Te u zagrebu filozofski fakultet

« More Mud, More Crocodiles’ – The Turn in the Portrait’s Aestheticism”, Studia romanica et anglica zagrabiensia, No. 47 (2004), str. 87 -95 promišlja Portret umjetnika kao tekst čvrsto utkan u kulturalni kontekst, posebice u shvaćanje umjetnosti na “prijelomu stoljeća”. Polazeći od teze o ironičkom modusu koji određuje odnos između narativne svijesti i glavnoga lika, Gjurgjan u ovome radu želi istražiti uzroke zašto Joyce Stephena prikazuje kao neadekvatnoga. Vjera da u okviru etičkih modaliteta građanskog društva umjetnik svojom žrtvom može spasiti umjetnost dio je modernističke vjere u individualizam, koja svoje korijene ima još u logocentričkome projektu o mogućnosti postizanja znanja individualnim naporom. No, modernizam se u tom projektu ne oslanja samo na razum i znanje, već i na kreativnost kao bitan element u razvitku vlastitoga odnosa prema svijetu. Kao što ističe Brivic, upravo Joyceov Portret umjetnika i Lawrenceovi romani obilježavaju modernizam kao razdoblje u kojem se afirmira individualni projekt subjektiviteta koji ne mora biti nužno društveno kodificiran. Ironizacija takvoga projekta, koja se postiže signaliziranjem Stephenove neadekvatnosti da takav projekt ostvari, dio je Joyceove spoznaje o neadekvatnosti umjetnosti u društvenome projektu. Kada Stephen na kraju romana govori o tome da želi u kovnici svoje duše iskovati («forge») još neiskovanu dušu svoga naroda, onda ta fraza upućuje i na krivotvorbu («forgery»), ali i na «inženjerstvo duše». Dovršavajući Portret u vrijeme kada je futurizam već bio artikulirao svoj militantni projekt, Joyce ne samo da je svjestan opasnosti za umjetnost, već i potencijalne opasnosti retorike koju umjetnost nudi. Jezik zamućivanja, koji frazom «još mulja, još krokodila» aludira na Shakespeareovu Kleopatru, vraća nas iz esteticističkoga retoricizma 4. poglavlja u daleko ružniju zbilju Stephenova svakodnevnoga iskustva. Iz te zbilje, Stephen koji na kraju romana ostaje tek na obali, ne može pobjeći. Ali umjetnost, snagom svoje esteticističke, ali i avangardne retorike, tu zbilju može učiniti još ružnijom, zaključuje Gjurgjan u ovome eseju.