti, a racionalistima matematičko demonstrativno znanje. U novovjekovnom razdoblju, daleko najznačajnija filozofska diskusija vodila se o induktivnom zaključivanju.


B. O razumu i zaključivanju

3.1. Platon, Menon
Pojava Sokrata u povijesti filozofije označila je zaokret od dotadašnjih interesa ranih grčkih filozofa, koji su se primarno bavili istraživanjem prirode, prema istraživanju problema koje čine temelj zapadne filozofije. Iako je možda Sokrat ostavio najviše traga u moralnoj filozofiji, ništa manje zasluge Sokratu pripadaju i u raspravi oko problema zaključivanja.

Naime, već Aristotel prepoznaje Sokrata kao osobu koja je u filozofiju, osim rasprave o moralnim problemima, uvela dvije važne stvari: korištenje indukcije i traganje za definicijama. Sokratovo istraživanje moralnih problema očituje novu metodu istraživanja, koja u središte postavlja traganje za definicijama, odnosno traganje za onim što čini bit neke stvari. Primjerice, u Menonu Sokrat ispituje što je to vrlina, ali pri tome naglašava da u tom ispitivanju ono što njega zanima jest određivanje vrline kao vrline, a ne ispitivanje pojedinačnih primjeraka vrline, poput hrabrosti, mudrosti ili umjerenosti. Drugim riječima, Sokrat na postavljeno pitanje „Što je vrlina?“ očekuje odgovor koji će pokazati što je to što vrlinu čini vrlinom. Upravo ovaj tip pitanja „Što je X?“ postaje temelj Sokratovog analitičkog istraživanja. No, važno je obratiti pozornost na način koji je doveo do formuliranja tako važnog pitanja.

Ono što Sokrat uočava jest da u svijetu postoje različiti primjerci neke stvari, poput raznolikih i mnogobrojnih primjeraka vrline, kao što su hrabrost, mudrost, pravednost ili pobožnost. Nadalje, Sokrat uočava da, unatoč tome što su to različiti primjerci vrlina, mi ih sve zovemo istim imenom. Činjenica da ih zovemo istim imenom upućuje na to da su te stvari po nečemu slične, odnosno da imaju neku zajedničku karakteristiku po kojoj ih sve nazivamo jednim te istim imenom, vrlina. Ista stvar vrijedi i za bilo koji drugi slučaj u kojem uočavamo da određenu skupinu stvari zovemo istim imenom, primjerice, pčele. Iako se pčele međusobno razlikuju, po veličini ili po nečem drugom, uočavamo da imaju nešto zajedničko zbog čega ih nazivamo istim imenom - pčela. Dakle, ispitivanjem pojedinačnih primjeraka neke stvari, Sokrat dolazi do zaključka da sve te pojedinačne stvari dijele nešto zajedničko. Formalnije rečeno, Sokrat uočava da su pojedinačni primjerci neke stvari x takvi da: x1 je F, x2 je F, x3 je F, xn jesu F i zaključuje da mora biti tako da svi primjerci stvari x imaju nešto zajedničko - 'biti F'. Polazeći od pojedinačnih primjeraka, Sokrat je izveo univerzalni zaključak, odnosno primijenio induktivni oblik zaključivanja.

Ono što dalje postaje predmet Sokratovog interesa je rasprava o tome što znači biti određena stvar. Naime, jednom kada smo utvrdili da postoje takve mnogobrojne i raznolike stvari koje možemo nazvati istim imenom jer imaju nešto zajedničko, poput vrline ili pčela, Sokrata prelazi na istraživanje toga što znači biti određena stvar, odnosno 'biti vrlina' ili 'biti pčela'. Jedan od vrlo čestih odgovora koje Sokrat dobiva od svojih sugovornika jest puko nabrajanje primjeraka neke stvari, kao što, primjerice, Menon kaže da biti vrlina znači biti vrlina djeteta ili vrlina muškarca. No, navođenje pojedinačnih primjeraka neke stvari neće nam pomoći da odgovorimo na Sokratovo pitanje što je to 'biti neka stvar'. Ono što Sokrat traži je definicija stvari koja će nam otkriti bitnu odrednicu stvari po kojoj su sve pčele ili vrline ista stvar, odnosno ono što nam je omogućilo izvođenje općeg zaključka da postoji nešto opće kao „vrlina“ ili „pčela“.

Sokratovo traganje za definicijama bitno je utjecalo na Platona, koji iz toga razvija svoju teoriju ideja. Naime, Platon je smatrao da o tim općim imenima možemo početi razmišljati kao o nekim apstraktnim predmetima, koji postoje samostalno i nezavisno od ovih pojedinačnih primjeraka.
3.2. Aristotel, Druga Analitika
Aristotel, poput Platona, ima zamisao da znanje mora biti strogo uređeno i predstavljati sustav. Aristotelova je zamisao da znanje mora predstavljati oblik silogističkog zaključka, odnosno da znanje mora biti demonstrativno ili dokazivo. Pod tim Aristotel podrazumijeva da znanje mora biti izvedeno, odnosno da nešto može biti znanje samo ukoliko možemo dokazati, odnosno demonstrirati na koji način smo došli do nekog zaključka. Znanje, stoga, i predstavlja zaključak silogizma, a postupak izvođenja zaključka (znanja) iz prethodnih premisa predstavlja dokaz ili objašnjenje.

Kada govori o objašnjenju Aristotel se koristi izrazom uzrok, pa tako kaže da možemo reći da znamo neku stvar samo ukoliko poznajemo uzrok te stvari i ukoliko ta stvar ne može biti drugačija. Poznavati uzrok stvari znači odgovoriti na pitanje zašto je ta stvar takva i takva, odnosno ponuditi objašnjenje, dok se drugi uvjet znanja odnosi na to da znanje mora biti nužno. Ono što slijedi iz ove dvije odrednice znanja jeste da znanje mora biti demonstrativno, odnosno, takvo da ga možemo dokazati ili izvesti iz prethodnih premisa, a izvod mora pokazati da zaključak, odnosno znanje, nužno slijedi iz premisa. Jednostavno rečeno, znati da su svi kitovi toplokrvni, znači izvesti to znanje na sljedeći način:

1. 
   Svi sisavci su toplokrvni.
   
2. 
   Svi kitovi su sisavci.
   
3. 
   Dakle, znam da su svi kitovi toplokrvni.
   

Zaključak silogizma predstavlja znanje, a objašnjenje nam predstavlja vezu između pojma kit i pojma toplokrvan. Znati navesti uzrok znači pronaći treći pojam, sisavac, kojeg Aristotel u silogizmu naziva srednjim pojmom.

No, ukoliko prihvatimo ovakvu Aristotelovu zamisao da se znanje mora izvesti iz nekih prethodno poznatih premisa, a one iz nekih drugih, jasno je da u jednom trenutku postupak izvođenja mora stati. U protivnom završavamo u ili (i) beskonačnom regresu, ukoliko dopustimo da niz opravdanja ide u nedogled; ili (ii) jednostavno proizvoljno zaustavimo niz izvoda u jednom trenutku; ili (iii) smo suočeni s cirkularnošću ukoliko premise počnemo izvoditi u krug.²⁹ Aristotel je svjestan ovih prigovora svojoj zamisli znanja kao demonstrativnog sustava i stoga razmatra na koji način sačuvati takvo znanje, odnosno način na koji se može odgovoriti na ove prigovore. Na argument iz beskonačnog regresa možemo odgovoriti tako da dopustimo beskonačni regres i tvrditi da niz izvoda ne mora stati da bismo imali znanje. Drugi, možda najintuitivniji odgovor kaže da niz izvoda svakako mora stati, te stoga u jednoj točki izvoda stanemo i te premise uzimamo kao početne i tvrdimo da za njih nije niti potrebna demonstracija. Konačno, treća opcija kaže da možemo dopustiti da se premise u zaključku izvode jedna iz druge, odnosno da možemo opravdano dopustiti cirkularno izvođenje premisa u silogizmu. Govoreći modernim epistemološkim rječnikom, Aristotel zapravo razmatra tri pozicije iz teorije opravdanja: (i) infinitizam, (ii) fundacionalizam i (iii) koherentizam. Aristotel sasvim odbacuje infinitizam i koherentizam i prihvaća fundacionalističku ideju da se znanje mora temeljiti na prvotnim uzrocima ili načelima. No ono što želi tvrditi jeste da ukoliko želimo biti sigurni u istinitost silogizma, ne možemo tek tako, proizvoljno postulirati početne premise izvoda.

Stoga, Aristotel zaključuje da znanje o prvotnim načelima ne može biti demonstrativno, budući da bi to značilo da ih moramo izvesti iz nekog prethodnog znanja. Naime, prvotnim načelima ne smije ništa prethoditi. Aristotel zato tvrdi da znanje o prvotnim načelima nije demonstrativno, nego posebna vrsta znanja do koje dolazimo umom, kao posebnom mentalnom sposobnošću, odnosno nekom vrstom intuitivnog uvida. Na taj način znanje postaje aksiomatski sustav, dakle oblik silogizma, koji je utemeljen na sigurnim i istinitim prvotnim načelima. Sigurnost prvotnih načela počiva na tome da ih ne trebamo dokazivati, budući da one predstavljaju drugačiju vrstu znanja od demostrativnog, koju stječemo umom.³⁰
3.3 Fransis Bacon, Novi organon (Novum organum, 1620)
Baconovo svrstavanje među empiriste poglavito je određeno njegovim zagovaranjem induktivnog zaključivanja ili induktivne metode kao metode koja omogućuje napredak spoznaje i ovladavanje prirodom. Nova metoda ne smije biti utemeljena na deduktivnoj logici i matematici, ali niti na staroj indukciji koja se svodila na puko nabrajanje slučajeva. Bacon je bio čvrstog uvjerenja da Aristotelovo deduciranje sudova iz navodno samoevidentnih aksioma nije pravi put razvoja znanja o svijetu jer ili izlaže ono što je već sadržano u premisama i što već znamo ili nas navodi na krivi put dajući sumnjivu 'stabilnost' često nejasnim ili pogrešnim pretpostavkama. Znanstvena indukcija, utemeljena na sustavnom promatranju i eksperimentiranju, jedina je prava metoda istraživanja koja može proizvesti znanje o prirodnim zakonitostima te pokazati njihovu univerzalnost. Bacon predlaže induktivnu metodu koja je sustavna i stroga na način da se njome precizno određuju empirijske okolnosti u kojima se može tvrditi događanje neke pojave, njezino izostajanje ili pojavljivanje u različitim stupnjevima.

Bacon je svjestan da valjanosti našeg zaključivanja prijete skrivene, nesvjesne pretpostavke ili predrasude koje naziva idolima (idola). Zbog toga je preduvjet uspješnog zaključivanja i istraživanja utemeljenog na novoj metodi otklanjanje prepreka u obliku pogrešnih skrivenih stavova ili predrasuda. Idoli plemena (idola tribus) su prirodna mentalna nagnuća, odnosno, urođene sklonosti pripisivanja svrhovitosti i uređenosti prirodi ili pak učitavanja u prirodu naših vlastitih želja i potreba. Idoli spilje (idola specus) su individualne predispozicije ili sklonosti da donosimo sudove koji su u skladu s vrstom odgoja i obrazovanja koje smo dobili, našim društvenim položajem i društvenim odnosima, onim što smo pročitali ili u skladu sa stavovima odabranih autoriteta. Idole trga (idola fori) Bacon smatra najopasnijima jer su skriveni u svakodnevnoj upotrebi jezika. U mnogim slučajevima znanstvene rasprave nisu ništa više nego prakticiranje verbalnih vještina jer mnoge riječi, koje naizgled imaju neko značenje, označavaju nepostojeće objekte, druge su loše definirane ili se upotrebljavaju na pogrešan i nejasan način. Idoli teatra (idola theatri) ometaju istraživanje jer su vezane uz utjecaj već usvojenih teorija, koje najčešće i nisu ništa drugo nego ingeniozne verbalne konstrukcije. Znanje se, međutim, ne nalazi u vještini baratanja riječima već u otkrivanju prirodnih zakona.

Bacon je smatrao da u prirodi ne postoji ništa drugo osim materijalnih objekata, a oni se ponašaju u skladu sa stanovitim zakonitostima ili formama. Znanstvena indukcija kojom je, prema njemu, jedino i moguće otkriti zakonitosti ili forme u prirodi ne iscrpljuje se u nabrajanju 'pozitivnih' slučajeva forme ili slučajeva koji potkrepljuju postojanje nekog prirodnog zakona. Napominje da je potrebno istraživati i 'negativne' slučajeve ili situacije u kojima se forma ne pojavljuje, a nema kvalitativne razlike od pozitivnih slučajeva. Pritom je smatrao da treba eksperimentalno proizvesti 'prerogativne' slučajeve ili tipične primjerke pojave koju istražujemo, kao potvrde da poznajemo i kontroliramo sve relevantne aspekte prirodnog zakona.
3.4. Rene Descartes, Rasprava o metodi (Discours de la Metode, 1637)
Descartes, u skladu sa svojim racionalističkom epistemologijom, smatra da su jedino deduktivno zaključivanje pa, posljedično, i deduktivna metoda primjereni za dolaženje do apsolutno sigurnog znanja. Matematika, a ne prirodne znanosti, treba biti uzor znanstvenog zaključivanja jer, za razliku od dvojbenih generalizacija iz opažanja, jamči postizanje i očuvanje istine. Descartes polazi od racionalističke pretpostavke o postojanju samoočiglednih ideja o kojima imamo urođeno znanje i koje nisu ni na koji način utemeljene na percepciji ili opažanju. Sve znanje, od matematičkog i metafizičkog do onog o prirodnim zakonitostima i ostalom što se pojavljuje u prirodi – funkcioniranju svemira, zvijezda i planeta, svih pojava na zemlji uključujući i život životinja, deducira se iz općih principa koji se pak deduciraju iz urođenih istina (koje je u nas ugradio Bog). Upravo deduktivno zaključivanje iz urođenih ideja i prvih principa jamči istinitost znanja.

Znanje, prema Descartesu, treba biti čvrsto strukturirana građevina utemeljena na apsolutno nedvojbenim prvim principima na koje se nadograđuju vjerovanja izvedena deduktivnim zaključivanjem. Ovakva slika znanja upravo je paradigmatičan primjer fundacionalizma (teorije opravdanja prema kojem postoje temeljna, neupitna i samoevidentna vjerovanja, a sva ostala vjerovanja nadgradnje izvode se iz temeljnih i opravdavaju svođenjem na temeljena vjerovanja). U ovakvom prikazu znanja Descartes je inspiriran fundacionalističkim sustavom Euklidove geometrije. Demonstrativno zaključivanje kakvo nalazimo u geometriji (izvođenje vjerovanja nadgradnje iz primitivnih pojmova, definicija, postulata i aksioma) treba biti uzor izgradnji građevine znanja.

Bilo bi pogrešno smatrati da Descartes odbacuje značaj opažanja i eksperimentiranja u razvoju znanja ili da ne uviđa značaj induktivnog zaključivanja. Deduciranje principa iz urođenih ideja osigurava nam samo vrlo općenitu matematičku strukturu znanja, ali odabir između rivalskih hipoteza može biti učinjen samo izlaganjem iskustvenoj provjeri. Štoviše, Descartes smatra da prvi principi ne trebaju biti samo samoevidentni ili prihvatljivi razumu već moraju biti u skladu sa osjetima; mentalno viđenje prvih principa može biti zamagljeno ili otežano preduvjerenjima koja se baziraju na opažanju i navici zbog čega treba prve principe učiniti prihvatljivima i našem opažanju.
3.5. David Hume, Istraživanje o ljudskom razumu (An Enquiry concerning Human Understanding, 1777)
Hume je općenito uzburkao duhove svojim skeptičkim stavom o našoj racionalnosti i valjanosti zaključivanja pa, posljedično, i o metodama znanstvenog istraživanja. Međutim, temeljni Humeov doprinos raspravi o zaključivanju vezan je poglavito uz narav induktivnog zaključivanja. Epistemološki ključno pitanje vezano uz induktivno zaključivanje je pitanje da li je (i kako) induktivno zaključivanje opravdano tj. da li i u kojim slučajevima premise induktivnog zaključka osiguravaju dobar razlog za vjerovanje u konkluziju. Humeov stav sadržan je u tezi induktivnog skepticizma: induktivno zaključivanje nije opravdano zbog tzv. 'problema indukcije', odnosno, premise induktivnog zaključka ne mogu biti razlogom za vjerovanje u konkluziju.

Hume polazi od razlikovanja vjerovanja o odnosu između ideja (relations of ideas) i vjerovanja o činjenicama (matters of fact). Vjerovanje o odnosu između ideja (primjerice, 'Dva i dva su četiri.', 'Trokut ima tri stranice.') su istinita po definiciji. Istinitost ovih vjerovanja logički slijedi iz pojmova i definicija (kasnije su nazvana analitičkim sudovima). Druga vrsta vjerovanja je o objektima i događajima svijetu i takva su sva vjerovanja koja nisu o odnosima između ideja. Ova vjerovanja mogu biti o činjenicama koje sami opažamo, o činjenicama koje nismo sami opažali (ali su ih, primjerice, opazili drugi) ili nismo mogli opazili (jer će se, primjerice, dogoditi u budućnosti). Sva vjerovanja o činjenicama koje nismo opazili mogu biti opravdana samo temeljem induktivnog zaključivanja iz vjerovanja o činjenicama koje smo opažali. Zaključujemo da će Sunce sutra izaći temeljem vjerovanja o opaženim izlascima Sunca. Zaključujemo da ljudi žive u Kini temeljem svjedočanstva drugih ljudi o njihovom opažanju. Svako induktivno zaključivanje iz opaženog na neopaženo, primjećuje Hume, uključuje premisu o uniformnosti prirode: pretpostavku da neopažene pojave nalikuju (i da će nalikovati) opaženima. Nadalje, dodaje da skrivena premisa ili princip uniformnosti nije vjerovanje o odnosima između ideja (nije istinit po definiciji, tj. logički je moguće da priroda nije uniformna). Princip uniformnosti nije ni vjerovanje o opaženim činjenicama jer se radi o općenitom principu i odnosi se i na budućnost. Slijedi da je princip uniformnosti vjerovanje o neopaženim činjenicama što znači da je i njegova opravdanost utemeljena na indukciji. Međutim, princip uniformnosti (ili skrivena premisa induktivnog zaključka) ne smije sama biti induktivno opravdana jer se opravdanost (tekućeg) induktivnog zaključivanja temelji na principu uniformnosti. Drugim riječima, Hume zaključuje da svako induktivno zaključivanje uključuje nedopustivu cirkularnost zbog čega niti jedan slučaj induktivnog zaključivanja ne može biti opravdan.

Osim toga, Hume primjećuje da induktivno zaključivanje uključuje generaliziranje iz opažanja o ograničenoj klasi slučajeva neke pojave na univerzalnu zakonitost o toj pojavi, na prošlost, sadašnjost i budućnost. Obzirom na to, induktivno zaključivanje je uvijek pogrešivo: uvijek se može dogoditi da su neke ne-opažene prošle, sadašnje ili buduće pojave drugačije od opaženih. U ovakvom zaključivanju, tako, samo se sa određenom vjerojatnosti može pretpostaviti da svi događaji sliče opaženima, ali nikada nije moguće postići apsolutnu sigurnost (kakva postoji u deduktivnom zaključivanju). Iako se iz ograničenog broja opaženih slučajeva može očekivati ponavljanje, to ne može biti dostatno za racionalni argument ili opravdano izvođenje univerzalnih vjerovanja iz vjerovanja o opaženim pojavama.

Možemo, prema tome, reći da postoje dva načina na koji Hume dokazuje neopravdanost induktivnog zaključivanja. Posljednje izloženi je dosegom nešto slabiji dokaz da induktivno zaključivanje o činjenicama u vanjskom svijetu ne osigurava apsolutnu sigurnost kakvu osigurava deduktivno zaključivanje (koje, međutim, nije primjenjivo na vjerovanja o vanjskom svijetu). Prvi je dokaz daleko jači i iz uočenog 'problema indukcije' izvodi da induktivno zaključivanje nije uopće opravdano.

3.6. John Stuart Mill, Sustav logike, (System of logic, 1843)
Mill nastavlja tradiciju empirističke epistemologije, ali njegov je ključan doprinos u pokušajima da, nastavno na Humevu kritiku, opravda induktivno zaključivanje. Prihvaća Humeovu konstataciju da induktivno zaključivanje pretpostavlja premisu o uniformnosti prirode kojom se tvrdi ne samo da će budućnost sličiti prošlosti već i da su svi ne-opaženi slučajevi neke pojave (uključujući i prošlost i sadašnjost) nalik opaženima. Mill naziva ovu pretpostavku o uniformnosti prirode 'prvim principom' ili 'aksiomom' ali ne smatra da ga spoznajemo a priori. Naprotiv, poput Huma, tvrdi da se znanje principa uniformnosti prirode može temeljiti samo na iskustvu.

Ne postoji način da provjeravamo iskustvo na drugi način nego putem iskustva samog. Iako se ovo može, na prvi pogled, činiti cirkularnim, Mill insistira da mi imamo dobru dokaznu građu ili čvrste razloge u prilog ovog principa. Naime, prošlo iskustvo svjedoči kako u prilog pravilnosti u prirodi tako i u prilog stanovitih nepravilnosti. Puka generalizacija iz ograničenog broja opaženih slučajeva zasigurno ne može dovesti do opravdanog vjerovanja već predstavlja nekultivirano i pasivno zaključivanje. Zato, izvođenje iz iskustva mora jasno definirati okolnosti pod kojima će zaključivanje biti valjano. Nije razborito naprosto zaključivati iz laganog nabrajanja pozitivnih slučajeva već je potrebno generalizacije neprestano podvrgavati provjerama (dokazima da se ne pojavljuju suprotni slučajevi) i modifikacijama u svjetlu novih opažanja. Znanstvena indukcija zahtijeva da se postojeće generalizacije zamjenjuju širima, onima koje sugerira zdrav razum i koje su prihvaćene u praksi. Tako, valja uočiti, ni zakon uniformnosti prirode nije izveden pukim nabrajanjem pozitivnih slučajeva, nego je izveden iz složenih i strogih procedura iskustvenih provjera u kojima se pokazao savršeno prisutnim, bez iznimke, u cjelokupnom prirodnom zbivanju.

Mill je svjestan da se i njegovom sofisticiranijem obliku indukcije može opet postaviti Humeovo pitanje: svaka generalizacija je pogrešiva; uvijek je moguće da se pojavi protuprimjer. Međutim, Mill smatra da to ne smije biti razlogom za odbacivanje induktivnog zaključivanja. Govoreći o generalizacijama kao o zakonima prirode, ne mislimo pritom da se radi u nužnim i nepromjenjivim zakonitostima prirode. Umjesto toga, Mill se poziva na zdravo-razumsko razumijevanje znanstvenog istraživanja kao pokušaja da se dođe do što jednostavnijih i sveobuhvatnih generalizacija o prirodnom događanju. Svaka generalizacija je ili zakon prirode ili rezultat zakona prirode. Naš je cilj, prema Millu, doći do najmanjeg broja općih principa ili zakona prirode iz kojih se mogu deduktivno izvesti sve uniformnosti koje postoje u svemiru. Primjenom strogih i sustavnih eksperimentalnih postupaka možemo doći do takvih principa ili zakona koje, tada, možemo smatrati univerzalnima. Univerzalnost takvih zakona neće biti apsolutna, ali će prema Millu biti dostatno sigurna za sve ljudske ciljeve.

3.7. Georg Wilhelm Friedrich Hegel, Fenomenologija duha (Phanomenologie de Geistes, 1807)

Iako se Hegelova filozofija ne može neposredno nadovezati na postojeću raspravu o zaključivanju i ulozi razuma u spoznaji, svakako predstavlja jedan poseban pogled u narav naših razumskih sposobnosti u dolaženju do istine. Nasuprot statičkog i bezvremenog razumijevanja znanja, Hegel uvodi dinamičku i historijsku perspektivu u objašnjavanju kako um dolazi do istine. Odbacuje tradicionalni pojam znanja prisutan u novovjekovnoj raspravi koji je fokusiran na izvođenje znanja o svijetu iz bezvremenskih prvih principa ili fundamentalnih vjerovanja.

Svijet je, prema Hegelu, napredovanje uma ili duha prema svojem samoostvarenju koje se sastoji u postizanju stupnja samosvjesnog razumijevanja sebe. To konačno samoispunjenje znači postizanje 'apsoluta' ili istine. Znanje je rezultat procesa ili gradacijskog razvoja. Istina je kraj ili završetak tog složenog i dugotrajnog procesa kroz kojeg prolazi um i koji nije linearan već se odvija kroz perpetuirane dijalektičke napetosti.

'Dijalektika' je pojam koji je usko vezan upravo uz Hegelovo poimanje aktivnosti uma. U kretanju ka istini, na svakom stupnju, pojavljuju se vjerovanja koja su opterećena nekim napetostima ili paradoksima. Ili, drugim riječima, nema te teze u kojoj analizom nećemo naći određene nejasnoće ili proturječnosti. Zbog toga se, nasuprot tezi, koncipira teza ili vjerovanje koje je suprotno početnom. Međutim, kroz sučeljavanje teze i antiteze otkrivaju se nove napetosti koje rezultiraju koncipiranjem sinteze – dubljeg uvida ili vjerovanja nove kvalitete kojim se nastoje izbjeći ranija proturječja. Formuliranje sinteze nije kraj procesa jer se njome otvara novi krug dijalektičke napetosti. Sinteza je vjerovanje koje predstavlja novu tezu, kojoj se suprotstavlja nova antiteza i analizom kojih se zajedno proizvodi nova sinteza, i tako dalje.³¹ Ovaj se proces beskonačno ponavlja u nastojanju da se postigne istina.

Kroz ovo dijalektičko kretanje nastaje i ljudsko znanje. Sve započinje osjetilnom spoznajom koja je neposredna i koja se pojavljuje s određenim stupnjem sigurnosti. Međutim, unatoč tome što se čini da osjetilno iskustvo osigurava plodno znanje, radi se samo o grubom materijalu neinterpretiranih impresija. Zbog toga je potrebno nadići ili transcedirati ovaj stupanj znanja o izoliranim pojedinačnostima i pojmiti objekte sa njihovim univerzalnim svojstvima. To je stupanj percepcije. Analizom ovog stupnja, pojavit će se nove napetosti pa ih je potrebno nadići u sljedećom stupnju – razumijevanju ili prepoznavanju 'sile' ili stalnih kauzalnih moći koje su u osnovi različitih manifestacija samog objekta. Daljnjom analizom ustanovljavaju se i daljnje napetosti koje se razrješavaju na višem stupnju znanja kojeg Hegel naziva samosvijest: da bi se shvatio objekt koji ima kauzalne moći potrebno ga je pojmiti u odnosu na nas kao samosvjesne djelatnike. Istina ili znanje je, tako, moguće samo za samosvjesne subjekte koji su svjesni sebe i svog (kauzalnog) doprinosa svijetu oko sebe.