Te u zagrebu filozofski fakultet

"Wisdom of the West and the relation to Ethics", u: Engineering Power. Bulletin of the Croatian Academy of Engineering 4 (2005), 14. Duhovna tradicija Zapada, kako je primijetio B. Russell, razlikuje se od na spekulaciju usmjerenoga istočnoga duha ponajprije svojom praktičnom mudrošću grčkoga genija. Mudrost (sophia, sapientia) označavala je u Grka način življenja, mišljenja i djelovanja u skladu s vrhovnim moralnim načelima - filozofiju, tj. "ljubav prema mudrosti", mudroslovlje. Praktična i teorijska grčka misao bila je temelj svim kasnijim sustavima; naime, grčka kultura je izvorište današnjih znanosti te općenito, čitave europske duhovne baštine. Može se tako reći da je pod utjecajem "grčkog čuda" stvorena zapadna civilizacija. Grci su prvi počeli znanstveno proučavati svijet te da su prvi došli do svjetonazora utemeljenog na znanosti. Prvi grčki filozofi bili su inovatori, matematičari, fizičari, kemičari, učitelji, odgajatelji... Proučavali su kretanje nebeskih tijela, život bilja i životinja, upravljanje državom, socijalne odnose... Poznato je da je Aristotel bio prvi koji je etiku odredio kao samostalnu disciplinu i odvojio je od mitologije ali i drugih teoretskih disciplina (logi­ke, fizike, matematike, metafizike). Etika je za njega, kao i logika, normativna (i to praktična) discip­lina. Zato i kažemo da je etika temeljito, kontinuirano i ar­gumenti­rano domišljanje o dobrom življenju i ispravnom djelovanju koje je započelo već u 5. st. prije Krista u staroj Grčkoj i traje sve do danas. Ona se bavi prosudbom djelovanja a traži kvalita­tivni momenat koji neko dje­lovanje čini moralno dobrim. U tom se kontekstu u razmišljanju o etici pojavlju­ju poj­movi kao: dob­ro, dužnost, trebanje, praktična razboritost, odlučnost, odgovornost...
„Filozofija o zdravlju duha i tijela“ (Philosophy on health of the spirit and body), u: M. Jurčić, M. Nikić, H. Vukušić (ur.), Vjera i zdravlje, 137-145. Mnogima danas postaje jasno da i duh ima svoje rane. Na toj se osnovi treba promotriti odnos duha i tijela. Sto o tom odnosu može reći filozofija, a što teologija? Što je tijelo? Činjenica je da je čovjek po tijelu prolazan ali i da se po njemu nadilazi. U tjelesnosti se za nas ispunjava bitak nas samih. Naša se tjelesnost pokazuje kao ono u čemu se ostvaruje prisutnost nas samih, po čemu smo za sebe i za druge tu. Dakle, naše je tijelo otvorenost drugome, zapravo prva riječ drugome. No ta ista tjelesnost zamagljuje i sprečava razvoj našega ja, sužava naš život, fiksira ga, osamljuje. Naime, ako smo tjelesni onda smo samo na jednom mjestu i u jednom vremenu. Budući da smo tjelesni vidimo samo ono što je tu i sada. Sve nam ono dublje i šire, prije i poslije ostaje nedokučivim. S druge je pak strane naš duh nedohvatljiv. Duhovna dimenzija tijela kao i tjelesna dimenzija duhovnosti trebaju dobiti svoje mjesto u izražajnim obli­cima vjere. Kršćanstvo je o tijelu i o njegovu odnosu prema duši izreklo ono najljepše kada je razmišljalo i kada razmišlja o Božjem utjelovljenju. Čovjek kao »duh u svijetu« je Božja slika! To je posljednji odgovor teologije, najuzvišeniji koji čovjek može očekivati. To je znanje ili vjera za njegovo zdravlje.
„Money in postmodernity and globalisation processes“, u: Disputatio philosophica (1) 2005, 47-57. Što je novac? Novac je najprije stvar imanja, objekt požude, poticatelj pohlepe, sluga prevara; često uzrok i okrutni svjedok siromaštva. Za teoretičare ekonomije on je medij za mnogovrsnu sintezu. U tom je smislu novac: 1. Sredstvo razmjene i imaginarna mjera vrijednosti (naročito pričuve) 2. Utjelovljenje kupovne moći i opći jamac vlasništva. 3. Opće platežno sredstvo. Šire gledano novac je medij socijalne sinteze. Njime se subjekti individualiziraju i socijaliziraju. Naime, ne samo jezik nego i specifični kodovi novca brinu se za međusobnu povezanost i integraciju društva. Zato se može reći da novac okuplja svijet. On je medij onotosemiološke sinteze te kao takav pokazuje svoj poetički značaj. Shvaćanje i odnošenje prema novcu je ključ za shvaćanje i razumijevanje čovjeka današnjice. U njemu je oslikan tip čovjeka kojega danas nazivamo "homo oeconomicus". "Homo oeconomicus" je racionalni akter usredotočen na imanje, čovjek opčinjen novcem. On dobro zna da se novac može vidjeti, čuti, dodirnuti, mirisati, čak i probati. "Pecunia non olet" – novac, kako reče rimski car Vespazian, nikome ne smrdi. Freud je, kako je poznato, mislio drukčije. Svejedno, miriše li ili smrdi mnogi za nj imaju nos. Zavodljivi je miris novca u kvantiteti: što ga više imamo to je mirisniji. Sve je njime kupivo. Čast i utjecaj, ugled i moć. Ipak, svjesni smo da je novac medij koji nikoga ne čini sretnim i sigurnim ali svakome omogućuje da na relativno ugodan način bude nesretan. Pred njim je sve relativno. Apsolutno dobro je jedino on (novac) i to zato jer ne pobuđuje neku potrebu in concreto nego potrebu naprosto, in abstracto. S njime je kao s morskom vodom, što je više pijete to ste žedniji. Možemo reći da je novac kao izražajni znak "homo oeconomicusa" imaginarna ulaznica u kapitalizmom impregnirani globalni svijet. Zapravo globalizacija je produkt fenomena novca. Gdje je pak novac u igri tu ne mislimo samo na bogatstvo nego i na siromaštvo, socijalnu hladnoću i racionalno, egoistično kalkuliranje. Iz toga gledišta autor u tekstu izvodi neke važne etičke zaključke.
„Odgovornost za život ili granice znanosti“, u I. Antunović (ur.), Religije i život. Zbornik radova simpozija održanog u Zagrebu 17. prosinca 2005., Zagreb 2006, str. 53-61. Ne samo u kriznim vremenima, kakva upravo proživljavamo, nego uvijek i sve više, valja nam se prisjećati na vrijednost života i na odgovornost za nj. Prije svega za ljudski život. Tu naivini prigovori "specijecizma" jednoga P. Singera ili izvodi P. Sloterdijka, M. Houellbecqa nisu vrijedni komentara. Ako je čovjek samo materijal i sredstvo za neki cilj, ako ljudski život ima cijenu koja se može izraziti matematičkom ili kemijskom mjerom, ako pojedinci radi svojih ciljeva ili ciljeva određene ideologije izlažu opasnosti živote mnogih - pa i onih kojih još nema, onda ovaj svijet i čovjek u njemu (unatoč tehničkim mogućnostima!) nema budućnosti. Svi se njegovi napori i zalaganja uzidavaju u zidove nove babilonske kule kojoj je budućnost već poznata.

Očigledno je da pristupnik ima više od sedam radova u časopisima i publikacijama na međunarodnoj razini, više od 12 radova ukupno, više od tri knjige, te da bi bodovanje njegovih radova rezultiralo s više od 54 boda, te da stoga ispunjava uvjete za izbor u zvanje znanstvenog savjetnika.

Referatima je sudjelovao na velikom broju međunarodnih i domaćih znanstvenih skupova, a kao pozvani predavač na međunarodnim skupovima u sljedećim gradovima: München, Milwaukee, Chicago, Boston, Porto, Eichstātt, Berlin, Rim, Sarajevo, Krakov, Padova, Budimpešta, Dubrovnik, Trogir, Barcelona, Beč, Antwerpen.