Prirodni toksikanti biljnog podrijetla

Živa

Uvod
Živa je kemijski element koji ima simbol Hg i jedan je od pet elemenata koji se javljaju u kapljevitom obliku pri sobnoj temperaturi i normalnom tlaku. U elementarnom stanju je teški srebrno-bijeli metal. Toksičan je već u veoma malim količinama te kao takav predstavlja potencijalnu opasnost za zdravlje ljudi. Javlja se u okolišu u metalnom, anorganskom i organskom obliku.

Najznačajniji prirodni izvori žive su vulkani iz kojih je oko polovica atmosferske emisije žive. Ostali izvori su posljedica čovjekove aktivnosti. 65% nastaje pri gorenju u termoelektranama na ugljen i plin iz kojih nije prije gorenja uklonjena, 11% pri proizvodnji zlata emisijom iz rudnika zlata, 6,8% iz proizvodnje ne-željeznih metala, 6,4% iz proizvodnje cementa i 3% iz odlagališta komunalnog i opasnog otpada, te spaljivanja mulja, 3% iz proizvodnje sode, 1,4% iz proizvodnje željeza u čelika, 1,1% iz proizvodnje baterija i 2,0% iz drugih izvora. U atmosferu se otpušta u tri oblika: kao elementarna živa, koja kao takva može i do godinu dana putovati kroz atmosferu, prije nego se oksidira, te kao vezana na sitne čestice daleko od izvora padne na zemlju ili u more, ili se kao oksidirana pronalazi u vodi. Trenutno se u okoliš otpušta godišnje iz svih izvora oko 4800-8300 tona žive, pa je onečišćenje atmosferskom živom u gradskim područjima 0,01-0,02 g/m³ na otvorenom, a prosječno 0,069 g/m³ u zatvorenom prostoru.

Živa u okoliš ulazi i preko otpadnih tvari i materijala kao npr. autodijelova, baterija, fluorescentnih lampi, termometara, medicinskih produkata i termostata, a proizvođači nastoje u tim proizvodima smanjiti količinu žive. U prirodi se nalazi u obliku živinog sulfida spoja sa sumporom koji se naziva cinober ili rumenica, koji je izvor crvenog pigmenta vermiliona koji se dobiva redukcijom cinobera, a koji je jako otrovan pri uzimanju na usta ili udisanju. Najotrovniji oblici žive su organski spojevi kao dimetil-živa i metil-živa. Trovanje živom je moguće pri izlaganju topljivim živinim spojevima kao živinom kloridu ili metil-živi, udisanjem prašine, para i onečišćenog zraka ili hraneći se ribama koje su onečišćene živom.
Izvori u hranu

Kada živa, dospjela u atmosferu, padne u obliku kiše ili snijega ponovo na zemlju, bakterije je u tlu i sedimentima mora i jezera, pretvore u metil-živu. U ovom obliku je uzima vodeno bilje i životinje i tako kroz hranidbeni lanac i bioakumulaciju dospijeva do čovjeka.

Koncentracija metil-žive ovisi o mnogo čimbenika kao: koncentracija žive u vodi, pH vode i temperatura, koncentracija otopljenih čvrstih i organskih tvari u vodi, prisustvu sumpora i drugih kemijskih tvari u vodi, pa je bioakumulaciju metil-žive teško predvidjeti.
Osim kroz utjecaj žive iz okoliša, ljudi su najviše izloženi utjecaju žive konzumacijom morske hrane: riba i školjkaša, koji imaju prirodnu tendenciju koncentriranja žive u obliku metil-žive u svojim tijelima. Ribe koje su u hranidbenom lancu najviše, kao morski psi, tune, sabljarke i skuše sadrže najvišu koncentraciju žive, jer ih ovi organizmi akumuliraju. Kako su živa i metil-živa topljivi u mastima, nalazi ih se najviše u utrobi, ali je ima i u mišićnom tkivu. Najpoznatije trovanje živom iz morskih riba je bilo u Minamati, Japan i naziva se Minamata bolešću. Majke koje su bile izložene metil-živi kroz prehranu, preko mlijeka za dojenje izlažu metil-živi svoje dojenče. Ostala hrana sadrži pretežito anorgansku živu koja je manje toksična od organske.

Privremeni prihvatljiv tjedni unos (engl. Provisional Tolerable Weakly Intake-PTWI) metil-žive je za odraslog čovjeka bio do 2003., 200 g odnosno 3,3 g/kg tjelesne težine, a od 2003. 1,6 g/kg tjelesne težine, odnosno u SAD još manje (engl. Provisional Tolerable Day Intake-PTDI) 0,1 g/kg tjelesne težine i danu, tj. PTWI je 0,7 g/kg tjelesne težine i tjednu (http://www.epa.gov/iris/subst/0073.htm.).

Zdravstveni rizici
Nedavna istraživanja su pokazala da najviše ljudi ima sadržaj žive u krvi ispod 5,8 g/L ukupne krvi, koji bi mogao biti povezan s utjecajem na zdravlje. Konzumacija ribe s povećanim sadržajem metil-žive može dovesti do povećane razine žive u krvi nerođenog djeteta i male djece, koja može oštetiti njihov nervni sustav koji je u razvoju.

Kontrolne studije pokazuju da radnici koji su stalno izloženi utjecaju živinih para mogu pokazivati drhtanje, imati oštećenja na koži, te poremećaje sna, pa sve do gubitka pamćenja i depresije.

Strategija smanjenja rizika.
Trudnice, dojilje i mala djeca trebaju izbjegavati ribu i školjke s povećanim sadržajem žive. Ostali trebaju izbjegavati npr. meso morskog psa.

Živa se određuje atomskom apsorpcijom, a njeni organski spojevi plinskom i kapljevinskom kromatografijom visokog učinka.

Najveća količina metil-žive pronađena je prema EU studiji u mesu lososa i iznosi 500 g/kg ribe, te se ova količina ribe može konzumirati tjedno u dva riblja obroka bez opasnosti po zdravlje i uzeta je kao referentna vrijednost.

U Tablici 1. navedene su količine žive i njezinih spojeva dopuštenih u hrani u RH prema Pravilniku o toksinima, metalima, metaloidima te drugim štetnim tvarima koje se mogu nalaziti u hrani, (Narodne novine 16/05).

Tablica 1. Živa i spojevi u hrani

Vrsta hrane	Maksimalne dopuštene vrijednosti žive i njenih spojeva
Voda	0,05-0,07 g/L
Morski pas	4,54 ppm
Ribe i riblji proizvodi	0,5 mg/kg
Svježe samonikle gljive	0,5 mg/kg
Suhe samonikle gljive	3,0 mg/kg
Jaja i proizvodi od jaja	0,3 mg/kg
Jaja u prahu	0,1 mg/kg
Kavovine	0,05 mg/kg
Mak	0,03 mg/kg
Masti životinjskog porijekla	0,3 mg/kg
Maslac	0,03 mg/kg
Meso goveda, ovaca, svinja, peradi i njihovi proizvodi, osim iznutrica	0,03 mg/kg
Jestive iznutrice goveda, ovaca, svinja, peradi i njihovi proizvodi	0,1 mg/kg
Mlijeko	0,01 mg/kg
Mliječni proizvodi	0,03 mg/kg
Pivo	0,01 mg/kg
Pivarski slad	0,05 mg/kg

LITERATURA

1. 
   Adamo D, Stacchini P,Turrini A, Sermoneta C, Arcella D, Baldini M, Leclerco C: An application of probabilistic modelling: human exposure to lead from food in Italy. Congress of Risk Analysis: Opening the Process. Proceedings,. p. 889-892, Creta . 2001.
   
2. 
   Blanuša M, Jureša D: Lead, Cadmium, and Mercury Dietary Intake in Croatia, Arh Hig Rada Toksikol 52:229-237, 2001.
   
3. 
   Commission Regulation (EC) No 1881/2006 setting maximum levels for certain contaminants in foodstuffs. 2006.
   
4. 
   Commission Regulation (EC) No 333/2007 laying down the methods of sampling and analysis for the official control of the levels of lead, cadmium, mercury, inorganic tin, 3-MCPD and benzo(a)pyrene in foodstuffs. 2007.
   
5. 
   Department of Health and Human Services, Public Health Service, Agency for Toxic Substances and Disease Registry ATSDR: Public Health Statement- Polychlorinated Biphenyls (PCBS). str. 1-9, 2000.
   
6. 
   Department of Health and Human Services, Public Health Service, Agency for Toxic Substances and Disease Registry ATSDR: Public Health Statement-Clorinated Dibenzo-p-Dioxins (CDDs). Str.1-2, 1999.
   
7. 
   European Commission-Health and Consumer Protection Directorate-General, Scientific Committee on Food: Opinion of the Scientific Committee on Food on the risks to human health of Polycyclic Aromatic Hydrocarbons in food. str.1-84, 2002.
   
8. 
   European Food Safety Authority: Opinion of the Scientific Panel on Contaminants in the Food Chain on a request from the Commission related to mercury and methylmercury in food. The EFSA Journal 34: 1-14, 2004.
   
9. 
   European Food Safety Authority: Opinion of the Scientific Panel on Contaminants in the Food Chain on a request from the Commission related to Cadmium in Food. The EFSA Journal 980: 1-139, 2009.
   
10. 
    Faroon MO, Keith S, Smith-Simon C, De Rosa TC: Polyclorinated Biphenyls: Human Health Aspects. str. 1-64,World Health Organization, Geneva, 2003.
    
11. 
    Federal Institute for Risk Assessment: Lead and cadmium do not belong in toys. BfR Opinion No.048/2009. str. 1-11, 2009.
    
12. 
    Herceg Romanić S: Poliklorirani bifenili i organoklorovi pesticidi s posebnim osvrtom na njihovu prisutnost u iglicama crnogoričnog drveća. Arh Hig Rada Toksikol 53:21-30, 2002.
    
13. 
    International Union of Food Science&Technology, IUFoST: Chemical Hazards in Food. IUFoST Scientific Information Bulletin, str.1-15, 2008.
    
14. 
    Knežević Z: Kontaminacija hrane organskim štetnim tvarima. Hrvatski časopis za javno zdravstvo 3: 2007. http://www.hcjz.hr/sadrzaj.php?broj_casopisa=9
    
15. 
    Lazarus M, Vicković I, Šoštarić B, Blanuša M: Heavy Metal Levels in Tissues of Red Deer (Cervus elaphus) from Eastern Croatia. Arh Hig Rada Toksikol 56:233-240, 2005.
    
16. 
    Ministarstvo zdrastva i socijalne skrbi RH: Pravilnik o toksinima, metalima, metaloidima te drugim štetnim tvarima koje se mogu nalaziti u hrani. Narodne novine 16/05, 2005.
    
17. 
    Pacyna E G, Pacyna J M, Steenhuisen F, Wilson S: Global anthropogenic mercury emission inventory for 2000. Atmos Environ 40: 4048-4063, 2006.
    
18. 
    Sofilić T, Rastovčan-Mioč A, Šmit Z: Značaj emisije polikloriranih dibenzo-p-dioksina i dibenzofurana od procesa proizvodnje željeza i čelika. Kem. Ind. 55: 511-522, 2006.
    
19. 
    Špicnagel AM, Ćurko J: Utjecaj rastućih količina mineralnog dušika na prinos salate (Lactusa sativa var.capitata) na distrično smeđem tlu Ličkog polja. Agroekologija i ekološka poljoprivreda,.Zbornik sažetaka 44. hrvatskog i 4. medunarodnog simpozija agronoma, Maric, S., Loncaric Z. (ur.), str.89-93, Osijek: Poljoprivredni fakultet, Sveučilište Josipa Jurja Strossmayera, Opatija, 2009.
    
20. 
    Tomić T, Šegudović N: Udio policikličkih aromatskih ugljikovodika u uzorcima dizelskog goriva HPLC metodom. Goriva i maziva 42: 283-291, 2003.
    
21. 
    Washington State Department of Ecology: Evaluating the Toxicity and Assessing the Carcinogenic Risk of Environmental Mixture Using Toxicity Equivalency Factors.str.1-8,
    
22. 
    Wiberg E: Anorganska kemija. Školska knjiga, Zagreb, 1967.
    
23. 
    Woodard E, Snedeker MS: Polycyclic Aromatic Hydrocarbons and Breast Cancer Risk. Fact Sheet #41, str.1-6, Cornell Center for the Environment, Institute for Comparative and Environmental Toxicology, 2001.
    
24. 
    Zaccaroni A, Andreani G, Ferrante MC, Carpene E, Isani G, Lucisano A: Metal Concentration in the Liver and Kidney of Raptor Species from the Calabria Region, Italy. Acta Veterinaria (Beograd) 58: 315-324, 2008.
    

RADIOAKTIVNI ELEMENTI

Riječ je zapravo o radioaktivnim izotopima elemenata ili radionuklidima koji su sposobni emitirati radioaktivno (ionizirajuće) zračenje prilikom prijelaza u stabilni oblik atomske jezgre. Među najvažnijim radionuklidima koji se mogu naći u hrani i vodi su ³H, ¹⁴C, ¹³¹I, ¹³⁴Cs, ¹³⁷Cs, ⁴⁰K, ⁸⁹Sr, ⁹⁰Sr, ²²²Rn, ²²⁶Ra, ²²⁸Ra, ²²⁸Th, ²³⁵U, ²³⁹Pu, itd.

IZVORI

Osim uobičajenog prisustva u okolišnom tlu, zraku i vodi, pojačana izloženost može biti uzrokovana antropogenim izvorima poput rudnika (uranija), znanstvenih i medicinskih ustanova, nuklearnih centrala, havarija nuklearnih centrala i eksplozija nuklearnog oružja. Ovisno o meteorološkim uvjetima, radioaktivne čestice mogu dospjeti vrlo daleko od mjesta eksplozije u obliku tzv. fallouta ili radioaktivne prašine. Biljna hrana može sadržavati radioaktivne izotope koji se na biljke talože iz zraka ili adsorbiraju na korijen i podzemne dijelove biljke poput uranija. Također se radionuklidi mogu apsorbirati iz tla, pri čemu opseg apsorpcije ovisi o koncentraciji i svojstvima izotopa te sastavu tla (udio organske tvari, pH, i dr.), kao i vrsti biljke. Prisustvo srodnih elemenata u tlu koji su esencijalni biljci može značajno utjecati na apsorpciju (npr. Ra se može apsorbirati umjesto Ca zbog sličnosti). Prijelazom radioaktivnih elementa iz tla u biljke se koncentracija smanjuje stotinjak puta. Druga zaštitna barijera je prijelaz iz biljaka u životinjska tkiva, pri čemu također dolazi do redukcije razine za 10 do 1000 puta. Ipak, ribe i školjkaši koncentriraju radionuklide od 10 do 10000 puta u odnosu na okoliš. Mlijeko, u situacijama povećane prisutnosti radionuklida u okolišu, npr. poslije nuklearne nezgode (Černobil), sadrži više koncentracije ¹³¹I. Radionuklidi u vodu za piće uglavnom dospijevaju erozijom prirodnih depozita s kojima su, npr., podzemne vode u dodiru. Radon-222 je primjer plina koji se, osim izravno preko pluća, može u organizam unijeti i vodom za piće te zajedno s produktima vlastitog raspada, čini oko 54% izloženosti ionizirajućem zračenju iz prirodnih izvora. Općenito, najviše radionuklida se može očekivati u ribi, školjkašima, mesu i iznutricama, mlijeku i mliječnim proizvodima, žitaricama, orasima, bobičastom voću i divljim gljivama. Prema procjenama dnevnog unosa, uobičajena izloženost radionuklidima hranom i vodom je znatno manja od neškodljivog kroničnog unosa. Primjerice, prosječni unos uranija u SAD-u je maksimalno 1,5 g iz vode i isto toliko iz hrane. Ukupno, to je više od 80 puta manje od razine minimalnog rizika (ATSDR).

ZDRAVSTVENI RIZIK

Nema dokaza štetnosti uobičajenih razina radioaktivnosti prirodnog podrijetla. S druge strane, kronična izloženost višim dozama radionuklida, uslijed emisije radioaktivnog zračenja, dovodi do opsežne produkcije slobodnih radikala i oksidativnog stresa uz mogućnost karcinogenog, mutagenog i teratogenog učinka. Lokacije spomenutih učinaka u organizmu ovise o samom elementu tj. mjestu njegova nakupljanja. Razmatranje potencijalne opasnosti od radioaktivnih elemenata mora uzeti u obzir stopu apsorpcije u probavnom traktu, raspodjelu u organizmu, vrijeme poluraspada (t_1/2, vrijeme potrebno da se početna količina radioaktivnog izotopa smanji za polovicu), biološko vrijeme poluživota (t_biol, vrijeme za koje organizam izluči polovicu prisutnog radionuklida) te vrsta radijacije koju emitiraju. Većina radionuklida se slabo otapa i apsorbira u probavnom traktu, dok su najopasniji oni koji, poput stabilnih izotopa esencijalnih elementa ili zbog sličnosti njima, aktivno sudjeluju u metabolizmu. Primjerice, jod-131 se apsorbira gotovo u potpunosti (naročito djeca!) i nakuplja u štitnjači. Velike količine mogu uništiti tiroidno tkivo i uzrokovati rak. Ima relativno kratko t_1/2 od 8 dana (ukupni životni vijek oko 12 dana) i t_biol od 138 dana. Cezij-134 i cezij-137 se također vrlo dobro apsorbiraju zbog sličnosti kaliju te se raspodjeljuju po čitavom organizmu. Radioaktivni ¹⁴C može ozračiti čitavi organizam ugradnjom u organske molekule tijela, dok tricij (³H) ima poluvrijeme raspada od 12 godina, ali mu je t_biol samo 10 dana. Radioaktivni izotopi radija i stroncija mogu izazvati rak kosti i leukemije zbog ugradnje u kost umjesto Ca i dugog zadržavanja u koštanoj strukturi (⁹⁰Sr: t_1/2=28 godina, t_biol=36 godina; ²²⁶Ra: t_1/2=1600 godina, t_biol=30-50 godina). Apsorpcija snažno ovisi o mineralnom statusu organizma i udjelu kalcija u hrani, pri čemu adekvatan unos znatno umanjuje apsorpciju ovih radionuklida. Mala djeca su, zbog pojačanog rasta i potreba za kalcijem, najosjetljivija populacija. Radon-222 je u plinovitom stanju na temperaturi tijela i utvrđeno je brzo izlučivanje putem pluća nakon oralnog unosa. Izloženost višim dozama ovog radionuklida preko dišnog trakta se povezuje s povećanim rizikom raka pluća. Izotopi uranija se slabo apsorbiraju, a nisu ni jak izvor radioaktivnosti (npr., ²³⁵U ima vrijeme poluraspada od 700 milijuna godina, ali se polovica unešene doze izluči iz organizma već za 20 dana). Smatra se da su štetni poput teških metala, izazivajući nefrotoksične učinke kod visokih doza. U posljednje vrijeme je aktualan problem tzv. osiromašenog uranija iako nema dokaza o njegovoj karcinogenosti. Epidemiološke studije koje su se bavile izloženošću osiromašenom uraniju su utvrdile veću vjerojatnost pojave malformacija kod potomstva čiji su roditelji bili izloženi prije začeća ili tijekom trudnoće.

Po nekim procjenama, karcinogeni učinak uobičajene izloženosti radionuklidima iz vode i hrane je mali i čini tek 0,3% ukupnih smrtnih slučajeva uzrokovanih rakom. Ipak, u nekim krajevima svijeta su više prirodne razine radioaktivnosti u okolišu, čime je i rizik štetnih posljedica veći.
STRATEGIJE SMANJENJA RIZIKA

Kod akutne izloženosti radiojodu (havarije nuklearnih centrala, eksplozije nuklearnog oružja), preporuča se tretman kalij jodidom ili sličnim solima koje će umanjiti nakupljanje ¹³¹I u štitnjači. Obratno, ukoliko se želi sniziti razina radiojoda u mlijeku u sličnim izvanrednim situacijama, nužno je smanjiti unos stabilnog joda mliječnih životinja jer će se više radioizotopa zadržati u štitnjači i do 60% manje izlučiti u mlijeko. Općeniti nutricionistički pristup smanjenja štete je, kao što je gore navedeno, najučinkovitiji već u fazi apsorpcije radionuklida koja značajno opada kod adekvatnog unosa mineralnih tvari. Sukladno načinu djelovanja radioaktivnih tvari, pojačan unos antioksidanasa i aminokiselina sa sumporom (zbog poticanja sinteze najvažnijeg endogenog antioksidansa – glutationa) bi mogao ublažiti posljedice izlaganja. Također, u područjima pogođenim černobilskom katastrofom, gdje je i 20ak godina poslije neizbježna konzumacija kontaminiranih lokalnih poljoprivrednih proizvoda (prvenstveno radiocezijem, ¹³⁷Cs), vrši se tzv. dekorporacija ovog radioizotopa suplementacijom prehrane pektinima jabuke, ribiza, morske trave, grožđa, i sl. Provode se i mjere koje reduciraju razine radionuklida u mesu, dodatkom aditiva krmivima (ferocijanidi, zeoliti, mineralne soli). Adsorbensi se mogu dodavati i tlima poradi nadzora prijelaza radioizotopa u ratarske kulture, kao i antagonisti radiostroncija (gašeno vapno i umjetna gnojiva na bazi kalcija) ili radiocezija (umjetna gnojiva obogaćena kalijem). Postupci (bio)remedijacije tla koji najviše obećavaju uključuju specijalne načine obrade tla, uzgoj biljnih vrsta koje izvlače radionuklide iz tla ili tretman tla odabranim fungalnim mikroorganizmima koji mogu imobilizirati radionuklide. Posebnim šumarskim zahvatima može se sprječiti širenje radionuklida u okolišu koji će, npr., u područjima kontaminiranim černobilskom havarijom biti opasno radioaktivan sljedećih tri stoljeća. Iskušavane su i metode sprječavanja akumulacije radionuklida u ribi dodatkom vapna ili kalija jezerskoj vodi. Voda za piće se u izvanrednim situacijama može dodatno pročistiti adsorbensima poput zeolita i aktivnog ugljena. Preradom krumpira u škrob, ugljikohidratnih sirovina u šećere ili mlijeka u vrhnje i maslac, može se ukloniti najveći dio prisutnih (vodotopljivih) radioizotopa. Drugi načini prerade hrane su se pokazali učinkovitim: pranje, prešanje, guljenje, uklanjanje nejestivih dijelova voća i povrća, tretman tekućih namirnica adsorbensima ili termičko tretiranje tijekom kojeg dolazi do isparavanja hlapljivih radionuklida i/ili gubitka u vodi za kuhanje, usoljavanje (uklanjanje radiocezija) ili otkoštavanje (uklanjanje radiostroncija) ribe i mesa, i dr.

Važećim hrvatskim pravilnicima definirane su najviše količine određenih radionuklida u vodi i hrani, kao i dozvoljene primljene doze radioaktivnosti.
LITERATURA ZA RADIOAKTIVNE ELEMENTE

Agency for Toxic Substances and Disease Registry: Toxicological profile for radon. US DHHS, 2008. http://www.atsdr.cdc.gov/toxprofiles/tp145.html [20.03.2010]

Beresford NA, Voigt G, Wright SM, Howard BJ, Barnett CL, Prister B, Balonov M, Ratnikov A, Travnikova I, Gillett AG, Mehli H, Skuterud L, Lepicard S, Semiochkina N, Perepeliantnikova L, Goncharova N, Arkhipov AN: Self-help countermeasure strategies for populations living within contaminated areas of Belarus, Russia and Ukraine. Journal of Environmental Radioactivity 56:215-239, 2001.

Crout NMJ, Beresford NA, Mayes RW, MacEachern PJ, Barnett CL, Lamb CS, Howard BJ: A model of radioiodine transfer to goat milk incorporating the influence of stable iodine. Radiation and Environmental Biophysics 39:59-65, 2000.

Deshpande SS: Handbook of Food Toxicology. Marcel Dekker, 2002.

Green N: The effect of storage and processing on radionuclide content of fruit. Journal of Environmental Radioactivity 52:281-290, 2001.

Ministarstvo zdravstva i socijalne skrbi: Pravilnik o najvećim dopuštenim količinama određenih kontaminanata u hrani. Narodne novine 154/08, 2008.

Ministarstvo zdravstva i socijalne skrbi: Pravilnik o zdravstvenoj ispravnosti vode za piće. Narodne novine 47/08, 2008.

Nesterenko AV, Nesterenko VB, Yablokov AV: Radiation protection after the Chernobyl catastrophe. Annals of the New York Academy of Sciences 1181:287-327, 2009.

Smith JT, Voitsekhovitch OV, Håkanson L, Hilton J: A critical review of measures to reduce radioactive doses from drinking water and consumption of freshwater foodstuffs. Journal of Environmental Radioactivity 56:11-32, 2001.

Weiss JF, Landauer MR: Protection against ionizing radiation by antioxidant nutrients and phytochemicals. Toxicology 189:1-20, 2003.

Zhu YG, Shaw G: Soil contamination with radionuclides and potential remediation. Chemosphere 41:121-128, 2000.

OSTALI ELEMENTI

Niz elemenata iz prirodnog ili kontaminiranog okoliša mogu uzrokovati štetu kod prekomjernog unosa. Relevantni u tom pogledu mogu biti aluminij, kromij, nikl, mangan, pa čak i željezo. Ovi elementi se detaljnije obrađuju na drugim mjestima u Priručniku te će u sljedećem odlomku biti spomenuti samo njihovi glavni izvori iz prirodnog okoliša. Nastavak podpoglavlja opisuje potencijalno problematične elemente arsen, selenij, jod i fluor.

Primjerice, unosu aluminija putem hrane najviše doprinose aditivi te migracija iz opreme ili kuhinjskog pribora s kojim namirnica dolazi u dodir tijekom obrade, pripreme ili čuvanja (vidi str X i str. Y). Ipak, ovisno o fizikalno-kemijskim svojstvima tla, pojedine biljke ga mogu pojačano apsorbirati iz tla i nakupljati u svom tkivu. Kombinacija kontaminiranog ili tla s prirodnim višim sadržajem Al i uvjeta (npr. tzv. kisele kiše) koji mu povećavaju topljivost i apsorpciju, može rezultirati visokim razinama u namirnicama biljnog podrijetla. Također, ovog elementa se ponegdje može pronaći u prirodno višoj koncentraciji u vodi za piće. Mangan je sveprisutan u hrani. Pojačano ga nakupljaju biljke poput zelenog čaja, ali i druge ukoliko rastu na tlu s visokom koncentracijom ovog elementa. Utvrđene su visoke razine u pojedinim pripravcima ljekovitog bilja te u pitkoj vodi uslijed prirodno visokih razina u podzemnim i bunarskim vodama. Koncentracija kromija u hrani (voće, povrće, žitarice, meso, i dr.) jako ovisi o geokemijskim faktorima. Prisustvo toksičnijeg, šesterovalentnog oblika u vodi i tlu ukazuje na industrijsko zagađenje. Zabilježeno je više slučajeva trovanja djece unosom suplemenata željeza. Nema nedvojbenih dokaza o esencijalnoj ulozi nikla u ljudskom organizmu za razliku od gore navedenih elemenata. Unosi se hranom (kakao, čokolada, orasi, mahunarke, meso, žitarice, i dr.) ili vodom za piće u koje dospijeva iz tla s prirodno visokim koncentracijama ili uslijed industrijske kontaminacije.