Te u zagrebu filozofski fakultet

Det onda som etiskt problem, u: Signum (Stockholm) nr. 8, (2000) 6-15. Povijest ljudskog roda natopljena je krvlju mnoštva nevinih žrtava nasiljem čovjeka nad čovjekom, patnjom i zlom koje čovjek nanosi drugom čovjeku. O patnji je naravno moguće govoriti i tamo gdje ona nema uzroka u čovjeku, ali nasilje čovjeka nad čovjekom, budući da je uvijek vezano uz nekoga tko ga nanosi, daleko je bolnije jer naginje uvlačenju u zlo i same žrtve zla. Odakle zlo? To je pitanje neprestano prisutno u temeljima ljudske povijesti i ono je pokretač mnogih pokušaja odgovora. Pa ipak, to pitanje nije prvo i nije temeljno u trenutku u kojem je čovjek neposredno pogođen zlom. Nije metafizičko traženje izvora zla ono što je čovjeku najprije potrebno kada je pogođen zlom, nego suzbijanje njegova djelovanja. Filozofsko tapkanje o porijeklu zla od drugotne je važnosti. Daleko je važnije osloboditi se boli i patnje koju zlo izaziva. Autor promišlja zlo sa stajališta filozofije religije. Religije možemo shvatiti kao sustave simbola kojima su ljudi kroz čitavu svoju povijest tražili mudrost koja bi im omogućila da se suoče sa zlom. To je, naravno, samo djelomično shvaćanje, ali ne i na pogrešnom putu. Primjereno je da filozofija, koja je po sebi "potraga za mudrošću", pristupa problemu zla upućujući na religiju. Velika raznovrsnost religioznih oblika mudrosti može se ispostaviti zbunjujuća. No, s obzirom na raznolikost riješenja protiv zla koja se mogu naći u beskraju simbola religija, u filozofiji će se uvijek pokazati korisnim pronaći polazište.
"Geschichtlichkeit – Faktor der Verwirklichung der Wirklichkeit des Menschen" u: J. Quitterer – A. Schwibach, (ed.), Der Aufgang der Wahrheit. Die Konstruktion der Wirklichkeit. Festschrift fuer C. Huber, Zagreb 2001, 233-243. Autor polazi od činjenice da govor o povijesti nije moguće shvatiti niti kao sustav niti kao totalnost, on ima “karakter fragmenta”. Prati ga pitanje: je li današnji čovjek u oblicima svog povijesnog zbivanja udomljen u svojoj ljudskoj biti ili joj se iznevjerio. Što zapravo znači povijesnost kao oziljenje čovjekove stvarnosti? Čini se da nije potrebno tumačiti da je čovjekovom povijesnošću obuhvaćena cjelokupna stvarnost. Njome je prožeto čovjekovo djelovanje. U čovjekovoj su povijesti zapretane sve ostale njegove vlastitosti; i vlastitost stvaranja kulture, i vlastitost stvaranja ekonomije, i vlastitost stvaranja društvenih i političkih entiteta, itd., te, napokon, vlastitost “moći čuti Boga”. S tom posljednjom vlastitosti u smislu “intelektualne klime židovsko-kršćanske tradicije” autor naznačuje mogućnost jedne jedinstvene dimenzije povijesti.