Epistemologija je područje filozofije koje se bavi problemima znanja. U knjizi je epistemologija, međutim, shvaćena u širem smislu od onog u kojem se epistemologija razumijeva kao puka teorija znanja

C. Izbor iz djela i pitanja
Parmenid

O prirodi, 1-8
1. Kobile koje me nose, dokle god srce mi žudi,

vukle su kad su me boginje povele na put glasovit

s onu što stranu svih naselja nosi čovjeka znalca.

Njime bjeh nošen: njim su me nosile kobile mudre,

vukle su kola, dok su ih djevojke vodile putem.

Uglavljena osovina puštaše pištave zvuke,

žareći (sve se) (jer dva su je hitra vrtjela točka

s jedne i s druge strane) kada su Helija kćeri,

ostaviv nastambu Noći, hitale (mene) da prate

u susret svjetlu, skinuvši s glava rukama vela.

Ondje su dveri (što vode) na putove Noći i Dana,

i njih omeđuje nadvratak zajedno s kamenim pragom;

sama su (vrata) eterska, u njima velika krila;

Dike s kaznama mnogim drži im ključeve dvojne.

Njoj se obrat djevojke riječima blago i vješto

(nju) nagovore da im zasun što zatvara čvrsto

smakne okretno s dveri; poletjevši, njihova krila

širom se otvore, okrenu sasvim u suprotnu smjeru

uglavljene stožere, cijele od mjedi i koje

snažno su držali šiljci i klinovi. Upravo kroz njih

ravno su djevojke vodile cestom kola i konje.

Primi me boginja naklono, desnu (mi) uhvati ruku

svojom rukom i riječi ovako progovori, reče:

„Mladiću kojega prate besmrtni (ovi) vozači,

kojega kobile nose dok prilaziš mojemu domu,

zdravo, jer nije te pogubna sudbina nagnala ići

ovim putem (daleko je izvan ljudskih putanja),

nego pravda i pravednost. Potrebno sve je da spoznaš –

lijepo zaokružene Istine sigurno srce,

a i dokaza istine lišene smrtnika mnijenja.

Ipak, naučit ćeš i to kako je mišljenja takva

nužno ispitati brižljivo posve kroz sve u svemu.

2. Hajde, kazat ću, a ti slušaj, zapamti riječi,

koji su samo zamislivi istraživanja puti:

prema jednome bitak jest a nebitka nema –

staza je (to) Uvjerenja ((koja) Istinu slijedi);

prema drugome nebitak jest i nužno postoji –

to je, kažem ti, sasvim nespoznatljiva staza:

ne možeš spoznati ono što nije (jer moguće nije)

niti izreći.

3. Jer isto je misliti (kao) i biti

4. Gledaj: što izmiče umu stalno je prisutno u njem;

neće on, naime, odvajati biće od veze sa bićem

niti (kad je) rasuto posvud po kozmosu cijelom

niti (u jedno) zbito.

5. Jer nije mi važno

gdje ću da počnem: opet ću natrag onamo doći.

6. Nužno je reći i misliti: postoji biće. Dok bitak

postoji, ništa ne postoji – promisli, nalažem o tom.

S puta te takva istraživanja (odvraćam) prvo,

zatim i s onoga kojim ljudi što ne znaju ništa

lutaju, dvoglavi. Naime, vodi im um što tumara

smutnja u njihovim grudima; oni se nositi daju,

gluhi i slijepi, zbunjeni, bez rasuđivanja rulja,

koji smatraju da su bitak i nebitak isto

(ali) i neisto; (za njih) u svemu je prvotna staza.

7. Nikada neće nadvladati to da nebiće jeste;

od tog puta istraživanja razum odvrati,

neka te navika s mnogo iskustva tim putem ne nagna

da bez pogleda upravljaš oči, zaglušen sluh i

jezik, nego prosudi mišlju prijeporni dokaz.

8. koji ti iznosim. Jedino opis preostaje puta

prema kom (biće) postoji. Na njemu vrlo su mnogi

znaci da je nenastalo i neuništivo biće,

jer je cijelo (ono), nepomično, bez završetka;

niti je bilo niti će biti, čitavo sad je,

jedno, neprekidno. Kakav ćeš tražiti nastanak njemu?

Kako se, dakle razvilo? Da je iz nebića neću

dati da kažeš ni misliš: ni misliti, naime, ni reći

ne smiješ da nebiće jest. Jer, da se iz ničega rodi,

koja bi nužda ga, kasnije ili prije, potakla?

Tako je nužno sasvim da jeste ili da nije.

Nikada dokaza moć iz nebića pristati neće

da se što rađa do nebiće. Stog, ne popustivši negve,

ne dade Dike da nastane niti da propadne (biće)

nego (ga čvrsto) drži; a odluka o tom je ova:

jest ili nije. Odlučeno je – kako je nužno –

da se napušta put nezamisliv i neizreciv

(istinit nije), a drži se zbiljskog i pravoga puta.

Kako bi moglo propasti biće? Nastati kako?

Ako je nastalo, ako (tek) nastaje, (tad) ne postoji.

Tako se ugasnu nastanak, ne zna se (tako) za propast.

Nije ni djeljivo jer je cijelo jednako (sebi),

ničega nema više da njemu okupljanje priječi

niti manje, već cijelo puno sasvim je bića-

i neprekidno sve je, jer prijanja uz biće.

Uz to je nepokretno u međama golemih veza

bez početka i kraja: daleko su izgnani jako

propast i nastanak – otjera (njih) nepobitan dokaz.

Isti i u istom ostaje, počiva samo po sebi;

na mjestu stalno ostaje tako, jer moćna ga Nužnost

drži u vezama međe što ga okružuje (sasvim).

Zbog toga ne smije biće beskonačno da bude:

tako mu ne treba ništa, onako bi trebalo svega.

Isto je misliti (kao) i ono o čemu se misli;

nećeš, naime, bez bića o kojem je (to) izrečeno

pronaći mišljenje drugoga nema niti će biti

ičega osim bića – okovala ga Moira

nepokretno i cijelo da bude. Sve što su ljudi

nazvali, s vjerom da istinu vide, tek pusto je ime:

nastanak (kao) i propast, nebitak (kao) i bitak,

promjena mjesta (kao) i mijena blistavih boja.

A jer ima krajnju granicu, sa svih je strana

konačno, nalik na masu lijepe okrugle kugle,

posvud od središta jednako daleko: potreba nema

ovdje i ondje da bude što veće ili što manje.

Nebića nema koje bi priječilo suvislost njemu,

nema ni bića koje bi bilo više tu a tamo

manje od bića, jer sve neokrnjeno postoji:

sve odasvud isto, jednako doseže međe.

S tim ti o istini pouzdan govor i misao (svoju)

svršavam. Odsada slušaj mnijenja smrtnika (ljudi)

pa ćeš čuti moje riječi o poretku lažnom.

Njihov je nazor da dvama oblicima ime se daje –

jednome od njih ne treba ono (zalutali su tu).

Lik im razlučiše oprečno, suprotne značajke svakom

od njih pridaše: ovdje je plamen eterski ognja,

blag i veoma lagan, sebi istovjetan svuda,

no neistovjetan s drugim; ondje je sušta suprotnost:

Mrkla noć, a njezin je lik zbijen i težak.

Poredak iznosim taj ti što suvislim čini posve,

zato da nikad se ne daš zavesti smrtnika stavom.

Preuzeto iz: Diels, H. (1983) Predsokratovci, Zagreb: Naprijed, fragmenti B1-8, preveo: Dubravko Škiljan
Pitanja:

1. O kojim vrstama spoznaje govori Parmenid?

2. Koji su Parmenidovi razlozi za odbacivanje osjetilne spoznaje?

3. Koje su posljedice odbacivanja osjetila i opažanja kao izvora znanja?

Platon

Menon, 79e-86c
MEN.: I prije nego što sam te, Sokrate, sreo, čuo sam da ti ne činiš ništa drugo nego si sam u neprilici i druge dovodiš u nepriliku; a sada, kako mi se čini, opsjenjuješ me i opčinjavaš te me urokom sasvim savladavaš, tako da sam ispunjen neprilikom. I čini mi se, ako se mogu našaliti, da si po izgledu i drugome posve sličan onoj širokoj morskoj ribi drhtulji; naime, ona uzrokuje da onaj tko joj se približi i dodirne je postane ukočen, a i ti si, čini mi se, sada i meni nešto takvo učinio. Naime, uistinu su mi ukočeni i duša i usta te ne znam što da ti odgovorim. Iako sam nebrojeno puta veoma mnogo toga govorio o vrlini i pred mnogima, i to sasvim dobro, kako sam mislio, sad uopće ne mogu kazati što je vrlina. I mislim da si dobro savjetovan neka ne otploviš odavde i ne otputuješ; jer kad bi kao stranac u nekome drugom gradu činio nešto takvo, lako bi mogao biti uhićen kao vrač.

SO.: Lukav si, Menone, i zamalo si me prevario.

MEN.: Kako to, Sokrate?

SO.: Znam radi čega si me tak usporedio.

MEN.: Što misliš, radi čega?

SO.: Da bih ja tebe mogao s nečim drugim usporediti. O svemu što je lijepo znam to da voli biti uspoređivano – jer koristi mu; naime, lijepe su, mislim, i slike lijepih stvari – no neću te uspoređivati s nečim drugim. Što se mene tiče, ako drhtulja, i sama ukočena, tako i druge čini ukočenima, sličan sam joj; ako ne, ne. Jer ne dovodim druge u nepriliku sam ne budući u neprilici, nego, posve sigurno, i sam budući u neprilici, tako i druge dovodim u nepriliku. I sada, što se tiče vrline, ne znam što je ona, a ti si možda znao prije nego što si došao u dodir sa mnom, iako sada izgleda da ne znaš. No ipak želim s tobom ispitivati i istraživati što je vrlina.

MEN.: A na koji ćeš način, Sokrate, istraživati ono što uopće ne znaš što je? Naime, kakvu ćeš stvar od onih koje ne znaš staviti pred sebe kao predmet istraživanja? Jer ako slučajno na nju i naiđeš, kako ćeš znati da je to ono što nisi znao?

SO.: Shvaćam što želiš kazati, Menone. Vidiš li da to navodiš kao eristički argument, kako čovjeku nije moguće istraživati ni ono što zna ni ono što ne zna? Jer ne može istraživati ni ono što zna – jer to zna i takvome nije potrebno nikakvo istraživanje – ni ono što ne zna – jer i ne zna što bi trebao istraživati.

MEN.: Zar onda ne misliš da je taj argument ispravan, Sokrate?

SO.: Ne mislim.

MEN.: Možeš li kazati kako to?

SO.: Mogu; čuo sam, naime, mudre žene i muškarce kako govore o božanskim stvarima...

MEN.: Što govore?

SO.: Istinite, mislim, i lijepe stvari.

MEN.: Što to, i koji su to?

SO.: Oni koji govore jesu svećenici i svećenice koji su se trudili, koliko je to moguće, dati obrazloženje za svoj rad. To kaže i Pindar i mnogi drugi pjesnici koji su božanski nadahnuti. A ono što govore jest ovo; pogledaj misliš li da govore istinu. Naime, kažu da je čovjekova duša besmrtna te sad skončava – to nazivaju umiranjem – a sad se ponovno rađa, a nikad ne propada. Stoga je potrebno život provesti što je moguće pobožnije. Jer od koga kod

Persefona primila pokoru za stari grijeh,

dušu svakog od njih u devetoj godini opet

šalje gore k Suncu.

Iz njih rađaju plemeniti kraljevi,

muževi žestoke snage i moćne mudrosti.

A oni se za sva vremena nazivaju svetim

junacima među ljudima.

Budući, dakle, da je duša besmrtna i da se više puta rađa te budući da je vidjela i ono što je ovdje i ono što je u Hadu i sve stvari, ne postoji ništa što nije naučila, tako da nije čudno što je moguće da se podsjeća i na vrlinu i na drugo što je prethodno znala. Jer budući da je sva priroda srodna, a duša je naučila sve, ništa ne priječi da podsjetivši se samo na jednu stvar – a to je ono što ljudi nazivaju učenjem – čovjek sve ostalo sam nalazi, ako je hrabar i ako se ne umori istražujući; jer istraživanje i učenje u cijelosti je podsjećanje. Ne smijemo se, dakle, davati uvjeriti onim erističkim argumentom; jer on bi nas učinio lijenima i slabićima ga je ugodno čuti, no ovaj nas čini marljivima i voljnima istraživati; vjerujući da je on istinit želim s tobom istraživati što je vrlina.

MEN.: Da, Sokrate; no, kako to misliš, da ne učimo, nego da ono što nazivamo učenjem jest podsjećanje? Možeš li me poučiti da je tako?

SO.: I maloprije sam, Menone, kazao da si lukav, a i sad me pitaš mogu li te poučiti, iako niječem da postoji poučavanje, nego podsjećanje, kako bi odmah bilo jasno da sam sebi protuslovim.

MEN.: Ne, tako mi Zeusa, Sokrate, nisam to kazao s tom namjerom, nego iz navike; no ako mi ikako možeš pokazati da jest tako kako kažeš, pokaži.

SO.: Ali to nije lako, iako želim pokušati, tebe radi. Nego, pozovi mi jednog od ovih mnogih koji te slijede, kojega god želiš, kako bih ti na njemu pokazao.

MEN.: Svakako. Dođi ovamo!

SO.: Je li Grk, govori li grčki?

MEN.: Naravno, rođen je u mojoj kući.

SO.: Obrati pozornost na što god da ti se učini, bilo da se podsjeća, bilo da uči od mene.

MEN.: Obratit ću.

SO.: Kaži mi, mladiću, znaš li da je kvadratna površina ovakva? – ROB: Znam. – SO.: Dakle, kvadrat je površina koja ima sve te crte jednake, a njih je četiri? – ROB: Svakako. – SO.: Nema li i ove povučene kroz sredinu jednake? – ROB: Da. – SO.: Ne bi li takva površina mogla biti veća i manja? – ROB: Svakako. – SO.: Ako bi ova stranica [npr. AB] bila duge dvije stope i ova [npr. BC] dvije, koliko bi stopa imala cjelina? Pogledaj ovako: kad bi ova bila duga dvije stope, a ova samo jednu stopu, ne bi li površina imala jedanput dvije stope? – ROB: Da. – SO.: Budući da je i ova duga dvije stope, ne čini li to dva puta dvije stope? – ROB: Čini. – SO.: Prema tome, čini dva puta dvije stope? – ROB: Da. – SO.: Koliko je dva puta dvije stope? Izračunaj i reci mi ? – ROB: Četiri, Sokrate. – SO.: Ne bi li moglo biti druge površine, dvostruke od ove, takve da ima sve crte jednake, kao i ova? – ROB: Da. – SO.: Koliko će onda imati stopa? – ROB: Osam. – SO.: Hajde, pokušaj mi kazati kolika će biti svaka njezina crta? Od ove je, naime, dvije stope; kolika je od dvostruke od nje? – ROB: Jasno je, Sokrate, da je dvostruka.

SO.: Vidiš li, Menone, da ga ništa ne poučavam, nego sve ispitujem? I on sada misli da zna koliko je stranica od koje treba da nastane površina od osam stopa. Ne misliš li tako?

MEN.: Mislim.

SO.: A zna li?

MEN.: Naravno da ne.

SO.: Misli da od dvostruke?

MEN.: Da.

SO.: Promotri kako se dalje podsjeća, kao što i treba da se podsjeća. Kaži mi: tvrdiš da dvostruka površina nastaje od dvostruke crte? Mislim na površinu takvu da nije ovdje dugačka, a ovdje kratka, nego neka bude posvuda ista kao i ova [ABCD], ali od nje dvostruka, od osam stopa; pogledaj misliš li i dalje da će biti od dvostruke stranice? – ROB: Mislim. – SO.: Kad bismo u ovoj točki [u točki B] dodali drugu, istu toliku stranicu, ne bi li ova [AJ] bila dvostruka od ove [AB]? – ROB: Svakako. – SO.: Od ove [AJ] će, tvrdiš, biti površina od osam stopa ako budu četiri tolike? – ROB: Da. SO.: Konstruirajmo na njoj [AJ] četiri jednake. Ne bi li to [AJKL] bilo ono za što tvrdiš da je od osam stopa? – ROB: Svakako. SO.: Nisu li u njoj te četiri površine [ABCD, BJMC, CMKN, DCNL], od koji je svaka jednaka onoj od četiri stope? – ROB: Da. – SO.: Kolika je dakle površina nastala? Zar ne četiri puta tolika? – ROB: Naravno. – SO.: Dvostruko je dakle ono što je četiri puta toliko? – ROB: Ne, Zeusa mi. – SO.: Nego kolikostruko? – ROB: Četverostruko. – SO.: Prema tome, od dvostruke crte, mladiću, ne nastaje dvostruka, nego četverostruka površina. – ROB: U pravu si. – SO.: Površina od četiri puta četiri stope jest površina od šesnaest stopa, zar ne? – ROB: Da. – SO.: Od kolike crte nastaje površina od osam stopa? Od ove [AJ] dobivamo četverostruku površni, zar ne? – ROB: Da. – SO.: A od polovice ove ovdje [AJ, tj. od AB] nastaje ova od četiri stope? – ROB: Da. – SO.: Dobro; nije li površina od osam stopa dvostruka od ove [ABCD], a polovica od one [AJKL]? – ROB: Da. – SO.: Ne mora li crta od tolike [AB] biti veća, a od ovolike [AJ] manja? – ROB: Mislim da da. – SO.: Dobro; odgovori mi što misliš i reci mi: nije li ova [AB] bila od dvije stope, a ona [AJ] od četiri? – ROB: Da. – SO.: Prema tome, crta od površine od osam stopa treba da bude veća od ove od dvije stope, a manja od crte od četiri stope. – ROB: Treba. – SO.: Pokušaj kazati kolika tvrdiš da je ona. – ROB: Od tri stope. – SO.: Ako je, dakle, duga tri stope, moramo dodati pola od ove [AB] i bit će tri stope? Jer ovo [AB] je dvije stope, a ovo [BZ] jedna; a i ovdje je isto tako: ovo [AD] je dvije stope, a ovo [DQ] jedna te nastaje površina o kojoj govoriš [AZPQ]. – ROB: Da. – SO.: Ako je ova [AZ] tri stope i ova [AQ] tri, nije li cijela površina tri puta tri stope? – ROB: Izgleda. – SO.: Tri puta tri, koliko je to stopa? – ROB: Devet. – SO.: A koliko je stopa trebalo biti dvostruko? – ROB: Osam. – SO.: Prema tome, površina od osam stopa još nije nastala čak ni od crte duge tri stope. – ROB: Zaista, ne. – SO.: Nego od kolike? Pokušaj nam točno kazati; a ako ne želiš računati, pokaži od kolike. – ROB: Ali, Zeusa mi, Sokrate, ne znam.

SO.: Uviđaš li, Menone, dokle je već došao u podsjećanju? Prvo nije znao kolika je crta površine od osam stopa, kao što ni sada još ne zna, ali je tada mislio da zna i drsko je odgovarao da zna te se nije osjećao da je u neprilici; sada se već osjeća da je u neprilici i kao što ne zna, tako i ne misli da zna.

MEN.: U pravu si.

SO.: Nije li sad u boljem stanju glede stvari koju nije znao?

MEN.: I za to mislim da je tako.

SO.: Dovevši ga u stanje neprilike i ukočenosti poput drhtulje, zar smo mu što naškodili?

MEN.: Mislim da nismo.

SO.: No zacijelo smo učinili još nešto korisno, kako se čini, za iznalaženje kako stvar stoji; jer sad on uistinu može ne znajući istraživati s užitkom, a tada je mislio da može lako, pred mnogima i često dobro govoriti da dvostruka površina treba imati crtu dvostruke dužine.

MEN.: Čini se.

SO.: Misliš li da bi on poduzeo istraživanje ili učenje onoga za što je mislio da zna, a nije znao, prije nego što je doveden u nepriliku, uvidio da ne zna, a žudio za znanjem?

MEN.: Mislim da ne, Sokrate.

SO.: Je li mu koristilo što je bio ukočen?

MEN.: Mislim da da.

SO.: Pogledaj što će iz te neprilike unatoč tome iznaći istražujući samnom; ja ću ga samo ispitivati, a neću ga poučavati, a ti pazi hoćeš li me zateći kako ga poučavam i tumačim mu, umjesto da ga ispitujem o njegovim mnijenjima.

Pa kaži ti meni: nije li ovo [ABCD] naša površina od četiri stope? Razumiješ li? – ROB: Da. – SO.: Možemo li joj dodati drugu jednaku [BJMC]? – ROB: Da. – SO.: I ovu treću [CMKN], koja je jednaka objema ovima? – ROB: Da. – SO.: Ne možemo li je nadopuniti u ovome kutu? – ROB: Svakako. – SO.: Nisu li to onda četiri jednake površine? – ROB: Da. SO.: Što onda? Kolikostruka je ova cjelina [AJKL] od ove [ABCD]? – ROB: Četverostruka. – SO.: A trebala nam je dvostruka, zar se ne sjećaš ? – ROB: Svakako. SO.: Ne ide li ova crta [DB, BM, MN ili ND] iz kuta u kut te siječe svaku od tih površina u dva jednaka dijela? ROB: Da. SO.: Nisu li te četiri crte jednake te obuhvaćaju ovu površinu [DBMN]? – ROB: Ta jesu. – SO.: Pogledaj: kolika je ova površina [DBMN]? – ROB: Ne razumijem? SO.: Nije li svaka crta iznutra presjekla polovicu od svake od četiriju površina [ABCD, BJMC, CMKN, DCNL]? – ROB: Da. SO.: Koliko ih [pravokutnih trokuta kao što je npr. DBC] dakle ima ovdje [u DBMN]? – ROB: Četiri. – SO.: A koliko ovdje [u ABCD]? – ROB: Dva. – SO.: Što je četiri u odnosu na dva? – ROB: Dvostruko. – SO.: Koliko je onda ovo [DBMN] stopa? – ROB: Osam stopa. – SO.: Od koje crte? – ROB: Od ove [DB; naravno i od BM ili MN ili ND]. SO.: Od one koja ide iz kuta u kut površine od četiri stope? – ROB: Da. – SO.: Nju znalci nazivaju dijagonalom, tako da ako joj je ime “dijagonala“, onda, kako ti tvrdiš, robe Menonovo, dvostruka površina nastaje od dijagonale. – ROB: Naravno, Sokrate.

SO.: Što misliš, Menone? Je li odgovorio ikoje mnijenje koje nije njegovo?

MEN.: Ne, samo svoje.

SO.: A ipak nije znao, kako smo rekli maloprije.

MEN.: U pravu si.

SO.: No ta mnijenja bijahu u njemu, zar ne?

MEN.: Da.

SO.: Prema tome, u onome koji ne zna ono što ne zna nalaze se istinita mnijenja o onome što ne zna?

MEN.: Izgleda.

SO.: A sad su ta mnijenja u njemu probuđena kao iz sna; ako ga netko više puta i na različite načine bude ispitivao iste te stvari, znaj da na koncu o njima neće znati ništa manje točno nego netko drugi.

MEN.: Čini se.

SO.: Dakle, ni od kog poučen, nego ispitivan, znat će, sam iz sebe ponovno uzimajući znanje?

MEN.: Da.

SO.: A sam ponovno uzimati znanje sebi, ne znači li to podsjećati se?

MEN.: Svakako.

SO.: Nije li onda znanje koje on sada ima ili jednom zadobio ili ga je uvijek imao?

MEN.: Da.

SO.: Dakle, ako ga je uvijek imao, uvijek je bio onaj koji zna; a ako ga je jednom zadobio, sigurno ga nije zadobio u sadašnjem životu. Ili ga je netko poučio geometriji? Jer on će za svaki geometrijski problem učiniti isto to, a i za svaku drugu nauku. Je li ga netko svemu tome poučio? Pretpostavljam da ti to najbolje možeš znati, pogotovo zato što je u tvojoj kući rođen i odgojen.

MEN.: No znam da ga nitko nikada nije poučio.

SO.: A ima li ta mnijenja ili ne?

MEN.: Nužno izgleda da ima, Sokrate.

SO.: Ako ih nije zadobio u sadašnjem životu, nije li sad jasno da ih je imao i naučio u nekom drugom vremenu?

MEN.: Izgleda.

SO.: Nije li to vrijeme kada on ne bijaše čovjek?

MEN.: Da.

SO.: Ako, dakle, u vremenu kad on jest čovjek i u vremenu kad on nije čovjek u njemu trebaju biti istinita mnijenja koja, pobuđena pitanjem, postaju znanja, ne treba li onda da njegova duša cijelo vrijeme bude naučena? Jer jasno je da je on sve vrijeme ili jest ili nije čovjek.

MEN.: Izgleda.

SO.: Dakle, ako nam je istina bića uvijek u duši, ne bi li onda duša bila besmrtna, tako da trebaš odvažno pokušati istraživati i podsjećati se na ono što sada ne znaš, to jest na ono lega se ne sjećaš?

MEN.: Mislim da si, na ovaj ili onaj način, u pravu, Sokrate.

SO.: I ja, Menone, tako mislim. I inače nisam posve siguran u pogledu toga argumenta. No da bismo bili bolji, muževniji i manje lijeni ako mislimo da je potrebno istraživati ono što se ne zna nego ako mislimo da ono što ne znamo nije ni moguće pronaći niti je to potrebno istraživati – za to bih se svakako borio, kad bih mogao, i riječju i djelom.

	L		N	K
Q				P
D		C			M
	A	B		Z	J

Preuzeto iz: Grgić, F. (1997) Platon: Menon, Zagreb: Kruzak, preveo i priredio: Filip Grgić
Pitanja:

1. Što je znanje za Platona?

2. Koja je uloga Sokratovih pitanja i crtanja geometrijskih likova u pijesku?

3. Kada možemo reći da rob zaista zna odgovor na Sokratovo postavljeno pitanje?
Aristotel

Druga Analitika II.19
[99b] Dakle, jasno je što je silogizam a što demonstracija te kako nastaju, a to ujedno vrijedi i za demonstrativno znanje (jer to je isto). Što se pak tiče principa, kako se spoznaju i koja je to dispozicija koja ih spoznaje, to će biti jasno iz onoga što slijedi, nakon što pretresemo neke dvojbe.

Ranije je rečeno da nije moguće znati na osnovi demonstracije ako nisu spoznati prvi neposredni principi. Što se pak tiče spoznaje neposrednih principa, moglo bi se dvojiti je li ona ista ili nije ista i postoji li u svakom slučaju o njima znanje, ili pak u jednom slučaju postoji znanje a u drugom neka druga vrsta spoznaje, te je li tako da dispozicije u nama nisu prisutne, nego u nama nastaju, ili su pak u nama prisutne, ali nezamijećene.

Besmisleno je pretpostaviti da takve dispozicije imamo; naime, u tom slučaju proizlazi da iako imamo spoznaje koje su točnije od demonstracije, to ne zamjećujemo. A ako ih zadobivamo a prije ih nismo imali, kako bismo mogli spoznati i učiti osim iz spoznaje koja je prethodno postojeća? Ta to je nemoguće, kao što smo kazali i u slučaju demonstracije. Očito je, prema tome, da nije moguće ni da te dispozicije imamo ni da u nama nastanu kada za njih ne znamo i kada ne posjedujemo nikakvu dispoziciju. Nužno je dakle da imamo neku

sposobnost, ali ne takvu koja će u pogledu točnosti od njih biti vrednija.

Očito je da ona pripada svim životinjama; one naime imaju prirođenu razludžbenu sposobnost koja se naziva “opažanje”. Ako je u njima prisutno opažanje, onda u jednih životinja nastaje zadržavanje opaženoga, a u drugih ne nastaje. U onih u kojih ne nastaje, ili u cijelosti ili s obzirom na ono za što ne nastaje, u tih životinja nema spoznaje mimo opažanja; no neke ono što je opaženo mogu [100a] i dalje držati u duši nakon što su ga opazile. Kad se to često dogodi, tada već nastaje neka razlika, tako da kod nekih životinja iz zadržavanja takvih stvari nastaje razum, a kod drugih ne.

Iz opažanja pak nastaje pamćenje, kao što smo kazali, a iz pamćenja – kada često dolazi do zapamćivanja iste stvari – nastaje iskustvo; naime, pamćenja koja su brojem mnoga jesu jedno iskustvo. Iz iskustva, to jest iz onoga cjelokupnog općeg što je umireno u duši – jednoga mimo mnogih stvari, što je god u svima njima prisutno kao jedno i isto – nastaje princip umijeća i znanja. Ako se odnosi na nastajanje, onda je to princip umijeća, a ako se odnosi na ono što jest, onda je to princip znanja.

Dispozicije u nama nisu prisutne određene niti nastaju od drugih spoznatljivijih dispozicija, nego od opažanja – kao u bitci kada dođe do uzmaka: ako jedan stane, stane i drugi i opet drugi, sve dok se ne uspostavi vojska. Duša je takva da može tome biti podvrgnuta.

Ponovimo ono što smo rekli maločas, ali nismo bili rekli jasno. Kada jedna od nediferenciranih stvari stane, u duši tada postoji ono prvo što je opće (jer iako se opaža ono što je pojedinačno, opažanje se odnosi na ono što je opće, [100b] primjerice odnosi se na čovjeka, ali ne na Kaliju čovjeka); nakon toga dolazi do zaustavljanja među tim stvarima, sve dok ne stane ono što je bezdjelno i opće; primjerice, stane takva i takva životinja sve dok ne stane životinja, a na isti način i unutar roda životinje. Jasno je dakle kako je nužno da primarne stvari spoznajemo indukcijom; ta i opažanje na taj način stvara ono što je opće.

Neke intelektualne dispozicije pomoću kojih dolazimo do istine uvijek su istinite, a neke mogu biti neistinite – primjerice, vjerovanje i rasuđivanje mogu biti neistiniti, dok su znanje i um uvijek istiniti – a nijedan drugi rod nije točniji od znanja osim uma. Nadalje, principi demonstracija su poznatiji, a sve znanje popraćeno je objašnjenjem. Stoga ne može postojati znanje principa; budući pak da ništa ne može biti istinitije od znanja osim uma, um će se odnositi na principe. To proizlazi i iz sadašnjeg istraživanja a i zato što kao što demonstracija nije princip demonstracije, tako znanje nije princip znanja. Ako dakle mimo znanja nemamo drugi istiniti rod, um će biti princip znanja. A princip će se odnositi prema principu kao što se znanje kao cjelina odnosi prema svojem predmetu kao cjelini.
Aristotel, Druga Analitika II.19, preveo: Filip Grgić