Te u zagrebu filozofski fakultet

I Z V J E Š Ć E

Magistarski rad Ines Bijelić pod naslovom „Menadžment škole i voditeljska uloga ravnatelja“ obuhvaća 187 stranica teksta, od čega 7 stranica popisa korištenih izvora i literature sa 121 bibliografskom jedinicom (najviše na hrvatskom i engleskom jeziku).

Rad je sadržajno strukturiran sa sljedećim dijelovima: Uvod (str. 1.- 4.); Teorijski dio istraživanja (str. 5. – 79.) podijeljen u četiri poglavlja: Menadžment u odgoju i obrazovanju (str. 5. – 21.), Vođenje kao sastavnica menadžmenta (str. 22.- 34.), Vođenje kao sastavnica menadžmenta škole (str. 35.- 77.), Zaključna razmatranja o menadžmentu škole i voditeljskoj ulozi ravnatelja ( str. 78. - 79.). Empirijski dio istraživanja (str. 80. - 156.) Zaključak (str. 157 .- 164.); Literatura (str. 165. - 170.); Prilozi (str. 171. – 178.); Sažetak (str. 179. – 180.); Summary (str. 181. – 182.); Ključne riječi (str. 183.); Životopis (str. 184.); Struktura rada (str. 185. – 187.).
S a d r ž a j r a d a

U uvodnom dijelu (str. 1.- 4.) pristupnica obrazlaže opravdanost istraživanja menadžmenta škole i voditeljske uloge ravnatelja navodeći društveno uvjetovane promjene koje se događaju u današnjem svijetu i školi, a koje utječu na unapređenje kvalitete cjelokupnog obrazovnog sustava. Suvremeno društvo otvara prostor brojnim izazovima, inovacijama, konkurenciji, pluralizmu ideja, globalizaciji tržišta i informacijskoj tehnologiji što donosi sa sobom nove vrijednosti, prioritete i ponašanja. Mijenja se slika društva, ali i slika škole koja se treba usmjeriti prema nekim novim zahtjevima drugačijeg karaktera. Navedene činjenice potiču na promišljanje o mjestu i ulozi škole u današnjem i budućem svijetu, a posebice o ulozi ravnatelja koji treba voditi školu prema promjenama. Naglašena je promijenjena uloga ravnatelja u suvremenoj školi od provoditelja odluka prema voditelju škole, koja iziskuje adekvatan profesionalni razvoj i stručno usavršavanje.
Teorijski dio (str. 5. - 79.) pristupnica započinje obrazloženjem temeljnih pojmova pedagoškog menadžmenta. Problematika rada je interdisciplinarna (rukovodne i funkcije vođenja) što pretpostavlja potrebu daljnjeg razvoja obrazovnog menadžmenta kao i menadžmenta škole kao relativno novog područja u okviru pedagogijske znanosti.

Definiranjem obrazovnog menadžmenta kao procesa upravljanja cjelokupnom djelatnošću odgoja i obrazovanja, rukovođenja prosvjetnim ustanovama, vođenja odgojno-obrazovnog i drugog osoblja u obrazovnim ustanovama, unutarnjeg razvoja te organizacije radnog procesa u školi, pristupnica problem istraživanja sužava prvenstveno na menadžment i vođenje škole. U radu se ističe važnost poticanja djelatnika za postizanje željenih rezultata kroz procese motiviranja, dobre komunikacije, kvalitetnih međuljudskih odnosa, iniciranja stručnog usavršavanja i stvaranja vizije škole. Nakon prikaza relevantnih istraživanja vođenja slijedi analiza uloge ravnatelja kao nositelja funkcije vođenja u školi, u kojoj se ističu: sposobnost motivacije, komunikacije, održavanje kvalitetnih međuljudskih odnosa, poticanje osobnog i stručnog usavršavanja, uvođenje inovacija i promjena, rad na razvoju i ugledu škole.

U zaključnom razmatranju o menadžmentu škole i voditeljskoj ulozi ravnatelja rezimiraju se zahtjevi koje se postavljaju današnjem ravnatelju, naglašava važnost fleksibilnog odnosa između ravnatelja i djelatnika škole kao i gradnje autoriteta ravnatelja, ali ne iz položaja formalne moći nego temeljem stručnog i pedagoškog djelovanja.
Treći dio magistarskog rada je empirijsko istraživanje (str. 80. - 156.) u kojem pristupnica određuje problem, predmet, cilj zadatke, hipoteze i varijable istraživanja.

Predmet istraživanja je analiza stavova ravnatelja (i učitelja) škola o bitnim odrednicama voditeljske uloge ravnatelja u školi s obzirom na spol, dob, radno iskustvo u školi, radno iskustvo kao ravnatelja škole, stručni profil, sudjelovanje u organima upravljanja, veličini mjesta u kojem se škola nalazi i veličini škole prema broju učenika. Poznavanje temeljnih odrednica vođenja te usporedba njihove trenutne nazočnosti/dominacije s potrebama djelatnika škole doprinose kvalitetnijoj realizaciji voditeljske uloge ravnatelja u školi.

Uzorak istraživanja čine ravnatelji i učitelji razredne nastave iz 15 osnovnih škola Splitsko-dalmatinske županije određenih stratifikacijom prema veličini mjesta u kojem se škola nalazi i prema veličini škole prema broju učenika. U istraživanju je ukupno sudjelovalo 243 ispitanika: ravnatelja 59 (64% populacije) i 184 učitelja (17% populacije), a korištena su dva samostalno izrađena anketna lista, jedan za ravnatelje i drugi za učitelje. Instrument je pokazao vrlo visoku pouzdanost (Cronbachov alpha = 0,695 do 0,966).

Pristupnica je koristila slijedeće postupke pri statističkoj obradi podataka:

• 
  faktorska analiza
  
• 
  izračunavanje koeficijenta pouzdanosti unutarnje konzistencije - Cronbachov alpha koeficijent
  
• 
  postupci deskriptivne statistike: frekvencije, postotci, aritmetička sredina, mod, median, suma rezultata, standardna devijacija, Pearsonov koeficijent korelacije
  
• 
  postupci inferencijske statistike: T – test i analiza varijance
  

U istraživanju je voditeljska ulogu ravnatelja u školi definirana s 45 manifestnih varijabli, te je potvrđeno postojanje dva faktora (varijable- fleksibilnost i autoritativnost) definirane kao dvije subskale. Bartlettov test sfericiteta (p < 0,01) i Kaiser-Meyer-Olkinova (KMO) (0,935) koje pokazuju opravdanost i pogodnost provođenja postupka faktorska analize

Rezultati istraživanja, u odnosu na prvu hipotezu, ukazuje na prosječnost u realizaciji voditeljske uloge ravnatelja, iako ravnatelji nešto više procjenjuju varijablu fleksibilnosti u odnosu na učitelje, a razlog možemo naći u činjenici da su vjerojatno manje kritični prema sebi. Za razliku od fleksibilnosti ravnatelji nešto niže procjenjuju varijablu autoritativnosti u odnosu na učitelje. Učitelji i ravnatelji se slažu da ima prostora za bolju realizaciju uloge ravnatelja kao voditelja škole. Ovime se prihvaća prva hipoteza da realizacija voditeljske uloge ravnatelja u školi nije na zadovoljavajućoj razini. Odbačena je druga hipoteza o nepostojanju razlike između učitelja i ravnatelja u percepciji voditeljske uloge ravnatelja u školi te se prihvaća hipoteza da postoji statistički značajna razlika između ravnatelja i učitelja u percepciji voditeljske uloge ravnatelja u školi osim u pogledu varijable autoritativnosti. Analizom rezultata vezanih za treću hipotezu pristupnica ukazuje na činjenicu da ne postoji statistički značajna razlika u mišljenjima ravnatelja s obzirom ni na jednu od navedenih varijabli u percepciji i procjeni fleksibilnosti i autoritativnosti ravnatelja u vođenju škole te se prihvaća hipoteza o ne postojanju statistički značajne razlike između mišljenja ravnatelja s obzirom na spol, dob, stručni profil, radno iskustvo u školi te radno iskustvo kao ravnatelja škole u percepciji i procjeni ispitivanih varijabli. Ukupni rezultati ukazuju da se može odbaciti četvrta hipoteza o nepostojanju razlike između mišljenja učitelja u percepciji voditeljske uloge ravnatelja u školi s obzirom na ispitivane varijable te se prihvaća hipoteza da postoji statistički značajna razlika između mišljenja učitelja s obzirom na dob, radno iskustvo i veličinu škole prema broju učenika u percepciji voditeljske uloge ravnatelja u školi osim u pogledu varijabli spol, sudjelovanje u organima upravljanja i veličini mjesta prema broju stanovnika.

Pristupnica u zaključku (str. 157.-164.) ukazuje na svrhu ovog rada da teorijskim dijelom istraživanja ukaže na složenost i važnost područja vođenja, a ujedno da se empirijskim dijelom istraživanja stekne uvid u stanje u našim školama. Također navodi da su se potvrdili rezultati nekih prije provedenih istraživanja, došlo do odgovora na postavljena pitanja, ali i otvorilo niz novih problema, koje tek treba istražiti. Istraživanje je pokazalo da učitelji iskazuju niže procjene u odnosu na ravnatelje u pogledu svih varijabli što predstavlja značajan indikator stanja i odnosa u škola, ali nesumnjivo otvara mogućnost daljnjih istraživanja kao i aktivnosti na podizanju kvalitete i profesionalnosti ravnatelja kao voditelja škole.

Z a k l j u č n a o c j e n a
Magistarski rad pristupnice Ines Bijelić pod naslovom "Menadžment škole i voditeljska uloga ravnatelja", gledano u cjelini, je u znanstvenom pogledu cjelovit i metodologijski korektno izveden i usmjeren na aktualnu problematiku razvoja obrazovnog menadžmenta, rukovodne i voditeljske funkcije ravnatelja.

U teorijskoj sintezi i fokusiranju problema istraživanja magistrandica je uspješno dovela u vezu prethodne spoznaje i nacrt svog istraživanja, kako teorijskog, tako i empirijskog dijela.

Dovodeći u vezu odnos ravnatelja kao jednog od nositelja pedagoško-razvojne djelatnosti škole i učitelja naglašena je potreba podizanju kvalitete i profesionalnosti ravnatelja kao voditelja škole

U empirijskom dijelu radnje, ističe se smislena i utemeljena operacionalizacija glavnih varijabli, kao i konstrukcija i primjena adekvatnih instrumenata. Broj ispitanika uključenih u istraživanje može se ocijeniti odgovarajućim za primijenjeni model istraživanja i zadovoljavajućim za izvođenje zaključaka temeljem primjereno odabranih analiza.

Grafička oprema i prezentacija rezultata istraživanja je na uobičajenoj razini kvalitete. Predočena literatura kojom se pristupnica koristila je po opsegu i kvaliteti primjerena i relevantna i pokazuje široko poznavanje istraživane problematike.

Zanemarujući manje nedostatke, ponekad prisutne nepreciznosti u određenju pojedinih teorija i modela rukovođenja i vođenja, u radu je razvidno poznavanje problematike, kao i autorski doprinos nekim novijim načinima razmišljanja u području pedagoškog menadžmenta.

P r i j e d l o g
Na temelju svega izloženog, stručno povjerenstvo predlaže Fakultetskom vijeću Filozofskog fakulteta u Zagrebu da prihvati pozitivnu ocjenu magistarskog rada pristupnice Ines Bijelić pod naslovom "Menadžment škole i voditeljska uloga ravnatelja" i da joj pred istim povjerenstvom odobri nastavak daljnjeg postupka za stjecanje akademskog stupnja magistra znanosti u znanstvenom području društvenih znanosti, znanstvenom polju pedagogije, u grani u školska pedagogija.

Stručno povjerenstvo:
1. Dr. sc. Vladimir Jurić, red. prof. u miru - predsjednik
---------------------------------------------
2. Dr. sc. Neven Hrvatić, izv. prof. - član
----------------------------------------------
3. Dr. sc. Ivana Batarelo, doc.– član (Filozofski fakultet Split)
---------------------------------------------
Izvješće stručnog povjerenstva prihvaćeno je na sjednici Vijeća Odsjeka za pedagogiju održanoj 10. ožujka 2009.

Dr. sc. Damir Agičić, izv. prof.

Dr. sc. Božena Vranješ-Šoljan, red. prof.

Dr. sc. Robert Skenderović, znan. sur. (Hrvatski institut za povijest, Zagreb)

Fakultetsko vijeće

Filozofski fakultet - Zagreb

Predmet: Davorin Hrkać – ocjena magistarskog rada

Fakultetsko vijeće Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu na sjednici održanoj 28. siječnja 2009. imenovalo nas je u Stručno povjerenstvo za ocjenu znanstvenog magistarskog rada Davorina Hrkaća pod naslovom “Stanovništvo Broda i okolice u krajiškoj tranziciji kroz matične knjige 1856.-1885.” Fakultetskom vijeću podnosimo sljedeće

I z v j e š ć e

Magistarski rad sastoji se od 240 stranica teksta i 95 tabelarnih priloga. Sadržajno je podijeljen na sljedeće cjeline: Uvod, izvori, literatura i metodološki pristup (str. 3-14), Zemljopisne i društvene prilike vezane uz Brod i okolicu (str. 15-34), Analiza matica krštenih Broda i mjesta Trnjanske satnije 1856.-1885. (str. 36-81), Analiza matica umrlih Broda i mjesta Trnjanske satnije 1856.-1885.(str. 83-143), Analiza matica vjenčanih Broda i mjesta Trnjanske satnije 1856.-1885. (str. 145-187), Završni zaključci i prilozi (str. 189-220), Zaključak (str. 221-230), Izvori, literatura i kratak životopis autora (str. 231-240) te Prilozi.

Magistarski rad Davorina Hrkaća odnosi se na grad Brod i njegovu okolicu u posljednjoj fazi postojanja Vojne krajine do njezina razvojačenja i uključenja u bansku Hrvatsku. Grad Brod kao ključno mjesto Posavine dobiva na značenju u trenutku kad je Austro-Ugarska preuzela upravu nad susjednom Bosnom i Hercegovinom. Tu je promjenu Hrkać nastojao istražiti preko demografskih i gospodarskih pokazatelja. Komparativnom analizom odrednica prirodnog kretanja istražio je razliku i poveznice Broda i njegove ruralne okolice. Rad je gotovo u cijelosti temeljen na prvorazrednoj povijesnoj građi koju čine matične knjige rođenih, umrlih i vjenčanih stanovnika rimokatoličkih župa Brod, Klakar, Oprisavci, Podvinje i Trnjani s pripadajućim mjestima. Autor ističe da je stanje izvora za pravoslavne stanovnike daleko oskudnije zbog čega je mogao obraditi samo matice krštenih parohije Klokočevik, i to tek od 1875. godine. Prvi dostupni podaci brodske pravoslavne zajednice izvan su okvira ovoga rada jer postoje tek od 1895. godine. Autor ističe da je u istraživanju koristio dijelove fonda vojnog komuniteta Brod, osobito pojedine odluke magistrata, različite tablične prikaze te registar brodskih obrtnika iz 1877. godine.
Nakon kratka historiografskog osvrta autor je obrazložio metode kojima se koristio u svom magistarskom radu. Napominje da se najviše oslonio na kvantitativnu metodu, metodu intervjua, zatim komparativnu te metodu rekonstrukcije obitelji (genealošku).

Nakon prikaza geografskih i društvenih prilika vezanih uz grad Brod autor je pobliže prikazao Trnjansku satniju kao jednu od 12 teritorijalno-upravnih jedinica Brodske graničarske pukovnije sa sjedištem u Vinkovcima, koja je pod svojom nadležnošću imala 15 naselja. Ta su naselja obuhvaćena ovim istraživanjem. U vjerskoj strukturi stanovništva Broda 1880. katolici čine 83,4%, pravoslavni 7,9%, židovi 5,93%, protestanti 2,59% i ostali 0,09%. Kod stanovnika Trnjanske satnije religijska je struktura slična. Rimokatolika je 81%, pravoslavnih 18%, uz neznatnu prisutnost židova i protestanata. Autor ističe da su se pravoslavni Brođani doselili iz Bosne kao prebjezi pred osmanskim vlastima. Većina ih se naselila u brdskim selima Dilja, posebno u Klokočeviku, gdje su osnovali parohiju. U analiziranom razdoblju, navodi autor, stanovništvo najvećim dijelom raste mehaničkim priljevom, potaknuto dolaskom austrougarskih vlasti u Bosnu i Hercegovinu. U krajiškom dijelu svakodnevni život stanovnika bio je težak, ispunjen vojnom disciplinom, teškim poljoprivrednim radom, čuvanjem granice na Savi, podizanjem utvrda, krčenjem šuma i građenjem cesta. Pišući o značajkama obiteljske zajednice Broda i okolice autor ističe razliku u obiteljskoj strukturi gradske i seoske sredine. U gradu je ona isključivo inokosna, dok je na selu i inokosna i složena (zadruga).

Središnji dio magistarskog rada čine tri opsežna poglavlja posvećena analizi matičnih knjiga rođenih, umrlih i vjenčanih u Brodu i selima Trnjanske satnije. Matice su autoru poslužile kao prvorazredni analitički materijal pomoću kojega je otvorio brojna pitanja vezana uz demografski razvoj, svakodnevni život, gospodarstvo i mentalitet stanovnika.

Podaci iz matica rođenih, umrlih i vjenčanih pokazuju u vremenskom rasponu od tri desetljeća zanimljive fenomene. Vidljivo je da Brod u promatranom razdoblju ima stalan porast stanovnika koji između 1870. i 1880. iznosi u prosjeku 97 stanovnika godišnje. Rast stanovnika Trnjanske satnije mnogo je skromniji, u navedenom razdoblju čak doživljava pad za prosječno 31 osobu godišnje. Autor je ustvrdio da je unatoč visokom natalitetu, prirodni prirast bio nizak, u nekim petogodištima depresivan i negativan, ponajviše zbog čestih epidemija. Ustvrdio je da je tijekom doseljeničkog vala u Brodu u drugoj polovici sedamdesetih godina 19. stoljeća gotovo 10% djece bilo rođeno na pustarama i u vinogradima imućnih Brođana kod kojih su roditelji rođene djece radili kao sluge i nadničari. Autor zaključuje da su se ti stanovnici po svemu sudeći selili za poslom. Broj živorođenih oscilira na godišnjim i petogodišnjima razinama, što autor dokazuje preko zbirnih podataka i verižnih indeksa. Ipak, od druge polovice 1870-ih godina novopridošlo će stanovništvo povećati ukupni natalitet. Novi doseljenici jeftina su radna snaga u procesu industrijalizacije Broda koji se gospodarski razvija dolaskom željeznice. U selima Trnjanske satnije situacija je bitno drukčija jer tamo stanovništvo gotovo isključivo živi od poljoprivrede. Stope nataliteta su vrlo visoke, u pravilu predtranzicijske. Ritam poroda ovisio je o vremenskom kalendaru i poljoprivrednim radovima. Spolni omjer živorođenih u Brodu je 1040 muške djece na 1000 živorođenih, na području Trnjanske satnije rađalo se čak 1069 muške djece na 1000 živorođenih. Analiza matica rođenih pokazala je daljnje specifičnosti, poput gotovo trećine izvanbračno rođene djece, visok postotak blizanačkih poroda u nekim naseljima, visoke smrtnosti dojenčadi i sl. Autor stoga s pravom zaključuje kako su matice rođenih pouzdan indikator tranzicijskog procesa koji te prostore počinje zahvaćati krajem osamdesetih godina 19. stoljeća.

Koristeći genealošku metodu, Hrkać je na uzorku dvjestotinjak sklopljenih brakova pokušao istražiti životni put prvosklopljene bračne zajednice na području Trnjanske satnije. Ustvrdio je da je u prvome braku bez djece bilo oko 14% parova. Predbračnih je začeća bilo veoma malo, tek 2,6% na uzorku. Nadalje, malo je začete djece u prvoj bračnoj noći (2,6%), dok je 12% djece bilo začeto tijekom prva tri mjeseca od sklopljenoga braka. Oko 40% brakova tijekom 20 godina braka nije steklo djecu. Žena je u prosjeku rađala prvo dijete s 23 godine, a posljednje s 30,5 godina. Muškarac je kod prvog djeteta u prosjeku imao 22,5, odnosno 29,9 godina. Smrtnost djece bila je vrlo visoka, u Trnjanskoj satniji kretala se oko 300%! Od 1.310 djece rođene u prvom braku, 48,7% umrlo je do 21 godine života. Razloge takvom stanju autor vidi u niskom stupnju zdravstvene zaštite, općeobrazovne zapuštenosti i zatvorenosti krajiškog sustava. Oko 55% sklopljenih brakova trajalo je više od 20 godina, dok je gotovo 45% njih završilo prije te granice. Visok broj udovica i udovaca autor dovodi u vezu s udarima kriznog mortaliteta. U prosjeku, brak je trajao 10,3 godine.

Analizom matica umrlih Hrkać je pokazao neke zajedničke značajke, ali i specifičnosti u odnosu na ostalo slavonsko područje. Navodi da su Brod i Trnjanska satnija tijekom druge polovice 19. stoljeća imali visoke stope mortaliteta, dijelom uzrokovane četirima epidemijskim valovima. Tada je stopa smrtnosti rasla i do 50 promila. Grad Brod je, ističe autor, u pogledu zdravstvene zaštite, puno bolje stajao od područja Trnjanske satnije jer je imao organiziranu primaljsku službu, kirurge, ljekarnike i gradski fizikat.

Davorin Hrkać je umrežavanjem pojedinih obilježja nataliteta, mortaliteta i nupcijaliteta analizirao gotovo sve moguće aspekte demografskog razvoja, vezanih uz prirodno kretanje stanovništva, uključujući i komponentu unutarnjih migracija. Pritom je tabličnim i grafičkim prikazima nastojao postići maksimalnu zornost postignutih odnosa i veličina.

Zaključak i prijedlog

Ovaj je magistarski rad napisan kompetentno. Autor je sustavno i jasno izložio sve bitne aspekte demografskih procesa u gradu Brodu i naseljima Trnjanske satnije u tridesetogodišnjem razdoblju tijekom druge polovine 19. stoljeća. Iako se u radu zbog specifičnosti izvorne građe mjestimice može uočiti pretjerana detaljiziranost na štetu sintetičkog zaključivanja, autor je pokazao da je u potpunosti ovladao metodologijom istraživačkog rada te da je u korištenju kvantitativnih podataka postigao visoku razinu egzaktnosti. U izradu rada uložio je vrlo velik napor. U cijelosti promatrano, može se zaključiti da rad Davorina Hrkaća kvalitetom nadmašuje uobičajene magistarske radove.

Predlažemo Fakultetskom vijeću Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu da prihvati magistarski rad Davorina Hrkaća “Stanovništvo Broda i okolice u krajiškoj tranziciji kroz matične knjige 1856.-1885.”, a kandidata uputi na dalji postupak u stjecanju znanstvenog stupnja magistra znanosti.

U Zagrebu, 7. ožujka 2009.

Povjerenstvo:

	dr. sc. Damir Agičić, izv. prof.
	dr. sc. Božena Vranješ-Šoljan, red. prof.
	dr. sc. Robert Skenderović, znan. suradnik Hrvatski institut za povijest, Zagreb

Dr. sc. Božena Vranješ-Šoljan, red. prof.

Dr. sc.Nenad Vekarić, znan. savj. Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Dubrovniku

Dr. sc. Mario Strecha, izv. prof.

Predmet: ocjena znanstvenog magistarskog rada Ive Oreškovića

Fakultetsko vijeće Filozofskog fakulteta Sveučiliša u Zagrebu na svojoj sjednici održanoj 18. prosinca 2008. imenovalo nas je u stručno povjerenstvo za ocjenu znanstvenog magistarskog rada Ive Oreškovića pod naslovom Iseljavanje iz Konavala od sredine 19. stoljeća do kraja 1. svjetskog rata. Na temelju donesene odluke te uvidom u sadržaj predloženog rada Fakultetskom vijeću podnosimo ovaj skupni

I Z V J E Š T A J

Magistarski rad obuhvaća ukupno 143 stranice i sastoji se od uvoda (1-3), obrazloženja teme i metodologije rada (4-5), osam poglavlja (6-129), zaključka (130-135), popisa izvora i literature (136-139), sažetka na hrvatskom i engleskom jeziku i životopisa kandidata(140-143).

U uvodu svog magistarskog rada autor obrazlaže područje istraživanja te iznosi dosadašnje historiografske spoznaje na temu hrvatskog iseljeništva. Pritom napominje kako su se radovi o iseljeništvu u pravilu zaustavljali na analizi bitnih točaka procesa iseljavanja, zaobilazeći demografsku analizu stanovništva u određenom vremenu i prostoru. Stoga u ovom radu autor polazi od postojeće demografske podloge koja mu je poslužila kao cjelovita baza podataka, omogućivši da se svakog iseljenika s gotovo potpunom točnošću prepozna unutar njegove obitelji. Kao izvorno gradivo poslužili su ostavinski spisi pohranjeni u dubrovačkom Državnom arhivu. Pomoću njih, kao i drugih relevantnih izvora i literature autor je analizirao obiteljske strukture u Konavlima, njihovo ponašanje u kriznim gospodarskim prilikama i specifične društvene odnose koji su uvjetovali demografsku tranziciju, nastalu nekoliko desetljeća ranije nego u drugim krajevima Hrvatske. Ona je, ističe autor, potaknula proces iseljavanja, započet tijekom druge polovice 19. stoljeća a koji je trajao do završetka Prvoga svjetskog rata.

Ključno istraživačko pitanje koje je autor postavio u ovom radu je sljedeće: u kojoj je mjeri za Konavle dugoročno bila štetnija činjenica smanjenja broja stanovnika s obzirom na tadašnje gospodarske i društvene prilike nego što je bila ukupna korist od kapitala koji su iseljenici dijelom vratili u Konavle, što se odrazilo na životni standard stanovnika Konavala gotovo do danas? Primjenom genaološke metode autor je izradio migracijsku bilancu Konavala u navedenom razdoblju, a metodom uzorka izvršio je odabir i analizu pojedinih raseljenih konaovskih obitelji te u nju utkao nadasve zanimljive životne priče i sudbine.

U poglavlju posvećenom uzrocima iseljavanja iz Dalmacije pristupnik se uglavnom oslonio na dosadašnje historiografske spoznaje. Uz prikaz strukture privrede i društva te neriješenih odnosa u agraru, autor je analizirao i neke specifične društvene uvjete, vezane uz Konavle, kao što su, primjerice, sprječavanje diobe zemlje kao mjere kojom se nastojalo osigurati napredak kuće i obitelji protiv siromaštva i propadanja. Zato su, ističe, mnoge konaovske kuće imale po jednog od neoženjenog braće koji je vrlo često imao ulogu domaćina čija se riječ slušala. Još suroviji način očuvanja posjeda bio je tzv. levirat, odnosno običaj da udovicu ženi brat umrloga. Dok su se ti i slični oblici čuvanja imanja mogli primjenjivati u predtranzicijskom razdoblju, u procesu demografske tranzicije koji na dubrovačkom području počinje ranije, iseljavanje postaje jedan od postojanih načina rješavanja problema viška stanovništva.

U poglavlju o iseljeničkoj politici autor je prikazao važeće zakonodavstvo Monarhije. U nekim svojim dijelovima ono je otežavalo pravni položaj stanovnicima koji su se, primjerice, odlučili odseliti prije nego su obavili vojnu obavezu. U pravilu, takvi su se smatrali vojnim bjeguncima. Na temelju brojnih napisa u tisku autor je pokazao koliko je problem rješavanja položaja iseljenika uoči Prvoga svjetskog rata bio aktualan u Monarhiji. Naime, tek je potreba za što većim brojem regruta pokrenula rješavanje zakonskog okvira iseljavanja (1912.). S tim se problemom učestalo bavio i Dalmatinski sabor, osobito njegov zastupnik i urednik Narodnog lista, Juraj Biankini, a i drugi političari, čiju je djelatnost u vezi s iseljeničkom politikom autor podrobno prikazao i u sljedećem poglavlju posvećenom pisanju dalmatinskog tiska.

Nakon prikaza običaja vezanih uz odlazak iseljenika, opisa brodskih kompanija koje su se angažirale u prijevozu, tijeka putovanja, dolaska u Sjedinjene Američke Države, autor je dao pregled domaćeg tiska koji je na problem iseljavanja općenito gledao kao štetnu društvenu pojavu iako je istodobno uredno objavljivao oglase prijevozničkih kompanija. Uz prikaz takvih najčešćih oglasa pristupnik u ovom poglavlju analizira i zakonska ograničenja useljavanja u Ameriku.

Osobito vrijedan dio magistarskog rada čine poglavlja posvećena migracijskoj bilanci Konavala, strukturi iseljenika i migracijskim odredištima (str. 71-118). Autor je metodom uzorka u dvjema župama (Pridvorje i Cavtat) pokazao da je u razdoblju od 30-ih godina 19. stoljeća do 1910. migracijski saldo permanentno negativan, s tim da je negativan porast u Pridvorju doživio dodatni skok pred Prvi svjetski rat, a u Cavtatu u vrijeme pomorske konjunkture, 60-ih godina 19. stoljeća. Na temelju velikog broja ostavinskih spisa kandidat je izvršio analizu vrijednih podataka o iseljenicima iz Konavala. Pritom je došao do zanimljivih podataka o njihovoj socijalnoj strukturi. Dok se u ranijoj fazi iseljavanja pretežno iseljavaju muškarci, potkraj 19. stoljeća iseljavaju se cijele obitelji, a kuća ostaje jednom članu na čuvanje baštine. U vrijeme masovne selidbe, ističe autor, sele svi radno sposobni članovi obitelji. Mnogi Konavljani i Konaovke nastojali su i u Americi međusobno sklapati brakove. O tome zorno svjedoče ostavinski spisi gdje se navodi podatak za koga je iseljena kći ili sestra udana. Najčešće je to bio Konavljanin.

Osim Sjedinjenih Američkih Država koje su bile najčešća destinacija konaovskih iseljenika u 19. stoljeću, autor je u svom magistarskom radu na temelju izvorne građe pokazao da su razmjerno česta bila i druga odredišta u kojima su se iseljenici bavili trgovinom ili pomorstvom. Tako ih se spominje u Carigradu, Kairu, Aleksandriji, Trstu, Rodosu, Južnoj Africi, Kini, Palestini. Od oko tri tisuće hrvatskih radnika angažiranih u izgradnji Sueskog kanala, velik broj bio je iz dubrovačkog kraja. Ostavinski spisi govore o onima koji su smrtno stradali u tom poslu. U SAD postojale su kolonije, nazvane „Mali Konavli“ u Kaliforniji, ali su Konavljani živjeli i u drugim velikim gradovima, poput new Yorka, Chicaga, New Orleansa i dr. Ostavinski spisi daju detaljne podatke i o destinacijama Konavljana u Južnoj Americi, Australiji i Novom Zelendu, gdje su iseljavali kasnije i u manjem broju.

Posebno poglavlje magistarskog rada posvećeno je oblicima života u novoj domovini. Autor ističe da se život Konavljana može promatrati kroz dva glavna razdoblja: od sredine do kraja 19. stoljeća i od kraja 19. stoljeća do Prvoga svjetskog rata. Dok je iseljavanje u početku bilo motivirano tzv. zlatnom groznicom, kasnije su prevladavali socijalno-gospodarski razlozi. Prva generacija iseljenika bila je baza za dolazak novih. Autor detaljno prikazuje život i sudbine Konavljana te njihove međusobne socijalne odnose. Zaključuje kako su unatoč velikoj udaljenosti zadržali zadane odnose unutar patrijarhalne obiteljske zajednice.

U svom magistarskom radu Ivo Orešković sustavno je i podrobno analizirao fenomen iseljavanja na mikrorazini koju čini područje Konavala u drugoj polovici 19. stoljeća do kraja Prvoga svjetskog rata. Kao podloga za istraživanje autoru je poslužila već postojeća demografska analiza stanovništva toga područja, izvorno gradivo ostavinskih spisa, brojni novinski naslovi te relevantna literatura o navedenoj problematici. Primjenom provjerene znanstvene metodologije autor je izradio cjelovit i vrijedan rad kojim se dodatno osvjetljava nedovoljno istražena problematika hrvatskog iseljeništva, analizirana i prikazana kroz iseljeničke sudbine konkretnih ljudi, a ne kao što je uobičajeno, kroz statističke veličine. Smatramo da se ovim radom autor dokazao kao zreo i temeljit istraživač.
Stoga predlažemo Fakultetskom vijeću Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu da prihvati znanstveni magistarski rad Ive Oreškovića Iseljavanje iz Konavala od sredine 19. stoljeća do kraja 1. svjetskog rata te da pristupniku odobri nastavak postupka za stjecanje znanstvenog stupnja magistra znanosti.

U Zagrebu, 7. ožujka 2009.

Povjerenstvo:
_______________________________________

Dr. sc. Božena Vranješ-Šoljan, red. prof.

____________________________________________________________________

Dr. sc. Nenad Vekarić, znan. savj. Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Dubrovniku

_________________________________

Dr. sc. Mario Strecha, izv. prof.

dr. sc. Ana Munk, docentica, predsjednica povjerenstva

dr. sc. Igor Fisković, redovni profesor, član

dr. sc. Marina Vicelja Matjašić, izvanredni profesor Filozofski fakultet Rijeka, član
Fakultetskom vijeću Filozofskog fakulteta u Zagrebu
Predmet: ocjena magistarskoga rada Barbare Španjol – Pandelo
Fakultetsko vijeće Filozofskog fakulteta u Zagrebu na sjednici održanoj 25. studenog 2008. imenovalo nas je u Stručno povjerenstvo za ocjenu magistarskog rada Barbare Španjol – Pandelo pod naslovom Gotička drvena skulptura u Istri (1250. – 1450.). Na temelju donesene odluke i zakonskih odredbi podnosimo Vijeću sljedeći skupni:

IZVJEŠTAJ

Magistarski rad Barbare Španjol – Pandelo Gotička drvena skulptura u Istri (1250. – 1450.) obuhvaća 156 stranica sa 198 bilježaka, a obrađeno je osam drvenih skulptura. Magisterij započinje uvodom u kojem se obrazlaže tema, metodologija istraživanja, dosadašnja istraživanja, te povjesno-društveni kontekst nastanka tih umjetnina. Sam tekst je podjeljen u dva dijela. U prvom dijelu naslovljenom Ikonografija i drvorezbarstvo kandidatkinja donosi razvoj ikonografije raspeća u umjetnosti od ranog kršćanstva do sredine 15. stoljeća te razvoj ikonografije Bogorodice sa djetetom u istom vremenskom razdoblju. Drugi dio sadrži katalog umjetnina. U tom dijelu obrađena su tri gotička raspela i pet drvenih skulptura Bogorodice s Djetetom. Sljede zaključna razmatranja, popis literature, sažeci na hrvatskom i engleskom, ključne rječi i životopis kandidatkinje.

Tema gotičke skulpture je zahtjevna jer nam nedostaju pisani podaci o umjetnicima i naručiocima, te o izvornom podrijetlu i smještaju umjetnina. Svako proučavanje te građe se time mora ponajprije osloniti na stilske značajke umjetnina kako bi se stvorila jasnija slika o njihovom umjetničkom i kulturnom značaju. U obrazloženju teme i metodologije, kandidatkinja je upozorila na prepreke s kojima se istraživač susreće pri stilskoj obradi drvene građe: trošnost materijala, česti preslici površine i restauracije, te pokretljivost umjetnina čime se gubi izvorni prostorni i društveni kontekst smještaja. Upućenost u problematiku istraživanja pomogla je kandidatkinji da savjesnije i vjerodostojnije pristupi obradi i atribuciji materijala. Metodološki pristupi kojima se kandidatkinja poslužila su stilska i ikonografska analiza samih umjetnina, te obrada arhiva i bibliotečnih fondova.

Osvrt na dosadašnja istraživanja gotičke skulpture obuhvaća četrnaest stranica teksta. Umjetnine nisu nepoznate, međutim zbog navedenih ograničenja, temeljne odrednice kao što su datacija i stilsko porijeklo još uvijek nisu konačno uspostavljene pa su dosadašnja istraživanja ostavila prostora za sintezu i eventualnu monografsku obradu tog materijala. Pregledom literature i procjenom doprinosa svakog dosadašnjeg istraživača kandidatkinja je istaknula ključno mjesto Vande Ekl u razvoju znanstvenog interesa za gotičku skulpturu u Istri, te obradila suvremeniju domaću i talijansku literaturu.

U poglavlju koje se bavi povjesno-društvenim kontekstom ukratko se obrađuje povjest Istre od 13. do 15. stoljeća kako bi se ukazalo na geografsko-poličku prisutnost Venecije i Habsburgovaca u Istri što će se pokazati kao presudno i u razvoju stilskih i ikonografskih odlika gotičke drvene skulpture.

Najopsežniji dio magisterija čini pregled ikonografije raspeća te Bogorodice s Djetetom do sredine 15. stoljeća. U ovom dijelu kandidatkinja je predočila ključne momente u razvoju ikonografije raspela te je s pravom ukazala na presudnu ulogu prosjačkih redova u pojačavanju dramatike raspela. Upravo je ta pojačana dramatika ključni ikonografski moment koji ukazuje na geografsko podrijetlo ikonografije tih raspela, pa i na dataciju budući da pojačani prikazi Kristove patnje upućuju na razdoblje poslje učestalih širenja epidemija kuge u 14. stoljeću. Kandidatkinja je dala i podrobni prikaz razvoja ikonografije Bogorodice s Djetetom. U tom dijelu teksta je s pravom istakla važnost formulacije Bogorodice kao prijestolja milosti koja se širi u doba romanike i gotike budući da se i taj ikonografski tip susreće u istarskim drvenim gotičkim skulpturama Bogorodice.

Kataloški dio magisterija donosi podatke o svakoj umjetnini, precizne mjere, podatke o restauraciji, izložbe, potpunu bibliografiju, te kvalitetne ilustracije. U raspravi kandidatkinja pažljivo, detaljno, precizno i čitko prvo opisuje umjetnine. Potom izlaže najrelevantnija mišljenja dosadašnjih istraživača te donosi svoju interpretaciju o kvaliteti rada ili dataciji umjetnine. Među kvalitetnije kataloške descripcije spada i analiza raspela iz crkve sv. Kancijana u Lanišću budući da nam je kandidatkinja predočila i njene spoznaje o prvotnom smještaju raspela u kapeli sv. Križa u crkvi sv. Justa u Trstu. U kataloškom dijelu posvećenom drvenim skulpturama Bogorodice ističe se rasprava o «lijepim Madonama» gdje je kandidatkinja suprotstavila stavove stručnjaka, te pokazala da je upoznata s mnogim aspektima stila i ikonografije tog popularnog i rasprostranjenog tipa Madona u doba kasne gotike. U slučaju Bogorodice s Djetetom iz svetog Lovreča rasprava ju je nužno odvela u drugom smjeru pa je u konačnici analiza literature i samog djela smjestila tu umjetninu u krug venecijanskog drvorezbara Giacoma Moranzonea. Na primjeru triptiha iz Bačva kadndidatkinja je pažljivom analizom prepoznala da se ne radi o liku svetice već o sv. Jakovu i Ivanu Apostolu te je i tu umjetninu približila radionici obitelji Moranzon.

Mišljenje
Magistarski rad Barbare Španjol – Pandelo Gotička drvena skulptura u Istri (1250. – 1450.) pokazuje potpuno razumijevanje problematike drvene gotičke skulpture u Istri. Kandidatkinja je pokazala da poznaje literaturu koja se je tim umjetninama prethodno bavila i da je sposobna kritički valorizirati dosadašnja mišljenja te na osnovi prijašnjih istraživanja i svojih analiza samostalno interpretirati umjetnine. Kandidatkinja je pokazala i snalaženje u problemima ikonografije koji su je vodili izvan okvira same gotike, u ranija razdoblja, te izvan geografskih okvira Istre, u umjetnost Italije i prekoalpskih zemalja. Time je kandidatkinja pokazala spremnost i znanje da domaći materijal postavi u širi, europski kontekst. Kandidatkinja je također pokazala bitnu kvalitetu istraživača, a to je da sljedi trag koji se ukazuje i koji do sada nije bio ispitan, kao što je to bio slučaju s raspelom iz Lanišća kojeg prati do izvorne postave u crkvi sv. Justa u Trstu.

Smatramo da je kandidatkinja u svojem magisteriju pokazala upućenost u problematiku vezanu uz vrstu djela i razdoblje kojim se bavi, snalaženje u literaturi, sposobnost kritičkog procjenjivanja, te spremnost za samostalan rad pa Povjerenstvo predlaže Fakultetskom vijeću Filozofskog fakulteta u Zagrebu da prihvati pozitivnu ocjenu magistarskog rada, te da kandidatkinji Barbari Španjol – Pandelo odobri nastavak postupka stjecanja magisterija znanosti iz područja humanističkih znanosti (polje povijest umjetnosti).

U Zagrebu, 3. veljače, 2009.

dr. sc. Ana Munk, doc., predsjednica

dr. sc. Igor Fisković, red. prof., član

dr. sc. Marina Vicelja matjašić, izv. Prof.. filozofski fakultet Rijeka, član

Odsjek za psihologiju

Filozofski fakultet

Sveučilište u Zagrebu
Zagreb, 24. veljače 2009. godine