Te u zagrebu filozofski fakultet

Slavonija 1526. – Slavonija 1991., Radovi Instituta za povijest umjetnosti, br. 17 (1993)
Sudbinski kod Slavonije određen je njezinim položajem rubne zemlje zapadne civilizacije s Dunavom kao zamišljenom granicom svjetova. Taj je prostor kroz sva umjetnička razdoblja pripadao zapadnom umjetničkom krugu, bez miješanja likovnog govora Istoka i Zapada. Najtragičnije razaranje nakon prodora barbara, propasti Zapadnog rimskog Carstva i seobe naroda, doživjela je Slavonija 1526. godine prodorom Otomanskog carstva prema zapadu. U tom naletu i tijekom turske okupacije stradalo je najviše spomenika. Uništeno je i nestalo oko 300 crkava za koje držimo da su pretežno bile drvene te su devastirani gotovo svi burgovi i kašteli.

Tragedija 1526. ponavlja se 1991. godine. Događaji su isti, razaraju se isti spomenici koji nisu razoreni potpuno u XVI. stoljeću, protjeravaju se ljudi, brišu se naselja za zemljovida, osvaja se prostor, neprijatelj je isti - istočni svijet, umišljeni nasljednik orjentalnih despocija u svom prodoru na zapad, u zemlju smirenosti i obilja za kojom vječno teži.

Osim većeg broja oštećenih spomenika potpuno je 1991. godine uništena crkva Sv. Marije od Pohoda u Voćinu pa se ona potanko analizira prema prijašnjoj dokumentaciji a u očekivanju obnove. Iznose se povezane nove spoznaje. Svod srušene crkve potječe s početka 16. stoljeća ali je oblikom blizak kasnogotičkom svodu u Iloku i Novoj Rači, označen kao "reitovski svod". Izvor te kasnogotičke umjetničke misli je u srednjoj Europi, u Pragu na svodu krunidbene dvorane Vladislava II. No ovaj je sa zanimljivim proporcijskim odnosima da se stvara privid veće visine. Spomenik predstavljaju krajnje točke širenja kasnogotičkih oblika u jugoistočni prostor Srednje Europe, upućujući na mogućnost djelovanja kraljevske radionice u Iloku i Voćinu. Kao najviši umjetnički domet na prostoru Slavonije svojom likovnošću i visokom kvalitetom prelaze granice provincije pa je njegov gubitak tim teži.