Te u zagrebu filozofski fakultet

Stručno povjerenstvo

__________________________________

(prof. dr. sc. Josip Silić, predsjednik)
_________________________________

(prof. dr. sc. Vlado Pandžić, član)

__________________________________

(prof. dr. sc. Jože Lipnik, član,

Pedagoški fakultet u Mariboru)
Zagreb, 18. ožujka 2007.

dr. sc. Ivo Goldstein, red. prof.

dr. sc. Mirjana Gross, prof. emeritus

dr. sc. Mario Strecha, doc.

Predmet: ocjena doktorske disertacije Ljiljane Dobrovšak Razvoj židovskih zajednica u Kraljevini Hrvatskoj i Slavoniji (1783.-1873.)
Fakultetsko vijeće Filozofskog fakulteta u Zagrebu na sjednici održanoj 26. ožujka 2007. godine imenovalo nas je u stručno povjerenstvo za ocjenu doktorske disertacije Ljiljane Dobrovšak Razvoj židovskih zajednica u Kraljevini Hrvatskoj i Slavoniji (1783.-1873.). Na temelju donesene odluke i odredbi čl. 50. Zakona o visokim učilištima podnosimo Vijeću sljedeći

IZVJEŠTAJ

Doktorska disertacija Ljiljane Dobrovšak Razvoj židovskih zajednica u Kraljevini Hrvatskoj i Slavoniji (1783.-1873.) prvi je pokušaj cjelovite obrade jedne specifične teme hrvatske povijesti s kraja 18. i 19. stoljeća. Radi se o razdoblju najranijeg naseljavanja Židova u Hrvatsku i Slavoniju, stvaranja židovskih općina i etabliranja Židova u socijalno i ekonomsko tkivo sredina u koje su stigli. Bilo je to razdoblje koje je prethodilo snažnom „upward mobility“ procesu kojim su na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće, sve do 1941. godine, Židovi imali nesrazmjerno ukupnom udjelu u stanovništvu znatan utjecaj u mnogim društvenim, kulturnim i znanstvenim aktivnostima i inicijativama.
U sustavnoj kompoziciji, raspodijeljenoj na sedam većih poglavlja, Ljiljana Dobrovšak postepeno odgovara na gorespomenuta istraživačka pitanja.
Rukopis ima 500 kompjuterski prelomljenih stranica od čega je temeljni tekst na prvih 451, potom slijedi popis izvora i literature (452-486) te prilozi (neki izvori, 486-500).
U ovom doktoratu kandidatkinja je pokušala na osnovi dostupne arhivske građe, popisa tolerancijske takse, popisa stanovništva i ostalih izvora pratiti naseljavanje prvih Židova, na područje Kraljevine Hrvatske i Slavonije kao i njihovu emancipaciju. Nastojala je rekonstruirati nastanak židovskih općina i njihovu organizaciju, ali i promjene koje su nastale u životu tih zajednica. Izvori koji u to doba spominju Židove uglavnom se bave konfliktima između židovskih zajednica i vlasti, a gotovo uopće ništa ili vrlo malo o drugim aspektima njihove egzistencija. Stoga se Lj. Dobrovšak morala jednim dijelom u istraživanju osloniti na djela stranih autora, u prvom redu mađarskih povjesničara, kada je pisala o zakonodavstvu i ustroju židovskih općina, pa i vjerskom životu. Kandidatkinja se bavi prvenstveno civilnom Hrvatskom i Slavonijom, ali se dotakla i židovskih zajednica koje su nastale u Vojnoj krajini, Rijeci i Međimurju. Iako je Židovima u Vojnu krajinu sve do 1868. godine bilo zabranjeno naseljavanje, iznimkom vojnih komuniteta Zemun i Petrovaradin njihova prisutnost kao trgovaca zabilježena je i prije 1868., dok se u Međimurju, koje je dugo vremena bilo u sastavu Ugarske, židovska zajednica razvila, osobito u Čakovcu već krajem 18. stoljeća.

U Uvodu kandidatkinja daje osnovne obavijesti o temi i cilju rada, te o izvorima i historiografskim djelima koja je koristila, s osvrtom na njihovu važnost (8-23).

U drugom poglavlju (Židovi od poraza na Mohačkom polju 1526. do Josipa II.) kandidatkinja piše o prvim Židovima na prostoru Kraljevine Hrvatske i Slavonije. Ima ih već u vrijeme njihove prve dijaspore u vrijeme Rimskog Carstva, ali i u srednjem vijeku. U 16. stoljeću, Židovi su protjerani iz Hrvatske i Slavonije i ponovno se vraćaju krajem 17. i početkom 18. stoljeća i to najprije kao putujući trgovci. Do Patenta Systematica Gentis Judaicae Regulatio Josipa II. doseljavanje Židova u Kraljevinu Hrvatsku i Slavoniju ovisilo je o nizu političkih i gospodarskih prilika unutar zemlje. Različito zakonodavstvo u Kraljevini Hrvatskoj i Slavoniji u odnosu na Vojnu krajinu, Međimurje i Baranju, također je imalo veliki utjecaj na naseljavanje i položaj židovskih zajednica. Ugarsko zakonodavstvo na koje se oslanjala Hrvatska s određenim iznimkama potvrdilo je niz odredbi koje su ograničavale dolazak Židova u Trojednu Kraljevinu, ali doseljavanje nikada u potpunosti nisu zabranili. U samoj primjeni zakona u Hrvatskoj i Slavoniji bilo je dosta kolebanja i različitih tumačenja županijskih i vojnih vlasti, slobodnih kraljevskih gradova te trgovišta. Dok su jedni tolerirali useljavanje Židova, drugi su se tome protivili a svi su ovisili o odlukama Ugarskog namjesničkog vijeća. Budući da su Židovi, usprkos zabrani iz 1729. uporno dolazili na sajmove hrvatskih i slavonskih gradova i trgovišta na kraju su i najveći protivnici Židova bili prisiljeni priznati da zakonske odredbe čl.19./1729. ne sadržavaju zabranu trgovanja po sajmovima, nego samo zabranu stalnog naseljavanja i posjedovanja zemljišta. Istodobno uz „putujuće prolazne trgovce“ u Hrvatskoj i Slavoniji susrećemo „povremene židovske trgovce“ ali i „privremeno prisutne“ koji će u kasnijem razdoblju dobili dozvolu stalnog boravka. Svakidašnji život pripadnika židovskih zajednica, kao i vjerski u ovom razdoblju još uvijek je sličan s židovskim zajednicama u Ugarskoj i vrlo tradicionalan iz razloga što prvi Židovi u Kraljevini Hrvatskoj i Slavoniji, uglavnom i dolaze iz Ugarske.
U trećem poglavlju (Židovi za vrijeme Josipa II. 1780.-1790.) Ljiljana Dobrovšak obrađuje trajnije naseljavanje Židova i početke prvih židovskih zajednica u Kraljevini Hrvatskoj i Slavoniji koje prati tek nakon proglašenja „tolerancijskih zakona“ Josipa II. 1783. godine. U Kraljevinu Hrvatsku i Slavoniju dolaze uglavnom Židovi - Aškenazi iz susjednih ugarskih županija, što je vidljivo iz postojećih kasnijih matičnih knjiga. U većini slučajeva židovske obitelji dolaze iz zapadnih ugarskih županija: Baranya, Somogya, Zala, Vas, Sopron, Bacs-Bodrog, Torontal. U manjem broju dolaze iz središnjih ugarskih županija, a jako su rijetki oni koji direktno dolaze iz istočnih ugarskih županija, kao i iz Austrije, Češke, Moravske i Galicije. Ne može se reći da Židova iz tih predjela nije bilo, no njih je u odnosu na Židove koji dolaze iz Ugarske, zanemariv broj. Židovske obitelji u Hrvatskoj imaju različito porijeklo dio ih je austrijskog, češkog, moravskog, galicijskog ili ugarskog. Židov, kada dolazi na prostor Trojedne Kraljevine uglavnom je samac, vrlo mlad i bez obitelji. Obitelj zasniva tek kada dobije dozvolu boravka od službenih vlasti, odnosno postane „tolerirani“. U židovsku obitelj ubraja se uz glavu obitelji (pater familias), žena i djeca, roditelji muža ili žene, šegrti i kalfe, ukoliko glava obitelji vodi obrt te sva služinčad. Zbog odredaba Tolerancijskog patenta-Gens Judaica, u gradu ili selu smjele su živjeti samo tolerirane obitelji, s time da je najstariji sin preuzimao ulogu toleriranog ukoliko bi mu otac umro, dok su se svi ostali članovi, ukoliko su željeli osnovati vlastite obitelji morali preseliti i zatražiti novu dozvolu boravka. Patent Gens Judaica objavljen za Židove Ugarske, a s time i za Židove u Trojednoj Kraljevini, proširio je, ali i ograničio prava Židovima. No, Patent je ipak uspio od židovskih zajednica u Ugarskoj stvoriti organizirane cjeline, koje će se kasnije znati boriti za svoja prava zajamčena Patentom. Deset godina jozefinskog režima i sam Patent, otvorili su vrata doseljavanju Židova u Kraljevinu Hrvatsku i Slavoniju te se od tada mogu pratiti židovske zajednice i na ovim prostorima.
U četvrtom poglavlju (Položaj Židova od 1790. do početka revolucije 1848.) autorica obrađuje navedeno razdoblje tijekom kojega su se Židovi nastanili u svim hrvatskim i slavonskim županijama, a i gradovima, trgovištima i selima. U odnosu na 1790. broj toleriranih židovskih obitelji se iz godine u godinu pomalo povećavao, kao i broj osoba unutar svake pojedine obitelji. U periodu od 1790. do 1848. u svim gradovima i selima Hrvatske pojavile su se židovske obitelji. Naseljavanje Židova teklo je sporo, ali kontinuirano jer se niže županijske vlasti usprkos restriktivnim odredbama nisu protivile dolasku Židova iz praktičnih razloga, a to je trgovina. Ukupno gledano došlo je do povećanja broja Židova u cijeloj Kraljevini Hrvatskoj i Slavoniji, osim u Petrovaradinu gdje je došlo do opadanja, zbog njegovog statusa vojnog komuniteta. Ne može se sa preciznošću utvrditi koliki se broj Židova doselio u Kraljevinu Hrvatsku i Slavoniju u razdoblju od 1790. do 1848. jer se službeni podaci popisa, često ne podudaraju s podacima koje postoje u arhivskoj građi, ali prikazuju proces doseljavanja Židova na ove prostore, kao što pružaju i osobne podatke o prvim obiteljima u nekom mjestu, gradu ili selu. Razdoblje od 1790. do 1848. jedno je od najvažnijih u procesu emancipacije, jer su se tijekom njega, oblikovale židovske zajednice, politički, vjerski, gospodarski i kulturno. I nadalje se razvoj židovskih zajednica u Hrvatskoj i Slavoniji nije se razlikovao od razvoja židovskih zajednica u Ugarskoj, jer su međusobne veze još uvijek vrlo jake. Kao ni ugarske, tako ni hrvatske Židove nije zaobišao prosvjetiteljski pokret koji je potaknuo reformu židovstva.
U petom poglavlju (Revolucija 1848./1849.) kandidatkinja konstatira kako su za vrijeme revolucije 1848./1849. reakcije hrvatskog i srpskog stanovništva prema Židovima u hrvatskim i slavonskim županijama bile slične reakcijama u ostalom dijelu Habsburške Monarhije. U hrvatskom društvu, liberalni krugovi zahtijevali su njihovu ravnopravnost, dok su se konzervativci tome protivili. U osnovi, ni liberalna ni konzervativna opcija nisu se bavile emancipacijom Židova, jer su im prioriteti bili nacionalni zahtjevi, sjedinjenje hrvatskih zemalja i nezavisnost od Ugarske. Mada raspoloženje stanovništva nije išlo u prilog Židovima, jer se dio njih priključio ili podržavao mađarsku revoluciju, ban i Bansko vijeće pružali su im zaštitu, no očito je da još nije bilo sazrelo vrijeme za građansku i političku emancipaciju Židova u Ugarskoj, s time i u Hrvatskoj. Kraj revolucije Židovi u Hrvatskoj i Slavoniji dočekali su u istom položaju u kojem su bili i prije 1848. godine. Budući da se na njih nije odnosio ni Ustav od 26. travnja 1848. koji je austrijskim Židovima zajamčio građansku ravnopravnost, a niti odluke mađarskog krnjeg parlamenta, Židovi su morali čekati bolja vremena koja su nastupila šezdesetih godina, a u međuvremenu su kulturno i gospodarski ojačali.
U šestom poglavlju (Razdoblje neoapsolutizma 1849.-1860.) obrađuje se razdoblje nakon 1850. godine, kada u Kraljevinu Hrvatsku i Slavoniju započinje drugi val imigracije Židova. Od 1851. do 1857. broj Židova povećao se za više od 30%. Do 1850. Židovi su više naseljavali sela, nego li gradove, a nakon 1850./1851. to se mijenja jer se Židovi počinju preseljavati u gradove. Od 1850. ne mogu se više pratiti doseljavanja pojedinaca (njihova imena, obiteljske prilike i slično), jer službeni popisi koji su od tada vođeni navode samo ukupan broj prisutnog židovskog stanovništva. Pedesetih godina najviše Židova živi u slavonskim županijama: Osječkoj i Požeškoj, dok u hrvatskim županijama, prednjače samo u Varaždinskoj i donekle u Zagrebačkoj županiji. Židovi u ovom razdoblju gospodarski jačaju, iako su još uvijek građanski neravnopravni te se počinju stvarati „dinastije“ bogatih trgovaca i poduzetnika koje će imati vrlo važnu ulogu u razvoju poduzetništva u Hrvatskoj šezdesetih godina 19. stoljeća. Židovi su se bavili svakojakim poslovima, bili su obrtnici (koliko im je to omogućavao zakon), pokućarci, ali još uvijek prednjače u trgovini. Židovske zajednice sada, već općine, oblikuju se kao društva (dobivaju statute) s pratećim vjerskim, školskim i humanitarnim ustanovama. Od 1850. do 1860. osniva se većina židovskih općina u Hrvatskoj i Slavoniji, iako su im pravila, odnosno statuti potvrđeni od nadležnih vlasti u kasnijem razdoblju. Veći dio općina utemeljio je rabinat, počeo voditi matične knjige, organizirao vlastite konfesionalne škole te su na njihovo čelo došli ugledni ugarski rabini kao što su Samuel Spitzer u Osijeku, David Löwy u Vukovaru i Leopold Rokonstein u Zagrebu, čije se djelovanje itekako odrazilo na položaj i ugled navedenih židovskih zajednica. Za vrijeme neoapsolutizma zakone koji se odnose na Židove, potvrđuje vladar zajedno s ministarstvima, direktno iz Beča, tako je cjelokupni vjerski i društveni život židovskih zajednica osmišljavan iz prijestolnice, i na njega nisu imale utjecaja službene vlasti u Hrvatskoj. Borbe oko bogoslužja u zagrebačkoj židovskoj općini koje su započele četrdesetih godina u ovom razdoblju završile su sporazumom reformirane i ortodoksne (starovjeraca) struje, no to nije i njihov kraj jer će se ponovno razbuktati šezdesetih godina. Hrvatsko se novinstvo pretjerano ne bavi problemom židovstva kao primjerice ugarsko, no to je rezultat još uvijek malog broja Židova u odnosu na ukupno stanovništvo Trojedne Kraljevine, kao i nedovoljni broj novina i časopisa, i politika cenzure.
U šestom poglavlju (Između apsolutizma i ustavnosti - 1860.-1867.) Ljiljana Dobrovšak konstatira kako su šezdesete godine donijele promjene u svim sferama. Carskim patentom iz 1860. Židovima je dopušteno posjedovanje nekretnina uz ostalo i zemljišta, a već prije su postepeno ukinute neke različite nepovoljne odredbe. Obrtni zakon iz 1860. je za Židove uveo „slobodu obrta“ i tim su se stvorili uvjeti za novi – treći val imigracije Židova u Trojednu Kraljevinu. U odnosu na popis iz 1857. broj Židova u gradovima u civilnoj Hrvatskoj i Slavoniji povećan je za više od 60%., dok na selima stagnira. Prema popisu iz 1857. Židova je u Hrvatskoj i Slavoniji bilo 5.132, dok ih u novom popisu 1869. već ima između 9.000 i 10.000. Najveću migraciju Židova nalazimo u malim gradovima i na križištima prometnica, kao što je slučaj s Karlovcem, Koprivnicom i Križevcima. Uloga židovskog kapitala u ekonomskom rastu Hrvatske postepeno se povećavala. Dolaskom na vlast bana Josipa Šokčevića, omogućeno je oživljavanje kulturnog, gospodarskog, ali i vjerskog života. U Slavoniji u nekim manjim mjestima osnivaju se nove židovske općine koje do 1860. nisu postojale. Budući da je Patent iz 1860. omogućio posjedovanje nekretnina, imućnije židovske zajednice počinju graditi zasebne sinagoge, i više im hramovi nisu unutar obiteljskih iznajmljenih kuća ili zgrada. U razvoju kulturnog, političkog i privrednog života, uz vodeći sloj katoličkog svećenstva i inteligencije u Hrvatskoj, počinju sudjelovati i istaknuti Židovi. Dok je u Ugarskoj trajao sukob između reformiranih i ortodoksnih u Hrvatskoj je i dalje nesmetan mir između reformiranih i ortodoksnih. Zagrebačka je židovska općina financijski napredovala, stekla ugled i postala je predvodnica hrvatskih židovskih općina. Zagrebačko se židovstvo u odnosu na ostale židovske općine (posebice one u Slavoniji) počelo izdvajati i davalo je oduška svom hrvatskom patriotskom čuvstvu, premda mu se pomanjkanje patriotizma spočitavalo u nekolicini brošura objavljenih šezdesetih godina (Israelićani u Hrvatskoj i Slavoniji, Zahtjevi 19. vieka ), kao i u polemikama iz dnevnih novina Agramer Zeitung.
U sedmom poglavlju (Emancipacija - 1867.-1873.) kandidatkinja obrađuje slijed događanja nakon proglašenja građanske ravnopravnosti u Austriji 21. prosinca 1867. godine. Potom je uslijedila i emancipacija Židova u Ugarskoj zakonom od 28. prosinca 1867. Ni jedan ni drugi zakon nisu se protezali na Kraljevinu Hrvatsku i Slavoniju jer je prema Hrvatsko-ugarskoj nagodbi (1868.) bogoštovlje pripalo djelokrugu hrvatske autonomije. Na dnevni red Hrvatskog sabora, molba za emancipacijom došla je 1869. godine u vrijeme političkog kaosa u poslijenagodbenim godinama. Godine poslije (1870.) saborska je većina prihvatila prijedlog Zakona o ravnopravnosti „Izraelićana“, ali ga je mogla staviti na dnevni red tek godinu dana kasnije jer Hrvatski sabor u vrijeme tadašnjih političkih potresa nije smio zasjedati. Tek je 19. rujna 1873. Sabor izglasao osnovu zakona u kojoj „sljedbenicima izraelitičke vjere“ priznaje političku i građansku ravnopravnost s sljedbenicima kršćanskih vjera u Hrvatskoj i Slavoniji. Ovaj zakon u hrvatskoj javnosti prošao je nezapaženo, jer je većina smatrala da je ta ravnopravnost nastupila puno ranije, a da je ovo samo potvrda. Broj Židova i nadalje raste, posebice nakon 1873. kada dolazi do četvrtog i najvećeg vala useljavanja Židova u Trojednu kraljevinu, što nam potvrđuje popis iz 1880. jer je u Hrvatskoj prema njemu naseljeno oko 14.000 Židova. Sve se više po svojim članovima izdvajaju židovske zajednice u gradovima u odnosu na one u selima. Nakon nestanka svih ekonomskih ograničenja i emancipacije, dio Židova postao je dijelom imućnog građanstva i inteligencije u Hrvatskoj. Izgradnja zagrebačke sinagoge potaknula je vjerske sukobe između reformiranih i ortodoksnih već 1865., a neslaganja su 1879. dovela do osnivanja posebne zagrebačke ortodoksne židovske općine. U ostalim hrvatsko-slavonskim židovskim zajednicama prevladala je uglavnom reformska struja, s iznimkama ortodoksije (Đakovo, Ilok, Zemun). Sedamdesetih godina Židovi sve više sudjeluju u osnivanju i radu raznolikih društava, koja su u ono vrijeme bila obilježje građanske kulture. Osim u ekonomskom, društvenom i kulturnom životu, aktivnu ulogu Židovi krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih godina imaju i u društveno-političkom životu gradova i manjih mjesta. O tome nam govore stranačke hrvatske novine jer se u nekim narodnjačkim ili unionističkim novinama, Židovi kao pripadnici jedne ili druge stranke prozivaju i vrijeđaju. Bez obzira na razna ograničenja koja su još ostala Židovi su do 1873., a i nakon toga datuma, zadobili važnu ulogu u hrvatskom društvu.
Naposljetku je Zaključak u kojem je kandidatkinja rezimirala već iznesene teze.
Ljiljana Dobrovšak je sustavnim i iscrpnim radom dala značajan doprinos jednoj od tema hrvatske povijesti o kojoj će se u budućnosti još pisati. Tekst njezine disertacije može se smatrati temeljem za buduća istraživanja. Stoga povjerenstvo na temelju izloženog predlaže Fakultetskom vijeću Filozofskog fakulteta u Zagrebu da prihvati pozitivnu ocjenu doktorske disertacije Ljiljane Dobrovšak Razvoj židovskih zajednica u Kraljevini Hrvatskoj i Slavoniji (1783.-1873.) te da time omogući nastavak postupka stjecanja doktorata znanosti.

U Zagrebu, 3. travnja 2007.

dr. sc. Ivo Goldstein, red. prof.

predsjednik povjerenstva

dr. sc. Mirjana Gross, prof. emeritus

član povjerenstva

dr. sc. Mario Strecha, doc.

član povjerenstva

dr. sc. Petar STRČIĆ, akademik

prof. dr. sc. Ivo GOLDSTEIN, red. prof.

prof. dr. sc. Marijan MATICKA, red. prof.

Zagreb, 9. ožujka 2007. godine

FAKULTETSKO VIJEĆE

FILOZOFSKI FAKULTET

Z a g r e b
Predmet: Mr sc. Stipan Trogrlić, doktorski rad, ocjena
Svojim dopisom kl. 643-02/06-04/78, urbr. 3804-160-06-2, 28. XII. 2006. godine, koji smo primili u siječnju 2007. godine, Naslov nas je obavijestio da je na svojoj sjednici održanoj 18. prosinca 2006. god. donio «Odluku» kojom nas «imenuje u Stručno povjerenstvo za ocjenu doktorskog rada mr. sc. Stipana Trogrlića, pod naslovom Katolička crkva i državna vlast 1945.-1954.». Taj dopis Naslova ujedno je i rečena «Odluka», kojom je za predsjednika Povjerenstva imenovan akademik dr. sc. Petar Strčić, a za članove redovni profesori dr. sc. Ivo Goldstein i dr. sc. Marijan Maticka.

U prilogu je potpisanima dostavljen doktorski rad kandidata. Mentor je bio prof. dr. sc. Ivo Goldstein.

U otvorenome roku Povjerenstvo podnosi slijedeći