Epistemologija je područje filozofije koje se bavi problemima znanja. U knjizi je epistemologija, međutim, shvaćena u širem smislu od onog u kojem se epistemologija razumijeva kao puka teorija znanja



Download 2,91 Mb.
bet19/35
Sana23.06.2017
Hajmi2,91 Mb.
#13290
1   ...   15   16   17   18   19   20   21   22   ...   35

4.3. David Hume, Istraživanje o ljudskom razumu (Enquiry Concerning Human Understanding, 1748)


D. Hume se obično smatra ocem redukcionizma u pogledu svjedočanstva iako je Locke i prije njega branio sličan stav. Svoje mišljenje o temi iznosi razmatrajući povjerenje ljudi u svjedočanstva o čudima. Nema dvojbe da je njegov kritički stav prema pouzdanosti drugih ljudi određen njegovim dubokim prijezirom prema ljudskom praznovjerju. Hume zaključuje da povjerenje u svjedočanstva o čudima ne može biti opravdano jer je suprotno našem iskustvu o prirodnim zakonitostima o kojima imamo čvrstu evidenciju izvedenu iz iskustva. Štoviše, smatra da naše iskustvo jasno upućuje da je vjerojatnije da informator griješi ili nas laže u pogledu čuda nego što je vjerojatno da su se čuda (ili kršenje prirodnih zakonitosti) stvarno dogodila. Unatoč mogućem prigovoru da je stav o svjedočanstvu određen njegovim ateističkim stavom, taj prigovor Humeovoj motivaciji zasigurno ne može dovesti u pitanje činjenicu da je on zasigurno jedan od ključnih sudionika u raspravi o epistemologiji svjedočanstva koji se problemom pozabavio na sustavniji način nego što je to učinio itko prije njega.

Hume tvrdi da je naše povjerenje u druge ljude i njihove iskaze, koliko god može biti varljivo, istodobno i ključno za naše stjecanje znanja. Svjedočanstvo je osobito značajan izvor znanja. Međutim, tvrdi i da naše povjerenje u očevice i povjesničare nije izvedeno ni iz kakve apriorne veze između svjedočanstva i stvarnosti već se temelji na navici podudaranja ili slaganja svjedočanstva očevidaca sa stvarnim stanjem stvari. Iskustvo je to što daje legitimitet svjedočanstvu kao izvoru znanja. Hume jasno određuje kada je potrebno prihvatiti tuđe svjedočanstvo (a izvedeno je iz principa induktivnog zaključivanja): vjerojatnost koju pripisujemo istinitosti svjedočanstva izrečenih u određenim okolnostima treba biti proporcionalna učestalosti s kojom se takvo svjedočanstvo izrečeno u takvim okolnostima pokazalo, prema našem iskustvu, istinitim. Iskustvo nas upućuje da možemo u nekim situacijama vjerovati drugim ljudima: primjerice, ništa kao naše iskustvo nas ne podučava da u nekim situacijama drugi ljudi neće lagati ako se boje da ih se može uhvatiti u laži, u drugima neće lagati jer cijena da budu uhvaćeni u laži može biti previsoka, ili slično. Sve u svemu, iskustvo (percepcija i zaključivanje iz podataka dobivenih percepcijom) nas uči da u načelu možemo tvrditi da ljudi teže istini i čestitosti. A upravo zbog toga i možemo općenito imati povjerenja u njihova svjedočanstva.

Jednako kao i Locke, Hume smatra da se tuđa svjedočanstva smiju prihvatiti samo na osnovu provjere i dokazne građe, tj. redukcije opravdanja na iskustvo (percepcija, generalizacija iz percepcije i memorija). Obzorom na to, smatra da svjedočanstvo ne može imati epistemički status izvora znanja kakvo ima percepcija ili zaključivanje. Za razliku od Lockea kod kojeg je moguće naići i na nesigurnosti, Hume izrijekom ističe kako je svjedočanstvo bitan izvor znanja i da je, unatoč poruci koju izvodimo iz slučaja opravdanog prihvaćanja svjedočenja o čudima, naše je povjerenje u tuđa svjedočanstva u načelu opravdano jer se temelji na prošlom iskustvu koje potvrđuje da su tuđa svjedočanstva češće istinita nego lažna.

4.4. Thomas Reid, Istraživanja i eseji, Inquiry and Essays (Inquiry into the Human Mind on the Principles of Common Sense, 1764; Essays on the Intellectual Powers of Man, 1785; Essays on the Active Powers of Man, 1788)


Reid se suprotstavlja stavovima prethodnika i vrlo sustavno izlaže probleme vezane uz takav stav o svjedočanstvu. Valja pretpostaviti da je njegov antiredukcionistički stav poglavito ipak određen željom (karakterističnom za filozofiju zdravog razuma) da spasi naše znanje od razornog skepticizma koji, prema njemu, slijedi iz tada dominantnog redukcionističkog stava. Nasuprot Lockeu i Humeu, smatra da iskustvena dokazna građa za tuđa svjedočanstva ne može nikada biti konkluzivna te da je principijelno nedostatna za opravdanje vjerovanja utemeljenih na svjedočanstvu. Humeovo induktivno opravdanje prihvaćanja svjedočanstva, prema Reidu, nije epistemički dostatno za opravdano prihvaćanje većine vjerovanja koja smo dobili od drugih ljudi. Istodobno, za razliku od Platona i Descartesa, Reid je svjestan značaja svjedočanstva za naše znanje i činjenice da smo epistemički ovisni o drugim ljudima te da bismo bez tih vjerovanja bili dovedeni u stanje izoliranog primitivnog spoznavatelja.

U argumentiranju za antiredukcionizam, oslanja se na primjer djece koja prihvaćaju iskaze odraslih bez provjere (za koju, uostalom, i nisu sposobna budući imaju malo ili nedostatno iskustva za provjeru). Unatoč tome, djeca stječu istinita vjerovanja i korisna znanja od odraslih. Drugim riječima, Reid tvrdi da je moguće steći znanje na temelju svjedočanstva, a bez provjere ili svođenja na iskustvo te bez traženja opravdanja za povjerenje. Reid drži da je mudri tvorac u nas ugradio stanovita nagnuća, konstitutivne spoznajne principe koji općenito omogućuju stjecanje znanja temeljem svjedočanstava drugih ljudi. Između ostalih konstitutivnih principa, tako, urođeni su nam i princip povjerenja (the principle of credulity) i princip govorenja istine (the principle of veracity). Drugim riječima, imamo sklonost prihvaćati iskaze drugih ljudi bez provjeravanja, a istodobno imamo i sklonost govoriti istinu, a ne laži (i najveći lažljivac kaže stotinu istina na jednu laž, tvrdi Reid). Prema Reidu, nekritičko povjerenje se u konačnici temelji na prirodnoj sklonosti svakog čovjeka da govori istinu, dok laganje smatra nasiljem nad našom prirodom. Ova dva principa objašnjavaju i opravdavaju epistemičko pravo da prihvaćamo iskaze drugih ljudi bez provjere (osim ukoliko ne postoje neki posebni razlozi za sumnju u kojem slučaju treba prikupiti dokaznu građu u prilog povjerenju).

Reid primjećuje da to ne znači da nećemo nikada biti prevareni ili da nećemo imati lažna vjerovanja utemeljena na svjedočanstvu, ali smatra da nas i naši drugi izvori znanja mogu obmanuti te da i na temelju percepcije možemo stvoriti pogrešna vjerovanja. Za razliku od Humea, smatra da svjedočanstvo zaslužuje primarni epistemički status izvora znanja kakvo se pripisuje percepciji ili zaključivanju.



C. Izbor iz djela i pitanja
Platon

Teetet, 201a-d

Sokrat: Za to je potrebno kratko razmatranje. Čitavo naime umijeće pokazuje da znanje nije to (što kažeš). [Da je znanje pravo shvaćanje (200e)].

Teetet: Kako? I koje je to umijeće?

Sokrat: Umijeće u mudrosti najvećih koje nazivaju govornicima i advokatima. Ovi naime svojim umijećem uvjeravaju ali ne poučavajući nego navodeći druge da misle što oni žele. Ili ti misliš da postoje neki tako sposobni učitelji da mogu, iako kao svjedoci nisu bili nazočni dok je nekima bio opljačkan imutak ili su u nečem drugom pretrpjeli nasilje, pouzdano dokazati istinu onoga što se zbilo za ono malo vremena koje im dopušta vodeni sat?

Teetet: Ja to nipošto ne mislim, ali ipak su sposobni da uvjere.

Sokrat: Ne misliš da uvjeriti znači navesti nekoga da ima uvjerenje?

Teetet: Zašto ne?

Sokrat: Kad su suci točno uvjereni u ono što može znati samo onaj koji je vidio a inače ne, tada prosuđujući to po slušanju i stekavši istinito uvjerenje, ako su bili ispravno nagovoreni, zar ne prosudiše stvar ispravno bez znanja?

Teetet: Svakako.

Sokrat: No, prijatelju moj, kad bi pravo shvaćanje i znanje za sudnicu bili ista stvar, ne bi ni najbolji sudac nikada bez znanja imao pravo shvaćanje. Sada je pak očito da je svaki od dva pojma nešto drugo.

Teetet: Bio sam zaboravio, Sokrate, što sam čuo od nekog koji je govorio, ali sada mi pada na pamet. Onaj reče da je znanje pravo shvaćanje spojeno s objašnjenjem, a ono bez objašnjenja je izvan znanja. O čemu ne postoji objašnjenje ne može se znati – tako je kazivao – a o čemu postoji može se znati.

Sokrat: Doista si dobro rekao.
Preuzeto iz: Bošnjak, B. (ur), (1979), Platon: Teetet i Fileb, Zagreb: Naprijed, preveo: Milivoj Sironić
Pitanja:

1. Zbog čega suci iz Platonovog primjera ne mogu imati znanje o tome da je počinjeno neko zlodjelo?

2. Koji uvjet je potrebno ispuniti da bismo mogli reći da znamo?

John Locke

Ogled o ljudskom razumu (An Essay concerning Human Understanding, 1690),
(...)

4. Razlog vjerojatnosti je dvostruk: podudaranje s našim vlastitim iskustvom ili svjedočanstvo tuđih iskustava

Vjerojatnost, koja nadomješta nedostatak našeg znanja i vodi nas kad nas ono iznevjeri, uvijek se odnosi na stavove u pogledu kojih nemamo izvjesnost, već samo neki povod da ih prihvatimo kao istine. Razlozi tome su, ukratko, sljedeći: Prvo, podudaranje bilo čega s našim vlastitim znanjem, zapažanjem i iskustvom.

Drugo: svjedočanstvo drugih, kao jamstvo njihovih zapažanja i iskustava. Kod tuđih svjedočanstava valja razmotriti: 1. broj, 2. dosljednost, 3. vještinu svjedoka, 4. namjeru autora, kad se radi o svjedočanstvu navedenom iz knjige, 5. usklađenost dijelova i okolnosti izvještaja, 6. suprotna svjedočanstva.
5. Pritom treba ispitati sve argumente za i protiv, prije no što pristupimo prosudbi

Budući da vjerojatnosti nedostaje intuitivna očevidnost koja nepogrešivo određuje razumijevanje i proizvodi izvjesno znanje, želeći razborito postupati um treba ispitati svaki razlog vjerojatnosti da bi vidio jesu li ti razlozi više ili manje za ili protiv nekog stava; pa nakon što je dovoljno odvagnuo cjelinu, on je odbacuje ili prihvaća, snažnijim ili slabijim pristankom koji je proporcionalan prevazi jačih razloga vjerojatnosti na jednoj ili drugoj strani. Evo primjera:

Kad ja sam vidim nekog čovjeka kako hoda po ledu, to je onkraj vjerojatnosti, to je znanje: no kad mi netko drugi priča da je vidio nekog čovjeka u Engleskoj kako usred oštre zime hoda po vodi otvrdloj od hladnoće, to je do te mjere podudarno s onim što obično vidim da se zbiva da sam po prirodi stvari sklon da uz to pristanem ukoliko oko toga nema nikakve očite dvojbe. No kad bismo istu stvar ispričali nekom tko se rodio u tropima, tko nešto slično nikad nije ni vidio ni čuo, tada sva vjerojatnost počiva na svjedočanstvu; pa ako su izvještači brojniji, vjerodostojniji, i ako im nije u interesu govoriti protivno istini, i tu će se stvar više ili manje vjerovati. Unatoč tome, čovjeka čije je iskustvo uvijek bilo protivno, tko ništa slično nikad nije čuo, teško da će biti u stanju uvjeriti čak i svjedok s ponajmanje okaljanim povjerenjem. To se i dogodilo holandskom veleposlaniku koji je, zabavljajući sijamskog kralja neobičnostima Holandije o kojima je želio saznati, između ostalog ispričao da se u njegovoj zemlji voda ponekad pri hladnom vremenu tako stvrdnjava da po njoj hodaju ljudi, te da bi čak držala i slona kad bi ga tamo bilo. Na to je kralj odgovorio: „Dosad sam vjerovao čudne stvari koje ste mi pričali, jer sam vas smatrao ozbiljnim i poštenim čovjekom, no sad sam siguran da lažete.“
6. Oni mogu biti raznoliki

O tim razlozima ovisi vjerojatnost svakog stava: pa kako se podudarnost s našim znanjem, izvjesnost zapažanja, učestalost i trajnost iskustava te broj i vjerodostojnost svjedočanstava više ili manje s njim slažu ili ne slažu, tako je svaki stav sam po sebi više ili manje vjerojatan. No postoji, priznajem, još jedan razlog, koji, unatoč tome što sam po sebi nije istinski razlog vjerojatnosti, ipak često biva korišten kao takav, pa po njemu ljudi najčešće određuju svoj pristanak, i njime se, više no bilo čim drugim, koriste kako bi poduprli svoja vjerovanja, a to su tuđa mnijenja: mada nema opasnije stvari na koju bismo se mogli osloniti, niti stvari koja ima više izgleda da nas zavede; jer među ljudima ima puno više laži i zabluda nego istine i znanja. Pa ako mnijenja i uvjerenja drugih ljudi, o kojima inače dobro mislimo, trebaju postati razlog pristanka, ljudi bi imali razloga da budu pogani u Japanu, muhamedanci u Turskoj, papisti u Španjolskoj, protestanti u Engleskoj, a luterani u Švedskoj. No o tom pogrešnom razlogu pristajanja imat ću prilike više i opširnije govoriti na drugom mjestu.

(...)
6. Suglasnost iskusatva svih drugih ljudi s našim iskustvom proizvodi izvjesnost koja se približava znanju

Glede prvog slučaja, naime pojedinačne činjenice:

Prvo, kad neka pojedinačna stvar, suglasna s našim ili tuđim stalnim zapažanjem u sličnim slučajevima biva potvrđena odgovarajućim izvješćima svih ljudi koji je spominju, mi je tako lako prihvaćamo i na njoj tako čvrsto gradimo kao da je izvjesno znanje; pa po njoj zaključujemo i djelujemo s tako malo dvojbe kao da je savršena demonstracija. Tako, kad bi svi Englezi koji bi bili u prilici to spomenuti potvrdili da se prošle zime u Engleskoj smrzavalo, ili da su ljeti viđene lastavice, mislim da bi u to čovjek mogao tako malo sumnjati kao i u to da je sedam više četiri jedanaest. Prvi, dakle, i najviši stupanj vjerojatnosti je kad se opća suglasnost svih ljudi, u svim vremenima, dokle god to možemo znati, slaže se nečijim stalnim i ničim osujećenim iskustvom u sličnim slučajevima, čime se potvrđuje istinitost neke pojedinačne činjenice o kojoj svjedoče pošteni svjedoci; takve su činjenice utvrđena ustrojstva i svojstva tijela, te pravilan slijed uzroka i posljedica u uobičajenom prirodnom tijeku. To zovemo argumentom na temelju naravi samih stvari. Jer o onom o čemu naše vlastito i tuđe stalno zapažanje otkriva da je uvijek na isti način, o tome možemo razborito zaključiti da je posljedica postojanih i pravilnih uzroka, premda oni sami ne ulaze u doseg našeg znanja. Tako, to da je vatra nekog zagrijala, da je rastalila olovo i izmijenila boju i krutost drvenog ugljena, da željezo tone u vodi, a pliva u živi, ti i njima slični stavovi o pojedinačnim činjenicama koje se slažu s našim stalnim iskustvom uvijek kad se s takvim stvarima susrećemo, i o kojima se obično (kad god ih drugi spominju) govori kao o stvarima koje su postojano takve, pa ih nitko toliko i ne osporava, sve su to stavovi kod kojih ne dvojimo da je istinit izvještaj koji potvrđuje da se takva stvar dogodila, ili predviđanje da će se na isti način ponovno dogoditi. Takve vjerojatnosti toliko se približavaju izvjesnosti da tako potpuno upravljaju našim mislima i utječu na naše postupke kao i najočiglednija demonstracija, pa kod onog što nas zanima pravimo malo ili nimalo razlike između njih i izvjesnog znanja. Tako utemeljeno naše se vjerovanje uzdiže do izvjesnosti.
7. Neupitno svjedočanstvo i iskustvo uglavnom su pouzdani

Drugo, sljedeći je stupanj vjerojatnosti kad na temelju svog vlastitog iskustva i slaganja svih ljudi koji to spominju otkrivam da je neka stvar uglavnom takva, i kad o njenom pojedinom primjerku svjedoče mnogi povjerljivi svjedoci; primjerice, kad nam povijest nudi takve opise ljudi u svim vremenima i kad, u onoj mjeri u kojoj sam imao priliku promatrati, ti opisi bivaju potvrđeni mojim vlastitim iskustvom, primjerice da većina ljudi daje vlastitoj dobrobiti prednost nad općom, ako svi povjesničari pišući o Tiberiju kažu da je on bio takav, onda je to vrlo vjerojatno. A u tom slučaju naše pristajanje ima dovoljno jak temelj da bi se moglo uzdići na razinu koju zovemo pouzdanošću.


8. Pošteno svjedočenje i nepristrana narav stvari također proizvode pouzdano vjerovanje

Treće, kod stvari koje se događaju na indiferentan način, kao primjerice to hoće li ptica poletjeti u ovom ili onom smjeru, hoće li grmjeti lijevo ili desno od čovjeka, itd., kad za bilo koju pojedinačnu činjenicu jamči suglasno svjedočanstvo povjerljivih svjedoka, naše je pristajanje također neizbježno. Tako, to da postoji grad u Italiji kao što je Rim, da je u njemu pred oko tisuću i sedam stotina godina živio čovjek po imenu Julije Cezar, da je bio vojskovođa i da je pobijedio u bitci protiv drugog vojskovođe, po imenu Pompej; premda u naravi stvari ništa ne govori ni za ni protiv toga, kad o tome izvijeste povjerljivi povjesničari i kad tome nijedan pisac ne proturječi, čovjek ne može a da u to ne povjeruje, te u to može tako malo sumnjati kao i u bića i postupke koje je sam upoznao, kojih je sam bio svjedok.



9. Sukobljavanje iskustva i svjedočenja mijenja stupnjeve vjerojatnosti na bezbroj načina

Do sada su stvari bile prilično jednostavne. Vjerojatnost utemeljena na takvim razlozima donosi toliku očevidnost da prirodno određuje prosudbu i ostavlja nam malo slobode da odlučimo hoćemo li ili nećemo vjerovati, baš kao što nam ni demonstracija ne ostavlja slobodu da odlučimo hoćemo li znati ili biti neuki. Teškoća nastaje kad svjedočanstva proturječe uobičajenom iskustvu i kad se izvještaji povijesti i svjedoka sukobljavaju ili s običnim tijekom prirode ili međusobno. U tim se slučajevima zahtijeva revnost, pozornost i točnost, kako bi se donijela ispravna prosudba i kako bi se pristajanje uskladilo s različitom očevidnošću i vjerojatnošću stvari, koja raste i pada u skladu s tim koliko dva temelja uvjerljivosti, naime uobičajeno zapažanje sličnih slučajeva i pojedinačna svjedočanstva o tom pojedinačnom slučaju, tome idu u prilog ili mu proturječe. Oni su podložni tako raznolikim suprotnim zapažanjima, okolnostima, izvještajima, različitim ocjenama, ćudi, namjerama, previđanjima itd. izvještavača da ih je nemoguće svesti na točna pravila za različite stupnjeve čovjekovog pristajanja. Moguće je samo općenito reći da kad se argumenti i dokazi za i protiv, pošto ih dobro ispitamo i lijepo odvagnemo svaku pojedinačnu okolnost, nekome pokažu kao da u većem ili manjem stupnju pretežu na jednu ili drugu stranu, oni će u umu proizvesti različita stanja koja zovemo vjerovanje, pretpostavljanje, nagađanje, sumnja, oklijevanje, nepovjerenje, nevjerovanje, itd.


10. Tradicionalna svjedočanstva predstavljaju to slabiji dokaz što su udaljenija

Toliko glede stvari u kojima se koristi svjedočanstvo, u vezi s kojima ne bi bilo loše uočiti pravilo koje slijedi engleski zakon, naime da, unatoč tome što je ovjeren zapis dobar dokaz, ipak kopija kopije, ma koliko dobro ovjerena od strane povjerljivih svjedoka, neće se u pravosuđu prihvatiti kao dokaz. To se pravilo do te mjere općenito odobrava kao razborito i prikladno mudrosti i oprezu što ih koristimo pri našem traganju za materijalnim istinama da još nikada nikoga nisam čuo da se žali na njega. Ta praksa, kad bismo je mogli dopustiti pri odlukama o ispravnom i pogrešnom, povlači i sljedeće zapažanje, naime da svako svjedočanstvo ima to manje snage i dokaza što je udaljenije od izvorne istine. Bitak i postojanje same stvari ono su što nazivam izvornom istinom. Pouzdan čovjek koji jamči za svoje znanje nečega dobar je dokaz, no ako netko drugi, podjednako pouzdan, svjedoči o tome na temelju njegova izvještaja, svjedočanstvo je slabije; ako pak netko treći svjedoči po čuvenju o nečem što se također zna po čuvenju, to se još manje uzima u obzir. Tako kod tradicionalnih istina svaki pomak oslabljuje snagu dokaza; pa što tradicija prolazi redom kroz više ruku, to je slabija njena snaga i očevidnost za nas. Mislim da je to nužno zamijetiti jer otkrivam da neki ljudi obično postupaju upravo suprotno, smatrajući da mnijenja dobivaju na snazi što su starija; ono što pred tisuću godina ne bi razboritom čovjeku, suvremeniku prvog svjedoka, uopće izgledalo vjerojatno sada se ističe kao ono što je onkraj svake sumnje izvjesno, samo zato što su to otada mnogi ljudi zaredom od njega ponavljali. Na osnovi takvih razloga neki stavovi, očigledno lažni i sumnjivi u početku, dolaze do nas, po nekom izokrenutom pravilu vjerojatnosti, kao izvorne istine; pa ono što je nailazilo ili zasluživalo malo povjerenja kad je prvi put izgovoreno smatra se da starenjem postaje dostojno štovanja te se ističe kao neporecivo.


11. Povijest je unatoč tome jako korisna

To ne bi trebalo shvatiti kao umanjenje zasluge i koristi povijesti; ona je u puno slučajeva jedino svijetlo koje imamo i iz nje doznajemo velik broj korisnih istina i to s uvjerljivom očevidnošću. Mislim da ne postoji ništa vrednije od antičkih zapisa i žalim što ih nemamo više i što nisu manje iskrivljavani. No ta istina me sama po sebi nagoni da kažem kako njihova vjerojatnost ne može biti veća od njihovih prvih izvornika. Ono o čemu nemamo drugog dokaznog materijala osim jednog jedinog svjedočanstva samo jednog svjedoka prolazi ili pada samo na temelju tog svjedočanstva, bez obzira na to je li ono dobro, loše ili nepristrano; i makar ga nakon toga navodile stotine drugih, jedan za drugim, ono time ne dobiva nikakvu snagu, već samo postaje slabije. Strast, interes, nesmotrenost, greška u značenju i tisuće drugih čudnih razloga ili hirova koji upravljaju ljudskim umovima (a nemoguće ih je otkriti) mogu uzrokovati pogrešno navođenje nečijih riječi ili značenja. Svatko tko je imalo ispitivao citate pisaca ne sumnja u to da navodi zaslužuju malo povjerenja, ukoliko nedostaju izvornici; iz toga slijedi da se još manje možemo osloniti na citate citata. Izvjesno je da ono što je u neko doba potvrđeno na temelju slabih razloga ne može u budućnosti nikad postati vjerodostojnije time što se često ponavlja. I što je nešto dalje od svog izvornika, to je manje vjerodostojno, te uvijek ima manje snage kad ga izgovara ili zapisuje onaj tko se njime posljednji koristio no što ga je imalo kod autora od kojeg je preuzeto.


12. Kod stvari koje se ne mogu otkriti osjetilima, veliko je pravilo vjerojatnosti analogija

Vjerojatnosti koje smo dosada spominjali tiču se samo činjenica i takvih stvari koje se mogu promatrati i posvjedočiti. Preostaje još i ona druga vrsta glede koje ljudi podržavaju mnijenja s raznolikim stupnjem pristajanja, mada se radi o stvarima koje ne spadaju u doseg naših osjetila, pa je o njima nemoguće svjedočiti. To su: 1. Postojanje, narav i djelovanje konačnih nematerijalnih bića izvan nas, kao što su duhovi, anđeli, đavoli itd., ili postojanje materijalnih bića koja naša osjetila ne mogu zamijetiti bilo zbog toga što su sama po sebi malena ili zbog toga što su od nas udaljena; primjerice, ima li ikakvih biljaka, životinja i inteligentnih bića koja nastavaju planete i druga obitavališta beskrajnog svemira. 2. U vezi s načinom djelovanja najvećeg dijela prirodnih tvorevina: kod kojih vidimo, doduše, osjetilima dostupne učinke, ali su nam njihovi uzroci nepoznati, pa ne zamjećujemo putove i načine kojima su proizvedeni. Vidimo da se životinje rađaju, hrane i kreću; da magnet privlači željezo i da se komadići svijeće zaredom tope i pretvaraju u plamen dajući nam i svjetlost i toplinu. Te i njima slične učinke vidimo i poznajemo, ali uzroke koji djeluju i način na koji su proizvedeni možemo samo nagađati i pretpostavljati s vjerojatnošću. Jer ti i njima slični uzroci ne podliježu istraživanju čovjekovih osjetila, ne mogu se njima ispitati, niti ih tko može posvjedočiti. Oni se stoga mogu samo činiti manje ili više vjerojatnima, ovisno o tome slažu li se manje ili više s istinama koje su utvrđene u našim umovima i o tome u kakvom su skladu s drugim dijelovima našeg znanja i zapažanja. U tim pitanjima jedina je pomoć koju imamo analogija, te samo iz nje izvodimo naše razloge vjerojatnosti. Stoga, zamijetivši da žestoko trljanje dvaju tijela jedno o drugo proizvodi toplinu, pa vrlo često i samu vatru, imamo razloga vjerovati da se ono što zovemo toplinom i vatrom sastoji od žestokog komešanja majušnih dijelova goreće tvari; zapazivši na isti način da različit lom svijetla u prozirnim tijelima u našim očima proizvodi različite pojave boja, te da se isto događa pri različitom redanju i polaganju površinskih dijelova brojnih tijela, kao što su baršun, svila itd., mislimo da je vjerojatno da boja ni sjaj tijela u njima ne predstavlja ništa doli različit raspored i odražavanje njihovih sićušnih i osjetilima nedostupnih dijelova. Tako, otkrivši u svim dijelovima stvorenog svijeta koji su dostupni ljudskom promatranju da među njima postoji postupna veza, bez bilo kakvih velikih i uočljivih razmaka, da su pri svoj velikoj raznolikosti stvari koje vidimo u svijetu tako usko međusobno povezane da kod brojnih redova bića među njima nije lako otkriti granice; vidjevši sve to imamo razloga uvjeriti se da se tako, blagim koracima, stvari uspinju u stupnjevima savršenstva. Teško je reći gdje počinje osjetilno i razumno, a gdje završava bezosjetilno i nerazumno, i tko tu ima dovoljno oštro oko da točno odredi koji je najniži rod živih bića, a koji prvi među neživima? Stvari se, dokle god nam pogled dopire, smanjuju i povećavaju, kao količina u pravilnom stošcu; gdje postoji, doduše, uočljiva razlika u veličini presjeka na većoj udaljenosti, ali je razlika između gornjeg i donjeg, tamo gdje se oni dodiruju, jedva razabirljiva. Razlika između nekih ljudi i nekih životinja prekomjerno je velika, no ako usporedimo razumijevanje i sposobnosti drugih ljudi s onima nekih drugih životinja, otkrit ćemo tako male razlike da ćemo teško moći reći da su čovjekovo razumijevanje i sposobnosti bilo jasniji bilo veći. Zapazivši, velim, tako postupan i blag silazak u onim dijelovima stvorenog svijeta koji su ispod čovjeka pravilo analogije čini vjerojatnim da je tako i kod stvari koje su iznad nas i našeg zapažanja, i da postoje brojni redovi inteligentnih bića koja nas nadmašuju u brojnim stupnjevima savršenosti, uzdižući se sve do beskonačne savršenosti Stvoritelja, blagim koracima i razlikama, pri čemu svaki nije na velikoj udaljenosti od onog sljedećeg. Ta vrsta vjerojatnosti, koja predstavlja najbolje provođenje razboritog pokusa i razvijanje pretpostavki, ima svoju korist i utjecaj, pa oprezno zaključivanje po analogiji često vodi otkriću istina i korisnih plodova koji bi inače ležali skriveni.
13. Jedan slučaj gdje protivno iskustvo ne umanjuje svjedočanstvo

Mada uobičajeno iskustvo i svagdašnji tijek stvari opravdano imaju moćan utjecaj na čovjekov um, omogućujući mu da vjeruje ili odbacuje što god biva predloženo njegovom vjerovanju; postoji ipak jedan slučaj gdje čudnovatost činjenice ne umanjuje naše pristajanje uz njeno pošteno svjedočenje. Jer tamo gdje nadnaravni događaji odgovaraju ciljevima onog tko ima moć da izmijeni tijek prirode, tamo, pod takvim okolnostima, može biti prikladnije prihvatiti vjerovanje, koliko god ono bilo onkraj ili protivno svagdašnjem zapažanju. Takav je pravi slučaj čudesa, koji, dobro osvjedočen, ne samo da sam po sebi nailazi na povjerenje već ga ujedno i daje drugim istinama, kojima je potrebna takva potvrda.


14. Puko svjedočanstvo otkrivenja najviša je izvjesnost

Pored onog što smo dosada spomenuli postoji još jedna vrsta stavova koji izazivaju najviši stupanj našeg pristajanja na temelju pukog svjedočenja, bez obzira na to da li se predložena stvar slaže ili ne slaže s uobičajenim iskustvom i svagdašnjim tijekom stvari. Razlog tome je taj što je svjedočanstvo takvo da ne može obmanjivati, niti biti obmanuto, jer je od samog Boga. Ono povlači sa sobom izvjesnost onkraj sumnje, očevidnost bez iznimke. Zovemo ga neobičnim imenom – otkrivenje; a naše pristajanje uz njega – vjerom, koja tako potpuno određuje naš um i tako potpuno uklanja svako kolebanje, kao i samo znanje; a u istinitost Božjeg otkrivenja možemo tako malo sumnjati kao i u naš vlastiti bitak. Vjera je postojano i sigurno načelo pristajanja i izvjesnosti koje ne ostavlja ni najmanje prostora sumnji i oklijevanju. Samo moramo biti sigurni u to da je riječ o božanskom otkrivenju i u to da ga ispravno razumijemo, jer ćemo se u protivnom, naime ako imamo vjeru i sigurnost u nešto što nije Božje otkrivenje, izložiti svim pretjeranostima ushita i svim zabludama pogrešnih načela. Pa stoga u takvim slučajevima naš pristanak ne može racionalno biti snažniji od očiglednosti da se radi o otkrivanju i da je to značenje izraza putem kojih nam se ono prenosi. No ako se očiglednost da je riječ o otkrivenju i da je to njegov pravi smisao, temelji samo na vjerojatnim dokazima, naše pristajanje ne može postati snažnije no izvjesnost ili malodušnost koja je izazvana više ili manje očitom vjerojatnošću dokaza. No o vjeri i prednosti koju bi ona trebala imati pred argumentima uvjeravanja govorit ću opširnije kasnije, kad ću se njome baviti na način kako se ona obično shvaća, naime kao suprotstavljenu razumu, premda je uistinu riječ o pristanku utemeljenom na najvišem razlogu.


Preuzeto iz: Locke, J. Ogled o ljudskom razumu (izbor) u V. Božičević, (1996) Filozofija britanskog empirizma, (IV. svezak Filozofske hrestomatije), Zagreb: Školska knjiga, str. 239-241, 245-252, prevela: Vanda Božičević.
Pitanja:

1. Kakav je odnos svjedočanstva i percepcije?

2.Kada smijemo pokloniti povjerenje i prihvatiti svjedočanstva drugih ljudi kao istinita?

3. Može li svjedočanstvo osigurati znanje?


Download 2,91 Mb.

Do'stlaringiz bilan baham:
1   ...   15   16   17   18   19   20   21   22   ...   35




Ma'lumotlar bazasi mualliflik huquqi bilan himoyalangan ©hozir.org 2024
ma'muriyatiga murojaat qiling

kiriting | ro'yxatdan o'tish
    Bosh sahifa
юртда тантана
Боғда битган
Бугун юртда
Эшитганлар жилманглар
Эшитмадим деманглар
битган бодомлар
Yangiariq tumani
qitish marakazi
Raqamli texnologiyalar
ilishida muhokamadan
tasdiqqa tavsiya
tavsiya etilgan
iqtisodiyot kafedrasi
steiermarkischen landesregierung
asarlaringizni yuboring
o'zingizning asarlaringizni
Iltimos faqat
faqat o'zingizning
steierm rkischen
landesregierung fachabteilung
rkischen landesregierung
hamshira loyihasi
loyihasi mavsum
faolyatining oqibatlari
asosiy adabiyotlar
fakulteti ahborot
ahborot havfsizligi
havfsizligi kafedrasi
fanidan bo’yicha
fakulteti iqtisodiyot
boshqaruv fakulteti
chiqarishda boshqaruv
ishlab chiqarishda
iqtisodiyot fakultet
multiservis tarmoqlari
fanidan asosiy
Uzbek fanidan
mavzulari potok
asosidagi multiservis
'aliyyil a'ziym
billahil 'aliyyil
illaa billahil
quvvata illaa
falah' deganida
Kompyuter savodxonligi
bo’yicha mustaqil
'alal falah'
Hayya 'alal
'alas soloh
Hayya 'alas
mavsum boyicha


yuklab olish