Uvod pojam I predmet demografije



Download 0,56 Mb.
bet2/6
Sana02.05.2017
Hajmi0,56 Mb.
#8021
1   2   3   4   5   6

Demografski metod

S obzirom da stanovništvo predstavlja statistički skup posebne vrste, opšta statistička metodologija i teorijska statistika imaju poseban značaj za demografiju, u okviru koje se izučava stanovništvo (ukupno ili pojedini njegovi delovi koji se diferenciraju prema raznim karakteristikama). Izučavanje statističkih skupova nije mogućno bez poznavanja opšte statističke metodologije i teorije, a za izučavanje posebnih statističkih skupova neophodno je još poznavanje specifičnosti koje su predmet posebnih statistika, a naročito demografske statistike. Demografska statistika je posebna grana primenjene statistike koja izučava specifičnosti u pogledu prikupljanja podataka o stanovništvu (metodi popisivanja stanovništva, sprovođenje anketa o stanovništvu, organizacija popisa stanovništva, statistike prirodnog i mehaničkog kretanja stanovništva), zatim demografska obeležja i klasifikacije, kao i problematiku u vezi sa obradom i prikazivanjem podataka o stanovništvu. Počeci demografske statistike, a u znatnoj meri i statističke teorije uopšte kao i demografske analize, datiraju iz vremena Graunt-a i Petty-a (politička aritmetika, sredina XVII veka), koji su težili da analizom osnovnih podataka o prirodnom kretanju stanovništva otkriju zakonitosti u kretanju smrtnosti i fertiliteta. Tako je još John Graunt utvrdio da se frekvencije pojedinih kategorija umrlih iz godine u godinu znatnije ne menjaju (za samoubistva, za hronična oboljenja i nesrećne slučajeve itd.). još tada nastaju prve tablice mortaliteta, koje su postale osnov za obračunavanje premija u osiguranju života, kao i jedan od osnova za izradu projekcija stanovništva, itd.

I pored toga što je značaj opšte i teorijske, kao i primenjene demografske statistike za istraživanja i analizu stanovništva veoma veliki, u okviru demografije se razvio i jedan poseban metod, nazvan demografski metod, koji se bavi demografskim merama i pokazateljima, primenom računa verovatnoće u demografskoj analizi, izradom demografskih tablica, izradom demografskih projekcija, demografskim modelima, analizom demografskih struktura, merenjem i predstavljanjem razvitka stanovništva u vremenu i drugim pitanjima.

Demografski metod se razvijao u okviru demografske statistike, demografske analize odnosno demometrije. U suštini je reč o metodu koji je specifičan u mnogim svojim vidovima i svojstven demografiji kao posebnoj naučnoj disciplini. Njegova primena dolazi do izražaja u svim fazama demografskih istraživanja.


Demografska istraživanja
Demografska istraživanja sadrže tri faze:

1. Prikupljanje podataka, pre svega u statističkom obliku

2. Analiza numeričkih podataka posmatranja

3. Kauzalno istraživanje


U drugoj fazi se naročito koriste metodi demografske analize, ali se primenjuju i drugi metodi, na primer statistički. U ovoj fazi najčešče demografski metod omogućava da se raspoloživi “bruto” podaci, koji su dobijeni iz različitih statističkih istraživanja o stanovništvu, na neki način transformišu u demografski relevantne rezultate. Tipičan primer je izrada tablica mortaliteta. Naime, na osnovu popisa stanovništva raspolaže se strukturom stanovništva po starosti i polu, a iz statistike umiranja distribucijom umrlih lica, takođe po starosti i polu. Poređenjem skupova umrlih i skupova živih za pojedine godine starosti dobijaju se aposteriorne verovatnoće umiranja i druge mere u tablicama mortaliteta. Pomenute mere su relevantne za demografsku analizu, za rad na projekcijama stanovništva, a naročito za dobijanje sintetičkih pokazatelja o nivou mortaliteta za datu populaciju. Međutim, kako je napomenuto, upotreba metoda demografske analize značajna je i za početnu i završnu fazu demografskog istraživanja. Naime, njihovi koncepti, postupci i rezultati utiču i inspirišu koncepte koji se koriste u popisima, u vitalnoj statistici, u statistici preseljavanja, u anketama, zatim kod sređivanja tih rezultata u tabelama. Osim toga, analiza putem demografskog metoda veoma je značajna i za kauzalno istraživanje.

Za demografska istraživanja, kao i za mnoge druge nauke, veoma je značajna činjenica da se gotovo nikada ne raspolaže eksperimentalnim situacijama. Uopšte uzev, demograf gotovo nikada ne učestvuje u uslovima pod kojima se pojave u stanovništvu manifestuju. Zbog toga demografija, kao i mnoge druge, naročito društvene nauke, ima teškoće u analizi kao i prilikom kauzalne interpretacije. S druge strane, prikupljeni podaci o stanovništvu nemaju neposredno i jednostavno značenje, već je neophodno da se pre njihove eksplikacije izvrši analiza koja se zasniva na posebnim metodima i konceptima. Nepoznavanje tih metoda dovodi u mnogim studijama do neodrživih interpretacija. Navodimo sledeći primer.

Nivo mortaliteta stanovništva vrlo često se izražava opštom stopom mortaliteta, tj. brojem umrlih lica u jdnoj godini na 1000 stanovnika sredinom godine posmatranja. Pomenuta stopa je zapravo odnos između broja umrlih lica u određenoj godini i broja stanovnika 30. juna odnosne godine, pomnožen sa 1000. Visina pomenute stope zavisi od intenziteta umiranja po starosti, ali i od starosne strukture stanovništva, s obzirom na biološku determiniranost mortaliteta starošću. Preme tome, poređenjem opštih stopa još se ne može dobiti slika o razlikama u nivou smrtnosti različitih populacija, već je neophodno da se traži takva mera na koju ne utiče starosna struktura. Naime, mogućno je da kod jedne populacije umire 12 lica na 1000 stanovnika godišnje, a kod druge samo 7, a da je ipak mortalitet prve populacije po starosti niži od mortaliteta druge po starosti. Prva populacija je u poodmakloj fazi starenja, dok je druga izrazito mlada po svom starosnom sastavu. U okviru metoda demografske analize izučavaju se postupci i pokazatelji koji i u takvim situacijama omogućavaju upoređivanje nivoa mortaliteta za populacije sa različitom starosnom strukturom.

Opis demografskih pojava, pa i priprema demografski relevantnih rezultata na osnovu grubih podataka koji su najčešće dati u statističkom obliku, nisu krajnji cilj demografskih izučavanja. Istraživanje uzroka fenomena i promena u njima, kao i promena u strukturama stanovništva, tj. kauzalno istraživanje, su jedan od osnovnih ciljeva nauke, i demografija ne može da beži od ovog imperativa. Na ovom području poteškoće su velike, i u okviru ovih izlaganja treba upozoriti na njih.

Kao što je rečeno, demograf ne vrši eksperimente, i zbog toga on nije u mogućnosti da proverava delovanje nekog faktora na neki od fenomena. U demografiji je reč o spontanom ispoljavanju fenomena koji a priori rezultiraju iz delovanja mnoštva činilaca, U tim uslovima želja istraživača je da precizira svaki od njih, odnosno da precizira grupe činilaca, što će doprineti shvatanju posmatrane pojave, s jedne, i stvaranju demografske teorije, s druge strane. Pored toga, kauzalno istraživanje je od neprocenjive važnosti za izradu hipoteza o budućem kretanju stanovništva, kao i o budućim promenama u demografskim strukturama. U ovome radu veoma je važno da se najpre izabere što korektnije merilo fenomena (zadatak demografske analize), a zatim da se prouči povezanost koja postoji između varijacija kod izabranog merila i drugih veličina i karakteristika koje utiču na proučavanu pojavu.

Za ispitivanje povezanosti, bolje rečeno za proučavanje uporednih varijacija između varijabli, koristi se metod korelacije, tj. statistički metod. Najpre se uzimaju demografske varijable (stopa aktivnosti stanovništva, stopa smrtnosti odojčadi, stopa fertiliteta), a zatim druge varijable koje, po našoj hipotezi, predstavljaju uzroke varijacija kod pomenutih demografskih varijabli. Utvrđene korelacione zavisnosti, međutim, ne znače uvek da su izolovani uzroci fenomena, pošto je mogućno da su uporedne varijacije kod posmatranih varijabli posledica nekih drugih pojava, koje nisu ispitivane. Činjenica da su utvrđene korelacione zavisnosti još ne znači da je utvrđena i kauzalnost. Ostaje predmet naučne analize da se korelaciona zavisnost potvrdi i kao kauzalna veza. Kad je, na primer, nađeno da između grupa stanovništva koje odlikuje pripadnost istoj socijalnoj grupi, istoj visini dohotka i istom obrazovanju, ali pripadnost različitoj religiji, postoje razlike u fertilitetu, onda se može sa dosta pouzdanosti tvrditi da je religiozna pripadnost uticala na reproduktivno ponašanje stanovništva.

Adekvatna demografska analiza odnosno svrsishodno primenjeni njeni metodi, vrlo su značajni za kauzalna istraživanja. Ispitivanje faktora koji utiču na smrtnost ne bi dalo najbolje rezultatae kad bismo za merenje nivoa mortaliteta odabrali već pomenutu opštu stopu mortaliteta. Naime, nivo smrtnosti kod neke populacije, sa gledišta faktora koji utiču na taj nivo, nije celishodno definisan pomoću opšte stope mortaliteta. Međutim, drugi pokazatelj, srednje trajanje života novorođenih (šansa na život novorođenog deteta u uslovima smrtnosti iz godine posmatranja) je funkcionalno zavisan od mortaliteta po starosti, a nije zavisan od starosne strukture, kakav je slučaj kod opšte stope mortaliteta. Prema tome, nivo mortaliteta meren pomoću srednjeg trajanja života novorođenih je realniji nego da je izmeren opštom stopom mortaliteta.

Čitav niz demografskih metoda izgrađen je za rešavanje brojnih problema tog tipa. S druge strane, razvijeni su drugi metodi koji se primenjuju kada podaci statističkih i drugih istraživanja ne daju neposredne informacije o demografskim fenomenima, već je neophodno da se informacije uzimaju ili iz dva i više istraživanja, ili se na osnovu raspoloživih podataka ocenjuju nepoznate veličine. Takođe, postoji niz metoda za ocenjivanje nekih osnovnih demografskih pokazatelja na osnovu nepotpunih podataka. Zatim, tu je i primena metoda demografske analize u proučavanju migracionih kretanja. Metodi projekcija stanovništva takođe predstavljaju važno područje primene demografskog metoda. I primena demografskih modela u sve većoj meri predstavlja značajan metodološki instrumentarij za različita proučavanja.




Teorijski pogledi na stanovništvo
Od davnina postoji interesovanje za problematiku stanovništva. Političari i mislioci su još od antičkog doba iznosili mišljenja - zasnovana na političkim, vojnim, ekonomskim, socijalnim i drugim razmatranjima - o “najpovoljnijem” broju stanovnika ili o potrebi da se stimuliše odnosno uspori porast stanovništva. Može se reći da je postojao strah ili od isuviše velikog, ili od isuviše malog broja stanovnika. Ipak, do modernog vremena nije bilo konzistentne populacione teorije.

Populacione doktrine su se pojavile ranije od demografskih istraživanja u pravom smislu reči. Možda je u tome osnovni razlog što su te teorije nastojale da otkriju zakon o stanovništvu koji bi važio za sva vremena i za sve populacije.

Postojanje i proučavanje zakonomernosti na području prirodnih nauka podsticalo je krajem XVIII veka nastojanja da se pronađu zakonitosti i na području društvenih nauka.Tako je pokušano da se otkriju zakoni o stanovništvu. Cilj je bio da se generativni procesi svih ljudi i vremena, kao i svih populacija, uključe u jedno opšte ljudsko prokreaciono ponašanje i da se formuliše opšti i prirodni zakon stanovništva. Najpoznatiji predstavnik ovakvih nastojanja bio je Thomas Robert Malthus.

Sa Malthusovim spisom Essay on the Principles of Population (prvo izdanje 1798) počela je da se razvija populaciona teorija u savremenom smislu. Pojava tog spisa znači sve veće interesovanje za proučavanje odnosa između stanovništva, ekonomskih i socijalnih kretanja. Sa njegovim spisom javljaju se i mnoge kontraverze koje se u sličnom ili u drugom obliku ispoljavaju i danas.

Ideje i teorije o stanovništvu bile su u celoj istoriji usko vezane za realne probleme pojedinih društava. Na primer, ideje starih grčkih gradova-državica; u Rimskoj Imperiji ispoljila se ideja koja na stanovništvo gleda kao na izvor snage. Zatim, početkom savremene ere, u doba stvaranja modernih država, merkantilisti su takođe isticali političke i ekonomske prednosti većih, tj. širih populacija. I Malthusova teorija imala je svoje korene u političkim, ekonomskim i socijalnim prilikama njegovog vremena, tj. ranog kapitalizma. Marksistički pogledi - koji započinju od tvoraca naučnog socijalizma, tj. Marksa i Engelsa - znače negiranje Malthusovog večitog zakona o stanovništvu, koji u stvari znači perpetuiranje kapitalizma kao večitog društvenog poretka.Marksistička gledišta ističu istorijski prilaz problemima stanovništva, zatim ne samo potrošačko (kao kod Malthusa) već i proizvođačko svojstvo stanovništva, kao i da su problemi stanovništva nastali usled postojećeg društvenog poretka koji se temelji na privatnom vlasništvu nad sredstvima za proizvodnju. Uporedo sa tim, ili kasnije, formulišu se drugi prilozi teoriji o stanovništvu - matematski, biološki, sociološki itd. - a u naše vreme populacione teorije nalaze se pod presudnim uticajem, u istoriji nezapamćenog, porasta stanovništva (naročito u zemljama u razvoju) i sve većih nastojanja da se problemi stanovništva sagledaju u povezanosti sa razvojem, tj. da se traže i bolje sagledaju međuodnosi stanovništva, društvenog i ekonomskog razvoja.U ovom kontekstu, traženje prihvatljive populacione teorije nije postalo važno samo za dobijanje boljeg uvida u proces razvoja, veći zbog toga što bi takva teorija predstavljala bazu za planiranje, kao i za formulisanje politike.
Stari i srednjevekovni pisci o stanovništvu
Još kod starih kineskih pisaca (npr. Konfucije i njegova škola) zastupana je teza da se isuviše visoki porast stanovništva može negativno odraziti na standard života. Neki od tih autora već su imali ideju o populacionom optimumu, bar što se tiče stanovništva u poljoprivredi, postavljajući idealne proporcije i preporučujući vlastima da ih održava, npr. preseljavanjem stanovništva u malo naseljene oblasti. Stari kineski pisci takođe su govorili o preprekama brzog porasta stanovništva; npr. visok mortalitet zbog nestašice hrane; na smrtnost odojčad utiče isuviše rano sklapanje braka i; na nupcijalitet utiču visoki troškovi oko sklapanja braka, itd. Pored toga, doktrine Konfucija i njegove škole značajne su sa gledišta porodice, braka i prokreacije uopšte.

Grčki pisci su se više bavili politikom i merama u pogledu stanovništva, nego formulisanjem populacione teorije. Platon i Aristotel diskutovali su o “optimumu” stanovništva s obzirom na grčke državice-gradove, i to u vezi sa idealnim uslovima čovekovog razvoja. Oni su problem stanovništva manje razmatrali sa ekonomskog, već više sa gledišta odbrane, sigurnosti i vladanja. Platon, u svojoj knjizi Zakoni, govori o idealnom broju stanovnika za državicu-grad: 5 040 stanovnika-državljana (tj. ukupno oko 60 000 stanovnika, zajedno sa robovima). Ako je stanovnika više, Platon predlaže mere za kontrolu rađanja. Obrnuto, ako dođe do opadanja stanovništva, Platon predlaže mere za ranije sklapanje brakova, viši natalitet, ili imigracije sa drugih područja. Aristotel se sa problematikom stanovništva bavi u svojoj knjizi Politika. On je manje eksplicitan u pogledu optimuma, ali smatra da država mora biti - u pogledu prostranstva i broja stanovnika - takva da svome stanovništvu obezbedi slobodan i dostojan život. Prekobrojno stanovništvo doneće bedu i socijalne probleme.Kada Aristotel govori o mogućnostima sprečavanja prekobrojnog stanovništva, on pominje primenu abortusa i ostavljanje dece.


Rimljani su govorili o stanovništvu sa perspektive velike imperije. Cicero je bio za monogamiju, a odbacivao je Platonovu ideju o zajedničkom životau žena i dece. Rimljani su bili protiv celibata, a brak je, po njima, osnovan za prokreaciju. Naročito u Avgustovim zakonima (npr. lex Pappia Poppea) stvarane su privilegije za lica u braku i sa decom (npr. u pogledu nasleđivanja), a predviđena je bila diskriminacija za neženje, za lica bez dece itd. To je već bilo vreme opadanja nataliteta u Rimskoj Imperiji, a naročito u Rimu i u Italiji.

Hebrejske svete knjige su na prvo mesto stavljale značaj prokreacije, npr. u Svetom pismu starog zaveta, u Genezi (Knjizi postanja) kaže se: “Množite se...”, a neplodnost je smatrana kao velika nesreća.

Rani srednjevekovni hrišćanski pisci su pitanja stanovništva više posmatrali sa etičkog stanovišta. Ipak, doktrina je bila populacionistička, mada manje nego kod hebrejskih pisaca. S jedne strane, ovi pisci su osuđivali poligamiju, razvod, abortus, čedomorstvo i ostavljanje deteta, a s druge, oni su glorifikovali devičanstvo i polno uzdržavanje. Bili su i protiv drugog braka. Tako na primer, u prilog celibata govori apostol Pavle. Preovlađujuća tendencija je bila, naročito u prvo vreme, u prilog porasta stanovništva. Usled gladi i epidemija smrtnost je bila visoka, pa je to iziskivalo i visok natalitet stanovništva.

Mišljenja islamskih autora o stanovništvu ne razlikuju se mnogo od hrišćanskih i hebrejskih, jer su u pitanju populacionistički pogledi. Izdvaja se učenje Ibn Kalduna, arapskog autora iz XIV veka, koga je Evropa upoznala mnogo kasnije. Njegova mišljenja su značajna sa dva aspekta. Na prvom mestu, on je smatrao da gusto naseljeno stanovništvo dovodi do višeg standarda života; ono dozvoljava veću podelu rada, efektniju upotrebu prirodnih izvora, kao i vojnu i političku sigurnost. Drugo, po ovom autoru, ciklične varijacije dešavaju se kod stanovništva kao i kod privrede. Naime, povoljne ekonomske prilike stimulišu natalitet, zatim utiču na opadanje mortaliteta. Nakon toga dolazi do većeg luksuza, do većih taksa i poreza i do drugih promena koje utiču na pojavu ekonomske depresije i depopulacije.
Merkantilisti i fiziokrati o stanovništvu
Merkantilistička doktrina bila je okrenuta ka ekonomskoj politici i ona nije razvila populacionu teoriju u pravom smislu reči, ali su pogledi na stanovništvo zauzimali značajno mesto u sistemu. Tako je Botero (1558) pisao da stanovništvo ima tendenciju porasta u okviru potencijala ljudske plodnosti, dok su sredstva za život i njihov porast ograničeni i predstavljaju prepreku za porast stanovništva. Ograničenost sredstava dovodi do siromaštva, koje zatim utiče na nupcijalitet, na pojavu masovnih nesreća (ratovi, epidemije, glad itd.).

Merkantilisti su isticali prednosti veće i rastuće populacije, uključiv i mere za povećanje nupcijaliteta, za poboljšanje zdravlja, za imigracije naročito kvalifikovanih. Prednosti veće populacije su naročito značajne ako one podstiču razvoj industrije, pošto se industrijski produkti mogu razmeniti za dragocene metale. Ipak, u pogledu obima stanovništva bilo je kod merkantilista različitih gledišta. Neki pisci su smatrali da je veličina stanovništva određena količinom sredstava za život koja se može proizvesti kod kuće ili uvesti sa strane.



Fiziokrati nisu u potpunosti prihvatili politiku merkantilista u pogledu porasta stanovništva, ali su se povoljno izražavali o porastu stanovništva pod uslovom da ga omogućava rast poljoprivredne proizvodnje. Najpoznatiji od fiziokrata, Quesnay (1785), zastupao je mišljenje da je veća populacija poželjna, ali pod uslovom da stanovništvo može živeti na određenom stepenu izobilja. Već je Quesnay rekao da stanovništvo ima tendenciju da prevazilazi količinu sredstava za život, a to se vidi iz toga što uvek ima slojeva i grupa koji žive u siromaštvu. Treba nastojati, pre svega, da raste blagostanje. I Mirabeau je bio za veću populaciju, ali je naglašavao da obim stanovništva zavisi od ponude hrane, i da stoga treba podsticati razvoj poljoprivrede. Mercier de Riviere je takođe smatrao da je veličina stanovništva zavisna od količine sredstava za život, ali da će - ako vlada primenjuje i vodi politiku sa ciljem izbora najboljih puteva za efikasnu obradu zemlje - porast proizvodnje hrane biti iznad porasta stanovništva.

Optimizam XVIII veka o mogućnostima obezbeđenja sredstava za život je doživeo svoj vrhunac u vreme francuske revolucije, naročito u radovima Godwina i Condorceta. Godwin je iznosio mišljenje da će naučni progres uticati na povećanje ponude do takvog nivoa da će čovek raditi samo pola sata da bi zadovoljio sve svoje potrebe.On nije smatrao da će izobilje dovesti do hiperpopulacije, pošto će ljudski razum biti u stanju da deluje na seksualne želje i na prokreaciju. Condorcet je zastupao slično mišljenje o ulozi nauke u pogledu budućnosti ljudskih uslova, zahvaljujući proizvodnji hrane, koja će dostići visok nivo, ali i ljudskom razumu, koji će imati posebnu ulogu u sprečavanju iracionalnog porasta stanovništva.

U XVII i XVIII veku započeto je i sa radom na sistematskim analizama populacionih trendova. J. Graunt je u svome radu Natural and Political Observations on the Bills of Mortality ... (1666) prvi analizirao mortalitet i ukazao na pravilnosti koje se ispoljavaju. Tako je govorio o strukturi umrlih po uzroku smrti, zatim po starosti; o odnosu između broja rođenih i umrlih, itd. W. Petty (Grauntov saradnik) nije analizirao samo demografske pojave već i ekonomske i “političke” fenomene, na koje se mogu primeniti kvantitativni metodi analize. J. Graunt i W. Petty su osnivači i posebne škole u statistici, takozvane “političke aritmetike”.
Malthus i njegova teorija
Osamnaesti vek doneo je korenite promene u mnogim pogledima.One su ostavile pečat na ekonomskim i socijalnim teorijama i na teoriji o stanovništvu.

I ranije je bilo autora koji su isticali neograničenost ljudskih kapaciteta za vlastitu reprodukciju, a ograničenost u proizvodnji sredstava za život. Ipak pomenute ideje su naročito našle odraza kod Malthusa. On je u radu Essay on the Principle of Population (prvo izdanje 1798.) formulisao svoju teoriju stanovništva. Prvo izdanje predstavlja u velikoj meri polemiku u vidu pamfleta protiv optimizma izraženog kod Godwina i Condorceta (kritika Godwinova u pogledu sisema jednakosti i Condorceta u pogledu perfektnosti čoveka).Polazna tačka je večitost institucija njegovih dana, koje su prirodno date, npr. privatno vlasništvo.Malthus tvrdi da prvi i najvažniji uzrok bede nije u neposrednoj povezanosti sa oblikom vladavine ili distribucijom bogatstva. Po njemu sredstva za život rastu po aritmetičkoj progresiji, a stanovništvo po geometrijskoj.Da bi se porast stanovništva sveo na mogućnosti porasta sredstava za život deluju pozitivne i preventivne prepreke.

U drugim i u sledećim izdanjima Malthus je dalje razvio teoriju stanovništva, i istraživao ulogu stanovništva.Bazične proporcije koje Malthus nastoji da dokaže su sledeće:

1. Stanovništvo je ograničeno sredstvima za opstanak

2. Stanovništvo konstantno raste ako sredstva za opstanak rastu, sve dok porast stanovništva ne bude ograničen preprekama.

3. Prepreke su:

a) preventivne, to su moralno uzdržavanje (uključujući i kasno sklapanje braka), zatim “zla”, kao što su abortus, prevencija od začeća, vanbračni seksualni odnosi i prostitucija;

b) pozitivne, kao što su epidemija; glad; kuga i druge boleštine; ratovi i druge manifestacije bede.

Po Malthusu (u kasnijim izdanijma Eseja), moralno uzdržavanje (kao i celibat i odlaganje sklapanja braka) je prihvatljivije sa gledišta sprečavanja ekscesivnog porasta stanovništva.Što se tiče porasta stanovništva, po Malthusu postoji “prirodna” težnja stanovništva (koju izaziva seksualni nagon) da se stalno povećava, odnosno da se umnoži i preko granica za opstanak.

Alica WertheimerBaletić1 je analizirala Malthusovo načelo (“zakon”) stanovništva naročito sa gledišta nelogičnosti koje su u njemu sadržane. O tome ona izlaže:

Postavka da broj stanovnika uvek teži da pređe mogućnosti prehrane nije dokazana. Naime,njegova formulacija zakona sadrži stalnu stopu rasta stanovništva i opadajuću stopu rasta sredstava za opstanak (ako je porast pšo aritmetičkoj progresiji). Međutim, Malthus je i nelogičan, jer je čovek kao razumno biće u stanju da kontroliše veličinu svog potomstva. Time zakon gubi svoj prirodni karakter.

Malthus primenjuje svoje načelo samo na niže slojeve, jer za njih dokazuje prirodni uzrok njihove bede.Da je zakon stanovništva prirodan, to bi važilo i za više slojeve, što međutim, Malthus ne objašnjava.

Malthus u pogledu ponude i potražnje radne snage primenjuje svoj zakon stanovništva. Međutim, potražnja za random snagom u kapitalizmu ne zavisi od prirodnog kretanja stanovništva, a ponuda radne snage ne može biti neophodno izvedena iz prirodnog kretanja stanovništva, pa je, prema tome, mehanizam uravnoteženja ponude i tražnje radne snage, tržište rada, podvrgnuto sasvim drugim zakonima od zakona kretanja stanovnišva.

Kapitalistička klasa je želela da prebaci odgovornost za bedu na radnike zbog nedostatka moralnih ograničenja u pogledu množenja, a ne na sam kapitalistički sistem. Po Malthusu, nije ni mogućno trajno poboljšanje položaja radničke klase, jer bi poboljšanje dovelo samo do još većeg porasta stanovništva, što bi dovelo do još većeg pogoršanja položaja samih radnika. Prema tome, zaključak koji daje Malthusova teorija, da je veličina i položaj radničke klase određen prirodnim, večitim zakonom stanovništva, je za vladajuću klasu bio veoma koristan.

Iznete nelogičnosti koje sadrži Malthusov “zakon” o stanovništvu, ukazuju jasno na njegovu neodrživost. Možda danas o tome ne bi trebalo ni raspravljati, da se kod mnogih autora (“neomaltuzijanaca”), pa i u novije vreme, ne javljaju slični argumenti koji bedu u mnogim zemljama vezuju za kretanje stanovništva, što znači da u porastu stanovništva vide osnovni uzrok bede i siromaštva.Ti isti autori, pak, zaboravljaju ostale uzroke pomenutog stanja (zaostajanje u ekonomskom i socijalnom razvoju, neravnopravne međunarodne trgovinske i opšte odnose; nerazvijeni društveni poredak, itd.). Da bi se zakon mogao smatrati naučno fundiranimbez obzira na kom područjuon mora biti takav da se može dokazati.To svakako nije takozvani Malthusov princip stanovništva. Naime, kada se u pogledu odnosa između rasta stanovništva i stope rasta sredstava za opstanak javljaju protivrečnosti, sa gledišta od Malthusa proklamovanih načela, onda se izgovor nalazi u “preprekama”. Zatim, Malthus ne pravi razlikubar ne kod formulisanja svog zakona o stanovništvuizmeđu seksualnog i prokreacionog ponašanja, što su dve sasvim različite stvari. Isto tako, u vreme Malthusa je bilo ralativno malo iskustava u pogledu analize dugoročnih populacionih trendova, a još manje paralelnog sagledavanja društvenoekonomskog razvoja i demografskog razvitka. Kasnije, razvoj je ukazao na sasvim suprotne tendencije od onih koje su inkorporirane u Malthusov princip stanovništva. U visoko razvijenim zemljama dolazi do sniženja stope rasta stanovištva, i to tako da stopa rasta sredstava za opstanak bude i nekoliko puta veća od stope rasta stanovništva.
Kritika Malthusa
U toku XIX veka vodila se živa diskusija o Malthusovim tezama. Neki autori su se zalagali za ove teze (neomaltuzijanci), dok su ih drugi odbacivali.Kritike Malthusovog zakona o stanovništvu odnosile su se ili na “prirodnu” težnju (seksualni nagon), ili na gledište o porastu sredstava za život, odnosno opstanak. Prva grupa kritičara zadržala se na istoj polaznoj tački, i oni su takođe pokušali da pronađu opštevažeći zakon o stanovništvu. Kritičari koji su Malthusov “zakon” napadali u pogledu biološke komponente, iznosili su argument (npr. H. Spencer) da seksualni nagon nije stalno isti, već da kod svih živih bića, prema tome i kod čoveka, postoji uska povezanost između visine plodnosti i opasnosti u pogledu opstanka vrste (pozitivna korelacija). Prema njima, što je veća opasnost po vrstu, to je veća plodnost, kako bi se vrsta održala. Kod čoveka, zbog razvijenog moždanog i nervnog sistema, opasnost od uništenja vrste gotovo i ne postoji, odnosno smanjena je, i paralelno dolazi do smanjenja prokreacione sposobnosti.

Druga grupa kritičara Malthusa iz redova socijalista traži objašnjenja kretanja stanovništva, pre svega, u društvenoj sferi. Osnove Malthusovog pesimizma, prenaseljenosti i problema koji se javljaju u vezi sa brzim porastom stanovništva su u društvenom uređenju koje se zasniva na privatnom vlasništvu. Glavna je, pak, kritika došla od osnivača marksizma, tj. od strane Marksa i Engelsa, koji su naročito osporavali mogućnost formulisanja stalnog i nepromenljivog, odnosno prirodnog zakona o stanovništvu,

Predstavnici klasične ekonomske škole su Malthusov “zakon” o stanovništvu ugradili u svoja razmatranja, pošto su ga prihvatali, zajedno sa drugim “zakonima”, kao što su zakon o opadajućim prinosima i gvozdeni zakon najamnine.Međutim, mnogi građanski ekonomisti su kasnije podvrgli kritici neke od pomenutih principa.


Download 0,56 Mb.

Do'stlaringiz bilan baham:
1   2   3   4   5   6




Ma'lumotlar bazasi mualliflik huquqi bilan himoyalangan ©hozir.org 2024
ma'muriyatiga murojaat qiling

kiriting | ro'yxatdan o'tish
    Bosh sahifa
юртда тантана
Боғда битган
Бугун юртда
Эшитганлар жилманглар
Эшитмадим деманглар
битган бодомлар
Yangiariq tumani
qitish marakazi
Raqamli texnologiyalar
ilishida muhokamadan
tasdiqqa tavsiya
tavsiya etilgan
iqtisodiyot kafedrasi
steiermarkischen landesregierung
asarlaringizni yuboring
o'zingizning asarlaringizni
Iltimos faqat
faqat o'zingizning
steierm rkischen
landesregierung fachabteilung
rkischen landesregierung
hamshira loyihasi
loyihasi mavsum
faolyatining oqibatlari
asosiy adabiyotlar
fakulteti ahborot
ahborot havfsizligi
havfsizligi kafedrasi
fanidan bo’yicha
fakulteti iqtisodiyot
boshqaruv fakulteti
chiqarishda boshqaruv
ishlab chiqarishda
iqtisodiyot fakultet
multiservis tarmoqlari
fanidan asosiy
Uzbek fanidan
mavzulari potok
asosidagi multiservis
'aliyyil a'ziym
billahil 'aliyyil
illaa billahil
quvvata illaa
falah' deganida
Kompyuter savodxonligi
bo’yicha mustaqil
'alal falah'
Hayya 'alal
'alas soloh
Hayya 'alas
mavsum boyicha


yuklab olish