Te u zagrebu filozofski fakultet

Opraštanje i dijalog. Kritička prosudba modernih etičkih teorija o opraštanju, u: Dijalog (uredio F. Prcela), Zagreb–Mainz 1996, 167- 179. Riječ oprost u današnjem svijetu rastrganom u raznorodnim sporovima izaziva nelagodu. Već je zbog toga nužno poći tragom pitanja: što zapravo znači oprostiti? Etimologija romanskih i germanskih jezika uz riječ oprost povezuje riječi slobodu i dar. Tek u toj vezi treba ne samo shvatiti značenje te riječi nego i fenomen i potrebu morala, o čemu se danas razmišlja sve više. Svijet izvan nas treba znati zapaziti i primiti kao dar. Od dara počinje moral i dijalog. O moralu se, kao i o dijalogu, ne može govoriti sve dok ne naučimo poštovati ono što nije naše. Moralni je život ono što nam se događa u odnosu prema drugome. Što to znači da naš moralni život započinje s poštivanjem onoga što nismo mi? Ako moral uključuje beskrajni izazov izlaska iz nas samih u svijet drugoga (drugih), onda drugima moramo nastojati odgovoriti na način koji vodi zajedništvu i obogaćenju, a ne k strahu i poništenju. Drugim riječima: ako je postojanje bitno odnosno, onda udaljiti se od drugih znači početi nestajati. Na pozadini ovih misli treba promotriti i dijalog i opraštanje. Opraštanje i dijalog jesu približavanja čovjeka čovjeku. Premda shvaćamo da je život bez odnosa s drugima nemoguć, naš stav prema drugima može biti najrazličitiji. Kako opažamo druge ljude različite od nas samih? Izazov je zapaziti u drugoj osobi dar u kojem se utjelovio poziv na prihvaćanje, vidjeti u drugome obogaće­nje, oslobođenje. To je, dakako, samo jedna strana medalje. Postoji i sklonost da se drugi ne shvati kao dar nego kao prijetnja koja izaziva odbojnost, prezir. Naš je moralni život smješten između ovih dviju mogućnosti. Moralni smo samo onda kad shvaćamo da je „drugi" različit dio svijeta u odnosu na nas, kad dopu­stimo drugome da bude on sam i kao takav blagoslov, dar za nas. Eksplicitna se dinamika moralnosti odvija u riječi i susretu u kojima drugi postaje dio nas i mi dio njega, u milosti oslobođenja. Ni dijaloga nema bez toga. I autentično oproštenje je slobodno ili ga uopće nema. Ono ne može biti nametnuto niti iznuđeno. Opraštanje je, naime, slobodni čin koji dijeli čovjeka od njegova duga, grijeha i krivice. Za logiku je to neshvatljivo. Činitelj i djelo su neodjeljivi. Nitko mi ne može oduzeti moje djelo, ono što sam ja načinio. No, opraštanje može i čini nemoguće. Ono dijeli čovjeka od njegova djela, ne poistovjećuje ga s njegovim promašajem. U tom je smislu opraštanje novi početak. Izvan ovih savjeta, među suvremenim etičarima prepoznatljiva je tendencija da se u promišljanje preuzme tema o opraštanju. Na toj pozadini autor promatra neke od novijih pokušaja opravdanja opraštanja u mislima A. Kolnaia, P. Twambleya, J. Murphya und H. Morrisa.