Sloboda – istina – demokracija, u: J. Jelenić (ed.), Politika mogući izazov. Ususret izborima, Zagreb 2003, 63-83. Svijet se posljednjih godina stubokom promijenio ne samo na tehničkom i gospodarskom nego i na političkom području. Politička se promijena uočava u širenju demokracije kao političkoga oblika upravljanja. U svijetu je porastao broj zemalja koje se nazivaju demokratske. No, demokratski izabrane vlade ne uspijevaju ispunjati očekivanja birača odnosno ne mogu držati budnim politički interes koji je nužan za demokraciju. I takav je razvoj u sebi paradoksalan. Sve više ljudi živi u demokracijama a istodobno rastu nelagoda i skepsa s obzirom na njezinu političku učinkovitost i opravdanost. Rastom ideje demokracije sama demokracija postaje upitni oblik političke vladavine. Čini se da ne treba obrazlagati da živimo u vremenu višeslojne nesigurnosti i straha. To posebno osjećaju mlađi naraštaji. Prošla su vremena u kojima je mladost bila druga riječ za budućnost i nadu. Danas je mnogima, posebno mladeži i to ne samo u nas, sužena perspektiva i nada. Sloboda je čovjeku danšnjice, kako god to zvučalo paradoksalno, ispražnjena. I čežnja mnogih o istini i dobru, o moralu i poštenju na društvenoj razini koju nazivamo demokracijom uvire u prazno. Lako je identificirati simptome bolesnoga društva: porast asocijalnoga ponašanja, kriminalitet i razbojstva, konzumiranje droga i sasvim općenito nasilje, rastakanje obitelji, zanemarivanje etike rada, korupcija i birokratizacija, grabež, socijalne nepravde i laži. Ideja istine u klasičnom smislu riječi više nije živa. Govori se da istina mora biti otvorena prema budućnosti, da je vezana na kontekst, da je relativna i nužno pluralna, da je osigurana samo u modusu zajedničkoga traženja, da - jednom riječju - živi iz slobode. Autor ispituje "snagu" i posljedice toga govora.
“Propovijedi de bona morete Vlaha Bolića”, u: Povijesni prilozi 24 (2003), 37-44.Vlaho Bolić, suvremenik Bara Boškovića, rodio se 21. rujna 1717. umro 16. veljače 1756. godine. Za svojega je kratkoga (umro je navršivši 39 godina) ostavio uz spomenuti manuskript i nekoliko zapaženih pjesama. Pripadao je bogatoj dubrovačkoj trgovačkoj obitelji. U dubrovačkom kolegiju je završio srednje obrazovanje i 1733. godine stupio u isusovački red. U Rimu je studirao retoriku, filozofiju, grčki i klasičnu književnost – koje je nekoliko godina predavao po isusovačkim učilištima u Italiji (Pistoia, Loreto i Perugia). Završivši pak i teološke studije poučavao je u Rimskom kolegiju. Vrativši se 1749. godine u Dubrovnik postao je prvi predavač na novoosnovanom studiju filozofije u Dubrovniku. Kako je zbog slaba zanimanja dubrovčana za filozofiju studij ugasnuo Bolić je obavljao postoralna poslanja u gradu Dubrovniku i okolici. Bolić je svoje “Besjede blagosmrtne” napisao između 1750. i 1756. godine. Rukopis je godine 1941. u Padovi dobila Hrvatska pokrajina Družbe Isusove od Mletačko-milanske pokrajina Družbe Isusove. Kodeks (u biblioteci naveden pod brojem 6017) ima 757 folija (28 x 21 cm) i nalazi se danas u biblioteci Filozofskoga fakulteta Družbe Isusove na Jordanovcu. Autor taj rukopis prvi puta predstavlja znanstvenoj javnosti.