Te u zagrebu filozofski fakultet

Mitsko i nacionalno u književnosti “kraja stoljeća”: Pjesništvo Vladimira Nazora i W. B. Yeatsa (NZMH, Zagreb 1995, 202 str.) polazi od pretpostavki koje je Gjurgjan razvila tijekom izrade svoje doktorske disertacije, ali ih je u rasponu od 7 godina, koliko je proteklo do objavljivanja knjige, znatno dopunila i revidirala. Osobito je važnu ulogu u tome imao njezin dvogodišnji boravak na Sveučilištu u Londonu, koji joj je omogućio uvid u relevantnu literaturu u tamošnjim knjižnicama. Tako Gjurgjan naknadno otkriva vezu između Yeatsa i Meštrovića, dorađuje poglavlje o umjetnosti ‘kraja stoljeća’ produbljujući analizu njegovih epistemoloških ishodišta, dodaje poglavlje o odnosu umjetnosti i nacionalne svijesti te u tom obzoru razrađuje i nadopunjuje poglavlja o Yeatsu i Nazoru. U analizi Gjurgjan polazi od za nju karakteristične komparatističke pozicije, proučavajući dva srodna, analogna i istodobna kulturna fenomena. Veza na koju Gjurgjan naknadno nailazi predstavlja za Hrvatsku značajan kulturni podatak premda – kako autorica ističe – ona nije od bitnog značenja za samu usporedbu dvaju književnih opusa kojima se rad bavi. Naime, Gjurgjan nam otkriva da iako Yeats nije poznavao Nazora, poznavao je njegov pandan u hrvatskoj likovnoj umjetnosti toga doba – Ivana Meštrovića. Dapače, smatrao ga je jednim od najvećih suvremenih umjetnika. Stoga je, kao senator Irske Slobodne Države, zamolio Meštrovića da načini nacrt za irske kovanice. Nažalost, Yeatsovo pismo nije stiglo pravodobno te tako Meštrovićev rad (preslika kojeg se nalazi na naslovnici knjige kolegice Gjurgjan) nikada nije postao dijelom irske kulture. To, međutim, ne umanjuje ono što je zajedničko Yeatsu, Meštroviću i Nazoru. Riječ je o mitotvornoj snazi njihova umjetničkog izričaja. Upravo fenomen mitotvornog i njegova ideologijska zadaća čine osnovnu temu ove rasprave. U prvom dijelu knjige Gjurgjan raščlanjuje stilske značajke samog razdoblja ‘kraja stoljeća’ propitujući njegova različita terminološka i stilska određenja. U zaključku ističe da je možda najprecizniji naziv za to razdoblje dekadentizam, koji ukazuje na to da je umjetnost uzdignuta na razinu Apsoluta, po prilagođenoj platonističkoj formuli: zbilja nije sama po sebi spoznatljiva, već se ona spoznaje posredovanjem kulturnih umjetnina. Jedna je od takvih umjetnina i mit, pa će umjetnost kraja stoljeća često pribjegavati mitskom da bi pomoću njega osmislila postojeću sliku svijeta. Gjurgjan dalje analizira različita shvaćanja mitskoga, suprotstavljajući dva po njezinu sudu važna modela – epistemološki, po kojem je mit sredstvo nadracionalne spoznaje (što je karakteristično upravo za shvaćanje umjetnosti na prijelazu iz devetnaestog u dvadeseto stoljeće), i materijalističko-racionalistički, po kojem je mit svojevrsna obmana. Tu se Gjurgjan u najvećoj mjeri oslanja na Barthesovu interpretaciju mita kao postupka dehistorizacije koja povijesne činjenice naturalizira u mitsko i tako održava postojeći poredak. Gjurgjan dalje analizira različite tipove nacionalnih osjećaja razlikujući između utilitarnog, romantičarskog i kulturalnog nacionaliteta. Upravo je ovaj potonji po njezinu mišljenju karakterističan za Nazora i Yeatsa. Analizirajući njihove tekstove, posebice one ranije koji su karakteristični za razdoblje ‘kraja stoljeća’, Gjurgjan sustavno pokazuje kako se u tekstovima dvojice autora ne samo prizivaju postojeći nacionalni mitovi i tako pridonosi osjećaju nacionalnog identiteta, već je, što je još važnije, i sam postupak mitotvorne estetike karakterističan za esteticizam ‘kraja stoljeća’. Iz činjenice da je mitsko re-kreiranje svijeta primjereno trenucima kada književnost mora ispuniti zadaću potvrđivanja nacionalnog identiteta, proizlazi, po autoričinu mišljenju, srodnost poetoloških postupaka dvojice autora. U posljednja dva poglavlja Gjurgjan propituje ulogu koju su Nazor i Yeats imali u svojim kulturama, u povijesno i politički različitim razdobljima recepcije svojih djela. Posegnuvši za Krležom i Audenom, u čijim tekstovima autorica otkriva aluzivan i intertekstualan odnos prema Nazoru odnosno Yeatsu, ona ukazuje na svu kompleksnost odnosa između teksta i pisca, ali i teksta i vremena u kojem se on interpretira. Knjiga je recenzirana u Hrvatskom Slovu, Vijencu, Vjesniku, Slavonic and East European Review Sveučilišta u Londonu, prikazana je u emisiji “Pola ure kulture”, u programu BBC-a na hrvatskom jeziku, a na nju se u svojim radovima referiraju i Viktor Žmegač, Branka Brlenić-Vujić, Dubravka Zima i dr.
“Yeats, Postcolonialism and Turn-of-the Century Aesthetics”, Europen Journal of English Studies, 3/1999, str. 314-326. izvorni je znanstveni rad u kojem Gjurgjan razmatra pitanje odnosa postkolonijalnosti i zapadnoeuropskoga kanona, koje postaje aktualno za irsku, ali i druge europske književnosti nakon objavljivanja studije Declana Kiberda Inventing Ireland. U svojoj argumentaciji Gjurgjan polazi od analize Yeatsovih diskurzivnih strategija uspoređujući ih s onima u Hrvatskoj u istom razdoblju te dolazi do zaključka da postoji bitna razlika između književnosti prvoga i trećega svijeta s obzirom na uronjenost u zapadnoeuropsku tradiciju. O postkolonijalnoj prirodi irske književnosti, smatra Gjurgjan, moguće je samo uvjetno govoriti. Kao primjer navodi Yeatsovo pjesništvo, koje, iako je imalo važnu ulogu u retorici koja prethodi irskom ustanku 1916, ipak je jednim od temelja zapadnoeuropskoga estetskoga kanona. S obzirom na to da Yeatsovo pjesništvo taj kanon ne mijenja, proširuje ili pomiče, već ga naprotiv stabilizira, ono se, zaključuje Gjurgjan, ne može smatrati (post)kolonijalnim. Članak je recenziran u Irish Studies Review (3/2000), a izlaganje koje mu je prethodilo, a održano je na 4. skupu ESSE-a u Debrecenu u sekciji za irsku književnost, recenzirano je u The European Messenger (2/1998). Članak u EJES-u bio je jednim od polazišnih tekstova za raspravu u sekciji “Modern Irish Literature and Society – Sub-Versions” koju je Gjurgjan uz Ciarana Rossa sa Sveučilišta u Strasbourgu organizirala u okviru 6. konferencije ESSE-a (European Society for the Study of English).
“W. B. Yeats i dekadentizam”, Umjetnost riječi, 1-2/2002, str. 165-187, izvorni je znanstveni članak u kojem Gjurgjan promišlja prirodu Yeatsovog esteticizma. U ovom tekstu Gjurgjan polazi od pretpostavke da estetika dekadentizma podrazumijeva umjetnost koja ide do krajnjih granica u izvrtanju ili negiranju svega što je prirodno, okrećući se hiperesteticizmu i stilizaciji u umjetničkom izrazu, perverziji u prikazivanju senzualnog i neoplatonizmu u svojoj epistemologiji. U skladu s takvim shvaćanjem dekadentizma, tvrdi Gjurgjan, W. B. Yeats nije dekadentni umjetnik. Međutim, njegova pjesma “Plovidba u Bizant” te poetološki tekstovi nastali na ‘prijelomu stoljeća’ polaze od estetskih sudova bliskih dekadentizmu. U prvom redu to je primat umjetnosti u odnosu na zbilju, neoplatonističko shvaćanje prirode umjetnosti (ona treba prikazivati bit stvari, ne stvari same) te privilegiranje umjetnika kao svećenika novoga doba.
“Grofice kao nacionalni amblemi: Gospođa Walewska Milana Begovića i Grofica Cathleen W. B. Yeatsa”, Dani hvarskog kazališta: Književnost i kazalište hrvatske moderne – bilanca stoljeća II, HAZU i Književni krug Split, Zagreb – Split 2002, str. 108-120. izvorni je znanstveni članak koji spaja dva područja interesa kolegice Gjurgjan – za žensko čitanje književnosti i za irsko–kroatističku komparativnu analizu. Polazeći od teze da u onim nacionalnim književnostima koje trebaju ispuniti domoljubnu ulogu, a u bezdržavnim nacijama književnost tu ulogu u određenoj mjeri uvijek mora preuzeti, tragični ženski likovi, kakvi su Grofica Cathleen, junakinja Yeatsove jednočinke, i gospođa Walewska, povijesni lik Begovićeve drame, pogoduju toj zadaći. Esteticizam razdoblja svojim neoplatonističkim odnosom prema zbilji, estetizirajući i idealizirajući objekt svoje naracije kroz reduktivni i stilizirani prikaz stvarnog društvenog konteksta u kojem lik ezgzistira, stvorit će od tih tragičnih ženskih sudbina ideološki jasne, jednoznačne znakove. Ti znakovi (amblemi), baš stoga što zbilju ne problematiziraju (kao što će to činiti realizam i avangarda u želji da potaknu kritičko promišljanje društvenih odnosa), već je estetiziraju, pogodovat će retorici jasne, jednoznačne ideologičnosti karakteristične za domoljubnu retoriku. Retorika ovih dviju drama, zaključuje Gjurgjan, pokazuje da umjetnost ‘kraja stoljeća’, o kojoj se uobičajilo suditi kao o esteticističkoj, dekadentnoj i odvojenoj od zbilje, svojim stilskim reduktivizmom i amblematičnošću može stvoriti ideološki funkcionalne kulturološke znakove. Upravo zato što nije angažirana na način kao što će to biti realizam i avangardna književnost, drži Gjurgjan, umjetnost ovog razdoblja podložna je ideološkoj funkcionalizaciji.
“The Three Cases of Mother-Daughter Relationship in Croatian Literature”, Women’s Voice in Literature and Society, ur. Maggie Allison i Ann White, Bradford Occasional Papers, Sveučilište Bradford br. 11, 1992, str. 59-72, izvorni je znanstveni rad na engleskom jeziku objavljen u zborniku. Na tri teksta ponikla iz pera hrvatskih autora / autorica – Posljednjim Stipančićima Vjenceslava Novaka, Svila, škare Irene Vrkljan i Mramornoj koži Slavenke Drakulić – Gjurgjan promišlja pitanje konstituiranja književnog kanona, ali i pitanje glasa koji žena u okviru kanona može ostvariti. Razmatrajući ova tri romana kao tri tipa iskošenog Bildungsromana, Gjurgjan razmatra na koji se način otvarao prostor tematici karakterističnoj za žensko pismo.
. “The Metaphoric and the Patriarchal in Women’s Writing” izvorni je znanstveni rad objavljen u English Studies in Croatia (Studia Romanica et Anglica Zagrabiensia, 42/1997, str. 135-144). Tekst promišlja uporabu metaforičkog u tzv. ženskom pismu. Polazeći od postmodernog stajališta da tekst nije do kraja autorski osmišljen, već je pisanje restrukturiranje postojećih diskurzivnih praksi, koje su idejno već “okamenjene”, autorica, na tragu psihoanalitičke kritike, očitava metafore kao semiološke punoznačnice koje mogu na različite načine podrivati diskurs. Tri teksta koja autorica analizira – Charlotte Perkins Gilman, Virginije Woolf, Silvije Plath – ilustracija su tri moguća odnosa između iskazne i metaforičke smislotvornosti teksta. Naime, dok metaforika Silvije Plath afirmira tradicionalnu stereotipnu ženskost, ukazujući tako na njezinu vezanost za tradiciju na razini nesvjesnog, u tekstovima Virginije Woolf metaforički ustroj subverzivan je u odnosu na tradicionalizam koji njezini tekstovi prividno afirmiraju. U slučaju Perkins Gilman smislotvorba se zasniva na ironijskoj uporabi metafora koje potkopavaju iskazni sloj teksta.