Prirodni sustavi

Prostorni plan Istarske županije

1.1.2. PROSTORNO RAZVOJNE I RESURSNE ZNAČAJKE

1.1.2.1. PRIRODNI SUSTAVI

Klima, atmosfera i meteorologija

Fizikalne osnove vremena i klime
Klimu istočnog dijela Jadrana određuje nekoliko međusobno vrlo ovisnih uzroka. To su energija dozračena u atmosferu od Sunca i globalno atmosfersko strujanje u donjoj i srednjoj troposferi nad Sredozemljem i srednjom Europom. U pojasu od 42 do 45,5 sjeverne geografske širine ulazi u atmosferu na horizontalno postavljenu plohu godišnje oko 10 GJ m². Promjene te energije tijekom godine su pravilne s ekstremima u mjesecima zimskog i ljetnog solsticija.

S obzirom na globalno strujanje valja naglasiti da se Jadran od jeseni do proljeća nalazi u Ferrelovoj ćeliji atmosferske cirkulacije. Ona se odlikuje vrlo promjenljivim baričkim i strujnim poljem, gdje se u donjoj troposferi izmjenjuju različite zračne mase i ističu pokretne ciklone i tromije anticiklone. Ljeti se ta ćelija povlači prema sjeveru, a Jadran biva zahvaćen suptropskim pojasom u koji atmosferski poremećaji rijetko ulaze. Njegova je značajka povećani tlak u visini i slabo strujanje, a dolje nad pučinom etezijski sjeverozapadnjak (maestral), koji predstavlja istjecanje zraka iz dominantne anticiklone nad zapadnim Sredozemljem prema depresiji tlaka u Maloj Aziji. Osim toga za specifično oblikovanje vremena i klime važni su i drugi konstantni klimatski faktori kao što su raspored kopna i mora te reljef tla.

More utječe na atmosferu ne samo kao izvor vlage, nego još i jače kao rezervoar topline koji ublažuje temperaturne opreke u zraku. Razlika između površinske temperature mora i susjednog kopna mijenja predznak od ljeta na zimu, a često i od dana na noć, pa se zbog toga u istom ritmu mijenja polje tlaka zraka, a preko tlaka i zračno strujanje. Tako sredozemne ciklone, ako zimi dođu na Jadran, obično putuju njegovom uzdužnom osi prema Otrantu, dok u proljeće skreću na sjeveroistok, s mora koje je tada hladnije, na kopno. Dnevne su promjene polja tlaka mnogo manje i u uvjetima vedrog i inače mirnom vremenu odvijaju se na manjem prostoru. Zbog njih nastaje dnevni vjetar s mora i noćni s kopna.

Osnovno obilježje reljefa su planine duž većeg dijela obale, u smjeru jugozapad sjeveroistok i kanali približno istog smjera, što ih tvore otoci međusobno i s tim planinama. Ovisno o globalnom polju tlaka i strujanja reljef djeluje na prizemni vjetar i na izgled vremena na nekoliko načina: A) Zračnoj struji iz južnoga kvadranta (ako nije izuzetno jaka) kanalizira se smjer blizu obale u jugoistočni i to je vjetar jugo. Gornji dio zračne struje obično nije paralelan s planinama. U njemu, zbog termodinamičkih procesa pri dizanju, nastaju oblaci i eventualno kiša. B) U situacijama kad planine dijele hladan zrak nad kopnom od toplijeg zraka s velikim vertikalnim temperaturnim gradijentom nad Jadranom, javlja se bura   vjetar okomit na planinsko bilo koji se ruši i udara na more. U silaznoj struji nema oblaka i zrak je relativno suh. C) Ljeti planine kao ograda priječe plitkim prodorima svježeg zraka, što s Atlantika preplavljuju srednju Europu, da se preliju na Jadran, pa tamo prevladava stalno i neporemećeno vrijeme. D) Za vedra i neporemećena vremena planine i brda generiraju periodični sustav strujanja s dnevnimm vjetrom uz i noćnim niz obronak.

Tipovi vremena
Na istočnom dijelu Jadrana komponente vremena dolaze u različitim kombinacijama, ali postoji i nekoliko karakterističnih tipova vremena, kad se vrijednosti svakog značajnog meteorološkog parametra (temperatura, smjer i jačina vjetra, stanje neba i mora i sl.) ponavljaju se, uz manje varijacije svakog dana i imaju sličan tok. Tri najizrazitija tipa vremena opisana su kako slijedi.

Advekcija zraka iz južnog kvadranta se javlja pojavom umjerenog, jačeg ili rijetko olujnog jugoistočnjaka   jugo. To je stalan vjetar koji u dugačkim valovima tjera vodu od Otranta prema sjevernom Jadranu. Temperatura zraka je relativno visoka i konstantna tijekom dana. Zračna masa bogata je vlagom, jer je prešla preko Sredozemnog mora i zato nadomak planina nastaju u njoj niski, tmasti oblaci. Vjerojatnost da u takvom danu bude kiše povećava se od 0,40 na pučini oko Palagruže do 0,90 na vrhovima Učke i Velebita. Takve situacije odvijaju se tijekom hladnog dijela godine, osobito na prednjoj fronti ciklone i baričke doline. Postoji i suha južina, koja je otprilike 10 puta rjeđa i javlja se u proljeće i jesen na rubu anticiklone sa središtem nad istočnim dijelom Balkanskog poluotoka. Zrak koji tada struji Jadranom potječe iz jugoistočne Europe, pa nije tako vlažan. Oblaci su tanji, prosijava sunce, a relativno suh i topao vjetar jako povećava evapotranspiraciju. Advekcija iz južnog kvadranta češća je na južnom nego na sjevernom Jadranu.

Advekcija hladnog zraka s kontinenta karakterizirana je pojavom bure, mahovit vjetar umjerene do orkanske jačine, sjeveroistočnjak koji stvara zapjenjene površinske valove. Atmosfera je bistra, to znači vidljivost vrlo dobra i nebo intenzivno plavo. Oblaci mogu postojati u toplijoj zračnoj struji iznad sloja bure. Temperatura zraka je relativno niska i ima manje dnevno kolebanje nego u mirnim danima. Indeks ohlađivanja je vrlo varijabilan. U zaklonu ili pri časovitom zatišju može usred zime iznositi 2,5 J cm² min, a na mjestima izloženim vjetru dosiže i do 20 J cm² min. Najsnažnija bura nastaje pod djelovanjem jake gradijentske sile u zračnoj struji velikih razmjera, iz europskog kopna na Mediteran. To se događa, primjerice, na stražnjoj strani jadranske ciklone. Vjetar iz sjeveroistočnog kvadranta puše tada preko cijeloga Jadrana. No hladna advekcija može biti ograničena na uski pojas uz istočnu obalu. To nastaje najčešće zimi kad se nad kopnom   obično u anticikloni   staloži hladan zrak, poput jezera koje seže do vrhova Dinarida.

Povoljne okolnosti mogu potaknuti prijelaz toga zraka preko planine, a zatim se on, zbog veće gustoće, ruši prema moru. Dalje od obale vjetar je tada slabiji i smjer mu može biti različit. Ljeti je bura rijetka i kratkotrajna, a nastaje ako se veća količina svježeg zraka prelije preko srednje i južne Europe. Advekcija hladnog zraka s kontinenta pripada, dakle, hladnom dijelu godine, osobito sredinom zime. Više je ima na sjeveru nego na jugu Jadrana.

Neporemećeno vrijeme je tip vremena koji vlada za vrijeme stabilnih, nisko gradijentskih općih vremenskih prilika, kada nedostaju jače sredozemne zračne struje, nego je za atmosferu dominantno djelovanje lokalnih radijacijskih procesa i vertikalnog prijenosa topline između zraka, mora kao najznačajnije podloge i nehomogene Zemljine površine. Preko obalne linije i na obroncima razvijaju se dnevne periodične cirkulacije zraka, koje zbog razvedenosti obale, planinskih uvala i većih, brdovitih otoka mogu biti vrlo zamršene. Najpoznatiji je maestral, ljetni dnevni vjetar s pučine prema glavnoj obalnoj liniji kada se stapa s već spomenutim etezijskim strujama. Njegov noćni par je sjeveroistočni burin. Njihov smjer i intenzitet strujanja ovisi o lokalnoj konfiguraciji terena i o polju tlaka. Jutro je tiho i more sasvim mirno. Vjetar s mora započinje u sunčano prijepodne i na obali ispred koje nema zapreke smjer mu je jugoistočni. Postepeno skreće "za Suncem" i pojačava se, tako da rano poslije podne već ima zapadnu komponentu i umjerenu jačinu. More je tada uzburkano. Kasnije popodne maestral se stišava kao sjeverozapadnjak i oko Sunčeva zalaza more se smiruje. Nakon nekoliko sati započinje noćni vjetar s kopna. Zbog pravilne promjene vjetra dnevni su hodovi temperature zraka, relativne vlage i indeksa ohlađivanja deformirani s obzirom na poznate oblike kakvi vladaju na ravnom kopnu. Taj se tip vremena može pojaviti u svako godišnje doba, ali je najizrazitiji i najučestaliji ljeti, kada prevladavaju uvjeti izjednačenog baričkog tlaka od 1015 mbar ili početkom jeseni, za vrijeme anticiklona. Ovisno o godišnjem dobu, o porijeklu i putanji te gradijentskih razlika između ciklonalnih i anticiklonalnih pojava na Sredozemnom moru i na Europskom kontinentu, pored triju opisanih temeljnih tipova vremena mogu se javiti i druge specifične varijante (npr. nastupanje genovske ciklone ili prodor hladne sibirske anticiklone).
Glavni elementi klime
U prikazu koji slijedi treba imati na umu da su klimatski prosjeci sastavljeni od često bitno različitih vrijednosti, koje pripadaju različitim tipovima vremena. Godišnji hodovi mnogih elemenata klime, a posebno trajanja insolacije, naoblake i količine oborine objašnjavaju se zadržavanjem ciklona i sličnih poremećaja u hladnom dijelu godine nad Sredozemljem, njihovim skretanjem u proljeće preko sjevernog ili srednjeg Jadrana na kopno i njihovom odsutnošću nad Jadranom ljeti. Nejednake vrijednosti tih istih elemenata nad morem i uz obalu potječu dobrim dijelom od postepeno sve jačeg dizanja zračne struje sa Sredozemlja kako se približuje planinama. Taj je zrak, naime, mnogo bogatiji vlagom od onoga koji dolazi s kopna.
Insolacija. Meteorološki uvjeti za prijem solarne energije su povoljni. Do površine mora bi u idealnim uvjetima suhog i čistog zraka doprlo oko 9 GJ m² godišnje. Međutim uračunavanjem prosječne naoblake, godišnje dozračena energija u Istri i sjevernom primorju iznosi približno 4,7 GJ m². Planinski obronci okrenuti prema jugu primaju zimi i do 50% više globalnog zračenja nego horizontalno tlo ili more. Najpovoljniji uvjeti insolacije obzirom na duljinu duljine svijetlog dijela dana, podnevne visine Sunca i naoblake vladaju ljeti, pa je zato od lipnja do kolovoza prosječno dnevno globalno zračenje oko 4,5 puta veće nego od studenog do siječnja. Globalno zračenje, od izlaska Sunca do podneva u prosincu iznosi 1,2 a u srpnju 4,7 J cm² min. Dostupna je energija cijele godine znatno veća od 500 J dnevno po cm² lisne površine, koliko je minimalno potrebno za fotosintezu. Prirodno osvjetljenje između 11 i 12 sati pri vedrom vremenu može iznositi 44,4 klx u siječnju, a 117,6 klx u srpnju. Godišnje trajanje insolacije najdulje je na uzdužnoj osi Jadrana, gdje iznosi 2600 do 2700 sati, a sjeverno od linije Učka Velebit Dinara smanjuje se ispod 2300 sati.
Temperatura. Godišnji prosjek temperature zraka duž sjevernog dijela obale iznosi oko 14C do 16C na južnom obalnom području i otocima. Siječanj kao najhladniji mjesec ima srednju temperaturu uglavnom iznad 6C, a srpanj i kolovoz oko 24C. Razdoblje kad je dnevni srednjak temperature zraka viši od 10C traje približno 260 dana godišnje, a vruće vrijeme, s dnevnim maksimumom iznad 30C, traje najviše 20 dana. Temperatura tla se u pravilu ne spušta ispod ništice a niti u zraku to nije česta pojava. Slučaj kad je temperatura zraka cijeli dan ispod 0C događa se u Rijeci 18 puta u 10 godina. Zaleđivanje obalnog ruba u

malim i plitkim uvalama je vrlo rijetka pojava.

Isparavanje i vlaga u zraku. Evaporaciju s mora i evapotranspiraciju s kopna procjenjivalo je više autora raznim metodama. Godišnje su vrijednosti usporedive s godišnjim količinama oborine, no ljeti oborina ne može namiriti potrebu za evapotranspiracijom, dok ju zimi obilno nadmašuje. Granica evapotranspiracije od 100 mm u srpnju poklapa se s granicom između prevladavajuće listopadne i zimzelene vegetacije.

Tlak vodene pare u zraku kreće se između 5 mbar zimi i 20 mbar ljeti. Relativna vlaga iznosi u godišnjem prosjeku oko 70%, no uz jugo je mnogo veća nego uz buru.

Magla i naoblaka. Magla se na zapadnoj istarskoj obali u prosjeku javlja tijekom 16 dana godišnje kod Kopra, a 13 dana kod Pule. To se događa prvenstveno tijekom zimskih i proljetnih mjeseci.

Naoblaka se u pravilu smanjuje od obale prema moru i od sjevera prema jugu. U godišnjem prosjeku iznosi na pučini oko 4, a duž obale oko 5 desetina. Od studenog do veljače traje zimski režim naoblake, kad ima više oblačnih nego vedrih dana u mjesecu. Srednja naoblaka za prosinac kreće se oko 6 desetina. Proljetno povećanje naoblake u Istri i Kvarneru javlja se u ožujku. Sredinom lipnja nastupa ljetna vedrina. Najvedriji dio godine je kraj srpnja i početak kolovoza. Zatim se do kraja listopada izmjenjuju vedrija i oblačnija razdoblja, a zimski režim povećane naoblake nastupa naglo početkom studenog.

Oborine. Prosječne godišnje količine oborina duž zapadne obale Istre iznose između 850 i 900 mm, dok u kvarnerskom dijelu su znatno veće i iznose 1000 do 1200 mm a na istočnim obroncima Učke iznad Opatije dostignu i do 1800 mm godišnje. Maksimum padavina nastupa krajem jeseni, a minimum sredinom ljeta ali za razliku od preostalog dijela istočnog Jadrana na riječkom području i u Istri postoji još sporedni maksimum u travnju i sporedni minimum u ožujku. Snijeg pada rijetko i brzo se topi, tako da na obali ima prosječno 2 do 3 dana godišnje. Tuča nastupa također 2 do 4 puta godišnje, a grmljavina oko 50 puta.
Tlak zraka i vjetar. U prosječnoj raspodjeli Jadran ima niži tlak od susjednog istočnog kopna. Zimi izobare teku paralelno s obalom i osobito su guste u istočnom obalnom pojasu, gdje u predjelu Velebita horizontalni gradijent tlaka iznosi 3 mbar/40 km. Ljeti je gradijent tlaka vrlo malen, ali je ipak vidljiva dolina nad morem kao krajnji ogranak depresije u istočnom Sredozemlju i greben nad kopnom sjeverno od Alpa i Velebita kao ogranak visokog tlaka u zapadnoj Europi. Najvažniji vjetrovi su sjeveroistočni   osobito kao bura zimi i kao ljetni noćni vjetar na većem dijelu obale, jugoistočni   osobito kao jugo u proljeće i jesen, sjeverozapadni   osobito kao trajne etezije ljeti, te drugi manje učestali vjetrovi. Na otvorenom moru vjetrovi su razvijeni duž jadranske osi a uz obalu su okomiti na obalnu liniju ili u smjeru kanala. Jugo, etezije i obalna cirkulacija slabije su izraženi na sjevernom Jadranu, dok je tamo bura upravo najjača.
Izmjena topline i vode s atmosferom. Raspodjela globalne radijacije nad Jadranom izračunata je iz podataka o oblačnosti. Osim u siječnju i veljači, količine radijacije su veće na otvorenom moru u odnosu na priobalna odručja iste geografske širine. Inače, vrijednosti rastu od sjeverozapada prema jugoistoku. Također, detaljno su obrađeni podaci za radijaciju i insolaciju za područje Istre. Aproksimativni računi toplinskog budžeta Jadrana ukazuju da je ovo more otprilike jednako toplo kao i preostali dio Sredozemlja, bez obzira na pojavu nižih temperatura zimi. U Jadranu, za razliku od drugih područja Sredozemlja, rijeke i atmosferske oborine doprinose godišnje s oko 440 mm slatkih voda više od gubitka isparavanjem, koji iznosi u prosjeku 980 mm. Brzina isparavanja je za dva i pol puta veća u hladnijem dijelu godine (jesen i zima) u odnosu na ljeto. Za sjeverni Jadran, na osnovi hidrometeoroloških i hidrografskih podataka sakupljenih u razdoblju 1966-1981. godine, izračunata je vrijednost of 620 mm godišnje.
Tipovi klime
Prema Koppenovoj klasifikaciji more zajedno s uskim obalnim pojasom na sjevernom Jadranu nadovezuje se na Cfa tip klime. Prema Thorntwaiteovoj klasifikaciji klima je na sjevernom Jadranu, pa i drugdje na obali podno planina, perhumidna ili čak mjestimice humidna. Prema Conradovoj klasifikaciji, na temelju indeksa ohlađivanja poštedna klima traje na pojedinim mjestima od 4 do 10 mjeseci, a blago podražajna između 2 i 7 mjeseci godišnje. Sredinom ljeta klima može biti pretopla, gdje nema dnevne cirkulacije zraka i gdje je zaštićeno od sjeverozapadnog vjetra. Jako podražajna klima traje na mjestima izloženim buri oko 4 mjeseca, a na mjestima izloženim jugu oko 2 mjeseca. Detaljna studija indeksa hlađenja mora pokazala je da u priobalnom području prevladavaju povoljni klimatski uvjeti za razvoj rekreacijskih i zdravstveno-turističkih. Bura znatno više utječe na vrijednosti ovog indeksa u odnosu na jugo.

Geologija
Podaci o geologiji Istre datiraju već od prije dva stoljeća. Do sada je objavljen veliki broj radova o geološkom sastavu i građi tog poluotoka, kao i o mineralnim sirovinama koje se nalaze u tom području. Na temelju postojeće stručne dokumentacije, daje se kratki pregled geološke građe razmatranog terena.

Prema geološkom sastavu, u Istri se mogu izdvojiti tri različita područja, i to: jursko-kredno-paleogenska ploča ili ravnjak južne i zapadne Istre; kredno-paleogensko karbonatna-klastična zona s ljuskavom građom u istočnoj i sjeveroistočnoj Istri, te paleogenski flišni bazen središnje Istre.

Geološke posebnosti navedenih područja zapažaju se već na prvi pogled, po boji, reljefu, hidrografiji i dr. pa su otuda proizišli i popularni nazivi, kao što su: “Crvena Istra” za južni i zapadni dio poluotoka, po zemlji crvenici, zatim “Bijela Istra” za kredno-paleogenske vapnence što se pružaju od Plomina, preko Učke i Ćićarije, a područje središnje Istre -paleogenski flišni bazen, nazvano je “Siva Istra”.

Područje Istre izgrađeno je pretežno od karbonatnih stijena, čija se starost kreće od srednje jure (gornji doger) do eocena, te manjim dijelom od paleogenskih klastita-fliša i breča.

Naslage razvijene na površini poluotoka Istre mogu se podijeliti u četiri sedimentacijske cjeline ili megasekvencije, i to:

• 
  Regresivna megasekvencija u juri,
  
• 
  Transgresivno-regresivna megasekvencija u juri i kredi,
  
• 
  Transgresivno-regresivna megasekvencija u kredi,
  
• 
  Stratigrafski slijed naslaga u paleogenu.
  

Regresivna megasekvencija u juri (bat-donji kimeridž) obuhvaća samu jezgru zapadnoistarske antiklinale i to između Poreča i Rovinja, debljine oko 160 m. U toj jedinici može se izdvojiti više manjih litostratigrafskih jedinica izgrađenih uglavnom od različitih vrsta vapnenaca (Monsena mikriti, Lim peletni vapnenci, Muča vapnenci i Rovinj breče).

Transgresivno-regresivna megasekvencija u juri i kredi (gornji titon-gornji apt) utvrđena je na potezu od Poreča do Punte Fuklan (Červar), protežući se lučno od Heraka, Selina, Kanfanara, Bala i Negrina, sve do obale Zlatnog rata u Rovinju i Veloga Brijuna. Debljina joj iznosi blizu 500 m. Izgrađuju je Kirmenjak stilolitizirani mikriti i Fantazija dolomiti. U donjem dijelu su pretežno zastupljene breče, a u gornjem dolomiti, debljine 35 m. U gornjem dijelu megasekvencije (aptu) došlo je do produbljavanja okoliša i taloženja masivnih, debelih (15-18 m) vapnenaca, poznatih kao arhitektonsko-građevni kamen - “Istarski žuti”.

Transgresivno-regresivna megasekvencija u kredi (gornji alb-donji kampan) ima heterogeni litološki sastav debljine oko 1200 m. U albu dolazi do transgresije i taloženja tankoslojevitih vapnenaca (5-20 m). U cenomanu je došlo do diferencijacije, do tada jedinstvenog okoliša, pa se talože različiti tipovi vapnenaca. U najgornjem cenomanu, sjeverna Istra je zahvaćena emerzijom pa se stvaraju boksiti, dok se u isto vrijeme u južnom dijelu Istre talože različiti tipovi vapnenaca. U gornjoj kredi uspostavljen je plitkomorski taložni režim i talože se odgovarajući vapnenci.

Stratigrafski slijed naslaga paleogena (paleocen - eocen) - ta megasekvencija obuhvaća karbonatne i klastične naslage paleogenske starosti, a razvijene su u području Pazinskog bazena, te u zoni koja se pruža od Koromačnog na sjever prema Labinu i Čepić polju.
Naslage paleogena se općenito mogu podijeliti na:

• 
  Liburnijske ili Kozina naslage,
  
• 
  Foraminiferske vapnence,
  
• 
  Prijelazne naslage i
  
• 
  Fliš
  

Liburnijske (Kozina) naslage sastoje se od zaglinjenih mikrita i organskom supstancom impregniranih vapnenaca, debljine do 10 m. Foraminiferski vapnenci su dobili ime prema fosilnom sadržaju (foraminifere) i po ambijentu taloženja, pa se razlikuje nekoliko vrsta tih vapnenaca (miliolidni, alveolinski, numulitni i diskociklinski). Debljina im iznosi do 120 m. Prijelazne naslage se sastoje od glaukonitnih vapnenaca i lapora s bogatim sadržajem fosila. Fliš se nalazi u području Pazinskog, Labinskog i Plominskog bazena, te na Učki i dijelovima Ćićarije.

Sedimenti kvartarne starosti su rezultat mehaničkih, kemijskih i biokemijskih procesa trošenja starijih stijena i resedimentacije tog materijala, kao i eolskog porijekla. Mogu se izdvojiti: zemlja crvenica (terra rossa), špiljske naslage, lesoliki sedimenti, željezovite gline, aluvijalni nanosi, siparišno kršje i obronačne breče, te jezerski i marinski sedimenti.

Tektonika poluotoka Istre je relativno jednostavna, a izdvajaju se dvije glavne tektonske jedinice. Prvoj pripada područje jugozapadne Istre, a drugoj teren sjeveroistočnog dijela Istre. Područje uvršteno u prvu jedinicu odlikuje se superpozicijskim slijedom naslaga i odsustvom intenzivnijih tektonskih pokreta.

Područje druge tektonske jedinice karakteriziraju intenzivna tektonska gibanja, koja su uzrokovala nastanak reversnih rasjeda i ljuskave građe. Navlačenjem su zahvaćeni kredni i foraminiferski vapnenci, koji su najčešće tektonski dovedeni u položaj da leže na različitim članovima paleogena, osobito na eocenskom flišu. Najmlađi tektonski pokreti, u kvartaru, uvjetovali su nastanak recentnog tektonskog sklopa terena. Tektonska aktivnost u području Istre, odrazila se na istaložene stijene, pa su tako vapnenci nastali u jugozapadnom, tektonski mirnijem području Istre, manje ispucani i izlomljeni, nego oni što se nalaze u sjeveroistočnom dijelu Istre, što ima i praktično značenje.

Hidrografija
Hidrografska svojstva vodotoka Istarske županije su slijedeća:
Površina akumulacije Butoniga: 2,51 km² (2.509.333 m²).

Površina retencije Letaj: 68.596 m².

Površina lokvi kod Cerovljanskog polja: 93.884 m².

Dužina kanala Čepić polja i Potpićan: 92,4 km (92.367 m).

Dužina kanala Raškog polja: 26,6 km (26.560 m).

Dužina kanala Krapanjskog polja: 5,1 km (5.106 m).

Dužina kanala rijeke Mirne: 116,4 km (116.415 m).

Dužina sliva rijeke Dragonje: 190,5 km (190.501 m).

Dužina sliva rijeke Mirne: 1.670,4 km (1.670.370 m).

Dužina sliva rijeke Raše: 251 km (250.960 m).

Dužina sliva rijeke Boljunčice: 178,4 km (178.384 m).

Dužina sliva rijeke Pazinčice: 129,8 km (129.771 m).

Hidrološke značajke površinskih voda

Uvod
Istarski poluotok najveća je jedinica s vlastitim i specifičnim hidrogeološkim karakteristikama. Površinske tekućice predstavlaju značajne vodne resurse Istre. Međutim, njihove se hidrološke karakteristike odlikuju velikom vremenskom i prostornom promjenljivosti. Tako na primjer velike vode zbog svog bujičnog karaktera ugrožavaju dolinska područja vodotoka, uzrokuju eroziju zemljišta u gornjim dijelovima sliva. Zatim, tijekom sušnih razdoblja uslijed sve većeg nekontroliranog korištenja izvorišta za vodoopskrbne potrebe površinski vodotoci presušuju čime se dovodi u pitanje opstojnost vodenih ekosustava i njihov kapacitet prihvata onečišćenja.

Na pojedinim slivnim područjima vodotoci nakon početnog površinskog dijela toka završavaju u ponorskim zonama i time podzemno prihranjuju vodonosnike izvorišta, a koji onda svojim preljevnim vodama prihranjuju površinske vodotoke. Razmatrajući pojavu izviranja vode u Istri uočava se da se najviše izvora javlja u području karbonatnih naslaga, tako da je više od 93% sve izvorske vode krškog porijekla, a samo 7% otpada na procjeđivanje vode iz pješčano eocenskih rastrošenih naslaga.

Vrlo su oskudni podaci o kapacitetima, protocima, razinama i geokemijskom istraživanju voda, poglavito podaci o sistematskom istraživanju voda kroz duži vremenski period na osnovu kojih bi se mogli izvoditi određeni zaključci o karakteristikama pojedinih izvora. Posljedica toga je da se rasprave o ponašanju i količini podzemne vode često oslanjaju na procjene.

Sukladno odredbama Zakona o vodama sustavno praćenje kakvoće voda tekućica i stajaćica predmet je programa koji su u ingerenciji Hrvatskih voda. Rezultati praćenja kakvoće ovih voda omogućavaju donošenje temeljnih planskih osnova za upravljanje vodama na razinama RH i Istarske županije, odnosno

Vodogospodarske osnove Hrvatske i Vodogospodarske osnove slivnog područja Istarske županije . Ovim planskim osnovama utvrđuje se raspored, zalihe, osobine voda, potrebe za vodom u svim područjima života, a nadasve osigurava zaštitu voda od onečišćenja propisivanjem odgovarajućih mjera. Praćenje kakvoće Dragonje, Mirne, Raše, Boljunčice i Pazinčice provodi se sustavno od 1980 god., dočim kakvoća stajaćice Butonige počeo se izučavati tek od 1990 god. Praćenje kakvoće voda na izvorima i bunarima u Istarskoj županiji , koji su uklučeni u vodoopskrbni sustav, provodi se sustavno od 1983 god.

Nadalje, kakvoća podzemnih voda predmet je i niza ciljanih programa inicirani na razinama Istarske županije i Hrvatskih voda radi izučavanja drenažnih područja izvorskih i bunarskih voda, bilanci voda, te njihovih hidrogeoloških karakteristika, da bi se u konačnici pouzdano odredile njihove zone zaštite koje su još uvijek nažalost nedovoljno istražene i definirane, te zakonom sankcionirane. Podaci koji se tiču kakvoće voda u takvim programima su statisički gledano jednoznačni i od malog ili neznatnog značaja za donošenje ocjene kakvoće podzemnih voda, ali mogu biti putokaz za sustavnija i dugoročnija istraživanja.

U kišnom razdoblju, zbog dotoka vode iz mnogobrojnih bujičnih tokova, razine nadzemnih i podzemnih voda naglo rastu, dok je u sušnom razdoblju njihov protok, odnosno izdašnost znatno smanjena, pri kojim se uvjetima koncentracija mogućeg i permanentno prisutnog onečišćenja povećava. U slučaju podzemnih vodotokova, ovisno o hidrološkom režimu, voda do izvora ili bunara prati privilegirane putove kretanja, bilo cijevni tranšport aktiviran u kišnim razdobljima – vrlo brz i nepovoljan sa stanovišta samopročišćavanja vode, bilo kapilarni osobit za razdoblje suše pri malim ili nikakvim dotocima vode u podzemlje. Prvim načinom kretanja vode moguć je vrlo velik unos organskog materijala i drugih vrsta onečišćenja zbog izrazitog erozivnog i bujičnog karaktera vodotokova u slivnom području. Drugi način kretanja vode u podzemlju osobit je za sušna razdoblja, koja su uglavnom povezana s ljetnom sezonom, i izrazito su malog protoka i kao takva lako “ranjiva” utjecajem otpadnih voda.

Usprkos velikom broju podataka (od 1980. do 1998 god.) za potrebe sagledavanja trenutnog stanja kakvoće tekućica, stajaćica i podzemnih voda usredotočena je pažnja na recentnijim podacima koji su uskladišteni u bazi podataka Zavoda za javno zdravstvo Istarske županije, a obuhvaćaju razdoblje od 1994. do 1998 godine, što omogućava brzo i pouzdano pretraživanje i obradu učinjenih analiza.

Hidrogeologija i hidrologija Istre
opće hidrogeološke značajke
Istra je na bazi hidrogeoloških karakteristika stijena podijeljena na tri područja u kojima postoje različiti uvjeti kako za formiranje, tako i za postojanje površinskih i podzemnih voda. To su:

1. 
   Područje izgrađeno od karbonatnih naslaga (s južne strane fliškog bazena)
   
2. 
   Područje izgrađeno od naslaga fliša (fliški bazen)
   
3. 
   Područje izgrađeno od izmjene karbonatnih naslaga i naslaga fliša - prostor navlačne tektonike (sa
   sjeveroistočne strane fliškog bazena)
   

Karbonatno područje s južne strane fliškog bazena tipični je krški vodonosnik s ujednačenim karakteristikama. Zauzima gotovo 3/4 površine Istre. Pripada mu područje južno od Mirne, od Vižinade preko Pazina do južnog ruba Čepićkog polja i dio Labinštine (uz donji dio Raškog kanala). Karbonatne stijene su različite starosti, sastava, načina pojavljivanja i strukturnih odnosa. 90% karbonatnih naslaga je kredne starosti, dok samo manji dio, od Poreča do Rovinja pripada jurskim naslagama. Prostiranje različitih litostratigrafskih članova je najvećim dijelom S-J, što je uglavnom i generalni smjer kretanja podzemne vode.

S obzirom na izdašnost registriranih hidrogeoloških objekata i na hidrokemijska svojstva voda, ovo područje može se podijeliti na kontinentalni dio i obalni pojas. Osnovna karakteristika kontinentalnog dijela je nedostatak značajnijih hidrogeoloških pojava na površini i spuštanje vode u podzemlje te njeno kretanje sustavima pukotina i kanala prema morskoj obali ili prema dolinama rijeke Mirne i Raše. Priobalnom dijelu pripada područje uz doline rijeka Mirne i Raše na kome podzemne vode izlaze opet na površinu, te se na tom području mjestimice osjeća znatan utjecaj mora.

Područje izgrađeno od naslaga fliša zaprema Tršćansko - Pazinski bazen koji se proteže od toka Dragonje, te uz Motovun i Pazin prema zapadnom obodu Čepićkog polja do Plomina te južno prema Labinu i Raši. Sjeveroistočnu granicu tog bazena čini Čićarijsko područje, a istočnu masiv Učke.

Za naslage fliša karakteristična je promjena litološkog sastava, odnosno izmjena grubih ili čvrstih sa finim klastičnim sedimentima, tj. izmjenom pješčenjaka i lapora, a ponegdje se javljaju i breče, konglomerati i laporoviti vapnenci. Osnovna karakteristika je pretežito površinsko otjecanje prema zapadnoj ili istočnoj strani poluotoka, ali i poniranje u karbonatno područje s južne strane fliškog bazena. Površinsko otjecanje odvija se kroz bujične jarke do ulaženja u nanose kvartarnih materijala u najniže položenim jarcima i dolinama značajnih vodenih tokova. Fliške naslage uvjetuju formiranje stalnih i bujičnih vodotoka Istre: Mirnu, Dragonju i Rašu.

Na fliškim terenima sjeverno od tektonskog prodora Savudrija - Buzet formirano je više potočnih dolina, tzv. slijepih dolina, s površinskim tečenjem do ruba s vapnencima. Vode koje se gube u ponorima pojavljuju se na izvoru Bulaž. Prostorni položaj fliških naslaga u širem području Buzeta uvjetuje da one funkcioniraju kao hidrogeološke barijere kretanju podzemnih voda s područja Čićarije. Voda teče ispod fliša i na morfološki najnižem dijelu terena probija fliške naslage te izbija na površinu u vidu izvora Sv. Ivan.

Područje izgrađeno od izmjene karbonatnih naslaga i naslaga fliša zbog navlačne tektonike i litoloških promjena ima složene karakteristike. Obuhvaća planinski masiv Čićarije i Učke sa nizom navlaka i ljuskavom strukturom, krško područje sa sjeveroistočne strane Čićarije, izdvojeno karbonatno područje na sjeverozapadnom dijelu poluotoka, te rasjednut Labinsko-Raški bazen do Koromačna s registriranim navlačnim strukturama.Trasiranja podzemnih tokova s područja Čićarije (Dane, Lanišće) pokazuju povezanost s jedne strane s izvorima u Kvarnerskom zaljevu (izvori u Opatiji) i s druge strane s izvorima u centralnom dijelu Istre (izvor Sv. Ivan).

Na masivu Učke registrirani su navlačni elementi s pojavama stalnih i povremenih izvora na pojedinim mjestima, a u Labinsko-Raškom bazenu podzemna voda javlja se duboko u rudnicima, a prodor slatke i morske vode vezan je uz vrlo duboke rasjede.Izdvojeno karbonatno područje na potezu od Buzeta do rta Savudrije, tzv.”Bujski krš“, sa sjeverne i istočne strane je rasjedima omeđen sa fliškim sedimentima. Unutar ove prostrane navučene strukture krednih karbonatnih naslaga formiraju se podzemne vode što istječu na nizu izvora u dolini Dragonje i u području Savudrije kao priobalni izvori. To znači da podzemne vode teku jednim dijelom paralelno strukturama, a dijelom gravitiraju prema rijeci Dragonji. Podzemna razvodnica između tih voda nije definirana.

Na kontaktu krednih vapnenaca s fliškim sedimentima i eocenskim vapnencima javljaju se i ponori.