Te u zagrebu filozofski fakultet

«Teorija negativne epifanije i Joyceovi Dublinci», Umjetnost riječi, 2-3 (2006), str. 239 – 254. U ovome radu Gjurgjan uvodi pojam «negativne epifanije « da bi na primjeru triju pripovijedaka iz zbirke Dublinci opisala Joyceovu ranu narativnu strategiju. Polazeći od riječi gnomon koja se javlja na prvoj stranici zbirke, gotovo kao slučajna riječ, Gjurgjan tvrdi da je upravo ta riječ, slučajna u tekstu, znakovita kao opis narativne tehnike koji karakterizira Joyceovu ranu pripovijednu prozu. Ono što je karakteristično za sve Joyceove tekstove nemogućnost je fiksacije značenja. No, dok njegove kasnije tekstove karakterizira ono što Derrida naziva hipermnezijom, dakle diseminacija i hipertrofija značenja, rane će tekstove karakterizirati značenjske lakune i nedorečenosti. Ta je tehnika, smatra Gjurgjan, najavljena već u prvome primjeru epifanije u Junaku Stephenu u kojemu nema fokalizacije na neki središnji predmet spoznaje, već smisao proizlazi upravo iz onoga što se ne čuje i što nedostaje, baš kao i u slučaju gnomona. Takva narativna strategija, ističe Gjurgjan, nagovještava postmodernu nelagodu u odnosu na logocentričko poimanje istine i znanja. No, ona je isto tako karakteristična i za razdoblje na prijelazu devetnaestoga u dvadeseto stoljeće, kada filozofska i estetička misao po prvi puta izražavaju nepovjerenje u razum, u mogućnost jednoznačne smislotvorbe i komunikacije te umjesto toga preferiraju dojam i pojedinačno, hermetično, iskustvo te fragmentarnost sjećanja. Takvu estetiku, koja je označila umjetnost impresionizma i srodnih mu pravaca, Joyce dovodi do vrhunca, jer u njegovim pripovijetkama smislotvorba ne samo da se odgađa ili subjektivizira, već se prokazuje kao nemoguća.