Prirodni sustavi

Fitoplankton

Sastav jadranskog fitoplanktona tipičan je za oligotrofna područja. Izrazito prevladava frakcija nanoplanktona. Posebno su izraženi cvatovi nanoplanktona u proljeće i ljeto u sjevernom Jadranu. Gustoća nanofitoplantona u otvorenim vodama sjevernog Jadrana varira od 0.5-80x10⁶ stanica dm ³. U Riječkom zaljevu gustoća nanoplanktona varira između nekoliko desetaka tisuća do nekoliko milijuna stanica dm ³. U razdoblju između zime i proljeća i u jesen dolazi do cvata mikrofrakcije zajednice fitoplanktona. Cvatovi mikrofitoplanktona u sjevernom Jadranu mogu biti vrlo izraženi. U zapadnom dijelu sjevernog Jadrana su tijekom sedamdesetih godina dominantne vrste dijatomeja u cvatovima bile Skeletonema costatum i Nitzschia seriata.

Zooplankton
Zooplankton sačinjavaju raznovrsni životinjski organizmi i njihov i razvojni stadiji, koji se ovisno o njihovoj veličini, odnosno o metodi sakupljanja i određivanja svrstavaju u slijedeće skupine: makro, mezo, mikro i heterotrofni nano- i pikoplankton.

U skupinu makrozooplanktona spadaju organizmi veličine od nekoliko milimetara do nekoliko metara (npr. mizidi, kolonije vrste Thaliacea). Mezozooplankton je grupa zooplanktona koja je u odnosu na broj vrsta i na ukupnu biomasu najbolje poznata. U planktonu se također nalaze jaja i larve mnogobrojnih bentoskih i nektonskih organizama, uključujući ribe. U otvorenim vodama proučena je raspodjela i sezonske promjene gustoće jaja srdele i inčuna. Larve školjkaša proučavane su u vodama Rovinja, u Limskom kanalu, Pomerskom zaljevu i u Veloj Dragi.

U sjevernom Jadranu cilijatni protozoi predstavljaju 90 % ukupnog broja mikrozooplanktonskih organizama zimi, odnosno 98 % ljeti. Ljeti (prosječna gustoća 5220 jedinki dm^-3) dolazi do deseterostrukog povišenja gustoće, ali do samo dvostrukog povišenja biomase u odnosu na zimu.

U sjevernom Jadranu opažene su znatne promjene gustoće heterotrofnih bakterija, koje sačinjavaju bakterioplanktonsku frakciju. Najviše vrijednosti su izmjerene 25 km od ušća rijeke Po, a najniže u istočnim područjima, uključujući obalno more Rovinja. Maksimalne gustoće opažaju se ljeti a minimalne zimi. Razlike u vodenom stupcu nisu znatne, ali je općenito veći broj pronađen u gornjim dijelovima, gdje je primarna proizvodnja intenzivnija.

Primarna proizvodnja
Sezonske promjene primarne proizvodnje organske tvari na umjerenim širinama prvenstveno su ovisne o dostupnim količinama sunčeve energije i hranjivih soli. Iako su zimi koncentracije hranjivih soli maksimalne, primarna proizvodnja je ograničena niskim intenzitetom svjetla. Povećanjem intenziteta svijetla tijekom proljeća dolazi do povećanja primarne proizvodnje, prvenstveno cvatom fitoplanktona, pri čemu se hranjive soli odstranjuju iz vode ugradnjom u organsku tvar. Kako zbog sve izraženijeg raslojavanja vodenog stupca hranjive soli iz pridnenih slojeva ne dospijevaju do gornjih dijelova vodenog stupca, gdje ima dovoljno svjetla (eufotski sloj), primarna proizvodnja je ograničena sve do jeseni. Tada nastupa intenzivno vertikalno miješanje, što dovodi do prijenosa hranjivih soli prema površini, izazivajući ponovni (sezonski) cvat fitoplanktona. Međutim, izvanredni cvatovi fitoplanktona mogu nastupiti nepredvidljivo u zonama gdje je značajan vanjski donos hranjivih soli, prirodnog, odnosno antropogenog porijekla.

Primarna proizvodnja i biomasa fitoplanktona

Na osnovi koncentracije ortofosfata Jadran može se dijeliti u četiri zone različite produktivnosti. Otvorene vode srednjeg i južnog Jadrana su najmanje produktivne (zona A). Veću produktivnost imaju obalna područja istočnog, a još veću otvorene vode sjevernog Jadrana. Na kraju, uža estuarna područja, lagune i lokacije oko većih gradskih i turističkih centara su najproduktivnija. Na području sjevernog Jadrana postoje značajne razlike između istočnog dijela, uključujući i vode kod Rovinja (sa specifičnom proizvodnjom organskog ugljika od 55-80 gC m^-2 god^-1) i zapadnog dijela (100-120 gC m^-2 god ¹). Koncentracija klorofila a, kao indeks biomase i primarne proizvodnje, znatno varira u vodenom stupcu, posebno u sjevernom Jadranu ovisno o intenzitetu svjetla, o vertikalnom miješanju i horizontalnoj advekciji. Najviše vrijednosti opažene su u sjeverozapadnom dijelu Jadrana, a najniže u otvorenim vodama srednjeg Jadrana.

Nekton
Pojmom "nekton" označavamo životinje koje žive i aktivno se kreću u otvorenoj vodi priobalnih ili pučinskih područja, iako su neke od njih u najranijim razdobljima svog životnog ciklusa dijelom vezane za zooplanktonsku populaciju, za morsko dno ili obalu. To su pelagičke ribe, neki glavonošci, kornjače i sisavci, koji u prostorno ograničenom Jadranskom moru predstavljaju jedinstvenu ekološku cjelinu. U ribolovnoj se praksi također upotrebljavaju pojmovi male i velike plave ribe. Prema količinskom udjelu ulova, prva je skupina okosnica našeg morskog ribarstva, posebno srdela, potom papalina, brgljun, skuša i druge.
Srdela je najviše istraživana riba u nas. Rasprostranjena je u cijelom priobalnom pojasu i na pučini Jadranskog mora, osim u području dubokih voda jabučke i južnojadranske kot­line. Razlikujemo dvije subpopulacije jadranske srdele odijeljene jabučkom kotlinom koje se odvojeno i iskorištavaju. Značajne su prostorne i vremenske migracije srdele, vezane za reprodukcijski i prehrambeni ciklus. Ta je pojava najizraženija u plitkom najsjevernijem dijelu Jadrana, iz kojeg se srdela zimi, zbog niskih temperatura mora, povlači prema jugu. U to se vrijeme i mrijesti na područjima gdje dubine mora nisu veće od 60-120 m, naročito na pučini kod Dugog otoka, Unija i oko Palagruže. Prema procjenama, ukupna količina srdele u Jadranskom moru u godinama 1979-1982. nije bila manja od oko 400.000 tona. Prema nekim procjenama (ali nedovoljno provjerenim) sadašnji ulov srdele može se udvostručiti bez opasnosti za prelov.
Papalini se u našem morskom ribarstvu pridaje manje značenje. Naseljava prvenstveno pučinu plitkog sjevernog Jadrana, ali je česta također u kvarnerskom području, te u kanalima Hrvatskog i Dalmatinskog primorja. I u te su vrste poznate migracije, uglavnom u smjeru sjever-jug, te istok- zapad. Mrijesti se zimi, posebno intenzivno u užem području Kvarnera. Njezine količine procijenjene su na oko 100.000 tona.
Brgljun ili inćun je najviše rasprostranjena i najmasovnija riba Jadrana, koja naseljava područja gdje dubina mora ne prelazi 300 m. Najčešća je u sjevernom Jadranu, posebno u vodama autohtonog padskog tipa. Često se skuplja u velikim jatima koja sadrže (preračunato) čak do nekoliko desetaka tona ribe. Mrijesti se ljeti. Populacija brgljuna u Jadranu podložna je velikim fluktuacijama i može doseći do 1.000.000 tona.

Ostale vrste male plave ribe (razni šnjuri, srdela golema, iglica, iglunić, skuša i plavica) manje su značajne, iako se ponegdje i povremeno javljaju u razmjerno velikim jatima. Tako je, na primjer, skuša rasprostranjena duž cijelog istočnog Jadrana, ali je najčešća uz zapadnu obalu Istre i u kvarnerskom području, u srednjoj Dalamciji i oko Palagruže. Njezine migracije, međutim, nisu dovoljno proučene i jedino se pouzdano zna da se iz istarskih voda potkraj jeseni povlači u dublje vode i prema jugu, slično srdeli. Skuši srodna vrsta plavica, češća je u srednjem Jadranu, gdje se i lovi više nego skuša.

U veliku plavu ribu ubrajamo prvenstveno razne vrste iz porodice tunjeva, od kojih su u istočnom najčešći tunja, trup i luc.
Na tunju otpada gotovo tri četvrtine našeg ulova velike plave ribe. To je tipična riba selica, čije su migracije uz našu obalu poznate stoljećima, pa se na toj os­novi čak razvio poseban način ribolova tunarama-čekalicama, danas napušten zbog nerentabilnosti. Biologija ostalih vrsta velike plave ribe u Jadranu je ostala gotovo neistražena.

Predstavnici glavonožaca u jadranskom nektonu su razni lignjevi (liganj, lignjun, lignjica) i nekoliko vrsta kornjača, tri vrste pliskavica a ponakad znade zalutati koji primjerak ulješure ili plavetnog kita.

1.1.2.2. PRIRODNI RESURSI

Ribolovni resursi i marikultura
Uvod
Ribarstvo i marikultura dvije su prehrambene proizvodne grane od izuzetne važnosti za stanovništvo nastanjeno u priobalju. Uspjeh ovih djelatnosti prvenstveno ovisi o stanju bioloških resursa: o primarnoj prozvodnji organske tvari, o kakvoći morske sredine, o sezonskih migracijama, razmnožavanju i repopulaciju značajnih ribljih vrsta i njihovih godišnjih kolebanja. Zatim ribolovni uspjeh, značajno ovisi o primjenjenom ribolovnom naporu tj. o kvaliteti i količini ribolovnih alata, brodovlja te o broju ribara i njihove osposobljenosti. Stoga su zaštita okoliša i kontrola izlova dva glavna cilja koje treba slijediti, ali ne manje važan je i razvoj i usavršavanje ribarstvenih metoda i tehnologija, upotreba novih materijala i alata, odgovarajućih plovila itd.

Obala istarske regije ističe se velikom raznolikošću raznih biotopa u kojima su se razvile posebne ihtiocenoze, koje se javljaju u raznolikom broju ribljih vrsta osobito ljuskara visoke tržišne vrijednosti. Do nedavno je vladalo opće uvjerenje o velikom ribolovnom potencijalu obalnih voda istočnog Jadrana. Međutim uslijed naglog razvoja ribarstva i primjene novih djelotvornijih tehnologija postupno se došlo do uvjerenja da su i duž naših obala prirodni ribolovni resursi ograničeni i da se ovim bogatstvom treba racionalnije upravljati. Posebno treba naglasiti da je u skorije vrijeme gornji, podmorski dio hridinaste obale zabrinjavajuće ugrožen zbog lomljenja kamenih struktura radi "izlova" prstaca. Na taj način uništava se izvorni oblik hridinastog staništa i trajno se ugrožava ekološki potencijal hridinaste obale, što dovodi do dugotrajne "dezertifikacije" te litoralne stepenice

Obzirom na izuzetno povoljne okolnosti u nekoliko lokaliteta razvoj marikulture u istarskoj regiji pokazuje dobre perspektive.
Ribarstvo
Prethistorijska nalazišta svjedoče, da je čovjek na našim obalama oduvijek koristio morske resurse i aktivno se bavio ribarenjem. To je u više navrata potvrđeno putem arheoloških nalaza a kasnije i povijesnim dokumentima o ribarstvu na našem tlu koji govore o milenijskom razvoju i problemima malog priobalnog ribolova, o vrstama ribolovnih alata i načinu lova, ali i o uzgoju morske ribe i školjkaša na brojnim lokalitetima uzduž cijele naše obale. Tehnološki razvoj morskog ribarstva u svijetu našao je odraza i na našim prostorima pa je posebno nakon drugog svjetskog rata znatno poraslo značenje plivaričarenja i kočarenja, odnosno iskorištavanja pelagičkih i pridnenih naselja kako u priobalju tako i na pučini. Danas se na cijelom prostoru intenzivno iskorištavaju pelagijska, priobalna i pridnena naselja morskih riba i raznih beskralješnjaka tradicionalnim i/ili kombiniranim modernim tehnikama, materijalima i alatima.

Tradicionalno najstariji oblici našeg morskog ribarstva vezani su za lov mrežama, najviše stajačicama i potegačama, raznim povrazima i parangalima i vršama. Okosnicu priobalnog ribolova koji se odvija pretežno na tvrdom odnosno hridinastom morskom dnu, predstavljaju uglavnom ribe iz porodica špara, usnača i škrpina, a od rakova prvenstveno velika rakovica, hlap a u Kvarneru također i škamp. Budući da se malim priobalnim ribolovom bave uglavnom pojedinci, znatan dio, osobito skupocjenih vrsta riba, rakova i školjkaša još i danas izbjegne društvenoj kontroli pa tako i službenim statističkim pregledima. Ipak, iskustvo govori da u prosječnom ukupnom ulovu oko 30 % težinskog udjela otpada na glavonošce (uglavnom sipe i hobotnice), 20 % na školjkaše i 7 % na rakove. Ostalo su razne vrste "bijele ribe", a od njih preko 40 % zauzimaju girice i bukve. Ovakav se sastav ulova, naravno, odnosi na ribolov tradicionalnim ribarskim alatima i spravama. Izlov spužava iako se obavlja znatno učinkovitije nego ranije pomoću autonomne ronilačke opreme danas je u opadanju.

Pelagijski ribolov tradicionalno je vezan uz srdelu, koja u ukupnom ribolovu učestvuje s oko 65-70%. Ostalo su papalina, inčun, skuša i lokarda te povremeno polanda, iglica i druge vrste. Iako se još uvijek jedan dio izlova male plave ribe odvija plivaričarenjem pod svićom, moderan ribolov lebdećim kočama, koristeći najmoderniju tehnologiju pronalaženja i izlovljavanja ribljih jata i u nas je u stalnom porastu budući da ne ovisi o mjesečevom ciklusu.

Donekle nepovoljna značajka našeg ribolova male pelagijske ribe je pretežna vezanost uz srdelu pa se višegodišnja prirodna kolebanja jadranske populacije neminovno odražava također i u proizvodnim rezultatima naše prerađivačke industrije.

Za razliku od širokog područja na kojem se obavlja lov pelagijske ribe, pridneni se ribolov kočarenjem u nas obavlja gotovo samo na relativno ograničenim dubokim muljevito-ilovastim facijesima sedimentnog dna uglavnom u Kvarneru i u otvorenim vodama zapadno od zapadne obale Istre. U kočarskim lovinama može se pronaći pedesetak značajnih vrsta riba, rakova i glavonožaca, ali osnovicu našeg pridnenog kočarskog ribolova čine zapravo samo dvije vrste: oslić i škamp.

Tijekom zadnjih tri desetljeća zapažen stalni trend smanjenja broja profesionalnih ribara (od približno 3.200 1961. do 1.100 1991. godine), dok je znatno porastao broj tzv. dopunskih ili povremenih ribara, od približno 6.700 na sadašnjih 11.000. Međutim, kad se za isti vremenski razmak analiziraju pokazatelji koji se odnose na ribolovna sredstva, a to su broj brodova, veličina instalirane pogonske snage, broj i vrsta ribolovnih alata i slično, nameće se zaključak da su ukupne ribolovne aktivnosti odnosno učinkovitost na našem području zapravao u značajnom porastu. Time u vezi u prvom redu treba razlikovati ulov tzv. "plave" ribe od ulova "bijele" odnosno "ostalih" riba. Ulov plave ribe, naime, uvijek je bio dobro praćen i ribarskim statistikama, jer se ta riba tradicionalno lovila za velike privredne potrošače odnosno za potrebe tzv. društvenog sektora. S druge strane ulov kvalitetnije bijele ribe mogao se pratiti samo manjim dijelom, jer se zbog velike potražnje i visoke tržišne vrijednosti, lovina se uvijek mogla prodati bez posredovanja ovlaštenih tržnica, dakle bez nadzora ribarstvenih inspektora i stručnjaka i odgovarajuće statističke obrade. Stoga se može pouzdano zaključiti da ulovljene količine kvalitetne bijele ribe, koje se u našim ribarstvenim statistikama vode kao "sve ostale vrste" nisu pravilno prikazane.

Isto tako službene statistike morskog ribarstva ne bilježe stvarne količine izlovljenih školjkaša, osim donekle dagnji i kamenica koje većinom potječu iz uzgajališta. Razlog tome je velika potražnja svih vrsta školjkaša, naročito "divljih", u turistički razvijenim područjima gdje se ulov stavlja u promet neposredno i nije dostupan bilo kakvom nadzoru i statistikama. U plitkim priobalnim područjima izlov prstaca vodi do nepovratnih degracijskih promjena hridinastog dna. Upotrebom moderne ronilačke opreme pa čak i pneumatskih čekića razbijaju se i razvaljuju stijene naseljene prstacima. Time se uništavaju staništa neophodna za mrijest, razvoj mlađi i naseljavanje mnogih vrsta s gospodarskog gledišta važnih biljaka i životinja, posebno kvalitetne "ribe od kamena".
Marikultura
Marikultura je grana ribarstvene privrede koja se bavi uzgojem privredno zanimljivih morskih organizama u komercijalne svrhe. Proteklo pedesetodesetljeće bilo obilježeno brojnim pokušajima za uspostavljanje i održavanje postrojenja za uzgoj dagnji i kamenica, koji su unatoč početnim uspjesima redovito propadali. Međutim utvrđeno je da su neuspjesi bili više odraz slabog poslovanja poduzeća i marketinga, nego biološke ili tehnološke prirode. U prvo vrijeme bili su pokušaj vezani za nastavak rada na prijeratnim uzgajalištima školjkaša. Kasnije, razvojem mlađih kadrova, u znanstvenim ustanovama pokušali su se pratiti svjetski trendovi i učinjeni su prvi uspješni zahvati za uzgoj riba. Treba zapravo naglasiti da je sadašnja razina uspješnosti marikulture u Hrvatskoj postignuta zahvaljujući neposrednom učestvovanju znanstvenika i znanstvenih ustanova.

U uzgoju školjkaša prevladavaju uobičajene vrste i to kamenica i dagnji, a gotovo se cijela proizvodnja temelji na sakupljanju i nasađivanju juvenilnih stadija sakupljenih u moru. Tehnologija uzgoja ovih vrsta uz odgovarajuće prilagodbe je zadovoljavajuća; uzgoj kamenica je po svojoj prirodi složeniji, što otežava uvođenje masovne proizvodnje i iziskuje znatno veća ulaganja.

Uzgoj riba je, naročito u nekim centrima postigao već zavidne rezultate i dao nesumnjive gospodarstvene učinke. Uglavnom radi se o uzgoju lubina i komarči dok su druge potencijalno interesantne vrste za uzgoj još u fazi pokusnog mriješćenja i uzgoja. Ribarstvena statistika bilježi proizvedene količine, koje pokazuju jasni trend porasta proizvodnje, koja je u 1991. god. postigla veličinu od 408 tona. Najveći dio tih riba uzgojeno je u uzgajalištima u Limskom kanalu te u uvali Budava gdje se uzgaja riblja mlađ proizvedena u vlastitim mrijestilištima (“Marimirna” u Limskom kanalu) ili iz uvoza. U Istri uzgoj riba će se znatno unaprijediti primjenom termičke energija iz otpadnih voda TE Plomin 2, koja će putem odgovarajućih mrijestišta biti korištena za ubrzani ličinački i juvenilni razvoj riblje mlađi.

Rudarstvo
Mineralne sirovine
U području poluotoka Istre nalaze se metalne, nemetalne i energetske mineralne sirovine. Od metalnih zastupljeni su boksiti, od nemetalnih različite vrste arhitektonsko-građevnog i tehničkog građevnog kamena, kvarcne naslage, zatim gline raznih namjena, te sirovine za proizvodnju cementa i vapna, dok je od energetskih utvrđeno prisustvo ugljena, plina i bituminoznih naslaga.
Boksiti
Boksiti su jedina mineralna sirovina u Istri, iz koje se proizvodi metal-aluminij. U Istri se nalaze dva stratigrafska nivoa u okviru kojih je utvrđen boksit, a to su: gornjojurski boksiti i starije paleogenski boksiti.