Te u zagrebu filozofski fakultet

Izbor radova iz priloženog popisa
Svrhom odaziva na Natječaj predloženica je priložila urednu bibliografiju navevši u njoj dvije svoje knjige, objavljene 1986. i 1993. godine, 19. poglavlja u knjigama i zbornicima, i 6 izvornih znanstvenih radova tiskanih u časopisima. Iz toga ovo povjerenstvo prikazuje nekoliko značajnijih:

Gotičke crkve Hrvatskog zagorja,

Zagreb, Institut za povijest umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu, 1933. str. 271, ilustr. (Studije i monografije Instituta za povijest umjetnosti, knjiga 11)
Uz kritičku obradu dosadašnjih spoznaja, revizija postojeće građe i literature te identifikacija spomenika na terenu uspoređena s arhivskim izvorima, stvorile su osnovu za ažuriranu sintezu i katalog spomenika. Oni se diferenciraju po sačuvanosti, izdvajaju djelomično sačuvani i poznati iz nacrta, grafika i starih fotografija, dok ih analitička karta prikazuje po funkciji potvrdivši koliko je ova grupa spomenika izrazito važna za proučavanje ne samo srednjovjekovne arhiteture nego i ukupne naše kulturne povijesti. Pritom se pokazalo kako arhitektura kasnog srednjeg vijeka Hrvatskog zagorja daje osobnost ovoj regiji, što je uzdiglo značaj i vrijednost obrađenim spomenicima a knjigu učinilo nezaobilaznom za svaku buduću znanstvenu obradu srednjovjekovne baštine u Hrvatskoj.

U uvodnom poglavlju, Prostor, vrijeme događaji, daju se metodske pretpostavke za razumijevanje geografskih i kulturno-povijesnih odrednica regije te se ona predočuje kao izolirana jedinica “sigurna od slučajnih i stihijskih događaja vanjskog svijeta, koja je od njega je uzimala ono trajno sigurno i već provjereno." Kronološki okviri stila teku od početka XIII. do početka XVI stoljeća, pa su prikazana djela očitana značajnijima od baštine bilo kojeg drugog stilskog razdoblja. Svi su spomenici razvrstani po smještaju u prostoru i po svojoj namjeni do spoznaje kako unutar zagorskog , vrbovečkog i varaždinskog arhiđakonata, pripadajući prema crkvenoj admintrativnoj podjeli Zagrebačkoj biskupiji, nema katedrale, već isključivo župne crkve, kapele i samostanske crkve, franjevačkog i pavlinskog reda, a o ranijim crkvenim redovima benediktincima postoje samo slutnje.

Daljnja poglavlja posvećena su izravnijim povijesno umjetničkim analizama. Tako se u drugom poglavlju utvrđuje "tlocrtna tiplogija" i organizacija prostora, oblici svetišta, te smještaj tornja i sakristije. Primjećeno je da su sve crkve u Zagorju tradicionalno jednobrodne s poligonalnim svetištima, a tek manji broj ima kvadratično svetište. Stoga slijedi da "Već prije usvojeni oblici, postavši tradicionalni, dulje su vrijeme trajali, pa za Zagorje postaje karakteristična jednostavna, jednobrodna crkva….što je naprosto odrediao pojam zagorske crkve, koji se zadržava sve do 17. stoljeća, a sporadično se pojavljuje u 19. stoljeću, jer je potpuno zadovoljio potrebe i ukus". U okviru te teze u trećem se poglavlju pod naslovom "Ljuska prostora", očituju kompozicije volumena, zida , potpornjaka, svodova, rebara, službi, konzola, kapitela, zaglavnih kamena, sedilija, građevnog materijala, te stilsko-morfološka analiza daje uvid u stil, njegove promjene i puteve kamenarskih radionica. Uglavnom su u kontinuitetu predstavljene osobitosti svekolikog naslijeđa srednjovjekovnog graditeljstva i dala podloga široj njihovoj valorizaciji.

U završnom poglavlju određujući vrijeme i stil autorica konačno zaključuje kako ova sredina preuzima zreli slog i prilagođava ga datim mogućnostima perifernog stvaralaštva varirajući obrasce tijekom cijelog razdoblja bez autohtonih promjena. Argumentirano dokazuje da se o samosvojnom razvoju gotike kao stila u Zagorju ne može govoriti već samo o prihvaćanju njezinih oblika i o njihovim zamjenama. Stil prodire u posljednjoj četvrtini 14. stoljeća, a svaka njegova promjena dolazi ponovno kao novost iz tada većih kulturno-umjetničkih središta Srednje Europe. Prihvatile su ga domaće radionice i rasprostirale duž Zagorja, što se može uočiti na istovjetnim primjerima arhitektonske plastike, portalima, konzolama itd. Put umjetničkih zamisli prilazio je sjeverozapadnoj Hrvatskoj, sa sjevera preko Austrije, s istoka preko Ugarske. Zagorska arhitektura je skromnog izraza, gdje nastaju neke oblikovne inačice koje ne poznaje velika arhitektura. Najistaknutiji spomenici su Lepoglava i Remetinec, gdje stil na kraju razdoblja doseže svoj vrhunac, a na putu do Remetinca nalaze svoje mjesto i skromne zagorske crkve "gdje ti mali objekti, prilagođeni mjeri ljudskog, prevode zamisli velikoga svijeta u svijet intime."