B. ZNANSTVENA DJELATNOST
Dr. sc. Mislav Kukoč objavio je 4 knjige, zatim 24 izvorna članka i 10 preglednih članaka u a1 časopisima te 18 izvornih i 3 pregledna članka u a2 časopisima.
I. Knjige
1. Usud otuđenja, Hrvatsko filozofsko društvo, Zagreb, 1988, 160 str.
Autor se u knjizi, nastaloj na temelju znatno prerađenog i proširenog magistarskog rada, iscrpno bavi genezom, bitnim aspektima i domašajima filozofske teorije otuđenja. Uvodno rekonstruira iskon te teorije u antičkoj grčkoj filozofiji i židovsko-kršćanskoj religijskoj tradiciji. Potom razlaže filozofijsko utemeljene te teorije kroz dijalektiku odnosa opredmećenja i otuđenja u radovima predstavnika klasičnog njemačkog idealizma, te njihovih nastavljača i kritičara Feuerbacha i Marxa, da bi svoju analizu zaključio kritičkom prosudbom relacije opredmećenja i otuđenja u suvremenoj filozofiji. Definirajući otuđenje kao „stanje ili proces kojim se oduzimlje nešto onome kojemu to nešto bitno pripada“ autor prezentira dvojbu koja je podijelila kako predstavljene filozofske klasike, tako i suvremene interprete hegelijanske i marksističke provenijencije: je li otuđeni čovjek još-ne-realizirani čovjek čije se samoozbiljenje nameće kao povijesna nužnost; ili je otuđeni čovjek autentično biće sa sebi imanentnim vrijednostima i nedostacima, koji je otuđen ideji savršena čovjeka, idealizirana „nadčovjeka“ čije se superlativne kvalitete ne mogu ozbiljiti. Kritički revalorizirajući navedenu filozofijsku tradiciju, u konstruktivnom dijalogu s njom autor u drugom dijelu knjige izvodi i razlaže „fenomenologiju otuđenja u suvremenom svijetu“. U kontekstu globalne društvene opreke međusobno suprotstavljenih svjetonazornih i ekonomsko-političkih sustava, što je obilježila XX. stoljeće, on elaborira tezu o dvosmjernom produbljivanju otuđenja: postvarenje razlaže kao vrhunac otuđenja građanskog svijeta, a ideologijsko otuđenje kao vrhunac otuđenja svijeta komunizma koji imenuje „postrevolucionarnim društvom“. U završnom poglavlju knjige autor kritički pristupa utopijskom konceptu razotuđenja, kao ozbiljenju čovjekove biti u egzistenciji, nalazeći da se ono sučeljava s preprekama koje ga neprijeporno onemogućuju. Zaključno navodeći, te time opravdavajući naslov knjige, da se svi momenti otuđenja nikada neće moći iskorijeniti ni iz individualne, niti iz socijalne egzistencije čovjeka, on iskazuje i skepsu prema marksističkim optimističkim očekivanjima buduće humanizacije svijeta, te argumentira vlastitu pretpostavku o paralelnom slabljenju i jačanju pojedinih aspekata otuđenja.
2. Enigma postkomunizma, Hrvatsko filozofsko društvo, Zagreb, 1997., 239 str.
U ovoj knjizi autor elaborira teorijske pretpostavke i ustroj marksističke socijalnofilozofijske paradigme: komunizam kao svjetonazor te socijalizam kao izvedbeni socijalni projekt, njihov teorijski i povijesni sklop, uzlet i epohalni slom. Šesnaest njezinih poglavlja podijeljeno je u četiri dijela, odnosno grupirano oko četiri tematske cjeline. U I. dijelu, naslovljenom „Metafizičke pretpostavke komunizma“ problematiziraju se Marxovom i marksističkom filozofijom zasnovane metafizičke pretpostavke teorijskog projekta i povijesno izvedbenog svijeta komunizma. Potom se u II. dijelu knjige, pod naslovom „Uspon i pad hrvatskog marksizma“, kritički razmatra povijesni razvoj novije hrvatske marksističke filozofije, od zagrebačkog neopozitivizma do filozofije prakse. U III. dijelu „Povijesni slom komunizma“ kritički se raščlanjuju teorijski i praktički nedostaci marksističke teorijske paradigme koji su rezultirali epohalnim slomom komunizma, te se nastavlja prosudba misaonih dosega hrvatske filozofije prakse. Nakon u ovoj knjizi tematiziranog povijesnog sloma komunizma, ponovo je, kako argumentira autor, aktualizirana teza o kraju povijesti. Na upit – je li uistinu dostignut „kraj Povijesti“, budući da građansko društvo liberalne demokracije i tržišnog gospodarstva, kao najbolji od svih mogućih svjetova, više nema, na globalnom planu, pravoga takmaca? – autor argumentirano odgovara da recentna postkomunistička iskustva nude negativan odgovor, što pregnantno iskazuje poanta ove knjige, naime teza da „postavku o kraju povijesti demantira enigma postkomunizma“.
U završnom IV. dijelu - naslovljenom kao i knjiga: „Enigma postkomunizma“ - razmatraju se posljedice globalnog i epohalnog sloma komunizma, te predstavljaju različite teorijske paradigme koje pokušavaju naznačiti temeljne značajke postkomunističke epohe, kao i perspektive globalnog razvoja čovječanstva na početku trećeg tisućljeća. Na toj crti posebno se usredotočuje na suočavanje postkomunizma i naviještenoga kraja povijesti otkrivajući dodirne točke s ranijim vizijama kraja ideologije.
3. Kritika eshatologijskog uma: Problem otuđenja i hrvatska filozofija prakse, KruZak, Zagreb, 1998. 311 str.
Analizi filozofijskog problema otuđenja u djelu i kontekstu hrvatske praxis filozofije autor pristupa s tezom da su filozofi te orijentacije u svojim radovima posvetili najveću pozornost problemu otuđenja, te da su se filozofijom prakse i njoj kontraponiranog problema otuđenja i u svijetu potvrdili kao originalni i zapaženi mislioci. U prvom dijelu knjige, usporedno s kritičkom povijesnofilozofijskom valorizacijom problema otuđenja promotren je i odnos praxis filozofa spram zapadno-europske filozofske tradicije. Nastanak i razvoj praxis filozofije kao otvorene i kritičke orijentacije, nasuprot doktrinarnom dijalektičkom i historijskom materijalizmu, analizira se u drugom dijelu knjige. Problematiziranjem teorije otuđenja u opusu pojedinih filozofa Kukoč distingvira temeljne koncepcijske podjele među suprotstavljenim strujama i orijentacijama u marksističkoj filozofiji, na jednoj strani, te dijagnosticira teorijske razlike među pojedinim pripadnicima dominantne filozofije prakse, na drugoj strani. Konačno, poredbenom raščlambom kategorije otuđenja i srodnih pojmova rada, prakse, samodjelatnosti, opredmećenja, izvanjštenja, ideologije, stvaralaštva i postvarenja, autor u svojoj knjizi pruža mogućnost cjelovita uvida u temeljne teorijske i praktičke intencije i postignuća hrvatske filozofije prakse u cjelini. U kontekstu filozofijske elaboracije eshatologijskog koncepta kao normativnog zahtjeva hrvatske filozofije prakse u završnim dijelovima knjige kritički se analizira pojam razotuđenja, odnosno zahtjev za revolucionarnom preinakom čovjeka, te istovjetni zahtjev za ozbiljenjem autentične ljudske zajednice kao besklasnog svijeta komunizma. Potom se zaključno kritički procjenjuju teorijski dosezi praxis filozofije te komparativno vrednuju doprinosi pojedinih njezinih predstavnika. U ovoj studiji autor s vlastite, hegelovski inspirirane, pozicije „usuda otuđenja“, što ju je prethodno teorijski zasnovao i elaborirao u istoimenoj knjizi, kritički valorizira teorijsku i zbiljsku relevantnost marksovskog koncepta otuđenja i razotuđenja u hrvatskoj filozofiji prakse, smatrajući da epohalne globalne promjene povijesnog sloma komunizma dovode u pitanje svaki eshatologijski način mišljenja, poglavito marksistički projekt revolucije i posvemašnjeg razotuđenja.
Umjesto monografskog prikaza problema u djelima pojedinih filozofa, autor se metodologijski opredjeljuje za teži, ali plodonosniji problemsko-komparativni pristup rekonstruirajući na taj način predmet svoje analize u različitim njegovim aspektima i dimenzijama. Kritički pristup koji autor dosljedno i argumentirano zastupa u svojoj knjizi fokusiran je na dva bitna momenta vezana uz koncept razotuđenja, koji se, po njegovu mišljenju, uza sve međusobne razlike, zastupa u čitavoj praxis filozofiji. Riječ je o normativistički određenoj ljudskoj biti, na jednoj strani, te o eshatologijskom konceptu razotuđenog čovjeka i zajednice budućnosti, na drugoj strani. Autor svoj kritički pristup razumijeva, kao dijelom imanentan – budući da praxis filozofi izrijekom otklanjaju normativizam u svojoj poziciji, ali i dijelom transeuntan – budući da se svojim teorijskim polazištem „povijesnog usuda otuđenja“ u bitnjome razlikuje od koncepta otuđenja kao dijela „predpovijesti“ – prihvaćenog u filozofiji prakse.
4. Vedrana Spajić-Vrkaš, Mislav Kukoč, Slavica Bašić, Obrazovanje za ljudska prava i demokraciju: Interdisciplinarni rječnik, Hrvatsko povjerenstvo za UNESCO, Zagreb, 2001. 670 str.
Ovim je rječnikom – kojemu je Kukoč jedan od tri autora – oblikovan interdisciplinarni referentni materijal za učitelje i istraživače u odgoju i obrazovanju, kao i za sve one koji se teorijski ili praktično bave odgojem i obrazovanjem za ljudska prava i koji imaju potrebu izići izvan okvira svoje struke, u skladu s idejom o univerzalnosti, mnogostrukosti, nedjeljivosti i neotuđivosti ljudskih prava i sloboda. Rječnik sadrži oko 1200 pojmova koji u klasičnoj disciplinarnoj podjeli pripadaju filozofiji, sociologiji, religiologiji, antropologiji, psihologiji, pedagogiji, političkim znanostima, ekologiji, ekonomiji, pravu i međunarodnim odnosima. Kukoč je obradio odrednice iz područja filozofije, sociologije, politologije i srodnih disciplina - sveukupno nekoliko stotina pojmova. Klasični filozofski pojmovi koje je u ovoj knjizi obradio autor uključuju, među ostalim sljedeće odrednice: agnosticizam, analiza, anarhizam, anomija, antropocentrizam, apsolutizam, biologizam, deizam, demokracija, društvo, država, duh, etika, filozofija života, hedonizam, idealizam, ideologija, jednakost, komunizam, marksizam, paradigma, pozitivizam, razum, um …Uz klasične filozofske pojmove autor je obradio i niz suvremenih odrednica.
II. Zbornik
Do'stlaringiz bilan baham: |