Epistemologija je područje filozofije koje se bavi problemima znanja. U knjizi je epistemologija, međutim, shvaćena u širem smislu od onog u kojem se epistemologija razumijeva kao puka teorija znanja



Download 2,91 Mb.
bet33/35
Sana23.06.2017
Hajmi2,91 Mb.
#13290
1   ...   27   28   29   30   31   32   33   34   35

Preuzeto iz: Ladan, T. (ur.), (1993) René Descartes: Metafizičke meditacije, Zagreb: Demetra, 3. meditacija, preveo: Tomislav Ladan.
Pitanja:

1. Zašto ne može biti lažno ono što se shvaća jasno i odjelito?

2. U čemu je razlika između sigurnosti i očiglednosti vjerovanja da je knjiga predamnom i sigurnosti i očiglednosti vjerovanja da dok mislim, postojim?

3. Je li moguće da nas bog obmanjuje predstavljajući nam kao jasna i odjelita vjerovanja koja su lažna?


John Locke

Ogled o ljudskom razumu (An Essay concerning Human Understanding, 1690),
O stupnjevima našeg znanja

  1. Intuitivno

Budući da se sve naše znanje sastoji u uvidu koji um ima u svoje vlastite ideje, što je ujedno krajnje svjetlo i najveća izvjesnost za koju smo mi, s našim sposobnostima i našim načinom spoznavanja sposobni, neće biti zgoreg da razmotrimo malo stupnjeve njegove očevidnosti. Različita jasnoća našeg znanja, čini mi se, leži u različitu načinu na koji um zamjećuje slaganje ili neslaganje bilo koje od svojih ideja. Jer ako promotrimo naš način razmišljanja, naći ćemo da um ponekad neposredno zamjećuje slaganje ili neslaganje dviju ideja samih po sebi, bez bilo kakvog uplitanja drugih ideja: mislim da to možemo nazvati intuitivnim znanjem. Jer pritom um nije na muci dokazivanja ili ispitivanja, već zamjećuje istinu kao što oko vidi svjetlo, samo time što se na to usmjerava. Tako um zamjećuje da bijelo nije crno, da krug nije trokut, da je tri više nego dva, i da je jednako dva više jedan. Takvu vrst istina um zamjećuje pri prvom pogledu na združene ideje, golom intuicijom, bez uplitanja bilo koje druge ideje; i ta vrsta znanja je najjasnije i najizvjesnije znanje dostupno ljudskoj slabosti. Taj je dio znanja neodoljiv i poput svjetlosti sunca, odmah se nameće našoj zamjedbi, čim naš um tuda skrene pažnju, ne ostavljajući mjesta oklijevanju, sumnji, ili ispitivanju, trenutačno ispunjavajući um svojim jasnim svjetlom. O toj intuiciji ovisi sva izvjesnost i očevidnost sveg našeg znanja; o kojoj izvjesnosti svatko smatra da je tako velika da ne može zamisliti, pa stoga ni zahtijevati veće: jer čovjek ne može pojmiti kako bi mogao biti sposoban za neku veću izvjesnost od znanja da je svaka ideja u njegovu umu takva kakvom je on vidi; i da su dvije ideje među kojima zamjećuje razliku različite, a ne potpuno iste. Onaj tko zahtijeva veću izvjesnost zahtijeva ni sam ne zna što, pokazujući da mu je um kao u skeptika, mada nije u stanju da to i bude. Izvjesnost u potpunosti ovisi o toj intuiciji i to do te mjere da je i kod sljedećeg stupnja znanja, koje zovemo demonstrativnim, ta intuicija nužna kod svih veza posrednih ideja, bez kojih ne možemo zadobiti znanje i izvjesnost.


  1. Demonstrativno

Sljedeći je stupanj znanja tamo gdje um zamjećuje slaganje ili neslaganje nekih ideja, ali ne neposredno. Gdje god um zamjećuje slaganje ili neslaganje bilo koje od svojih ideja tamo imamo izvjesno znanje; ipak, ne događa se uvijek da um vidi slaganje ili neslaganje koje među njima postoji, čak ni tamo gdje ga je moguće otkriti: u tom slučaju ostaje u neznanju, i ne dospijeva dalje no do vjerojatnih nagađanja. Razlog zbog kojeg um ne može uvijek trenutačno zamijetiti slaganje ili neslaganje dviju ideja leži u tome što te ideje, zbog čijeg se slaganja ili neslaganja vrši ispitivanje, um ne može sklopiti ujedno da bi se ono pokazalo. U tom slučaju, dakle, kad um ne može spojiti ujedno ideje neposredno ih uspoređujući, dovodeći ih u jukstapoziciju ili primjenjujući jednu na drugu kako bi zamijetio njihovo slaganje ili neslaganje, on je spreman okriviti slaganje ili neslaganje za kojim traga uplećući druge ideje (jednu ili više, već kako biva); a to je ono što zovemo premišljanjem. Pa tako um, voljan da sazna slaganje ili neslaganje po veličini između tri kuta u trokutu i dva prava kuta, biva nesposoban da to učini neposrednim uvidom i usporedbom: jer tri kuta u trokutu ne mogu se odjednom usporediti ni s jednim ni s oba kuta, pa o tome um neka nikakvo neposredno, intuitivno znanje. U tom slučaju, um je voljan da pronalazi neke druge kutove kojima su jednaka tri kuta trokuta, pa našavši da su ti kutovi jednaki dvama pravim kutovima, on spoznaje njihovu jednakost s dvama pravim kutovima.


  1. Ovisi o dokazima

Ideje koje se upleću služeći tome da pokažu slaganje bilo kojih drugih dviju ideja zovu se dokazi, a tamo gdje se na taj način slaganje ili neslaganje jednostavno i jasno zamjećuje, to zovemo demonstracijom; njome se ono pokazuje razumu navodeći um da uvidi da je tomu tako. Brzina kojom um pronalazi te posredne ideje (pomoću kojih se otkriva slaganje ili neslaganje drugih ideja) i ispravno ih primjenjuje jest, pretpostavljam, ono što se zove pronicavost.

(...)


14. Osjetilno znanje pojedinačnog postojanja

To dvoje, naime intuicija i demonstracija, stupnjevi su našeg znanja; što god ne udovoljava nijednom od njih, s kojom ga god sigurnošću prigrlili, samo je vjerovanje ili mnijenje, a ne znanje, barem ne znanje općih istina. Postoji, doduše, jedna druga zamjedba koju um koristi u vezi s posebnim postojanjem konačnih stvari izvan nas, koja, prekoračujući puku vjerojatnost, a još uvijek ne dosežući u potpunosti nijedan od gore spomenutih stupnjeva izvjesnosti, prolazi pod imenom znanja. Ne postoji ništa izvjesnije od toga da je ideja koja koju primamo od vanjskog predmeta u našem umu: to je intuitivno znanje. Postoji li, međutim, još nešto osim puke ideje u našem umu te možemo li odatle s izvjesnošću zaključiti o postojanju bilo čega izvan nas samih što bi odgovaralo toj ideji, to je ono što neki ljudi misle da mogu dovesti u pitanje; jer moguće je da ljudi imaju neke ideje u svojim umovima mada ne postoji nikakva slična stvar, niti bilo kakav sličan predmet djeluje na njihova osjetila. No tu smo ipak, mislim obdareni očevidnošću koja nas vodi onkraj sumnje: jer pitam svakoga nije li sam nepokolebivo svjestan razlike u zamjedbi kad sunce gleda danju i o njemu misli noću; kad zbiljski kuša pelin, ili miriše ružu, ili samo misli na taj okus ili miris? Razliku između ideje koju pamćenjem oživljavamo u umu i one koja nam trenutačno dolazi u um putem naših osjetila otkrivamo tako jasno kao i razliku između bilo kojih dviju odjelitih ideja. Ako netko kaže da bi san mogao učiniti istu stvar i da bi sve te ideje mogle u nama nastati i bez bilo kojeg vanjskog predmeta, taj neka izvoli sanjati da mu dajem sljedeći odgovor:

1. Da nije uopće važno hoću li se na to obazirati ili ne: tamo gdje je sve san premišljanje i dokazivanje ne koriste ničemu, istina i znanje nisu ništa. 2. Da vjerujem da će dopustiti da postoji velika očita razlika između sanjanja da smo u vatri i zbiljskog bivanja u njoj. No ako se on ipak odluči praviti takvim skeptikom, pa tvrdi da je ono što zovemo zbiljsko bivanje u vatri uistinu samo san, te da stoga ne možemo izvjesno znati postoji li zbiljski izvan nas stvar kao što je vatra: njemu odgovaram da mi izvjesno utvrđujemo da ugoda ili bol slijede nakon što su na nas primijenjeni izvjesni predmeti čije postojanje zamjećujemo, ili sanjamo da zamjećujemo, svojim osjetilima; ta izvjesnost je tako velika kao i naša sreća ili nesreća, onkraj čega nas ionako ne zanima da bilo što drugo znamo ili budemo. Pa, stoga mislim da dvama prijašnjim oblicima znanja možemo dodati i znanje o postojanju pojedinačnih vanjskih predmeta, koje stječemo pomoću zamjedbe i svjesnosti o zbiljskom primanju ideja od tih predmeta. Tako možemo dopustiti da postoje tri stupnja znanja, naime intuitivno, demonstrativno i osjetilno, a u svakom od njih postoje različiti stupnjevi i načini očiglednosti i izvjesnosti.
15. Znanje nije uvijek jasno tamo gdje su jasne ideje

Budući da se naša spoznaja temelji na našim idejama i bavi se samo njima, ne slijedi li odatle da se ona prilagođuje našim idejama; pa da će tamo gdje su naše ideje jasne i odjelite, ili nejasne i zbrkane, i naše znanje biti takvo? Na to pitanje odgovaram: Ne. Budući da se naša spoznaja sastoji u zamjedbi slaganja ili neslaganja između bilo kojih dviju ideja, njena jasnoća ili nejasnost sastoji se u jasnoći ili nejasnosti te zamjedbe, a ne u jasnoći ili nejasnosti samih ideja; naprimjer, čovjek koji ima tako jasne ideje kutova u trokutu i ideju jednakosti dvama pravim kutovima, kao i bilo koji matematičar na svijetu, može, unatoč tome, imati vrlo nejasnu zamjedbu njihova slaganja, pa stoga o tome imati samo vrlo nejasno znanje. Ideje, međutim, koje su, iz razloga svoje nejasnosti ili nečeg drugog, zbrkane ne mogu proizvesti jasno ni odjelito znanje; jer, sve dok su bilo koje ideje zbrkane, um ne može jasno zamijetiti slažu li se one ili ne slažu: ili, da istu stvar izrazimo na način otporniji na krivo shvaćanje, onaj čije riječi ne stoje za određene ideje ne može njima izricati postavke u čiju bi istinitost bio siguran.


(…)
O prosudbi

  1. Budući da je naše znanje ograničeno, treba nam nešto drugo

Budući da su čovjeku sposobnosti razumijevanja dane ne samo za puko umovanje već i za upravljanje njegovim životom, čovjek bi bio na velikom gubitku kad ga ništa drugo ne bi usmjeravalo osim onog što ima izvjesnost istinskog znanja. A kako je ono, kao što smo vidjeli, vrlo ograničeno i oskudno, čovjek bi često bio potpuno u tami, te bi u većini postupaka u svom životu bio potpuno nepomičan kad ga u odsustvu jasnog i izvjesnog znanja ništa drugo ne bi vodilo. Onaj tko ne jede sve dok ne dobije dokaz da će ga to nahraniti; onaj tko se ne miče sve dok nepogrešivo ne zna da će mu namjeravani posao uspjeti, malo će toga raditi osim mirno sjediti i uvenuti.


  1. Kako iskoristiti to sumračno stanje

Kao što je Bog neke stvari postavio na punu svietlost dana i dao nam nešto izvjesnog znanja, ograničenog, doduše, na relativno malo stvari, vjerojatno zato da okusimo za što su intelektualna bića sposobna, budeći tako u nama želju i nastojanje za postizanjem boljeg stanja; tako nam je, u pogledu većine stvari koje nas zanimaju, podario samo, da tako kažem, sumrak vjerojatnosti. Takav sumrak, pretpostavljam, prikladan je stanju prosječnosti i kušnje u kojenas je izvolio staviti, da bi, provjeravajući u njemu svakodnevnim iskustvom naše pretjerano pouzdanje i preuzetnost, mogli postati osjetljivi na našu vlastitu kratkovidnost i sklonost grešci, spoznaja kojih bi nam mogla biti stalna opomena da dane tog našeg hodočašća provedemo u marljivosti i skrbi, tražeći i nasljeđujući onaj put koji bi nas mogao dovesti stanju većeg savršenstva. Mada otkrivenje šuti o tom pitanju, vrlo je razborito misliti tako, pa ako ljudi koriste darove koje im je Bog dao, dobit će zaslužene nagrade na kraju dana, kad njihovo sunce zađe i kad noć okonča njihov trud.


  1. Prosudba zadovoljava našu potrebu za znanjem

Sposobnost koju je Bog dao čovjeku kako bi zadovoljio potrebu za jasnim i izvjesnim znanjem, u slučajevima u kojima ga ne možemo imati, jest prosudba, pomoću koje um prihvaća svoje ideje kao da se slažu ili ne slažu, ili, što je isto, prihvaća neki stav kao istinit ili lažan, bez zamjećivanja demonstrativne očevidnosti putem dokaza. Um se prosudbom ponekad koristi zbog nužde, tamo gdje ne može biti demonstrativnih dokaza i izvjesnog znanja; a ponekad zbog lijenosti, neumješnosti, ili žurbe, čak i tamo gdje bi moglo biti demonstrativnih i izvjesnih dokaza. Ljudi često ne zastaju da bi oprezno ispitali slaganje ili neslaganje dviju ideja, koje su željni saznati, do kojih im je stalo, već, bilo nesposobni za takvu pažnju koja se od njih očekuje pri dugom nizu stupnjevanja ili nestrpljivi da će zakasniti, površno bacaju pogled na dokaze ili ih u potpunosti mimoilaze. Na taj način, ne vršeći demonstraciju, oni određuju slaganje ili neslaganje dviju ideja, kao da ih gledaju iz daljine i prihvaćajući jedno ili drugo, u skladu s onim što im izgleda najvjerojatnije pri tako površnom pregledu. Kad se ta sposobnost uma primjenjuje neposredno na stvari, zovemo je prosudbom; a kad se primjenjuje na istine iskazane riječima, najčešće je zovemo pristajanjem ili odbacivanjem; a kako je to najuobičajeniji način na koji um ima priliku koristiti tu sposobnost, raspravljajući o njoj, koristit ću spomenute pojmove, jer oni su u našem jeziku najmanje podložni ekvivokaciji.


  1. Prosuditi znači pretpostaviti da su stvari takve, a da to ne zamjećujemo

Um tako ima dvije sposobnosti koje se bave istinom i laži. Prvo, znanje, kod kojeg izvjesno zamjećuje slaganje ili neslaganje dviju ideja i kojim je nedvojbeno zadovoljan. Drugo, prosudba, koja je spojanje ideja ili njihovo razdvajanje u umu, kad njihovo izvjesno slaganje ili neslaganje nije zamijećeno, već samo pretpostavljeno, a to, kao što sama riječ kaže, znači prihvatiti da je nešto tako prije no što se izvjesno pokazuje. A ukoliko se ideje spajaju ili razdvajaju na način na koji stvari uistinu jesu, tada je to ispravna prosudba.
O vjerojatnosti

  1. Vjerojatnost je pojava slaganja na temelju opovrgljivih dokaza

Demonstracija je pokazivanje slaganja ili neslaganja dviju ideja, upletanjem jednog ili više dokaza koji su u stalnoj, nepromjenjivoj i vidljivoj međusobnoj vezi; dok vjerojatnost nije drugo doli pojava takvog slaganja ili neslaganja, upletanjem dokaza čija veza nije tako stalna i nepromjenjiva, ili je barem kao takvu ne zamjećujemo, ali je dovoljna, ili nam se barem čini da je takva, da navede um da spomenuti stav prosudi kao istinit ili lažan, a ne obratno. Primjerice: kod demonstracije čovjek zamjećuje izvjesnu, nepromjenjivu vezu između jednakosti tri kuta u trokutu i onih posrednih, čija je funkcija da očituju svoju jednakost s dva prava kuta; pa tako intuitivnom spoznajom slaganja ili neslaganja posrednih ideja pri svakom koraku u napredovanju, cijeli se niz nastavlja očevidnošću koja jasno pokazuje slaganje ili neslaganje ta tri kuta pri njihovoj jednakosti s dva prava kuta; spomenuti čovjek, stoga, ima izvjesno znanje da je tome tako. Netko drugi, međutim, tko se nikad nije potrudio da prati demonstraciju, čuvši da matematičar, čovjek od povjerenja, tvrdi da su tri kuta u trokutu jednaka dvama pravim kutevima, pristaje uz to, to jest to prihvaća kao istinito, u kojem je slučaju temelj njegova pristanka vjerojatnost te stvari, čiji je dokaz takav da uglavnom podržava istinitost; jer, čovjek zahvaljujući čijem svjedočanstvu on to prihvaća ne nastoji tvrditi nešto suprotno ili mimo svog znanja, posebice ne u stvarima slične vrste; pa je to što uzrokuje njegov pristanak uz spomenuti stav da su tri kuta u trokutu jednaka dvama pravim kutovima, i što navodi da se njegove ideje slažu a da on ne zna da je tako, upravo uobičajena istinoljubivost govornika u drugim slučajevima, odnosno njegova pretpostavljena istinoljubivost u spomenutom slučaju.


  1. Ona nadomješta nedostatak znanja

Budući da je, kako smo pokazali, naše znanje tako ograničeno i budući da nemamo sreću da u svemu što imamo prilike razmatrati otkrijemo izvjesnu istinu; većina je stavova o kojima mislimo, premišljamo, govorimo, pa čak i po kojima djelujemo, takva da o njihovoj istinitosti ne možemo imati nesumnjivo znanje. Unatoč tome, neki su od tih stavova tako blizu izvjesnosti da ih uopće ne dovodimo u sumnju, već ih tako snažno odobravamo i tako odlučno djelujemo u skladu s tim pristankom kao da su nepogrešivo dokazani, kao da je naša spoznaja tih stavova savršena i izvjesna. No budući da kod toga postoje stupnjevi, počevši s prvim susjedstvom izvjesnosti i demonstracije, sve do nevjerojatnosti, pa čak i do granica nemogućnosti; kao što postoje i stupnjevi našeg pristajanja počevši s punom sigurnošću i pouzdanošću, sve do nagađanja, sumnje i nepovjerenja, u poglavlju koje slijedi (otkrivši, kako mi se čini, granice ljudskog znanja i izvjesnosti) razmatrat ću nekoliko stupnjeva i temelja vjerojatnosti te pristajanja i vjerovanja.


  1. Zahvaljujući njoj mi pretpostavljamo da su neke stvari istinite prije no što znamo da jesu

Vjerojatno je ono što izgleda kao istinito, pri čemu samo navođenje te riječi znači takav stav za koji imamo argumente ili dokaze temeljem kojih on prolazi i prihvaća se kao istinit. Način na koji um prihvaća takvu vrstu stavova zove se vjerovanje, pristajanje ili mnijenje, što znači odobriti ili prihvatiti kao istinit svaki stav koji nas na temelju argumenata i dokaza uvjerava da ga kao takvog prihvatimo, mada nemamo izvjesno znanje da je tome tako. A razlika između vjerojatnosti i izvjesnosti, vjerovanja i znanja leži u tome što kod svih dijelova znanja imamo intuiciju; kod svake posredne ideje, kod svakog koraka imamo vidljivu i izvjesnu vezu, dok kod vjerovanja to nije slučaj. Moje vjerovanje uzrokovano je nečim izvanjskim samoj stvari u koju vjerujem; nečim što nije očigledno s obje strane združeno s idejama koje razmatram, niti tako očigledno pokazuje njihovo slaganje ili neslaganje.
O stupnjevima pristajanja

  1. Naše se pristajanje treba upravljati prema razlozima vjerojatnosti

U prošlom smo poglavlju izložili razloge vjerojatnosti; a kako su to temelji na kojima se gradi naše pristajanje, oni također predstavljaju mjerilo u skladu s kojim se upravljaju, ili bi se trebali upravljati, razni stupnjevi pristajanja. Valja, međutim, zapaziti da koji god bili razlozi vjerojatnosti, oni na um koji traga za istinom i nastoji ispravno prosuđivati ne djeluju mimo načina na koji se pojavljuju, barem ne pri prvoj prosudbi ili potrazi koju um vrši. Priznajem, u slučaju mnijenja što ih ljudi imaju i uz koja se u svijetu čvrsto drže, njihovo pristajanje ne proizlazi uvijek iz trenutačnog uvida u razloge koji su kod njih prvi puta prevladavali, jer bi u puno slučajeva, čak i ljudima sa zadivljujućim pamćenjem, bilo skoro nemoguće, a u većini slučajeva bilo bi vrlo teško, upamtiti sve dokaze na temelju kojih su, primjereno ih ispitavši, prigrlili određeni stav o nekom pitanju. Dostatno je da su jednom pažljivo i pošteno propitali stvar što su bolje mogli, da su tragali za pojedinostima o kojima su pretpostavljali da bi mogle osvijetliti problem te da su, primijenivši svu svoju vještinu, dali objašnjenje na temelju cjelokupnih podataka; pa tako, jednom otkrivši koja im se strana čini vjerojatnom, nakon u onoj mjeri potpunog i točnog ispitivanja u kojoj im je to bilo moguće sprovesti, ljudi pohranjuju zaključak u svoje pamćenje kao otkrivenu istinu, pa i ubuduće bivaju zadovoljni svjedočenjem svog sjećanja da je to mnijenje koje zaslužuje onaj stupanj njihova pristanka koji su mu pridali na temelju dokaza što su ih jednom sagledali.


  1. Njih ne možemo uvijek imati na trenutnom uvidu, pa se stoga moramo zadovoljiti sjećanjem da smo jednom uvidjeli razlog takvog stupnja pristajanja

To je sve što je većina ljudi kadra učiniti prilikom upravljanja svojim mnijenjima i prosudbama, osim ako bi se od njih zahtijevalo ili da u svom pamćenju odjelito čuvaju sve dokaze svake moguće istine, i to istim redom i pravilnim izvođenjem posljedica kako su ih prethodno poredali i uvidjeli, što je ponekad dovoljno da ispuni obiman svezak u vezi s jednim jedinim pitanjem; ili pak da se od čovjeka zahtijeva da za svako mnijenje koje je prigrlio svaki dan iznova ispita njegove dokaze: ijedno i drugo je nemoguće. U tom slučaju neizbježno je da se oslanjamo na pamćenje i da su ljudi uvjereni u brojna mnijenja čije dokaze trenutno nemaju u svojim mislima, kojih se, štoviše, trenutačno ne mogu ni prisjetiti. Da nije tako, većina ljudi bila bi vrlo skeptična ili bi svaki tren mijenjala mišljenje, povodeći se za svakim tko je posljednji proučavao to pitanje i ponudio im dokaze, na koje zbog nedostatka sjećanja više nisu u stanju odgovoriti.


  1. Štetna posljedica toga, u slučaju da naše prethodne prosudbe nisu bile ispravne

Ne preostaje mi drugo nego da priznam da je ustrajanje ljudi uz prošle prosudbe i njihovo čvrsto podržavanje prethodno donesenih zaključaka često uzrok tvrdokornog ustrajanja u zabludi i pogrešci. No propust nije u tome što se oslanjaju na svoje sjećanje u vezi s onim što su prethodno dobro ispitali, već u tome što su prosudili prije no što su dobro ispitali. Ne nalazimo li velik broj (da ne kažemo većinu) ljudi koji misle da su donijeli ispravne prosudbe o nekim pitanjima i to samo zato što o tome nikad nisu mislili drugačije; ili koji zamišljaju da su pravilno prosudili samo zato što nisu nikad propitali, nikad ispitali svoja vlastita mnijenja? Što uistinu znači da misle da su prosudili pravilno zato što uopće nikad nisu ni prosudili; pa ipak to su ljudi koji podržavaju svoja mnijenja kruće no ostali; i upravo su u svojim naučavanjima najžešći oni koji su ih ponajmanje ispitali. O onom što smo jednom spoznali sigurni smo da je tako; i možemo biti pouzdani da ne postoje neki još neotkriveni pritajeni dokazi koji bi naše znanje mogli obratiti ili ga dovesti u sumnju. No u stvarima vjerojatnosti nije tako da u svakom slučaju možemo biti sigurni da pred sobom imamo sve pojedinosti koje se na bilo koji način tiču tog pitanja te da iza toga ne stoje nikakvi podaci, još nesagledani, koji bi vjerojatnost mogli okrenuti na drugu stranu, pretežući nad svim što nam sada izgleda kao da ima prevagu. Ima li ikoga tko bi imao dovoljno slobodnog vremena, strpljenja i sredstava da prikupi sve dokaze koji se tiču većine njegovih mnijenja, kako bi sigurno zaključio da ima jasan i potpun pregled i da ne postoji ništa više što bi se moglo navesti u cilju njegova boljeg obavještavanja? Pa ipak, mi smo prisiljeni da se ovako ili onako odredimo. Upravljanje našim životom i rješavanje naših velikih briga ne trpi odgađanje i većinom ovisi o određivanju naših prosudbi u stvarima o kojima nismo u stanju imati izvjesno i demonstrativno znanje, a gdje je nužno da prigrlimo ovu ili onu stranu problema.


  1. Pravilna uporaba toga, uzajamna blagonaklonost i obazrivost

Kako je za većinu, ako ne i za sve ljude, neizbježno da imaju brojna mnijenja bez izvjesnih i nesumnjivih dokaza njihove istinitosti; kad bismo napuštali i odricali se odmah svojih prethodnih naučavanja čim nam se ponudi neki dokaz na koji ne možemo odmah odgovoriti i pokazati njegovu nedovoljnost, nametnuli bismo si preveliko neznanje, lakoumnost ili ludost. Zato mislim da bi svi ljudi u slučaju različitih mnijenja trebali očuvati mir i uobičajene forme čovjekoljublja i prijateljstva; jer od ni od kog ne možemo razborito očekivati da spremno i ponizno napusti svoje vlastito mnijenje kako bi prigrlio naše, slijepom pokornošću autoritetu koju ljudski razum ne priznaje. Jer, koliko god često griješio, on ne prihvaća drugog vodiča do razbora niti se slijepo pokorava tuđoj volji i naredbama. Ako je onaj koga želite prikloniti vašim nazorima takav da istražuje prije no što odobrava, dajte mu dovoljno vremena da ponovo ispita stvar i da, prisjećajući se onoga što mu nije palo na pamet istraži sve pojedinosti kako bi vidio koja strana ima prednost; ako on, međutim, smatra da naši dokazi nemaju dovoljnu težinu da bi ponovo ulagao toliki trud, to je isto ono što i mi sami često radimo u sličnim slučajevima; i uzeli bismo za zlo drugima da nam propisuju koje bismo stvari trebali proučiti. A ako je pred nama netko tko u svoja mnijenja pouzdano vjeruje, kako bismo mogli pretpostaviti da bi on trebao odbaciti te stavove koje su vrijeme i običaj tako usadili u njegov um da ih drži samoočevidnima i neupitno izvjesnima; ili o kojima drži da predstavljaju utiske dobivene izravno od Boga ili od ljudi koje je on poslao? Kako bismo mogli očekivati da se od tih, velim, tako usađenih mnijenja, odustane zbog argumenta ili autoriteta nekog stranca ili protivnika, posebice tamo gdje postoji bilo kakva sumnja u interese ili namjere, kao što se uvijek i događa kad ljudi nalaze da se s njima loše postupa? Učinili bismo dobro kad bismo se sažalili nad našom uzajamnom neukošću i kad bismo nastojali da je uklonimo na sve obzirne i poštene načine obavještavanja; a ne da odmah s drugima loše postupamo, kao da su tvrdoglavi i pokvareni, jer ne žele odbaciti svoje vlastito mnijenje i prihvatiti naše, barem ne ono koje im silom namećemo, jer je više nego vjerojatno da bismo i mi bili ne manje tvrdoglavi ne prihvaćajući neka njihova mnijenja. Jer gdje li je čovjek koji raspolaže nepobitnom očevidnošću za sve istine u koje vjeruje, ili za sve laži koje odbacuje; ili onaj tko bi mogao reći da je do kraja ispitao sva mnijenja vlastita i tuđa? U ovom brzo prolaznom stanju djelovanja i sljepila u kojem se nalazimo, nužda vjerovanja bez znanja, često, štoviše na temelju vrlo slabih razloga, trebala bi nas više zaposliti i učiniti pažljivijima pri obavještavanju nas samih, a ne pri ograničavanju drugih. Barem bi oni što nisu temeljito do kraja ispitali sve svoje stavove trebali priznati da nisu prikladni da propisuju drugima i da su nerazboriti ako vjerovanju drugih ljudi kao istinu nameću ono što sami nisu istražili, niti su odvagnuli dokaze vjerojatnosti na temelju kojih bi nešto trebali prihvatiti ili odbaciti. Oni koji su svoja naučavanja pošteno i istinski propitali, pa su tako onkraj sumnje o svim pitanjima što ih propovijedaju i po njima se upravljaju, s više bi se opravdanja mogli izgovoriti kad bi od drugih zahtijevali da ih slijede: no njih ima tako malo, i oni nalaze tako malo razloga za poučavanje svojih mnijenja da od njih ne treba očekivati ništa drsko ni nasilno: a imamo i razloga vjerovati da bi se ljudi manje nametali drugima kad bi sami bili bolje upućeni.
Download 2,91 Mb.

Do'stlaringiz bilan baham:
1   ...   27   28   29   30   31   32   33   34   35




Ma'lumotlar bazasi mualliflik huquqi bilan himoyalangan ©hozir.org 2024
ma'muriyatiga murojaat qiling

kiriting | ro'yxatdan o'tish
    Bosh sahifa
юртда тантана
Боғда битган
Бугун юртда
Эшитганлар жилманглар
Эшитмадим деманглар
битган бодомлар
Yangiariq tumani
qitish marakazi
Raqamli texnologiyalar
ilishida muhokamadan
tasdiqqa tavsiya
tavsiya etilgan
iqtisodiyot kafedrasi
steiermarkischen landesregierung
asarlaringizni yuboring
o'zingizning asarlaringizni
Iltimos faqat
faqat o'zingizning
steierm rkischen
landesregierung fachabteilung
rkischen landesregierung
hamshira loyihasi
loyihasi mavsum
faolyatining oqibatlari
asosiy adabiyotlar
fakulteti ahborot
ahborot havfsizligi
havfsizligi kafedrasi
fanidan bo’yicha
fakulteti iqtisodiyot
boshqaruv fakulteti
chiqarishda boshqaruv
ishlab chiqarishda
iqtisodiyot fakultet
multiservis tarmoqlari
fanidan asosiy
Uzbek fanidan
mavzulari potok
asosidagi multiservis
'aliyyil a'ziym
billahil 'aliyyil
illaa billahil
quvvata illaa
falah' deganida
Kompyuter savodxonligi
bo’yicha mustaqil
'alal falah'
Hayya 'alal
'alas soloh
Hayya 'alas
mavsum boyicha


yuklab olish