|
Vremenski kontekst
Povijest Katoličke crkve u Istri relativno je rjeđa tema u hrvatskoj historiografiji, kako znanstvenoj i stručnoj tako i onoj iz područja popularizacije znanosti i struke te publicistike. No, to je slučaj općenito s poviješću Istre, što je začudno, a nije znanstveno, pa ni stručno odgovoreno – zašto tako? Naime, taj najzapadniji teritorij na kojem je hrvatski nacionalni korpus u većini od druge polovine XIX. st. do 40-ih godina XX. st. u tadašnjoj hrvatskoj te ostaloj jugoslavenskoj javnosti redovito je nazivan «sirotica Istra», pa se mogla očekivati adekvatna pozornost hrvatske znanstvene i stručne historiografije povijesti te hrvatske «sirotice». Kakva je to «povijest», kakva je njezina predigra razdoblju koje kandidat ima za glavnu temu u svojem sadržaju predložene doktorske disertacije ?
Kandidat mjestimice također upozorava na neke bitnije komponente. Naime, u tome je razdoblju Istra (kao zasebna upravna zajednica, zajedno s Kvarnerskim otocima i dijelom Južne Slovenije) dio Austrijskoga primorja s namjesništvom u Trstu, u okviru cislajtanijskog dijela Habsburške Monarhije. Na vlasti se formalno nalaze njemačke strukture činovnika, ali, zapravo, tanka, no, gospodarski pa time i politički veoma moćna talijanaško-talijanska struktura ostataka plemstva, staroga građanstva (još iz razdoblja višestoljetne vlasti Mletačke Republike nad dijelom Istre) i novoizrasloga sloja građanstva u skladu s naglim razvojem tri snažna centra na rubovima Istre – Trsta, Pule i Opatije. Raste snažan pritisak tada nastaloga talijanskog iredentističkog pokreta na apsolutnu većinu pučanstva, na Hrvate (na sjeveru –Slovence). Na iredentističkoj, do tada dobro izrađenoj podlozi, znatno je pogoršana situacija u međuraću kada je parlamentarna pa fašistička Kraljevina Italija međudržavnim ugovorima s Kraljevinom SHS veoma lako dobila i Istru (drži ju okupiranom već od 1918. godine, od vremena raspada Austro-Ugarske). Ta parlamentarna pa fašistička Savojska Imperija, surovo (i ubojstvima) slama svaki otpor, zavodi i državnim sistemom razrađeno etničko čišćenje većinskoga puka, pa nasilnu talijanizaciju, a sve to i drugo prati teška represija, tako da u emigraciju kreće stotinjak tisuća Hrvata (i Slovenaca), kao i dio naših Talijana, antifašista. Planskim djelovanjem kraljevskih, pa kraljevskih fašističkih državnih tijela, iz Italije se doseljava visok broj Talijana.
Za Istru je Drugi svjetski rat započeo znatno ranije nego za ostali dio Hrvatske (Abesinija/Etiopija, Španjolska, Albanija, Grčka) pa ranije padaju i ljudske žrtve. No, i Istra se odaziva onome jedinome pozivu na ustanak protiv okupatora, a istakla ga je samo KP Jugoslavije, u Hrvatskoj KPH. Odaziv je, međutim, suprotan propisima staljinističke Kominterne u Moskvi, jer je Istra u kompetenciji KP Italije. No, ova je odavno razbijena, pa ne podiže ustanak ni na Apeninskom poluotoku. Dio vrha KPJ, pa ni KPH, u početku, ipak ne odobrava prelijevanje sve masovnijega ustanka i u Istru. I stoga, ali i zbog nedostatka muškaraca zrelih za vojsku – već i prije 1941. god. muškarci su, uglavnom, odvedeni daleko od svoga istarskog zavičaja, jer se znalo da su nepouzdani kao talijanski državljani – u Istri je usporen razvoj NOR-a, iako je NOP prihvaćen masovno.
Slom fašizma, pa kapitulacija i same Kraljevine kao države te njezin pravodoban prelazak na stranu svjetske antifašističke koalicije (1943. godine), bitno je utjecao na samostalan akt Okružnoga narodnooslobodilačkog odbora Istre u okviru NOP-a, koji je – kao i Slovensko primorje – proglasio državnopravni prekid odnosa s postfašističkom Kr. Italijom i sjedinjenje s maticom domovinom Hrvatskom. No, na tako sročen sadržaj akta, iznenađeni vrh KPH i ZAVNOH-a nije bio pripremljen, pa je Istra morala na «popravni ispit» i temeljito mijenjati sadržaj akta, u skladu s naknadnom odlukom ZAVNOH-a o sjedinjenju i drugih primorskih krajeva.
NOR se sada razvio naglo, veoma široko, gotovo kao ni u jednom hrvatskome području do tada, pa ga više nije mogao slomiti niti veoma brutalni novi okupator, III. Reich, niti uz pomoć njegove kvislinške, nove fašističke države na dijelu apeniskoga prostora, Talijanske Socijalne Republike. Osnivaju se, široko razvijaju i djeluju sve vojne i civilne institucije NOP-a, uključivši, primjerice, i prve škole s hrvatskim nastavnim jezikom.
U takvoj pobjedničkoj situaciji, godine 1944, kao i u drugim dijelovima Hrvatske te ostale Jugoslavije, oživljavaju do tada slabo primjetne staljinističke skupine u KPJ, pa tako i u KPH. Kao nekada, u međuratno doba Staljinovih pobjeda, hrvatskim staljinistima sada postaju suvišni mnogi veoma dobri suradnici i članovi NOP-a kao «suputnici», pa se javlja i poznata staljinistička represija.
Osnivanje Nezavisne Države Hrvatske na dijelu prostora Hrvatske, Bosne i Hecegovine, kao kvislinške, u režiji III. Reicha, ništa nije značilo za Istru, jer ona nije bila niti u jednome programu ustaša koji su dovedeni na vlast, i to uglavnom iz Kr. Italije. Uskoro po kapitulaciji Kr. Italije, Zagreb je proglasio sjedinjenje Istre s NDH, ali bez ikakve praktične koristi, jer ju je okupirao Velikonjemački Reich i zadržao za sebe, u skladu s pangermanskom ideologijom iz XIX. st. o Reichu od Baltika do Jadrana.
S obzirom na to da već traje «hladni rat» između do tada savezničkoga antifašističkog Istoka i Zapada, Rim se vješto snalazi: rješava se kompromitirane savojske kraljevske dinastije i počinje se sukobljavati s Jugoslavija, jer je JNA zadnjih dana rata uspjela zauzeti čak i Trst kao slovensko nacionalno područje. Rezultat: i Istra postaje međunarodni problem koji se riješio dijelom 1947, a gotovo u potpunosti tek 1954. godine. Tako je hrvatski nacionalni korpus prema zapadu u cijelini zaokružen u okviru matice domovine i takav je ostao do danas.
U međuvremenu, u više valova, od 1941. do spomenutih 50-ih godina svojevoljno ili nasilno vratilo se u domovinu više desetaka tisuća Talijana te otišlo i naših Talijana, ali još više Hrvata koji su se proglasili Talijanima samo da izbjegnu staljinističku represiju ili da zbog teških gospodarskih tegoba pređu Atlantik, po starome, stoljetnome običaju. Taj «esulski problem» postupno se pretvara u međunarodno pitanje i do danas na njega nije odgovoreno.
O svemu tome, na svoj način, s više ili manje teksta i pojedinosti, govori i kandidat u prijedlogu svoje doktorske disertacije, a čiji je sadržaj predmet ocjene ovoga Stručnoga povjerenstva.
-
Do'stlaringiz bilan baham: |
