Te u zagrebu filozofski fakultet

Umjetnost kasnog srednjeg vijeka,

u: Katalog izložbe "Sveti trag, devetsto godina umjetnosti Zagrebačke nadbiskupije 1094-1994", Zagreb, 1994, Izdavači: Zagrebačka nadbiskupija, Institut za povijest umjetnosti, MGC-Muzej Mimara, 1994, str. 131-173 + karta Zagrebačka biskupija: Crkveni spomenici kasnog srednjeg vijeka (1334-1526)
Zagrebačka biskupija u XIV. stoljeću sa svojih 14 arhiđakonata bila je najveća biskupija u našoj zemlji. Njezin se prostor protezao duž cijele sjeverozapadne Hrvatske, te zauzimao dio zapadne Bosne Dubičkim arhiđakonatom, dio Zalavarske županije danas u Mađarskoj, a dio Goričkog arhiđkonata sezao je u teritorij današnje Slovenije, poznat pod imenom Bijela krajina. U tom velikom prostoru određenom srednjoeuropskim karakterom najviše je sačuvanih srednjovjekovnih spomenika, a posebice su očuvani elementi elevacije izraziti za gotiku i njezinu kamenarsku djelatnost. Njihovim prikazom u tekstu kao i na priloženim kartama nije dan samo goli pregled spomenika sakralne arhitekture, nego i aktualni osvrt na dosadašnje znanstvene spoznaje. Zaokruženi su rezultati istraživanja 139 crkava i ostvarena prva karta naše medijevalne povijesno-umjetničke "literature" koja prikazuje rasprostranjenost, oblik i stanje očuvanosti te iznosi korpus crkvenih spomenika I samostanskih kuća kasnog srednjeg vijeka. Tu je zacrtana i metodologija prikaza, pa je izložen i niz egzaktnih povijesnih karata s uvedenim podatcima o glagoljskim natpisima, gotičkih skulpturama i ukupnom “pokretnom baštinom” kao dopunom uvida u statične spomenike. Sve se to ogleda i u odnosu na zbivanja u kojima su s nadiranjem Turaka izgubljeni teritoriji na kojima se spomenici srednjeg vijeka mogu identificirati samo u tlocrtu. Tako je okrnjeni prostor Zagrebačke biskupije označen kao ostatak ostataka Hrvatske što na krajnjem jugoistočnom rubu dopiranja zapadnoeuropske civilizacije i umjetnosti ipak čuva s najviše spomenika srednjeg vijeka.

U vezi s time izvedeni su zaključci kako se vremenski raspon kasne gotike proteže od polovice XIV. stoljeća do Mohačke bitke i znači razdoblje masovne izgradnje kakva drugdje u unutrašnjosti zemlje nije dostignuta. Nastao je niz samostana s tipičnim crkvama reda Franjevaca i Pavlina koji utječući na opću izgradnju razvijaju I potvrđuju srednjoeuropsku tradiciju. Oblikovanje ljuske prostora u svetištima Zagreba i Čazme pokazuje put širenja stila sa sjevera i povezanost kamenarskih radionica. Nije izostavljena ni procjena pojedinosti, te se primjerice ističe kako svod kapele u Novoj Rači, svod crkve Sv. Marije u Voćinu, te kameni ulomci rebara iz Iloka nalaze svoje uzore u stilu Bendikta Reita.

Iznesene su nove spoznaje o tome kada i kako unutrašnjost svetišta pa i lađa bijaše oslikana cjelovitim fresko ciklusima ili jednim ikonografskim prizorom. Na sličan način preplitanje višestranih struja umjetničkog razvoja otkriva malobrojna slobodna plastika. Uglavnom su to drvene madone i reljefi koji su izvorno bili dijelovi krilnih oltara ali ima i drugih likovnih vrsta. Sva sačuvana plastika je importirana i potječe iz XV. stoljeća. Rane Bogorodice s početka XV. stoljeća "lijepe Madone" potječu iz češkog umjetnikog kruga, a plastika druge polovine XV. stoljeća nastala je u radionicama Gornje Austrije i Donje Njemačke.