Epistemologija je područje filozofije koje se bavi problemima znanja. U knjizi je epistemologija, međutim, shvaćena u širem smislu od onog u kojem se epistemologija razumijeva kao puka teorija znanja



Download 2,91 Mb.
bet31/35
Sana23.06.2017
Hajmi2,91 Mb.
#13290
1   ...   27   28   29   30   31   32   33   34   35

C. Izbor iz djela i pitanja
Sekst Empirik

Obrisi pironizma II.14-79
Sekst Empirik, Obrisi pironizma II.14–79

O kriteriju. Recimo najprije da riječ “kriterij” označuje ono čime se, kako tvrde, prosuđuje zbiljnost i nezbiljnost, kao i ono čime se ravnamo u životu. Naša je zadaća sada da raspravimo o onome za što se kaže da je kriterij istine. Naime, drugo značenje riječi “kriterij” razmatrali smo u raspravi o skepticizmu.

Kriterij, dakle, o kojemu raspravljamo ima tri značenja: opće, posebno i veoma posebno. U općem značenju, kriterij je svako mjerilo spoznaje, a u tom se značenju i prirodne stvari nazivaju kriterijima, primjerice vid. U posebnom značenju, kriterij je svako tehničko mjerilo

spoznaje, primjerice ravnalo i šestar. U veoma posebnom značenju, kriterij je svako tehničko mjerilo spoznaje neočite stvari. U ovom se značenju svakodnevne stvari ne nazivaju kriterijima, nego samo logičke stvari, to jest one stvari koje iznose dogmatici kako bi prosudili istinu.

Predlažemo, dakle, da prvenstveno raspravljamo o logičkom kriteriju. No i logički kriterij ima tri značenja: kriterij u smislu “od strane koga”, kriterij u smislu “pomoću čega” i kriterij u smislu “u skladu s čim”. Primjerice, kriterij u smislu “od strane koga” je čovjek, kriterij u

smislu “pomoću čega” je osjetilo ili razum, a kriterij u smislu “u skladu s čim” je primjena predodžbe, u skladu s kojom se čovjek baca na prosuđivanje pomoću neke od tih stvari.

Priličilo je, mislim, najprije to kazati kako bismo shvatili predmet naše rasprave. Preostaje da prijeđemo na suprotstavljanje onima koji brzopleto tvrde da su spoznali kriterij istine, počevši od nesuglasja.



Postoji li neki kriterij istine? Dakle, od onih koji su raspravljali o kriteriju jedni su tvrdili da on postoji, primjerice stoici i neki drugi, a drugi da ne postoji, među kojima i

Ksenijad iz Korinta te Ksenofan iz Kolofona, koji je kazao


Svima je samo nagađanje dano.
Mi smo se pak suzdržali u pogledu toga postoji li ili ne postoji. Dakle, za to nesuglasje tvrdit će da je ili presudivo ili nepresudivo. Ako je nepresudivo, izravno će dopustiti da se treba suzdržati; ako je pak presudivo, neka nam kažu čime će se prosuditi, budući da nemamo

nikakav usuglašeni kriterij, a niti uopće znamo postoji li, nego istražujemo. Osim toga, da bi se nesuglasje nastalo oko kriterija presudilo, potrebno je da imamo usuglašeni kriterij pomoću kojega ćemo ga moći prosuditi. A kako bismo imali usuglašeni kriterij, potrebno je prije toga

presuditi nesuglasje oko kriterija. Na taj način rasprava zapada u recipročni modus argumentacije, a pronalazak kriterija postaje bezizgledan, budući da im ne dopuštamo da kriterij uzmu iz hipoteze, a ako požele kriterij prosuditi nekim kriterijem, bacamo ih u beskonačnost. Uz to, budući da demonstracija zahtijeva demonstrirani kriterij, a kriterij zahtijeva prosuđenu demonstraciju, zapadaju u recipročni modus. Stoga mislimo da je već i to dovoljno da se pokaže brzopletost dogmatikâ u raspravi o kriteriju; no kako bismo ih mogli opovrgnuti i na raznolike načine, nije neumjesno dalje ustrajavati na ovoj tematici. Ne želimo, doduše, sporiti se sa svakim pojedinim mišljenjem o kriteriju, jednim po jednim (jer nesuglasje je neizmjerno veliko pa bismo na taj način i mi nužno zapali u nemetodičku raspravu), nego, budući da se čini da je kriterij koji istražujemo trojak – kriterij u smislu “od strane koga”, “pomoću čega” i “u skladu s čim” – razmotrit ćemo svaki pojedini od tih kriterija i ustanoviti njegovu nespoznatljivost; jer na taj će način naša argumentacija biti istodobno metodička i potpuna.

Započnimo s kriterijem u smislu “od strane koga”; naime, čini se da neprilika u pogledu njega na neki način prati i ostale.



O kriteriju u smislu “od strane koga”. Čini mi se dakle da čovjek, koliko se to tiče onoga što kažu dogmatici, ne samo da je nespoznatljiv nego je i nepojmljiv. Uistinu, čujemo kako Sokrat kod Platona izrijekom priznaje da ne zna je li čovjek ili nešto drugo. A kada žele ustanoviti pojam čovjeka, najprije su u nesuglasju, a potom govore i besmislice. Demokrit tako tvrdi da je čovjek ono što svi znamo. No koliko se toga tiče, budući da znamo i psa, nećemo prepoznati čovjeka; prema tome, ispast će da je i pas čovjek. Uz to, neke ljude ne poznajemo; prema tome, ispast će da oni nisu ljudi. Štoviše, koliko se tiče toga pojma, ispast

će da nitko nije čovjek; jer ako Demokrit tvrdi da čovjek mora biti prepoznat od strane svih, a nema čovjeka kojega poznaju svi ljudi, ispast će, prema njemu, da nitko nije čovjek. A jasno je da to ne tvrdimo na sofistički način, nego da slijedi iz onoga što on kaže. Jer taj čovjek tvrdi da su uistinu zbiljski samo atomi i praznina, a oni, tvrdi, ne pripadaju samo životinjama nego i svim složevinama, tako da, koliko je do toga, nećemo pojmiti ono što je svojstveno za čovjeka, budući da su atomi i praznina zajednički za sve. Ali mimo njih ne postoji ništa drugo; prema tome, nećemo imati sredstvo pomoću kojega ćemo moći razlikovati čovjeka od drugih životinja te u apsolutnom smislu o njemu misliti.

Epikur pak tvrdi da je čovjek takav i takav oblik popraćen produševljenošću. Prema njemu, dakle, budući da se čovjek očituje pokazivanjem, onaj na koga nije pokazano nije čovjek. A ako netko pokaže ženu, ispast će da muškarac nije čovjek, dok ako pokaže muškarca, ispast će da žena nije čovjek. Iste ćemo stvari tvrditi i na osnovi razlike u okolnostima, koju poznajemo iz četvrtog modusa suzdržavanja.

Drugi su tvrdili da je čovjek razumska smrtna životinja sposobna za um i znanost. No budući da je u prvom modusu suzdržavanja pokazano da nijedna životinja nije nerazumska, nego da su, koliko se tiče stavova tih filozofa, sve životinje sposobne za um i znanost, nećemo znati o čemu uopće govore. Svojstva sadržana u toj definiciji iskazana su ili u aktualnom ili u potencijalnom smislu. Ako su iskazana u aktualnom smislu, onda onaj tko nije već stekao potpunu znanost, tko po svojem razumu nije potpun i tko se ne nalazi u samom procesu umiranja (jer to znači biti u aktualnom smislu smrtan) – taj nije čovjek. A ako su iskazana u potencijalnom smislu, onda niti onaj tko posjeduje potpuni razum niti onaj tko je stekao um i znanost neće biti čovjek. A to je još besmislenije od onoga prethodnog.

Očito je, dakle, da se pojam čovjeka ne može sastaviti ni na taj način. Jer kad Platon tvrdi da je čovjek životinja bez perja, dvonožna, sa širokim noktima, sposobna za političku znanost, tada ni on ne tvrdi da to iznosi sa sigurnošću. Jer uistinu, ako, prema njemu, čovjek spada među stvari koje postaju, no nikad u pravom smislu riječi jesu, i ako je nemoguće, prema njemu, nešto sa sigurnošću tvrditi o nečemu što nikada nije, to znači da ni Platon neće tvrditi da definiciju čovjeka iznosi sa sigurnošću, nego govori, po svome običaju, u skladu s onim što je plauzibilno.

No ako i dopustimo, kao ustupak, da je moguće pojmiti čovjeka, iznaći će se da je on nespoznatljiv. Naime, on je sastavljen od duše i tijela; no izgleda da se ni tijelo ni duša ne mogu spoznati pa se, prema tome, ne može spoznati ni čovjek. A da se tijelo ne može spoznati

očito je iz sljedećeg. Svojstva nečega različita su od onoga čega su to svojstva. Dakle, kada se u nama stvori predodžba boje ili nečega sličnog, tada se, po svoj prilici, u nama stvara predodžba svojstava tijela, ali ne samog tijela. K tome, kažu da se tijelo proteže u tri dimenzije; dakle, kako bismo spoznali tijelo, trebamo spoznati duljinu, širinu i dubinu. No kad bi se u nama stvorila njegova predodžba, trebali bismo razaznati i srebro ispod pozlaćenih novčića. Prema tome, ne spoznajemo ni tijelo.

No kako se ne bismo zadržavali i na nedoumici oko tijela, za čovjeka se ponovno iznalazi da je nespoznatljiv zato što je duša nespoznatljiva. A da je ona nespoznatljiva očito je iz sljedećeg. Od onih koji su razmatrali dušu – da stavimo na stranu mnogovrstan i beskonačan sukob – jedni su tvrdili da duša ne postoji, primjerice Dikearh iz Mesene i njegovi

sljedbenici, drugi su tvrdili da postoji, a treći su se suzdržali. Ako će onda dogmatici tvrditi da je to nesuglasje nepresudivo, izravno će priznati nespoznatljivost duše; ako će pak tvrditi da je presudivo, neka nam kažu čime će ga presuditi. Ta osjetilom ga ne mogu presuditi jer kažu da je duša predmet mišljenja. Ako pak kažu da će ga presuditi razumom, kazat ćemo da budući da je razum najmanje očit dio duše – kao što pokazuju oni koji su suglasni oko zbiljnosti duše, ali se razlikuju oko razuma –ako žele dušu spoznati razumom te presuditi nesuglasje oko nje, to znači da oni žele stvar koja je manje predmet istraživanja presuditi i ustvrditi pomoću stvari koja je više predmet istraživanja, što je besmisleno. Prema tome, ni razumom se neće presuditi nesuglasje oko duše; dakle, neće se ničim. A ako je tako, duša je i nespoznatljiva. Odatle slijedi da se ni čovjek ne može spoznati.

No ako i dopustimo da se čovjek može spoznati, nipošto se ne bi moglo pokazati da je on taj od strane koga treba prosuđivati stvari. Naime, onaj tko kaže da je čovjek taj od strane koga treba prosuđivati stvari to će kazati ili bez demonstracije ili s demonstracijom. Ali to se ne može kazati s demonstracijom; jer demonstracija treba da bude istinita i prosuđena, pa stoga i prosuđena od strane nečega. Budući, dakle, da ne možemo uza suglasnost svih kazati od strane koga će se sama demonstracija moći prosuditi (ta kriterij u smislu “od strane koga” jest ono što istražujemo), nećemo moći presuditi demonstraciju, a zbog toga se neće moći demonstrirati ni kriterij na koji se ovaj argument odnosi. Ako će se pak bez demonstracije kazati da stvari treba prosuđivati od strane čovjeka, to će biti neuvjerljivo, tako da nećemo moći sa sigurnošću tvrditi da je čovjek kriterij u smislu “od strane koga”. Uz to, tko će prosuditi da je čovjek kriterij u smislu “od strane koga”? Ta ako to kažu bez prosudbe, neće biti uvjerljivi. No ako kažu da će to prosuditi čovjek, pretpostavit će ono što se istražuje. Ako pak kažu da će to prosuditi neka druga životinja, na koji se način na nju pozivaju za prosudbu je li kriterij čovjek? Naime, ako se pozivaju bez prosudbe, neće biti uvjerljivi; a ako s prosudbom, i nju treba netko prosuditi. No ako ona prosudi samu sebe, ostaje ista besmislica (naime, ono što se istražuje prosudit će se uz pomoć onoga što se istražuje), a ako je prosudi čovjek, uvodi se recipročni modus. Ako je pak prosudi nešto drugo mimo njih, opet ćemo i za to tražiti kriterij u smislu “od strane koga”, i tako u beskonačnost. I zbog toga, dakle, nećemo moći kazati da stvari treba prosuditi od strane čovjeka.

No neka bude tako – i neka bude uvjerljivo – da stvari treba prosuditi od strane čovjeka. U tom slučaju, budući da postoji mnogo razlika menu ljudima, neka se dogmatici najprije usuglase da se treba ravnati prema tom i tom čovjeku, a tek onda i nama nalože da na nj pristanemo. No ako će se oko toga sporiti, kako kaže izreka, “dok god vode budu tekle a drva rasla”, kako nas mogu brzopleto tjerati da na nekoga pristanemo? A ako kažu da trebamo vjerovati mudracu, pitat ćemo ih: “Kojem mudracu, da li mudracu Epikura ili mudracu stoikâ ili mudracu kirenjana ili mudracu kinika?” No neće moći suglasno odgovoriti.

A ako će netko tražiti da odustanemo od potrage za mudracem i jednostavno vjerujemo onome tko je trenutno pametniji od svih, prvo će doći u nesuglasje i oko toga tko je pametniji od drugih, a potom, ako se i dopusti da je moguće suglasiti se tko je pametniji od sadašnjih i prošlih ljudi, čak ni na taj način taj neće biti vrijedan povjerenja. Jer budući da postoji mnogo, takoreći beskonačno mnogo, stupnjeva pameti, tvrdimo da je moguće da se pojavi neki drugi čovjek koji je pametniji od toga čovjeka za kojega kažemo da je pametniji od prošlih i sadašnjih ljudi. Dakle, kao što se traži da zbog njegove pameti vjerujemo čovjeku za kojega se sada kaže da je mudriji od sadašnjih i prošlih ljudi, tako će trebati više vjerovati i onome tko će postojati nakon njega, a koji će biti pametniji od njega. A kad se taj pojavi, opet treba očekivati da će se pojaviti drugi, pametniji od njega, a nakon toga i netko od njega pametniji, i tako u beskonačnost. A nije očito hoće li ti biti u međusobnom suglasju ili će govoriti nesuglasno. Stoga čak i ako se jedan čovjek prizna kao pametniji od prošlih i sadašnjih ljudi, budući da nećemo biti u stanju sa sigurnošću kazati da nitko neće biti oštroumniji od njega (jer to je neočito), uvijek ćemo trebati čekati prosudbu onoga pametnijeg koji će postojati nakon njih i nikada nećemo pristati na onoga jačeg.

A i kad bismo, kao ustupak, dopustili da od onoga za koga smo pretpostavili da je pametan nitko niti jest niti je bio niti će biti pametniji, ni u tom slučaju ne priliči da njemu vjerujemo. Naime, budući da oni koji su pametni ponajviše vole da u dokazivanju stvari stanu na stranu slabih stvari i učine da one izgledaju valjane i istinite, kada ta oštroumna osoba nešto kaže, nećemo znati govori li onako kako je stvar po prirodi ili je prikazuje kao istinitu iako je ona zapravo neistinita te nas uvjerava da je pomišljamo kao istinitu, budući da je pametnija od svih ljudi pa je zato ne možemo opovrgnuti. Prema tome, nećemo ni na nju pristati kao na onoga tko istinito prosuđuje stvari, jer iako smatramo da ona govori istinu, smatramo i to da zbog pretjeranog oštroumlja ono što tvrdi govori zato što neistinite stvari želi prikazati kao istinite. Zbog toga se dakle u prosuđivanju stvarî ne smije vjerovati niti onome tko izgleda kao oštroumniji od svih drugih. Ako će netko kazati da se treba ravnati prema suglasju većine, kazat ćemo da je to uzaludno. Jer, kao prvo, istina je po svoj prilici rijetka pa je zbog toga moguće da jedan bude mudriji od većine. Nadalje, što se tiče svakog kriterija, više je ljudi koji mu se suprotstavljaju nego onih koji su u pogledu njega u suglasju; jer oni koji dopuštaju bilo koji kriterij različit od onog za koji neki smatraju da oko njega postoji suglasje, ti se tome kriteriju suprotstavljaju, a i puno ih je više od onih koji su u suglasju oko njega. Osim toga, oni koji su suglasni ili su u različitim dispozicijama ili u jednoj. Koliko je do onoga o čemu raspravljamo, sigurno nisu u različitim dispozicijama; ta kako bi onda mogli o tome govoriti isto? Ako su pak u jednoj, onda, budući da je onaj jedan koji govori nešto različito u jednoj dispoziciji, a svi ti koji su u suglasju takoner u jednoj, koliko je do dispozicija po kojima se ravnamo, neće se pronaći neka razlika ni u broju. Stoga se ne smijemo ravnati više prema mnogima nego prema jednome. Osim toga, kao što smo naznačili u četvrtom modusu skepticizma, razlika među prosudbama koja se osniva na broju je i nespoznatljiva, budući da postoji beskonačno mnogo ljudi, a mi ne možemo pregledati prosudbe svih njih i ustvrditi što tvrdi većina svih ljudi, a što manjina. Dakle, i što se toga tiče davanje prednosti prosuditeljima s obzirom na broj jest besmisleno.

A ako se nećemo ravnati ni prema broju, nećemo naći nikoga od strane koga će se prosuđivati stvari, iako smo toliko toga dopustili kao ustupak. Stoga se na temelju svega toga za kriterij od strane koga će se prosuđivati stvari nalazi da je nespoznatljiv.

Budući da su i drugi kriteriji obuhvaćeni ovime, jer svaki od njih je ili dio ili stanje ili aktivnost čovjeka, naša sljedeća zadaća možda bi se mogla sastojati u tome da raspravimo o jednoj od narednih tema, zbog toga što je i o tim drugim kriterijima dovoljno rečeno u onome o čemu smo sada raspravljali; no da se ne bi činilo kako izbjegavamo specifično nijekanje svakoga od njih, u par ćemo riječi, u mjeri u kojoj je to prikladno, i o njima raspravljati. Najprije ćemo raspraviti o kriteriju koji se naziva “kriterij pomoću čega”.

O kriteriju u smislu “pomoću čega”. Nesuglasje do kojeg je među dogmaticima došlo o tome kriteriju veliko je i gotovo beskonačno; mi ponovno, imajući u vidu metodičnost, tvrdimo da, budući da dogmatici smatraju da je čovjek ono od strane čega se prosuđuju stvari, a on (s čime se i oni slažu) ne može imati ništa pomoću čega će moći prosuđivati osim osjetila i razuma, ako pokažemo da ne može prosuđivati niti samo pomoću osjetila niti samo pomoću razuma niti pomoću toga dvojega, ukratko smo odgovorili svim pojedinačnim mišljenjima. Naime, čini se da se sva ona pozivaju na ta tri stajališta. Započnimo od osjetilâ. Dakle, budući da neki tvrde da su osjetila prazno aficirana (jer ne postoji nijedna stvar za koju se smatra da ih zahvaćaju), dok drugi kažu da postoji sve za što misle da ih aficira, a treći kažu da nešto postoji a nešto ne postoji, nećemo imati na što da pristanemo. Jer nesuglasje nećemo presuditi ni pomoću osjetila, budući da istražujemo je li ono prazno aficirano ili istinski spoznaje, a ni nečim drugim, budući da, prema sadašnjoj hipotezi, i ne postoji neki drugi kriterij pomoću kojega treba prosuđivati. Prema tome, pitanje je li osjetilo prazno aficirano ili nešto spoznaje bit će nepresudivo i nespoznatljivo. Odatle proizlazi da se u prosuđivanju stvarî ne smijemo ravnati samo prema osjetilu, za koje nismo u stanju kazati da li uopće nešto spoznaje.

Ali neka, kao ustupak, osjetila budu takva da mogu zahvaćati stvari; i u tom slučaju opet će se iznaći da su neuvjerljiva što se tiče prosudbe vanjski postojećih stvari. Osjetila su od strane vanjskih predmeta sigurno aficirana na protivne načine, primjerice osjetilo okusa od istoga meda biva sada gorčeno a sada slaneno, a osjetilu vida ista se boja sada čini krvavo crvenom a sada bijelom. Čak ni osjetilo mirisa nije u suglasju sa samim sobom; primjerice, oni koji imaju glavobolju za mirisno ulje tvrde da je neugodno, a oni koji je nemaju da je ugodno. A oni koji su obuzeti i lunaci misle da čuju kako netko s njima razgovara, dok mi to ne čujemo. I ista voda onima u groznici čini se neugodnom zbog prevelike vrućine, dok se drugima čini mlakom. Hoćemo li onda tvrditi da su sve predodžbe istinite ili da su neke istinite a neke neistinite ili pak da su sve neistinite, to je nemoguće kazati, budući da nitko od nas nema usuglašen kriterij pomoću kojega ćemo prosuditi čemu ćemo dati prednost, a niti smo opskrbljeni istinitom i prosuđenom demonstracijom, budući da još uvijek istražujemo kriterij istine pomoću kojega valja presuditi i istinitu demonstraciju.

Zbog toga će i onaj tko traži da vjerujemo onima koji su u prirodnom stanju a da ne vjerujemo onima koji su u protuprirodnoj dispoziciji govoriti besmislice. Jer ako to kaže bez demonstracije, neće mu se vjerovati, a zbog onoga što je prethodno rečeno neće imati istinitu i prosuđenu demonstraciju.

No čak i kad bi netko priznao da su predodžbe onih u prirodnom stanju uvjerljive a onih u protuprirodnoj dispoziciji neuvjerljive, opet bi se iznašlo da je prosudba vanjskih predmeta samo pomoću osjetilâ nemoguća. Primjerice, osjetilo vida, pa i ono u prirodnom stanju, za isti toranj sada kaže da je okrugao a sada da je četvrtast; osjetilo okusa za istu hranu u slučaju onih koji su siti tvrdi da je neugodna a u slučaju onih koji su gladni da je ugodna; na sličan način, osjetilo sluha isti zvuk noću zahvaća kao glasan a danju kao slab; osjetilu mirisa iste se stvari u slučaju većine ljudi čine smrdljivima a u slučaju kožarâ ne; a isto osjetilo dodira osjeća toplinu od predvorja dok ulazimo u kupalište, no hladnoću dok izlazimo. Stoga, budući da su osjetila u sukobu i kada su u prirodnom stanju, a nesuglasje je nepresudivo, jer nemamo usuglašen kriterij pomoću kojega možemo prosuditi, nužno slijede iste neprilike. Kako bismo to dokazali, možemo prenijeti i više drugih stvari iz prethodno spomenutih modusa suzdržavanja. Stoga, po svoj prilici, ne bi bilo istinito da je samo osjetilom moguće prosuditi vanjske predmete.

Okrenimo onda našu raspravu razumu. Kao prvo, oni koji traže da se ravnamo samo prema razumu u prosuđivanju stvarî neće biti u stanju dokazati da je postojanje razuma spoznatljivo. Jer budući da Gorgija, tvrdeći da ništa ne postoji, tvrdi da ne postoji ni razum, dok neki tvrde da je on zbiljski, kako da presude to nesuglasje? Ta ne mogu ga presuditi niti razumom – budući da u tom slučaju pretpostavljaju ono što se istražuje – a niti nečim drugim – jer, prema sadašnjoj hipotezi, tvrde da ne postoji ništa drugo pomoću čega se prosuđuju stvari. Prema tome, pitanje postoji li razum ili ne postoji bit će nepresudivo i nespoznatljivo. Odatle slijedi da se u prosuđivanju stvarî ne smijemo ravnati samo prema razumu, koji još nije spoznat.

No pretpostavimo da je razum spoznatljiv i složimo se, u smislu hipoteze, da on postoji: tvrdim da on ne može prosuđivati stvari. Jer ako on ni sebe ne vidi točno, nego je u nesuglasju u pogledu svoje supstancije, načina nastanka i mjesta na kojemu se nalazi, kako bi mogao točno spoznati nešto drugo?

Ako se i dopusti da je razum sposoban prosuđivati stvarî, nećemo moći iznaći kako da prosuđujemo u skladu s njim. Jer budući da u pogledu razuma postoje mnoge razlike – naime, jedan je Gorgijin razum, u skladu s kojim on tvrdi da ništa ne postoji, drugi je Heraklitov razum, u skladu s kojim on tvrdi da sve postoji, a treći je razum onih koji tvrde da jedne stvari postoje a druge ne postoje – nećemo znati kako da presudimo razliku između razumâ, a niti ćemo moći kazati da je razum ovoga čovjeka primjereno slijediti a razum onoga ne. Jer ako se odvažimo prosuđivati nekim razumom, pristajući na jedan dio nesuglasja pretpostavit ćemo ono što se istražuje; a ako se odvažimo prosuđivati nečim drugim, neistinito ćemo tvrditi da stvari treba prosuđivati samo razumom.

Nadalje, na osnovi onoga što smo kazali o kriteriju u smislu “od strane koga” moći ćemo pokazati da ne možemo pronaći razum oštroumniji od drugih, kao i to da, čak i kad bismo pronašli razum koji je oštroumniji od prošlih i sadašnjih razuma, budući da je neočito hoće li postojati još neki drugi razum oštroumniji od toga, ne smijemo se ravnati prema njemu; k tome, da kad bismo kao hipotezu postavili razum od kojega ne može postojati vještiji, ne bismo pristali na onoga tko bi prosuđivao pomoću njega, bojeći se da on ne bi iznio neki neistiniti iskaz te nas mogao uvjeriti da je istinit zato što on posjeduje najoštriji razum. Dakle, stvari se ne smiju prosuđivati niti samo pomoću razuma.

Preostaje kazati da ih treba prosuđivati pomoću obojega, i osjetilâ i razuma. No to je opet nemoguće. Naime, osjetila ne samo da ne vode razum prema spoznaji nego mu se i protive. Kao što znamo, na osnovi činjenice da se med nekima pojavljuje kao gorak a nekima kao sladak Demokrit je tvrdio da on nije niti sladak niti gorak, dok je Heraklit tvrdio da je oboje. A isti argument vrijedi i za druga osjetila, kao i za druge opažljive stvari. Tako je razum, polazeći od osjetilâ, prisiljen iznositi različite i sukobljene tvrdnje. A to je nešto strano spoznajnosnom kriteriju.

Kao sljedeće valja kazati i ovo: oni će prosuđivati stvari ili svim osjetilima i razumima svih ljudi ili nekima. No ako netko kaže da će svima, zahtijevat će nešto nemoguće, budući da je očito da menu osjetilima i razumima postoji toliko sukoba; osim toga, budući da tvrdnja Gorgijina razuma jest da se ne smijemo ravnati niti prema osjetilu niti prema razumu, njegov će iskaz biti opovrgnut samim sobom. A ako kaže da će stvari prosuđivati nekim osjetilima i nekim razumom, kako će prosuditi da se prema ovim osjetilima i prema ovome razumu trebamo ravnati a prema ovima ne kad nemaju usuglašen kriterij pomoću kojega će presuditi različita osjetila i razume? A ako kažu da ćemo osjetila i razume prosuditi razumom i osjetilima, tako da su jedne stvari njima prosuđene a druge ne, pretpostavit će ono što se istražuje – ta istražujemo je li moguće nešto prosuditi pomoću njih.

Kao sljedeće valja reći i ovo: ili će osjetilima prosuditi osjetila i razume, ili će razumima prosuditi osjetila i razume, ili će osjetilima prosuditi osjetila a razumima razume, ili će osjetilima prosuditi razume a razumom osjetila. Ako će dakle htjeti osjetilima ili razumom prosuditi oboje, više neće prosuđivati osjetilom i razumom, nego jednim od njih, koje su izabrali, a odatle će im uslijediti ranije navedene neprilike. A ako će osjetilima presuđivati osjetila a razumom razume, budući da su u sukobu i osjetila s osjetilima i razumi s razumima, koje god od sukobljenih osjetila uzmu za prosudbu drugih osjetila, pretpostavit će ono što se istražuje – naime, uzet će jedan dio nesuglasja kao već uvjerljiv za prosudbu drugih koji su, jednako kao i on, predmeti istraživanja. A isti argument vrijedi i što se tiče razumâ. Naime, ako će osjetilima presuditi razume a razumom osjetila, iznalazi se recipročni modus, prema kojemu, kako bi se presudila osjetila, potrebno je prethodno prosuditi razume, a kako bi se ispitali razumi, valja prethodno propitati osjetila.

Dakle, budući da kriteriji jedne vrste ne mogu biti presuđeni kriterijima iste vrste, niti kriteriji obiju vrsta mogu biti presuđeni kriterijima jedne vrste, a niti naizmjence kriterijima drugih vrsta, nećemo biti u stanju da jednom razumu damo prednost pred drugim, a niti da jednom osjetilu damo prednost pred drugim. Zbog toga nećemo imati ništa pomoću čega ćemo prosuditi. Jer ako nećemo moći prosuditi niti svim osjetilima i razumima, a niti ćemo znati kojima valja prosuditi a kojima ne, nećemo imati ništa pomoću čega ćemo prosuditi stvari. Stoga i odatle slijedi da je kriterij “pomoću kojeg” nezbiljski.


Download 2,91 Mb.

Do'stlaringiz bilan baham:
1   ...   27   28   29   30   31   32   33   34   35




Ma'lumotlar bazasi mualliflik huquqi bilan himoyalangan ©hozir.org 2024
ma'muriyatiga murojaat qiling

kiriting | ro'yxatdan o'tish
    Bosh sahifa
юртда тантана
Боғда битган
Бугун юртда
Эшитганлар жилманглар
Эшитмадим деманглар
битган бодомлар
Yangiariq tumani
qitish marakazi
Raqamli texnologiyalar
ilishida muhokamadan
tasdiqqa tavsiya
tavsiya etilgan
iqtisodiyot kafedrasi
steiermarkischen landesregierung
asarlaringizni yuboring
o'zingizning asarlaringizni
Iltimos faqat
faqat o'zingizning
steierm rkischen
landesregierung fachabteilung
rkischen landesregierung
hamshira loyihasi
loyihasi mavsum
faolyatining oqibatlari
asosiy adabiyotlar
fakulteti ahborot
ahborot havfsizligi
havfsizligi kafedrasi
fanidan bo’yicha
fakulteti iqtisodiyot
boshqaruv fakulteti
chiqarishda boshqaruv
ishlab chiqarishda
iqtisodiyot fakultet
multiservis tarmoqlari
fanidan asosiy
Uzbek fanidan
mavzulari potok
asosidagi multiservis
'aliyyil a'ziym
billahil 'aliyyil
illaa billahil
quvvata illaa
falah' deganida
Kompyuter savodxonligi
bo’yicha mustaqil
'alal falah'
Hayya 'alal
'alas soloh
Hayya 'alas
mavsum boyicha


yuklab olish