Tema doktorske radnje
U nepovoljnome kontekstu povijesnih prilika – kako je sintetski, ukratko naznačeno u prethodnome poglavlju – za apsolutnu većinu istarskoga pučanstva, dakle hrvatskoga, na sjeveru slovenskog, kao i za dio Talijana, onih koji su antifašistički nastrojeni, teže se snalaze sve političke i druge strukture, pa tako i istarski dio Katoličke crkve, a ta je Crkva i glavni sadržaj kandidatove radnje. Naime, tanak je njezin vrh talijanski, ponegdje talijanaški i talijansko-nacionalistički, no, većina je svećenika, međutim, hrvatska, nacionalno veoma svjesna, i radi suprotno intencijama svojih vrhova, pa je na tim, uglavnom seoskim popovima znatna, čak i presudna zasluga da se i njihova pastva održala hrvatskom. No, s rastom staljinističkih ambicija u KPJ, pa tako i u KPH, u 1944. god. kreće u život i gotovo u cjelini lišavanje dotadašnje aktivne suradnje svećenstva u NOP-u, pa i na veoma grubi način, a takvoga represijskog ponašanja ima i u Istri, iako znatno manje nego u ostalim dijelovima Hrvatske. To se nastavlja i u poraću, dugi niz godina, pa je to neprijateljstvo tijela KPH i vlasti, na svoj način, gotovo i osnovna tema kandidatove doktorske radnje. No, autor daje uvid i u ono što je sve bilo bitnije u novijem razdoblju povijesti istarskoga dijela Katoličke crkve, a to nije više djelovanje samo hijerarhije, napose one više, već i djelovanje njezina masovnoga dijela, a to su vjernici, odnosno laička struktura Crkve. Upravo je ta struktura za Istru napose važna, pa u tom smislu kandidat s pravom upozorava već u svojim uvodnim napomenama, a podrobnije razrađuje u glavama, pa u pojedinim poglavljima. Jer, ovdje su, uglavnom, biskupi i njihovi viši suradnici u načelu složni s vladajućim talijanaško-talijanskim iredentističkim tankim slojem, potonjim fašističkim, ali apsolutna je većina vjernika bila hrvatska i svećenici su bili hrvatski, čvrsto uz ugrožene vjernike. Ne mireći se s podjarmljenim položajem svojih vjernika, ti svećenici su za vladajući sloj, pa tako i za talijansku historiografiju sve do naših dana samo podstrekači ratova i mržnje u Istri. O tome ima u hrvatskoj historiografiji malo radova, a o onoj poslije II. svjetskoga rata, kada je, zapravo, i počela zaživljavati hrvatska historiografija o Istri u Hrvatskoj, pa tako i u samoj Istri, autor na koristan način daje uvid tako da je vidljivo kako ne daje za pravo onim povjesničarima koji su se – nakon veoma pohvalnih ocjena djelovanja nižeg svećenstva u ratu, na strani ili u samome okviru NOP-a, veoma kritički odnosili prema svećenstvu poslije rata. U tom smislu, kandidat govori i o samoodricanju nekih stajališta hrvatskih autora takvih radova o svećenstvu u ratu i u poraću, pa tako neposredno imenuje stajališta dr. sc. Marija Mikolića prije i nakon 1991. godine, i to zato jer je na tu promjenu stajališta «bitno utjecala društvena i politička klima». Kandidat i dalje ocjenjuje apsolutno pozitivnom literaturu koja govori u prilog apsolutne nevinosti hijerarhije i svih drugih svećenika, te apsolutno negativno ocjenjuje djelovanje komunista, kako zove članove KPH, u odnosu prema istarskoj Katoličkoj crkvi. Naime, prema «esulskoj» literaturi, koju autor spravom također koristi, sa sadržajima iz područja koje je poslije Prvoga svjetskoga rata pripalo Italiji, u II. sv. ratu i poslije toga rata sva su četiri «prognana biskupa Talijana (riječki, porečko-pulski, tršćansko-koparski i zadarski), 250 svećenika s područja njihovih dijeceza i 20 vjerskih zajednica», i to sve u Italiju. Kandidat obrađuje i neposredna nasilja, u koje treba ubrojiti i ubojstvo svećenika Miroslava Bulešića, te kažnjavanje nevinih, ali i ne ubojica, kao i sudske procese, pa autor pedantno raščlanjuje i njihove sadržaje, s pravom upozoravajući na providne namještaljke vladajućih, silovitih struktura. Tu je, primjerice, i kandidatovo veoma zanimljivo i korisno upozorenje na sasvim nerazumno uništenje privredne osnovice brojnih crkvenih i laičkih zajednica, jer to je u širem okružju znatno štetilo cijeloj privredi Istre. U tom smislu treba istaknuti s pravom pripremljeni sadržaj čak i zasebnoga odjeljka u kandidatovoj radnji: u potpunosti neracionalno uništenje veoma prosperitetnoga daljskoga gospodarstva tamošnjih benediktinaca, iako je glavni oslonac bio rad kolona. No, ovdje ni autor nije uspio otkriti u čemu je zapravo potka, jer ukoliko je i eventualno i bilo neprijateljske djelatnosti redovnika, to nije mogao biti razlog uništenja veoma plodnoga, odlično organiziranoga i vođenoga dobra čak na 410 ha.
Kandidat podrobno govori i o nizu drugih aspekata i komponenata u životu Katoličke crkve u rečenome razdoblju, pa, tako, među njima i o mijenama u odnosima s novom vlašću, koju redovito naziva komunističkom, iako je samih članova KPH do kapitulacije Kr. Italije u cijeloj Istri bilo samo nekoliko, a porast članstva na veći broj ni kasnije nije bio brz. Svakako, s pravom je visokom ocjenom tako valorizirao masovni udio hrvatskoga svećenstva u oružanoj, političkoj i diplomatskoj borbi za konačno sjedinjenje Istre s maticom zemljom, kao i suprotna stajališta i nastojanja ordinarija - biskupa Raffaela Radossija (inače, odnarođenoga Hrvata), sa sjedištem u Poreču, i Antonia Santina, sa sjedištem u Trstu.
Autor iznosi podatke i analizira stajališta i nedoumice istarske crkve u «procijepu između želja i mogućnosti», bolje rečeno, s jedne strane, između neočekivanoga pritiska i represije narastajuće staljinističke vladajuće opcije u Istri, koja je bila svježa i o kojoj se nije mnogo znalo, pa se, jednostavno, nije vjerovalo u njezinu dugovječnost te se očekivao njezin slom, i straha da se ovamo ipak vrati vlast Italije; doduše, sada je Rim bio prijestolnica «demokratske» i «parlamentarne» Republike, a na vlasti je grupacija koja se čak i službeno nazivala «demokršćanskom». No, Italija i dalje je ostala pri starim, dobro poznatim antihrvatskim stajalištima, pa se i u svećenstvu i među vjernicima Istre veoma živim održavalo sjećanje i na tešku represiju kraljevskoga državnoga i kraljevskoga fašističkog državnoga sistema i društvenog sustava. Stoga je autor u radnji dao i uvid – kako on kaže - u: «Samo(marginalizaciju) crkve u diplomatsko-političkim zbivanjima (1948.-1952.)», što je, zapravo, bilo i jedino tadašnje rješenje, ukoliko je htjela uspjeti u novonastalim nepovoljnim uvjetima za svoje djelovanje. U tom smislu treba gledati i djelovanje svećeničkih udruženja, u život biskupskoga sjemeništa i gimnaziju u Pazinu, i u druge komponente života istarske Crkve, koju kandidat istražuje, donosi brojne rezultate proučavanja i analizu podataka iz vrela i literature.
Do'stlaringiz bilan baham: |