Epistemologija je područje filozofije koje se bavi problemima znanja. U knjizi je epistemologija, međutim, shvaćena u širem smislu od onog u kojem se epistemologija razumijeva kao puka teorija znanja

Preuzeto iz: Locke, John, Ogled o ljudskom razumu (izbor) u V. Božičević (1996) Filozofija britanskog empirizma, (IV. svezak Filozofske hrestomatije) Zagreb: Školska knjiga, str. 236-239, 241-245, prevela: Vanda Božičević.
Pitanja:

1. U čemu leži različita jasnoća i očevidnost naših vjerovanja?

2. Koliko su jasna i očevidna demonstrativna vjerovanja?

3. Je li ono što nije jasno i očevidno (vjerovanje o pojedinačnim predmetima utemeljeno na opažanju) uopće znanje?


George Edward Moore

Obrana zdravog razuma, (A defence of common sense, 1925)
U ovome što slijedi naprosto sam pokušao izložiti, jedno po jedno, neka od najvažnijih pitanja po kojima se moje filozofsko stajalište razlikuje od stajališta koja su branili neki drugi filozofi… Započet ću nabrajanjem, pod (1), jednog dugačkog niza tvrdnji koje se na prvi pogled mogu činiti tako očitim truizmima da nije vrijedno ovdje ih spominjati; zapravo, radi se o nizu tvrdnji od kojih za svaku (po mom mišljenju) znam s izvjesnošću da je istinita…
(1) Navest ću sljedeće tvrdnje. Trenutno postoji živo ljudsko tijelo, moje tijelo. To je tijelo rođeno u određenom trenutku u prošlosti i od tada neprestano postoji, što ne znači da nije prolazilo kroz promjene; tek rođeno, i neko vrijeme poslije toga, bilo je primjerice mnogo manje no što je sada. Od kada je rođeno, bilo je ili u dodiru sa zemljom, ili vrlo blizu njene površine; i u svakom trenutku od kada je rođeno, postojale su i mnoge druge stvari trodimenzionalnog oblika i veličine (u onom uobičajenom smislu), od kojih je bilo različito udaljeno (u uobičajenom smislu u kojem je sada udaljeno i od kamina i od police sa knjigama, i to više od police s knjigama no od kamina); također su (vrlo često, u svakoj prigodi) postojale neke druge stvari ove vrste s kojima je bilo u kontaktu (u uobičajenom smislu u kojem je sada u kontaktu s olovkom koju držim u svojoj desnoj ruci i s nešto odjeće koju nosim). Među stvarima koje su u tom smislu sačinjavale dio njegova okoliša (tako da su primjerice ili bile s njime u kontaktu ili na nekoj udaljenosti od njega, pa ma kako velikoj) u svakom trenutku od njegova rođenja bilo je tu mnogo drugih živih ljudskih tijela, od kojih je svako, poput njega, (a) u nekom trenutku bilo rođeno, (b) nastavilo postojali neko vrijeme poslije rođenje, (c) u svakom trenutku svoga života poslije rođenja bilo ili u dodiru sa zemljom ili vrlo blizu njene površine; i mnoga od tih tijela su već umrla i prestala postojati. Ali, zemlja je postojala i mnogo godina prije rođenja mojega tijela i za vrijeme mnogih tih godina veliki je broj ljudskih tijela u svakom trenutku živio na njoj, a mnoga su od njih umrla i prestala postojati prije no što sam se rodio. Konačno, (da se dotaknem drugačijeg skupa tvrdnji), ja sam ljudsko biće, i od kada je moje tijelo rođeno, u različitim sam trenucima doživljavao mnoga različita iskustva, mnogo vrsta od svakog. Primjerice, često sam opažao i svoje tijelo i druge stvari koje su sačinjavale dio njegova okruženja, uključujući druga ljudska tijela. Ne samo da sam opažao ovakve stvari, već sam opažao i činjenice o njima, kao primjerice ovu koju sada opažam, da je trenutno kamin bliže mom tijelu od police sa knjigama; bio sam svjestan drugih činjenica koje nisam tada zapažao, kao na primjer one koje sam sada svjestan, da je moje tijelo jučer postojalo i da je i tada neko vrijeme bilo bliže ovom kaminu negoli ovoj polici s knjigama; imao sam očekivanja o budućnosti, i mnogo vjerovanja o različitim stvarima, neka istinita a neka neistinita; razmišljao sam o imaginarnim stvarima i osobama i zgodama, u koje zapravo nisam vjerovao; sanjao sam i imao mnogo različitih osjećaja. I baš kao što je moje tijelo bilo tijelo ljudskog bića, naime mene, koji sam za vrijeme svog života doživio mnoga iskustva od svake od ovih (i drugih) različitih vrsti; tako, u slučaju mnogih drugih ljudskih tijela koja su živjela na zemlji, svako je bilo tijelo drugog čovjeka, koji je za života tog tijela doživio mnoga različita iskustva svake od ovih (i drugih) različitih vrsti.
(2) dolazim sada do (a) pojedinačnih truizma, koji, kao što će se vidjeti, se mogu navesti samo upućivanjem na ukupan popis truizama koje sam upravo iznio pod (1). I za ovaj truizam (po mom mišljenju) s izvjesnošću znam da je istinit, a on glasi ovako… Svatko od nas (pod čime mislim mnoga ljudska bića definirane klase), učestalo je znao, obzirom na sebe ili na svoje tijelo i vrijeme u kojem je znao, sve što sam, nabrajajući tvrdnje u (1), tvrdio da znam o sebi ili o svome tijelu i vremenu kada sam zapisivao te tvrdnje… Baš kao što sam znao (kada sam ih zapisao) 'Trenutno postoji živo ljudsko tijelo koje je moje tijelo', tako je svatko od nas učestalo znao obzirom na sebe u neko drugo vrijeme različite ali odgovarajuće tvrdnje, koje je on tada mogao prikladno izraziti sa 'Trenutno postoji ljudsko tijelo koje je moje tijelo'… i tako dalje, za svaku od tvrdnji navedenih pod (1).

U ovome što sam upravo rekao pretpostavio sam da postoji značenje izraza poput 'zemlja je postojala mnogo prijašnjih godina' koje je uobičajeno ili općeprihvaćeno. Bojim se međutim da je to pretpostavka koju neki filozofi mogu osporiti. Oni misle, čini se, da pitanje 'vjerujete li da je zemlja postojala mnogo prijašnjih godina?' nije jednostavno pitanje, na koje bi se trebalo odgovoriti jednostavnim 'Da' ili 'Ne', ili naprosto 'Ne mogu odlučiti', već je to vrsta pitanja na koje treba prikladno odgovoriti sa 'ovisi o tome što mislite pod „zemlja“, „postojati“ i „godinama“… Čini mi se da je takvo stajalište potpuno pogrešno, koliko god neko stajaište to može biti. Izrazi kao što je 'Zemlja je postojala mnogo prijašnjih godina' je upravo onaj tip nedvojbenih izraza čije značenje svi razumiju. Svatko tko se drugačije postavi, pretpostavljam, mora da je pomiješao pitanje razumijemo li značenje izraza (što zasigurno razumijemo) s potpuno drugim pitanjem, znamo li što znači, u smislu da njegovo značenje možemo ispravno analizirati. Pitanje koja je ispravna analiza izraza tvrdnje na koju se uvijek misli pod izrazom 'Zemlja je postojala mnogo prijašnjih godina' čini mi se istinski teškim pitanjem na koje, kako ću sada tvrditi, nitko ne zna odgovor. Ali smatrati da ne znamo koja je, u određenom pogledu, analiza onoga što razumijemo pod tim izrazom potpuno je drugo doli tvrditi da ne razumijemo izraz. Očito je da ne bismo mogli niti postaviti pitanje kako analizirati ono što podrazumijevamo pod tim izrazom, da ne razumijemo izraz. Ubrzo dakle, budući da znamo da onaj tko upotrebljava taj izraz čini to u njegovom uobičajenom značenju, razumijemo što znači. Stoga sam dakle učinio sve što je potrebno da bi moje značenje bilo jasno, budući da sam objasnio da sam izraze pod (1) upotrebljavao u njihovom uobičajenom značenju (one naime koji imaju uobičajeni smisao, što nije slučaj baš sa svima).

No, sada, pretpostavljajući da su izrazi koje sam upotrebljavao kako bih izrazio (2) shvaćeni, mislim, kao što sam rekao, da su mnogi filozofi zagovarali stavove koje su inkompatibilni s (2) i one koji su to činili može se, mislim, podijeliti u dvije glavne grupe (A i B) (…).

A. (…) Neki filozofi koji spadaju u ovu grupu smatrali su da niti jedna od tvrdnji koja spada u bilo koji skup pod (2) nije potpuno istinita, a drugi su to smatrali samo za neke skupove u (2) (…) Meni se čini da su sva takva stajališta, bilo da su inkompatibilna sa svim tvrdnjama u (1) ili sa samo nekima od njih, sasvim izvjesno neistinita; i smatram da zavrjeđuju da se o njima nešto istakne.

(a) Ako je bilo koji skup tvrdnji u (2) takav da niti jedna tvrdnja tog skupa nije istinita, tada niti jedan filozof nije nikada postojao i stoga nijedan nije mogao smatrati za bilo koji takav skup da niti jedna tvrdnja koja mu pripada nije istinita. Drugim riječima, tvrdnja da su neke tvrdnje koje pripadaju svakom od ovih skupova istinite je tvrdnja koja ima to čudno svojstvo, naime da ako ju je bilo koji filozof ikada porekao, tada iz činjenice da je to učinio slijedi da je morao biti u krivu kada je to učinio. Jer kada govorim o 'filozofima', mislim, naravno (kao i svi mi) isključivo na filozofe koji su bili ljudi, s ljudskim tijelima, koji su živjeli na zemlji i koji su u različitim trenucima doživljavali različita iskustva. Ako su dakle postojali bilo koji filozofi, tada su postojala ljudska bića ove klase, a ako su postojala ljudska bića ove klase, tada je i sve ostalo što je navedeno pod (1) sigurno istinito. Dakle, bilo koje stajalište inkompatibilno s tvrdnjom da su mnoge tvrdnje koje odgovaraju svakoj od tvrdnji pod (1) istinite, može biti samo istinito, pod pretpostavkom da niti jedan filozof nije nikada smatrao nešto takvo. Slijedi stoga, da kada razmatram istinitost ove tvrdnje, činjenicu da su stavovi mnogih filozofa koje poštujem, koliko znam, bili inkompatibilni s njome uopće ne mogu smatrati ukazateljem njezine neistinitosti (budući da, ako znam da su zagovarali takve stavove, ipso facto znam da su bili u krivu; a ako nemam razloga vjerovati da je upitna tvrdnja istinita, još manje razloga imam za vjerovati da su imali stavove inkompatibilne s njom, budući da sam sigurniji u to da su postojali i imali neke stavove, odnosno da je upitana tvrdnja istinita, nego da su im stavovi bili inkompatibilni s njom.

(b) Naravno, svi filozofi koji su ikada imali takva stajališta učestalo su, čak i u svojim filozofskim djelima, izražavali druga stajališta, nekonzistentna s njima; odnosno, niti jedan filozof nije nikada mogao konzistentno braniti to stajalište. Jedan od načina na koji su otkrili ovu nekonzistentnost je ukazivanjem na postojanje drugih filozofa. Drugi način je ukazivanjem na postojanje ljudske rase, a posebno upotrebljavanjem zamjenice 'mi' u smislu u kojem sam ju ja neprestano upotrebljavao, u kojem bilo koji filozof koji tvrdi da 'mi' radimo to i to, primjerice da 'mi ponekad vjerujemo u iskaze koji nisu istiniti', tvrdi ne samo da je on sam učinio dotičnu stvar, već da su i mnogi drugi ljudi, koji su imali tijelo i živjeli na zemlji, učinili to isto. Činjenica je naravno da su svi filozofi pripadali klasi ljudskih bića koja postoje samo ako je (2) istinit, odnosno, klasi ljudskih bića koja su u mnogim prilikama znala tvrdnje koje odgovaraju svakoj od tvrdnji u (1). Zagovaranjem stajališta inkompatibilnih s tvrdnjom da su tvrdnje svih ovih grupa istiniti, oni su dakle zagovarali stajališta inkonzistentna s tvrdnjama za koje su oni sami znali da su istinite; bilo je dakle samo za očekivati da će ponekad pokazati svoje znanje o tim tvrdnjama. Čudno je da su filozofi mogli iskreno, u sklopu svoga filozofskog vjerovanja, zagovarati iskaze inkonzistentne s onime što su oni sami znali da je istina, a ipak, koliko je razabirem, ovo se zaista često događalo (...)

B. Ovo je stajalište, koje se obično smatra mnogo umjerenijim od onoga A, po mom sudu manjkavo, utoliko što, za razliku od A zaista jest samokontradiktorno, odnosno povlači obje međusobno inkompatibilne tvrdnje. Većina filozofa koji su ovo smatrali, držala su, vjerujem, da iako svatko od nas zna tvrdnje koje odgovaraju nekim tvrdnjama u (1), naime onima koji naprosto tvrde da sam ja sam imao prošla iskustva određene vrste u mnogim različitim trenucima, no ipak nitko od nas ne zna s izvjesnošću niti jednu tvrdnju bilo onog tipa koji tvrdi postojanje drugih materijalnih stvari bilo tipa koji tvrdi postojanje drugih sebstva, pored mene, i da su i oni imali iskustva. Oni priznaju da mi doista vjerujemo u tvrdnje oba ova tipa i da bi one mogle biti istinite: neki bi čak rekli da za njih znamo da su vrlo vjerojatne, ali negiraju da ikada možemo s izvjesnošću znati da su istinite. Neki su o tim vjerovanjima govorili kao o 'vjerovanjima zdravog razuma', izražavajući tako svoje uvjerenje da se ljudi vrlo često bave vjerovanjima ove vrste. Oni su međutim uvjereni da se u svim slučajevima u te stvari samo vjeruje i da ih se ne zna s izvjesnošću; neki su to izrazili tvrdeći da su to stvari vjere a ne znanja.

Ono što je značajno, a što mislim da oni koji to smatraju nisu ispravno ocijenili, jest da u svakom slučaju filozof koji to tvrdi izriče tvrdnju o 'nama' – odnosno, ne samo o sebi već i o mnogim drugim ljudima. Kada kaže: niti jedan čovjek nikada nije znao za postojanje drugih ljudskih bića', on kaže: 'Postojala su mnoga druga ljudska bića pored mene, a nitko (uključujući i mene) nikada nije znao da postojanje drugih ljudskih bića'. Ako kaže: 'Ova vjerovanja su vjerovanja zdravog razuma, ali nisu znanje', time govori 'Postojala su druga ljudska bića, pored mene, koja su to vjerovala, ali niti ja niti itko od njih nikada nije znao da su istinita.' Drugim riječima, on pouzdano tvrdi da su ova vjerovanja vjerovanja zdravog razuma i čini se da često ne uspijeva uočiti da, ako je to tako, tada moraju biti istinita, budući da tvrdnja da su to vjerovanja zdravog razuma… logički povlači tvrdnju da su mnoga ljudska bića pored samog filozofa, imala ljudsko tijelo koje je živjelo na zemlji i doživljavalo različita iskustva, uključujući vjerovanja ove vrste. Zbog toga mi se čini da je ovo stajalište, u odnosu na ona u grupi A, samokontradiktorno. Razlikuje se od A po tome što uključuje izricanje iskaza o ljudskom znanju uopće, i stoga zapravo tvrdi postojanje mnogih ljudi. Filozofi iz grupe A to ne rade kada izriču svoje stajalište, oni samo proturječe drugim stvarima koje zagovaraju. Istina je da filozof koji kaže 'Postojali su mnogi ljudi pored mene i nitko od nas nikada nije znao da postoje drugi ljudi osim nas samih' proturječi samo sebi ako smatra da su 'Zasigurno postojala mnoga ljudska bića pored mene' ili, drugim riječima, 'Znam da su postojala druga ljudska bića pored mene'. Ali meni se čini da je to ono što su ti filozofi zapravo općenito radili. Čini mi se da neprestano odavaju činjenicu da ne samo da smatraju da je tvrdnja da su ta vjerovanja - vjerovanja zdravog razuma, ili tvrdnja da oni sami nisu jedina ljudska bića ne samo naprosto istinita, već izvjesno istinita, a izvjesno istinita ne može biti ukoliko barem jedan pripadnik ljudske vrste, naime on sam, ne zna upravo one stvari za koje tvrdi da nitko nikad nije znao.

Unatoč tome, moje stajalište da znam, s izvjesnošću, da su sve tvrdnje u (1) istinite sigurno nije stajalište negiranja kojega povlače obje od dviju inkompatibilnih tvrdnji. Ako znam da su sve te tvrdnje istinite, mislim da je tada poprilično sigurno da su druga ljudska bića također znala odgovarajuće tvrdnje: to znači da je (2) također istinit i znam da je istinit. No da li zaista za sve tvrdnje u (1) znam da su istinite? Nije li moguće da naprosto vjerujem u njih? Ili da znam da su vrlo vjerojatne? Kao odgovor na to pitanje mislim da nemam ništa bolje za reći nego da mi se čini da ih znam s izvjesnošću. Doista, očito je da većinu njih ne znam izravno, odnosno znam ih samo zato što sam u prošlosti znao da su istinite druge tvrdnje, koji su njihova evidencija. Ako primjerice znam da je zemlja postojala mnogo godina prije no što sam se rodio, to zasigurno znam zato što sam u prošlosti znao druge stvari koje su evidencija za to. I zasigurno ne znam točno koja je to evidencija. No ipak, sve mi se to ne čini dovoljno dobrim razlogom za sumnjati da znam. Mislim da smo svi u toj čudnoj poziciji, da znamo mnoge stvari obzirom na koje dalje znamo da mora da smo imali neku evidenciju za njih, a ipak ne znamo kako to znamo, odnosno ne znamo koja je to evidencija bila. Ako uopće postojimo 'mi', i ako znamo da postojimo, to mora biti tako: jer to da postojimo 'mi' je jedna od upitnih stvari. A to da znam da postoji 'mi', odnosno da su mnoga druga ljudska bića, s ljudskim tijelima živjela na zemlji, to mi se čini da znam s izvjesnošću.

Ako ovoj prvoj tezi mojeg filozofskog stajališta, naime mojem vjerovanju u (2) treba dati neki naziv, kojeg su filozofi već upotrebljavali pri klasifikaciji stajališta drugih filozofa, mislim da bi ga se trebalo označiti tako da se kaže da sam jedan od onih filozofa koji su držali da je 'zdravorazumska slika svijeta' u određenih osnovnim postavkama, potpuno istinita. Ali mora se zapamtiti da su se, prema meni, svi filozofi, bez iznimke, složili sa mnom u ovome: i da je prava razlika, koja se obično izražava na ovaj način, samo razlika između onih filozofa koji su također držali i stajališta inkonzistentna s ovim postavkama 'zdravorazumske slike svijeta' i onih koji nisu.

Ove upitne postavke (naime tvrdnje bilo kojeg skupa definiranog pri definiranju (2) su sve zajedno postavke koje imaju ovo čudno svojstvo – naime, ako znamo da su to postavke u 'zdravorazumskoj slici svijeta', slijedi da su istinite; sama sebi protuječi tvrdnja da znamo da su postavke zdravorazumskoga stajališta, a da ipak nisu istinite, budući da reći da to znamo znači reći da su istinite. Mnoge od njih imaju još i to čudno svojstvo da, ako su to postavke zdravorazumske slike svijeta (znali mi to ili ne), slijedi da su istinite, budući da reći da postoji zdravorazumska slika svijeta znači reći da su istinite. Izrazi 'zdravorazumska slika svijeta' ili 'zdravorazumska vjerovanja' (kako ih filozofi upotrebljavaju) su naravno posebno nejasni, i koliko ja znam, mogle bi postojati mnoge tvrdnje koje prikladno možemo zvati 'postavkama u zdravorazumskoj slici svijeta' ili 'zdravorazumskim vjerovanjima' koje nisu istinite i koje zavrjeđuju da ih se spomene s prijezirom s kojim neki filozofi govore o 'zdravorazumskim vjerovanjima'. Ali govoriti prijezirno o ovim 'zdravorazumskim vjerovanjima' koje sam spomenuo je zasigurno vrhunac apsurda. I postoji, naravno, ogroman broj drugih postavki u zdravorazumskoj slici svijeta koje, ako su ove istinite, su zasigurno također istinite, primjerice da su na zemlji živjeli ne samo ljudi, nego i mnoge različite vrste biljaka i životinja, itd.
George Edward Moore, „A Defence of Common Sense“ (izbor iz dijela I), u J. H. Muirhead (ur.), (1925) Contemporary British Philosophy (drugo izdanje), London: Allen and Unwin, str. 193-223, prevela: Iris Vidmar


Pitanja:

1. Zašto znanje ne zahtijeva potpuni dokaz da imamo znanje i da se ne varamo?

2. Zašto su filozofi zastupali stavove koji su suprotni zdravorazumskoj slici svijeta?

3. Koje uvjete mora ispuniti vjerovanje da bismo rekli da ga znamo s izvjesnošću?

Preporuke za daljnje čitanje

Antička epistemologija:

Algra, K., J. Barnes, J. Mansfeld i M. Schofield (ur), (1999) The Cambridge History of Hellenistic Philosophy, Cambridge: Cambridge University Press.

Asmis, E. (1984) Epicurus' Scientific Method, Ithaca NY: Cornell University Press.
Frede, M. (2005) “Stoici i skeptici o jasnim i razgovijetnim utiscima“ u Helenistička filozofija: Epikurovci, stoici, skeptici, ur. F. Grgić, P. Gregorić i M. Hudoletnjak-Grgić, Zagreb: Kruzak.
Long, A. A. (1978) “Sextus Empiricus on the Criterion of Truth“, Bulletin of the Institute of Classical Studies 25: 35–49.
Long, A. A. i D. Sedley (ur.), (1987) The Hellenistic Philosophers, Cambridge: Cambridge University Press.
Rist, J. (1972) Epicurus: An Introduction, Cambridge: Cambridge University Press.
Striker, G. (1996) “Kriterion tes aletheias“ u G. Striker, Essays on Hellenistic Epistemology and Ethics, Cambridge: Cambridge University Press.
Striker, G. (1996) “The problem of the criterion“, u G. Striker, Essays on Hellenistic Epistemology and Ethics, Cambridge: Cambridge University Press.
Striker, G. (2005) “Epikur o istinitosti čulnih utisaka“, u Helenistička filozofija: Epikurovci, stoici, skeptici, ur. F. Grgić, P. Gregorić i M. Hudoletnjak-Grgić, Zagreb: Kruzak.
Taylor, C. C. W. (1980) “'All Perceptions are True'”, u M. Schofield, J. Barnes and M. Burnyeat (ur.), Doubt and Dogmatism, Oxford: Oxford University Press.

Novovjekovna epistemologija:

Aaron, R. I. (1971) John Locke, Oxford: Clarendon.

Ayers, M. (1992) Locke, London: Routledge and Kegan Paul.
Baldwin, T. (ur.), (1993) G. E. Moore: Selected Writings, London: Routledge.
Beanblossom, R. i K. Lehrer (ur.), (1983) Thomas Reid: Inquiry and Essays, Indianapolis: Hackett.
Chisholm, R. (1982) The Foundations of Knowing, Minneapolis: University of Minnesota Press.
Cottingham, J. (ur.), (1993) The Cambridge Companion to Descartes, Cambridge: Cambridge University Press.
Ladan, T. (ur.), (1993) René Descartes: Metafizičke meditacije, Zagreb: Demetra.
Moyal, G. J. D. (ur.), (1991) Rene Descartes: Critical Assessments, London: Routledge.
Nidditch, P. H. (ur.), (1975) John Locke: An Essay concerning Human Understanding, Oxford: Clarendon.
Stroll, A. (1994) Moore and Wittgenstein on Certainty, Oxford: Oxford University Press.
Stroud, B. (1984) The Significance of Philosophical Scepticism, Oxford: Clarendon.

Wittgenstein, L. (1969) On Certainty, Oxford: Blackwell.

Index pojmova

A a posteriori - spoznaja - sud

a priori - čulni oblici, forme zrenja (čisti zor) - pojmovi (kategorije) - spoznaja - sud

Antirealizam

argument - iz sukobljenih pojava - iz snova - iz iluzije - na najbolje objašnjenje - skeptički -Zlog demona

antiredukcionizam

B bitak - po sebi - za sebe

D dedukcija

definicija

determinizam

dijalektika

dispozicija, (tendencija, pred-forma, potencijalnost)

dokazna građa (evidencija, razlozi)

država

dualizam

duh (duša) - vidi pod supstancija, (mentalna ili misleća supstancija), um

E emocije (strasti) - aktivne, pasivne - izravne, neizravne - mirne i silovite (gorljive)

empirizam

H habituacija

I idealizam

ideje - apstraktne - jednostavne, složene - osjetilne, refleksivne (ideje razuma, ideje iskustva) - primarne, sekundarne - urođene, stečene, izmišljene - svijet ideja

idoli (Bacon)

impresija (utisak, Hume) - izvorne, sekundarne (refleksivne)

indukcija - intuitivna - nabrajanjem - problem indukcije - znanstvena

intencionalnost - emocija - ideja

intuicija - intelektualni uvid - jasnoća i razgovjetnost (odjelitost) -samoočevidnost, samoevidentnost

iskustvo - opažajno, perceptivno - unutrašnje, vanjsko

istina - iskustva, kontigentna - korespondencijska teorija istine - načelo govorenja istine (načelo istinoljublja) - razuma, nužna, univerzalna

istovjetnost (ekvipolentnost)

K kanon

kognitivizam

kriterij znanja

kvalitete (svojstva, kakvoće) - primarne i sekundarne

M materijalizam

mentalna reprezentacija (osjetilna datost) - vidi predodžba, utisak, ideja, osjet, opažaj

mentalni sukob

metodizam

modusi (tropi)

N nagon (poriv)

neuznemirenost

noumena (stvar o sebi)

O objekt (predmet, stvar, tijelo, tvarnina)

opažanje (percepcija, osjetilni doživljaj) - nepogrešivost - objektivno, relativno - privatnost

P partikularizam

percepcija (opažanje, osjetilni doživljaj) - problem percepcije - veridička, ne-veridička

phaenomena (pojava)

pojava

pojavnost

povjerenje - načelo povjerenja

povlašteni pristup

predmet opažanja (Aristotel) - akcidentalni predmeti - specifični predmeti - zajednički predmeti

predodžba (vidi utisak, zamjedba) -spoznajnosna

predpojmovi

R redukcionizam

racionalizam

razum (razbor) - mit o razumu

realizam - direktni, naivni, zdravorazumski - indirektni - metafizički, epistemološki - reprezentacijski

relativizam

reprezentacionalizam (Percepcija, Emocije)

S silogizam

skepticizam - novovjekovni - metodički (interogativan), negacijski - pironovski i akademijski - radikalni, umjereni - univerzalni, lokalni

spoznaja - apriorna, aposteriorna - intuitivna, demonstrativna, osjetilna (Locke) - razumska, empirijska - stoici

stvarnost (realnost)

subjekt

sud -analitički apriori - sintetički aposteriori (iskustveni, empirijski) - sintetički apriori

supstancija (supstrat) - misleća, ne-misleća, duhovna, mentalna (duh) - tvarna, tjelesna, protežna, materijalna (materija)

suzdržavanje od suda

svjedočanstvo

T teorija prisjećanja (anamnesis)

teorija sličica

transcedentalno

U um

Uobrazilja

Urođeno -znanje, pojam, ideja, spoznaja, načela

uzrokovanje (kauzalitet, aficiranost)

V vjerojatnost

vjerovanje - perceptivno

volja

Z zaključivanje - deduktivno - induktivno

zamjedba - vidi predodžba, utisak

zdrav razum (Reid)

znanje - demonstrativno - kao sistem (Hegel) - metafizičko - perceptivno - urođeno, stečeno