Te u zagrebu filozofski fakultet

A középkori Újlak és műemlékei

u: Középkori Dél-Alföld és szer, ur. Tibor Kollar, Szeged, 2000, 475-500
U prvom dijelu studije prema izvorima i sačuvanim spomenicima raskriva se povijest Iloka, njegov urbanizam, te značaj grada u povijesti kontinetalnoj Hrvatskoj i njezinoj srednjovjekovnoj gradogradnji. Taj feudalni grad doživio je svoj procvat na zalazu srednjeg vijeka, a početkom XVI. postaje slobodni kraljevski grad kad dobiva privilegije od Vladislava II, a Statut grada Iloka datira iz 1525. godine. U XV. stoljeću za vladanja Nikole Iločkog ugarskog palatina i naslovnog kralja Bosne naselje postaje oblikom i funkcijom grad. Umnožava se izradnja, nastaju utvrde, crkve, pregrađuje se franjevačka. Već od kraja XIV. stoljeća, Ilok se potvrđuje kao jedna od posljednjih točaka strujanja suvremenih umjetničkih zamisli iz srednje Europe prema jugoistoku, što će se ponoviti početkom XVI. stoljeća. Boravak dubrovačkog konzula u Iloku ne ukazuje samo na njegovu važnost, nego i daje naslutiti da je tuda prolazio put koji je južni Jadran spajao s Ugarskim dvorom i istočnim pokrajinama, odnosno Transilvanijom.

Povijest Iloka seže u vremena kad je bio jedna od utvrda - Cuccium - na dunavskom limesu. Iz tog razdoblja sačuvalo se više natpisa, grobova i glava Dioskura, a naslućuje se i lokacija antičkog hrama. Tragove življenja slijedimo i u romanici da bi od 1283., kada pisani izvori spominju Wylak prvi put, započeo i najuzbudljiviji dio istinite bajke o gradu na razmeđi svijetova. Ono što je danas ostalo samo je nostalgično sjećanje na pojam nekadašnjeg grada. Današnje naselje sastoji se od gornjeg i donjeg dijela. Donje naselje pružilo se od Dunava u jarku uzdižući se prema brdu sve do platoa gornjeg naselja. Tu je gotovo razvaljena srednjovjekovna tvrđava - oppidum - ograđena zidinama unutar kojih se nalaze barokni dvorac, franjevačka crkva i park. Donji dio naselja, srednjovjekovni suburbium, je u tkivu današnjeg Iloka. Povijesni izgled naselja rekonstriran je prema sačuvanim spomenicima današanjem izgledu i izvorima. Stari Ilok nalazi se na terasi zaštićenoj visokim zidinama povrh rukava Dunava, a fortifikacije koje su štitile i uokvirivale srednjovjekovnu strukturu grada veoma su ruševne te se izgled tvrđave može razabrati prema tlocrtu i crtežu Schmalkaldera iz XVII. stoljeća (u arhivu u Karlsruheu), odnosno prema Prandstetterovom crtežu i opisu u kojem se tvrdi kako je grad bio opasan čvrstim zidom na njemački način (iz 1608. godine). Opis iz 1688. (u arhivu Odeschalchi u Rimu) spominje da je Ilok bio podijeljen u dva dijela: grad i tvrđavu. Sudeći po Marsilijevom crtežu, Ilok u XVII. stoljeću nije imao središnjeg trga, nego je bio satkan od inzula između ulica, kako se može razaznati i iz raporeda nalaza. Središnja ulica vidljiva je na Lambertijevom crtežu iz 1688. godine.

U drugom dijelu obrađuju se iločke srednjovjekovne crkve, od kojih se neke u pisanim izvorima navode tijekom XIII. - XV. stoljeća. Usprkos velikom broju spominjanih danas možemo identificirati tri crkve: franjevačku crkvu Sv. Marije - Ivana Kapistrana te arheološki župnu crkve, i augustinsku crkvu sv. Ane. Propale su crkve izvan zidina: druga župna crkva Sv. Helene, hospital Svih Svetih s kapelom, te hospital Sv. Ladislava s kapelom. Velika župna crkva Sv. Petra istražena arheološki, tumači se kao gotička ali se analizom proprcija interkolumnija može pretpostaviti da je imala romanički sloj. Čini se da je gotički vanjski plašt crkve, kojeg bilježe nacrti i arheološke sonde, nastao u XV. stoljeću. Prema izvorima crkvu je 1451. godine proširio i pregradio Nikola Iločki davši joj tako konačan oblik. Ovoj crkvi pripadala je i skulptura Agnus Dei koja je sačinjavala dio oltarne pregrade i jedini je sigurni romanički spomenik Iloka nastao prije provale Tatara. Pripada radovima tzv. srijemske grupe i više vezane uz plastičku dekoraciju ranogsrednjovjekovlja Mađarske dok iz iste su crkve kameni ulomci profilacija trijumfalnog luka i većih prozorskih okvira, stilskih oznaka XV. stoljeća.

Današnja crkva Ivana Kapistrana u sjeveroistočnom uglu grada, s baroknim samostanom i tornjem, dio je karakteristične slike Iloka. Crkva je radikalno obnovljena 1906. godine a očito je građena u više navrata. Njezin srednjovjekovni dio je barokiziran u XVIII. st. ali se njezini kameni fragmenti mogu se podijeliti u tri različite grupe kojima se porijeklo pojašnjava u komparacijama s ranogotičkim kapitelima crkve Naše Gospe u Budimu, nastalima između 1260-1270. godine. Druga skupinu čine konzole za datiranje kojih u kraj XIV. stoljeća je odlučujuća analiza dekora na istoj palači i crkvi No, kapiteli konzola i njihovih mjesta prema grafičkim prikazima iz početka stoljeća, te rebara i ključnih kamena ukazuje da je crkva produžena ranije, u XIV. stoljeću. Navodi da ju je dao produžiti Nikola Iločki su netočni: u XV. stoljeću, ona doživjela samo stanovite pregradnje.

Temelji svetišta "treće crkve", augustinske sv. Ane pronađeni su zajedno s ulomcima gotičkih rebara i ključnih kamenova koji se danas nalaze u Muzeju grada Iloka. Formalna analiza rebara pokazala je da ih je moguće podijeliti u dvije skupine koje se razlikuju minimalno u tipu profilacije. Svod je bio mrežast, nejednakih rombnih polja a gotovo identične profilacije rebara ima kasnogotički svod franjevačka crkva Sv. Marije u Voćinu. Oba kasnogtička svoda nastala oko 1500. godine i imaju svoje uzore u svodovima Benedikta Rieda.

Gotik in Nordkroatien

Hortus artium medievalium 7 (2001) 37-57

Tekst donosi cjeloviti pregled gotičke arhitekture u sjevernoj Hrvatskoj. Crkvena arhitektura XIII. stoljeća nedvojbeno je najznačajniji sloj srednjovjekovnih spomenika u toj regiji. U blizini ili neposredno pokraj trase glavne srednjovjekovne ceste (Via Colomani regis) nastaju cistercitsko Topusko, templarska Gora, biskupski Medvedgrad, zagrebačka katedrala i crkva sv. Marije Magdalene u Čazmi. Spomenici su to koji pokazuju dvojnost, kako po stilu, tako i po putu njegovog dopiranja – karakterom romanički, s ranogotičkim pojedinostima uvedenim posredovanjem templara, odnosno kamenarskih radionica iz Ugarske. Rana gotika dolazi iz svojih izvorišta u dvama različitim putevima, posredstvom cistercita i realizacijom novog projekta zagrebačke katedrale, koju je biskup Timotej zamislio prema francuskim uzorima. U prvim desetljećima XIII. stoljeća nastaju jednostavna templarska crkva sv.Marije u Gori oblikovana kao viteška dvorana, te crkva sv. Marije Magdalene u Čazmi – sjedištu Čazmanskog kaptola i hrvatskog hercega Kolomana. Neobična prostorna dispozicija s transeptom nad kojim se diže par tornjeva može se tumačiti slijedom posve specifičnih povijesnih okolnosti. U drugoj polovici tog istog stoljeća nastaje biskupska kapela sv. Filipa i Jakova na Medvedgradu. U obje crkve radila je ista kamenarska radionica, a odlikuju se romaničkom prostornošću, te ranogotičkim arhitektonskim detaljima.

Prvi spomenik rane gotike svetišni je dio zagrebačke katedrale. Realizacija tog projekta započela 1267. godine u vremenu biskupa Timoteja, do čije smrti 1287. godine bijaše uglavnom završen svetišni dio. Tlocrtna dispozicija približava se crkvi sv. Urbana u Troyesu i katedrali u Regensburgu, dok elevacija nema s njima izravnih sličnosti. Uz pregledni tekstu su prvi put grafički prikazani tlocrtni odnosi ovih građevina, te se zaključno može reći da je Timotejev dio katedrale neprijeporno najznačajnija realizacija drugog dijela XIII. stoljeća južno od Regensburga, Nasuprot bogatstvu u oblikovanju, crkvom sv. Marije u Topuskom, sedamdesetih godina XIII. stoljeća, Hrvatska upoznaje strogu ranogotičku cistercitsku arhitekturu. Ova dva spomenika visoke razine za regiju znače domet koji se više nije ponovio.

Ranogotička kapela sv. Stjepana (danas u sklopu zagrebačkog biskupskog dvora), nasuprot do sada prihvaćenom mišljenju, interpretira kao građevina prvih decenija XIV. stoljeća, te predstavlja jedini spomenik na kojem je vidljiv utjecaj arhitektonske plastike zagrebačke katedrale. Usprkos razmjerno malom broju sačuvanih spomenika, moguće je ukazati ne neke posebnosti arhitekture XIII. stoljeća u ovom prostoru. Gotovo da je ta prijelazna arhitektura zacrtala put izgradnji slijedećim stoljećima; njezina čvrstoća korpusa, jednostavnost i nerastvorenost zidnih ploha, ocrtavaju se i u arhitekturi kasne gotike; kao da su se prijelazna i kasnogotičke arhitektura dodirnule.

U drugom dijelu teksta posvećenom kasnoj gotici (kraj XIV. do XVI. stoljeća) predstavljeno je vrijeme gradnje brojnih jednobrodnih franjevačkih župnih crkava. Osnovne karakteristike te arhitekture su već prije usvojeni oblici tlocrta, a promjene u karakteru prostora nastaju uvođenjem kasnogotičkih zvjezdastih, mrežastih i petljastih svodova s izvorištima u srednjoeuropskim umjetničkim krugovima. Određene su neke paralele s srednjoeuropskim umjetničkim krugovima – Remetinec (1490.) – Dunavska škola, koja svoj vrhunac postiže u strukturi svoda Vladislavove ložnice (prije 1490.-te), na Praškom gradu Hansa Spiessa i Voćin – svod franjevačke crkve inspiriran svodovima Benedikta Rieda.