Te u zagrebu filozofski fakultet

Knjige

1. 
   Općina i župa Drnje, povijesno-geografska monografija, Nakladna kuća «Dr. Feletar», Drnje 2000.
   

U jezgri knjige je pristpunikov diplomski rad koji je višestruko proširen. Pristupnik se u obradi koristio pretežito metodama historijske demografije, a osobito ga je interesirao prirodno-geografski determinizam te međudjelovanje i uzajamni utjecaji prirodne okoline i čovjeka tijekom vremena. U velikoj je mjeri pokazao promjenjljivost pejzaža mikroregije kroz stoljeća. U 17. stoljeću su, vezano uz demografski napredak, tj. time uvjetovane povećane potrebe za obradivim površinama, već uvelike bila iskrčena prostrana šumska područja na koje danas još podsjećaju samo toponimi "laz" i "krč". Od sredine 18. stoljeća počelo je nestajati potoka i livada zbog regulacije potoka i depresija koja je bila provođena od ovoga vremena, a brze i radikalne promjene koje su potpuno izmijenile izgled pejzaža uslijedile su u 19. i 20. st. koje su dovele do stvaranja - prema riječima autora - humaniziranoga pejzaža. U ranom novovjekovnom razdoblju promatrao je ovaj prostor kroz optiku tromeđe, tj. susreta različitih političkih i društvenih struktura Vojne krajine, Civilne Hrvatske i Osmanskog Carstva (od sredine 16. do kraja 17. stoljeća). Današnji prostor općine Drnje dugo vremena se nalazilo pod dvojnom političko-administrativnom jurisdikcijom: Botovo i Torčec su bili u sastavu civilnoga dijela Hrvatske, a Drnje pod vojnokrajiškom upravom sve do razvojačenja Vojne krajine (1881. godine). U 16. i 17. stoljeću osobito intenzivni su bili napadi s osmanske strane koji su bili uzrok dubokih društvenih, ekonomskih i demografskih promjena. To je ujedno vrijeme učestalih i intenzivnih migracija, gladi, bolesti, gradnje obrambenih utvrda. Osmanska osvajanja uvjetovala su na neki način postupnu dekonstrukciju feudalnoga sustava budući da se na mjestima koja su bila izložena napadima Osmanlija nije moglo ubirati poreze i tlaku. Kada je došlo do rekonstrukcije feudalnih obveza na ovim prostorima - to se odvijalo na novim osnovama. Život na ovim prostorima uvelike je bio obilježen rijekom Dravom. Njena poplava (kao, npr., ona koju su izvori zabilježili 1770. g. ili poplave s početka 19. stoljeća) mogla je za cijelu narednu godinu, uništivši polja i usjeve, za stanovništvo predstavljati vrijeme krajnje egzistencijalne zabrinutosti pa i potencijalno beskućništvo (poplava 1827.), a za samo mjesto, u ovom slučaju Drnje, gubitak administrativnih i prosvjetnih funkcija (1828. državna trivijalna škola i sjedište satnije bili su premješteni iz Drnja u Peteranec). Na demografskoj slici ovi događaji su se očitovali kao kriza društvene prehrane vidljiva u povećanoj smrtnosti i padu broja vjenčanja. Rijeka Drava je prije svega značila otvorene komunikacije i mogućnosti, dinamičnost, promijenjljivost, ali isto tako i izvor neizvjesnosti pa i potencijalnih opasnosti, ekonomske krize, egzodusa.

2. 
   Koprivnica na razmeđi epoha (1765-1870), Nakladna kuća "Dr. Feletar" i Zavod za hrvatsku povijest Odsjeka za povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu, Koprivnica-Zagreb 2000.
   

Na početku knjige je pristupnik dao osnovni pregled razvoja koprivničkog stanovništva od 1769. do 1869. godine. Ponajbolje su u sklopu cjeline o stanovništvu obrađene migracije stanovništva. Dalje se pristupnik bavi osnovama prostornog razvitka grada. Na početku je dao pregled ulica i posjeda u koprivničkoj okolici. Nadalje napominje da je za ovo razdoblje karakteristično ispunjavanje slobodnog prostora, tj. kompletiranje gradskih dijelova kojih je izgradnja započela ranije. Zanimljiva je spoznaja da većina objekata javne namjene vrlo dugo ostaje u utvrdi kao jezgri naselja. Škola tek 1856. godine prva izlazi u nove gradske prostore, u sjeverno podgrađe. Na početku razdoblja kojim se bavi ova knjiga došlo je do odlaska vojske (i sjedišta generalata) iz stare koprivničke utvrde da bi krajem perioda došlo do početka rušenja fortifikacijskog sustava. Gospodarskim značajkama razvoja pristupnik daje osobitu pažnju. Koristeći pretežno arhivsku građu obradio je poljoprivredu. Od dominacije pšenice i kukuruza, uvođenja krumpira, voćarstva, vinogradarstva, uzgoja dudova preko stočarstva (govedarstva, govedarstva, konjogojstva) do peradarstva, ovčarstva, lova i ribolova te uzgoja pčela kao i šumarstva, razne su teme kojima je prikazan put protomodernizacije i uvođenja poljoprivrednih inovacija. Prometno-trgovačke funkcije bile su od većeg značenja za Koprivnicu, a najznačajnije će biti otvaranje željezničke pruge od Zakanya preko Koprivnice do Zagreba 1870. godine. Uz detaljno obrađenu trgovinu, autor se tek na razini temeljne informacije osvrnuo na cehove, ostavljajući time prostor za nova istraživanja ove problematike. Na kraju obrade gospodarske problematike autor se pozabavio manufakturama, industrijom, rudarstvom i bankarstvom. Značajna cjelina ove knjige o Koprivnici govori o društvenim i kulturnim djelatnostim, te o političkom i svakodnevnom životu. Iako povijest svakodnevice nije dobila zasebno poglavlje, njena je obrada prisutna ne samo u ovoj cjelini nego i u čitavoj knjizi. Pristupnik obrađuje osnovne osobine graditeljstva, sakralne i svjetovne objekte, bogati društveni život, zdravstvene prilike te školstvo.

3. 
   Novi Zrin - Zrinska utvrda na Muri (1661.-1664.), koautori: Dragutin Feletar, Petar Feletar, Nakladna kuća "Hrvatski zemljopis - Naklada dr. Feletar, Zagreb - Donja Dubrava 2001.
   

Pristupnik je obradio širi kontekst zbivanja na osmansko-habsburškoj granici na rijeci Muri početkom druge polovice 17. stoljeća. Uz to je rekonstruirao događaje vezane uz kratkotrajnu epizodu utvrde Novi Zrin koja je postojala svega tri godine (1661.-1664.). Utvrdio je da se utvrda nalazila na području današnje Mađarske. Utvrda Novi Zrin je imala zlosretnu sudbinu propasti u igri Habsburškog i Osmanskog Carstva. Utvrda je žrtvovana radi carskog mira ali je to izazvalo silno nezadovoljstvo Zrinskih usmjerivši ih stazama koje su dovele do njihove pogibije. Pristupnik je u prezentaciji problematike obradio kako mađarsku tako i hrvatsku povijest u širim regionalnim kontekstima početka druge polovice 17. stoljeća.

4. 
   Koprivnica u 17. stoljeću – okoliš, demografske, društvene i gospodarske promjene u pograničnom gradu, Izdavačka kuća «Meridijani», Samobor 2005.
   

Već sam podnaslov govori o kompleksnoj problematici koju pristupnik u svojoj knjizi obrađuje. Knjiga je rezultat pristupnikovih istraživanja provedenih na izvornoj arhivskoj građi u arhivima i knjižnicama, muzejskim, samostanskim, župnim i dr. arhivskim zbirkama u Hrvatskoj (od Hrvatskog državnog arhiva, Nadbiskupskog arhiva, Nacionalne i sveučilišne knjižnice itd. do Župnog ureda u Koprivnici), te u arhivima i knjižnicama u Mađarskoj, Slovačkoj i Austriji (Landesarchiv Graz, Haus- Hof- und Staatsarchiv, Kriegsarchiv). Tijekom tih istraživanja autor je prikupio bogatstvo podataka koje je u knjizi prezentirao, uključivši i ilustrativne priloge – suvremene geografske karte, vedute i sl. koji s tekstom čine organsku cjelinu – a podatke o stanovništvu i gospodarstvu obradio je i prikazao tabelarno i grafikonima koji uz autorovu interpretaciju zorno govore o strukturi društva i njegovim promjenama. Sve situacije i promjene na koprivničkom prostoru, demografske, društvene i gospodarske promjene te promjene koje čovjekovom djelatnošću nastaju u prostoru, autor pritom – u potpunosti zadovoljavajući postulate suvremene historiografije – promatra u povijesnoj dinamici te u njihovoj međusobnoj povezanosti i međusobnoj uvjetovanosti.

Koprivnica je, pokazuje pristupnik, od slobodnog i kraljevskog grada u srednjovjekovnoj Slavoniji približavanjem osmanske granice bila od kraja 15. st. sve izloženija ratnim razaranjima i pustošenjima, da se od početka 16. st. osmanskim osvajanjima Slavonije nađe nadomak same granice (nedaleka Virovitica pala je u osmanske ruke 1554.). Dapače je od početka 17. st. pala u osmanske ruke i mađarska Podravina prekoputa koprivničkog prostora (Nagykanizsa), te je Koprivnica stekla ne samo važnost u obrani na slavonskom prostoru, već je postala i najvažnija utvrda na obrambenom pojasu od Drave do Blatnog jezera. Pristupnik je opisao bitnu promjenu koja je za Koprivnicu od tada nastupila kada je dobila prije svega vojnu funkciju na obrambenom pojasu, koji je postupno izdvojen kao dio zasebnog teritorija Vojne krajine i koji je u ratnim uvjetima i uvjetima “malog rata” na granici bio podvrgnut procesu depopulacije, ali i na koji je doseljavalo stanovništvo izbjeglo sa teritorija koji su došli pod osmansku vlast.

Težište je pristupnikova istraživanja u ovoj knjizi prije svega na razdoblju nakon rata na kraju 16. i početku 17. st. koji je završio mirom na ušću Žitve (1606.) od kada se stabilizirala granica prema Osmanskome carstvu. To je razdoblje potrajalo do rata započetog nakon zadnje opsade Beča 1693. i završenog mirom u Srijemskim Karlovcima 1699. god. tijekom kojega je osmansko carstvo bilo potisnuto iz panonskog prostora, nakon čega je bila uspostavljena granica na Savi i od kada Koprivnica više nije bila pogranično mjesto. Pristupnik je opisao populacijsku obnovu stanovništva koprivničkog kraja između tih ratova, tijekom 17. stoljeća kada se Koprivnica nalazila na stabiliziranoj granici, obnovu njezina gospodarstva, povezujući taj rast s mjestom Koprivnice na raskrižju putova od mađarske Podravine prema jugu i izvorištu putova prema zapadu (Čakovcu, Varaždinu, Zagrebu), te izgradnju Koprivnice kao važne utvrde zbog njezine uloge u obrani podravskog prostora s obje strane Drave. Osim primjene suvremene metodologije i otkrivanja čitavog niza novih spoznaja dodatnu vrijednost ovoj knjizi daje spoznaja da je pristupnik svojom knjigom ponudio suvremeni model za istraživanje pograničnih gradova i gradskih naselja u kojima se preklapala vojnokrajiška i civilna povijest. Takvi gradovi su u ranom novom vijeku postojali ne samo u sjevernoj Hrvatskoj, nego i u dijelovima Mađarske, na slovenskom prostoru pa i u Istri te Dalmaciji pod mletačkom vlašću.

5. 
   Općina Đelekovec. Povijesno-zemljopisna monografija, koautor: Dragutin Feletar, Izdavačka kuća «Meridijani», Đelekovec 2008.
   

Težište pristupnikovog dijela knjige je na istraživanju prostora sela Đelekovca i Imbriovca u kasnom srednjem i novome vijeku. Godine 1598. Đelekovec je bio mali čardak odnosno straža na granici s osmanlijskim carstvom, ali se ta uloga pomalo gubi poslije mira u Žitvi 1606. godine. Čini se da je 1610. počela gradnja nove utvrde u Đelekovcu. Međutim to je vrijeme obnove i novog naseljavanja. To je utjecalo na veliko krčenje šuma čime se dobivaju obradive površine. Vlasnici Đelekovca bili su u to vrijeme Erdödyji i kasnije Auerspergi ali je bilo i više manjih vlasnika u Imbriovcu. Na vlastelinstvu Rasinja pod koje je spadao i Đelekovec cijela su sela pripadala skupini slobodnjaka koji su uživali posebni položaj, možda i prije 1660. kada je grofica Anna Elizabetha Moscon dala Đelekovcu atribute slobodne općine a stanovnicima status slobodnjaka. Osamnaesto stoljeće obilježeno je čestim otporima kada su im bile ugrožene slobode. Oni su se po naravi jako razlikovali od kmetova, a Petrić otvara i više zanimljivih pitanja u vezi s njihovim statusom. Detaljno opisuje bunu u vremenu carice Marije Terezije.

Mirom u Srijemskim Karlovcima 1699. Đelekovec i Imbriovec prestaju biti pogranična sela na osmansko-habsburškoj granici pa je uloga Đelekovca izražena u prometnom putu prema Mađarskoj, a iz najstarije karte vidi se stanje oko 1761. godine, gdje su prevladavale kuće s užim dijelom prema cesti, ali je bilo i kuća sa širim dijelom prema cesti, dok je tek 16 % kuća bilo rađeno u obliku ključa, iako je gospodarenje u takvoj kući bilo lakše. Slijedeće godine izvršeno je razgraničenje između Đelekovca i prostora Torčeca tj. prostora između potoka Glibokog i Drave. Spomena je vrijedno da je župna knjižnica u Imbriovcu imala 1659. godine 46 knjiga, gotovo isto toliko koliko i koprivnička župna knjižnica, i da je imala rimski misal i ogromna je šteta nastala kada je knjižnica izgorjela zajedno sa župnim dvorom. Gustina stanovništva i potreba za proizvodnjom hrane doveli su do učestalih sukoba između Đelekovčana i Torčanaca ali i smanjivanja šumskih bogatstava, a sve su češće i poplave pa su bilježeni i regulacijski radovi izgradnjom novih kanala i nasipa jer su 1814. i 1827. zabilježene velike poplave oko Đelekovca. Burne političke prilike snažno se odražavaju i u Đelekovcu, kako na gospodarstvu, tako i na demogafskim kretanjima. Poslije završetka ratova s Francuzima zavladala je velika glad a kriza se počela rješavati tek 1817 godine i to sredstvima Križevačke županije. Petrić je izradio i tablice migracija na osnovu knjiga vjenčanih, kao i tablice obveznika crkvenih davanja u izradu kojih je svakako uložen hvalevrijedan trud, a svakako i suradnja s onima koji vode matice. Sukobi 1848. s Mađarima bili su vrlo oštri i stanje se je smirilo tek u jesen 1849. kada je raspuštena vojska. U velikoj mjeri pristupnikova su istraživanja bazirana na metodologijama ekonomske povijesti, povijesne demografije i povijesti okoliša (ekohistorije).
Poglavlja u knjigama

1. 
   Društveni i gospodarski razvoj od srednjeg vijeka do prvog svjetskog rata, u: Umjetnička topografija Hrvatske, knjiga 3, Ludbreg - Ludbreška Podravina, Institut za povijest umjetnosti, Ministarstvo kulture - Uprava za zaštitu kulturne i prirodne baštine, Ministarstvo razvitka i obnove, Zagreb 1997, str. 43-64.
   

Pristupnik je obradio socioekonomsku historiju jedne mikroregije – Ludbreške Podravine i to u dugome trajanju od kasnoga srednjega vijeka do prvog svjetskog rata. Glavni dio ovoga poglavlja u knjizi se odnosi na rani novi vijek te na prvu polovicu 19. stoljeća, koji je pristupnik obradio na temelju dotada slabije poznatih izvora i nastojao stavljati u šire kontekste.

2. 
   Novigradska Podravina od ranog srednjeg vijeka do početka 20. stoljeća, Općina Novigrad Podravski - izabrane teme, Nakladna kuća "Dr. Feletar", Novigrad Podravski 2001., str. 43-80.
   

Ovo poglavlje u knjizi predstavlja obradu dugog trajanja prostora općine Novigrad Podravski (između Koprivnice i Đurđevca). Težište prezentacije je na ranonovovjekovnim promjenama u kojima se prostor srednjovjekovnih posjeda i naselja okupljenih oko Komarnice i Sv. Ladislava transformira u niz vojnokrajiških sela koncentriranih u zoni oko novog naselja (i vojnokrajiške utvrde) – Novigrada Podravskog.

3. 
   Prostor današnje općine i župe Kneginec do sredine 20. stoljeća, u: Općina Gornji Kneginec. Povijesno-zemljopisna monografija (izabrane teme), koautori: Tomislav Đurić, Dragutin Feletar, Meridijani, Gornji Kneginec-Samobor 2004., str. 32-127.
   

Pristupnik je na temelju pretežito nepoznate arhivske građe obradio povijesni razvoj sela koja su u današnjem sastavu općine Gornji Kneginec. Težište pristupnikovog dijela teksta monografije je na obradi ranoga novog vijeka prostora južno od Varaždina, a koristio se pretežito metodologijom socioekonomske historije. Obradio je vrlo slojevitu problematiku odnosa ruralnih naselja na periferiji grada Varaždina te njihovu transformaciju kroz stoljeća.

4. 
   Organizacija uprave i sudstva slobodnog i kraljevskog grada Koprivnice tijekom 17. stoljeća, u: Karmen Levanić, Zapisnici poglavarstva grada Koprivnice 1639.-1700., Građa za povijest Koprivnice, knjiga 3, Meridijani, Samobor 2006., str. 7-32.; skraćena verzija na engleskom jeziku: 17th Century Town Administration and Judiciary of Koprivnica, a Free Royal Borough, u: Karmen Levanić, Zapisnici poglavarstva grada Koprivnice 1639.-1700. (knjiga druga), Građa za povijest Koprivnice, knjiga 4, Meridijani, Samobor 2008., str. 453-461.
   

Koprivnička dvostruka uprava (civilna i vojna) tijekom 17. stoljeću stvorila je čitav niz problema. Oni su najčešće izbijali zbog preklapanja ovlasti nad stanovnicima jer su neki građani slobodnog i kraljevskog grada Koprivnice bili u vojnoj službi, ali i zbog drugih razloga poput nastojanja koprivničkih zapovjednika da građanima nametnu dodatne namete. Pristupik je obradio probleme te dvojnosti koprivničke uprave tijekom 17. stoljeća.

5. 
   Ljudi i selo Donja Dubrava na Dravi do sredine 20. stoljeća, u: Općina i župa Donja Dubrava (suradnik Dragutin Feletar). Povijesno-geografska monografija, koautori: Zvonimir Bartolić, Dragutin Feletar, Petar Feletar, Vladimir Horvat, Ladislav Kranjec, Meridijani, Donja Dubrava 2007., str. 51-154.
   

U poglavlje knjige koje je pisao pristupnik utkao je rezultate povijesnih istraživanja i spoznaje o pograničnom naselju Donja Dubrava (u Međimurju) do kraja Drugoga svjetskog rata. Kroz ovo poglavlje se ukazuje kako su klimatološke promjene a osobito "malo ledeno doba" djelovali na život. Pristupnik je koristeći se kartografskim izvorima prikazao razvoj Donje Dubrave, istaknuvši i da je Dubrava bila jedno od središta starije hrvatske kajkavske kulture, što je možda i dalo uz pomoć župnika Mihaila Leginja i Franje Cimermana potrebnu snagu pružanju otpora mađarizaciji u polustoljetnom vremenu hrvatsko-ugarske nagodbe, kada su sva mjesta u Međimurju dobila mađarska imena pa se i Donja Dubrava zvala Alsódomboru. Prikazana je i mnogostruka uloga obitelji Hirschler u životu Donje Dubrave s posebnim osvrtom na njihov rad na gospodarskom planu i koji su uveli ovaj kraj u svijet krupne industrije. U velikoj mjeri njegova su istraživanja bazirana na metodologijama ekonomske historije, povijesne demografije i ekohistorije.

Izvorni znanstveni radovi u časopisima na međunarodnoj razini (a1 i onima koji se indeksiraju u priznatim međunarodnim bazama) – oni koji su vezani uz problematiku ranoga novog vijeka

1. 
   Neki aspekti odnosa ljudi i okoliša na granici habsburškog i osmanskog imperijalnog sustava u ranome novom vijeku: na primjeru koprivničkog područja u 16. i 17. stoljeću, Povijesni prilozi, br. 29, Zagreb 2005., str. 101-126.
   

U ovom radu je dan prikaz međuodnos čovjeka i okoliša na granici habsburškog i osmanskog imperijalnog sustava u ranom novom vijeku. Za primjer je uzet pogranični prostor uz rijeku Dravu s habsburške strane. Središte područja koje je obrađeno u članku je prostor oko slobodnog i kraljevskog grada te vojnokrajiške utvrde Koprivnice. U ovom radu može se vidjeti primjer odnos čovjeka i okoliša na pograničnom području u ranome novom vijeku. Kronološko težište je na razdoblju 16. i 17. stoljeća, kada je ovaj prostor bio pogranični i s habsburške i s osmanske strane. Također je moguće uočiti kako je pograničnost utjecala na ljude i okoliš, a u radu se prati i međuodnos ljudi i okoliša u onolikoj mjeri koliko to dopuštaju sačuvani izvori.

2. 
   «Kuhinjska sela» - Koprivničko vlastelinstvo pod upravom krajiških kapetana. // Radovi Zavoda za hrvatsku povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. br. 37, Zagreb 2005., str. 89-100.
   

Prilog razmatra razvoj Koprivničkog vlastelinstva pod upravom koprivničkih krajiških kapetana u drugoj polovici 16. i u 17. stoljeću. Koprivnički zapovjednici su upravljali Koprivničkim vlastelinstvom od sredine 16. stoljeća. U selima na vlastelinstvu se tijekom 17. stoljeća odvijao intenzivni proces demografske i gospodarske obnove. Za sada je moguće pokazati da su na vlastelinstvu živjele tri skupine zavisnih seljaka: kmetovi, slobodnjaci i želiri (inkvilini). Na Koprivničkom vlastelinstvu su opstala samo ona sela koja su bila smještena najzapadnije (Kunovec, Pustakovec, Ivanec i Peteranec), a izbjeglice u pridravske močvara i otoke formirali su nova sela (Drnje i Sigetec), koja su također funkcionirala kao sastavni dio vlastelinstva. Dio tih sela funkcionirao je kao «kuhinjska sela» koprivničkih kapetana koji su upravljali vlastelinstvom, a prihode koristili za osobne potrebe. U Virju, Drnju i Sigecu su formirane vojnokrajiške utvrde, a dio stanovnika je bio u plaćenoj vojnoj službi. Izgleda da je u drugoj polovici 16. ili najkasnije početkom 17. stoljeća došlo do objedinjavanja Koprivničkog i Đurđevečkog vlastelinstva, kojemu je pripadao dio spomenutih sela. Koprivničko vlastelinstvo je prestalo postojati u drugoj polovici 18. stoljeća, kada je dio podložnika bio uključen u krajiški sustav, a dio koji je ostao u tzv. Provincijalu izdvojen je iz sastava Koprivničkog vlastelinstva.

3. 
   Tko su «Slovenci» ili Slavonci u Hrvatsko-slavonskoj Vojnoj krajini tijekom 17. stoljeća, Radovi Zavoda za hrvatsku povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. br. 39, Zagreb 2007., str. 23-38.
   

U radu pristupnik nastoji dokazati tko su „Slovenci“ ili Slavonci na prostoru Hrvatsko-slavonske vojne krajine tijekom 17. stoljeća. Nakon pregleda dosadašnjih razmišljanja o ovoj problematici autor ulazi u analizu izvora i bilježaka suvremenika iz 17. stoljeća te na osnovi toga zaključuje da su „Slovenci“ ili Slavonci ostatci starosjedilačkog (srednjovjekovnog) stanovništva Kraljevine Slavonije (ili na kajkavskome „Slovenskog orsaga“) koji su ostali živjeti na vojnokrajiškom prostoru, koji su se u 16. stoljeću (i početkom 17. stoljeća) redovito autoidentificirali kao «Slovenci».

4. 
   Utjecaj rijeke na pogranična naselja. Primjer rijeke Drave u 18. i 19. stoljeću, Ekonomska i ekohistorija, br. 1., Zagreb-Samobor 2005, str. 37-62.
   

U ovom radu pristupnik obrađuje međutjecaj čovjek i rijeke Dravu od prvih planova regulacija iz 1780. godine, do sredine 19. stoljeća, tj. od prvih radova na hidroregulaciji rijeke Drave. Drava je stoljećima utjecala na različite načine na ljude. Među najočitije i najbolje vidljive direktne pokazatelje tih odnosa izdvojiti ću tri primjera. Prvi je preseljenje naselja sa lijeve na desnu obalu (iz Međimurja u Podravinu) – primjer Legrada (1710.). Drugi je uništenje dijela naselja na način da je Drava svojim tokom prošla kroz njega i preseljavanje stanovništva s desne na lijevu obalu u nova naselja – primjer uništenja dijelova Drnja i preseljenje dijela stanovništva na način da su za njih osnovana nova naselja: Gotalovo i Gola (1820-1822.). Treći primjer je uništenje cijelog naselja i preseljenje stanovništva na istoj dravskoj obali, ali na novu, povišeniju, lokaciju nešto udaljeniju od Drave – primjer nestanka naselja Brod i osnivanja novog naselja Ferdinandovac (1844.).

5. 
   Donja Dubrava – središte splavarstva na rijeci Dravi, (koautor: Dragutin Feletar), Ekonomska i ekohistorija, br. 3, Zagreb-Samobor 2007., str. 156-181.
   

U članku je utvrđeno kako je, uz brojne druge djelatnosti vezane uz rijeku Dravu, vrlo važnu gospodarsku funkciju, imalo splavarstvo. Ta je trgovina drvom na Dravi osobito cvala od početka 19. stoljeća pa sve do drugoga svjetskog rata. Najrazvijenije poduzeće koje se bavilo splavarstvom imalo je sjedište u međimurskoj Donjoj Dubravi, blizu sutoka Mure u Dravu. Tu je bilo sjedište velike poduzetničke tvrtke «Ujlaki-Hirschler i sin», koja je početkom 20. stoljeća zapošljavala i više od 500 radnika. Donjodubravski splavari «kormanili» su svojim «fljojsima» od Maribora do Donje Dubrave, pa potom sve do Osijeka, Novog Sada, Beograda i Smedereva. U ovom članku opisan je razvoj ove djelatnosti od druge polovice 18. stoljeća.

6. 
   «Neodrživi razvoj» ili kako je krčenje šuma u ranome novom vijeku omogućilo širenje Đurđevačkih pijesaka, Ekonomska i ekohistorija, br. 4, Zagreb-Samobor 2008., str. 5-26.
   

U radu pristupnik analizira ekosustav istraživanog područja eolskih pijesaka južno od rijeke Drave, sa središtem na širem prostoru oko Đurđevca, u sjeverozapadnoj Hrvatskoj, blizu granice sa Mađarskom. Pri ovome istraživanju se otvara pitanje održivog odnosno neodrživog razvoja odnosno nije li slučaj otvaranja podravskih pijesaka (koji su se nalazili ispod humusnog sloja) primjer poremećaja ekosustava. Nestankom biljnog veznog materijala (korijenja) je ponovno došlo do eolske erozije i time do ponovnog javljanja pijeska na površini. Uzevši u obzir primjer «suživota» stanovništva sa pijeskom u srednjem vijeku moguće je razmišljati na način da ranonovovjekovno «otvaranje» pješčanih površina vjerojatno nije imalo samo veze s antropogenim faktorom pa možemo pretpostaviti da su uz njega vjerojatno utjecaj imale i klimatske promjene. Pristupnik ostavlja mogućnost djelovanja antropogenih faktora na način da je promjena gospodarenja (i/ili primjena novih tehnika i agrarnih kultura) na ovim prostorima imale utjecaj na stvaranje «golog» pijeska, odnosno na njegovo otvaranje i pokretanje. Za ponovno vezivanje «golog» pijeska je trebalo mnogo napora, koji su sustavno bili provođeni od kraja 19. stoljeća. Sađene su biljke koje su se brzo prilagođavale životu na pijesku, a pri tome je vrlo važna bila akacija (koja ima veliku površinu korijenja koje spriječava migraciju pijeska). Te biljke su omogućile stvaranje humusnog supstrata u tlu. Time je bilo stvoreno plodno tlo na površini pijeska koje je u 20. stoljeću obraslo šumskom i travnom vegetacijom te različitim poljoprivrednim kulturama, što je zaustavilo daljnje širenje pijeska.

Napomena: Radovi u časopisu Ekonomska i ekohistorija kategoriziraju se kao a1 radovi, budući da je časopis uvršten u Journal of Economic Literature (JEL). Inače časopis Ekononomska i ekohistorija nije klasificiran niti u skupinu a1 niti u skupinu a2 među časopisima s područja humanističkih znanosti, no prema odredbama Rektorskog zbora ukoliko je časopis klasificiran kao prva kategorija u drugom području znanosti kao a1 kategorija, isto se priznaje i za područje humanističkih znanosti. Kako društvene znanosti priznaju kao a1 časopise sve one koji se referiraju u spomenutoj bazi (JEL), časopis Ekonomska i ekohistorija vrijedi kao a1 časopis i za humanističke znanosti.