Epistemologija je područje filozofije koje se bavi problemima znanja. U knjizi je epistemologija, međutim, shvaćena u širem smislu od onog u kojem se epistemologija razumijeva kao puka teorija znanja


Thomas Reid Ogledi o ljudskim intelektualnim moćima (Essays on the Intellectual Powers of Man, 1785)



Download 2,91 Mb.
bet10/35
Sana23.06.2017
Hajmi2,91 Mb.
#13290
1   ...   6   7   8   9   10   11   12   13   ...   35

Thomas Reid Ogledi o ljudskim intelektualnim moćima (Essays on the Intellectual Powers of Man, 1785)


(...)

Kada govorimo o utiscima koji u opažanju nastaju na našim organima, nadovezujemo se na činjenice iz anatomije i fiziologije, za koje imamo svjedočanstvo naših osjetila. Ali, budući da sada govorimo o samom opažanju, koje je isključivo čin uma, moramo se pozvati na drugi autoritet. Znanje o operacijama naših umova ne dobivamo putem osjetila, nego putem svijesti, čiji je autoritet jednako siguran i neodoljiv kao i autoritet osjetila.

Međutim, da bismo imali drugačiji pojam za bilo koju od operacija naših umova, nije dovoljno da ih budemo svjesni; jer tu svjesnost imaju svi. Ono što je dalje nužno jest da im se posvetimo dok su pobuđuju i da pažljivo o njima promišljamo dok su svježe i nepokvarene u našoj memoriji. Nužno je da se, učestalo se upošljavajući na ovaj način, naviknemo posvećivati im pažnju i o njima misliti. Stoga, da bih dokazao činjenice koje ću o ovom predmetu kasnije imati prilike spomenuti, mogu se pozvati samo na čitateljeve vlastite misli, slažu li se ili ne takve činjenice s onime čega je svjestan u svom umu.

Dakle, ako se posvetimo onom djelovanju našeg uma kojeg nazivamo opažanjem vanjskog predmeta osjetila, pronaći ćemo u njemu tri stvari:- Prvo, neku koncepciju ili pojam opaženog predmeta; Drugo, jako i neodoljivo uvjerenje i vjerovanje u njegovo sadašnje postojanje; i Treće, to da su ovo vjerovanje i uvjerenje neposredni i da nisu posljedica zaključivanja.



Prvo, nemoguće je opažati neki predmet a ne imati neki pojam ili koncepciju onoga što opažamo. Doista, možemo zamisliti predmet kojeg ne opažamo; ali kada opažamo predmet, moramo istovremeno imati neku koncepciju tog predmeta; i obično imamo jasniji i pravilniji pojam predmeta kada ga opažamo nego kada da se prisjećamo ili ga zamišljamo. Pa ipak, čak i u opažanju, pojam kojega nam naša osjetila daju o predmetu može biti više ili manje jasan i razgovijetan.

Tako predmet razgovjetnije vidimo na maloj nego na većoj udaljenosti. Predmet na velikoj udaljenosti razgovjetnije se vidi po vedrom nego po maglovitom danu. Predmet koji se zbog svoje sitnosti golim okom vidi nerazgovjetno, može se razgovijetno vidjeti mikroskopom. Predmete u ovoj prostoriji osoba će vidjeti sve nerazgovjetnije kako se dnevna svijetlost gasi; oni prolaze kroz sve stupnjeve razgovijetnosti ovisno o stupnjevima svijetla i, na kraju, u potpunoj tami, više ih se uopće ne može vidjeti. Ono što je rečeno o predmetima vida tako se jednostavno može primijeniti na predmete drugih osjetila da tu primjenu možemo ostaviti čitatelju.

Kada je nešto tako očigledno svakoj osobi sposobnoj za razmišljanje, nužno je samo dalje promatrati da se pojam kojeg dobijemo o nekom predmetu samo našim vanjskim osjetilima ne smije zamijeniti s onim znanstvenijim pojmom kojeg bi čovjek, koji je počeo shvaćati, mogao imati o tom istom predmetu kada bi se posvetio njegovim različitim atributima ili različitim dijelovima i njihovoj međusobnoj vezi i vezi dijelova i cjeline. Tako, priznat će se da je pojam kojeg dijete ima o okretalu za pečeno mesu znatno različit od pojma kojeg ima čovjek koji razumije njegovu konstrukciju i koji opaža međusobnu vezu njegovih dijelova i vezu dijelova sa cjelinom. Dijete vidi okretalo i svaki njegov dio jednako kao i čovjek. Dijete, stoga, ima cjelokupni njegov pojam kojeg pruža viđenje; štogod bilo što je još prisutno u pojmu predmeta kojega formira čovjek, mora biti izvedeno iz drugih moći uma, koje možemo poslije objasniti. Ovu primjedbu ovdje navodimo samo zato da ne bismo zamijenili operacije različitih moći uma, koje, budući su uvijek združene kada odrastemo i počnemo shvaćati, možemo lako smatrati istom stvari.

Drugo, u opažanju imamo ne samo više li manje razgovijetan pojam opaženog predmeta, nego i neodoljivo uvjerenje i vjerovanje u njegovo postojanje. To je uvijek tako kada smo sigurni da opažamo predmet. Može postojati opažanje koje je tako nejasno i nerazgovijetno da nas ostavlja u dvojbi glede toga opažamo li predmet ili ne. Tako, kada zvijezda počne treperiti kako se svijetlost sunca povlači, na trenutak možemo misliti da ju vidimo bez da smo u to sigurni, dok opažanje ne zadobije neku snagu i postojanost. Kada se brod tek počne pojavljivati na najudaljenijoj točki horizonta, možemo biti nesigurni vidimo li ga ili ne; ali kada je opažanje u svakom stupnju jasno i postojano, ne preostaje nikakva sumnja oko njegove zbiljnosti; a kada je zbiljnost opažanja potvrđena, u postojanje opažanog predmeta više ne možemo sumnjati.

Po zakonima svih država, u najvažnijim sudskim parnicama, u kojima su na kocki bogatstvo i životi ljudi, odluka se temelji na svjedočanstvu svjedoka dobre reputacije; na onome što je vidio ili čuo. Častan će sudac pošteno saslušati svaki prigovor kojeg se može uputiti integritetu svjedoka i uvažit će mogućnost da je svjedok korumpiran, ali niti jedan sudac neće nikada pretpostaviti da svjedoci mogu griješiti kada vjeruju svojim očima i ušima. I ako bi se skeptičko vijeće žalilo na svjedočenja očevica, da nemaju nikakvih drugih dokaza za svoje izjave osim svjedočanstva svojih očiju i ušiju i da ne smijemo u naša osjetila polagati toliku vjeru da na temelju njihova svjedočanstva lišimo ljude života ili bogatstva, sigurno nijedan pošteni sudac ne bi prihvatio žalbu ove vrste. Ne vjerujem da se ijedno vijeće, ma koliko skeptično, ikada usudilo ponudit takav argument; a da su ga i ponudili, bio bi s prijezirom odbačen.

Može li se ponuditi bilo koji jači dokaz da je općenita prosudba ljudi da je evidencija osjetila takva vrsta evidencije na koju se možemo sa sigurnošću osloniti u stvarima koje su ljudima od najvećeg značaja; da je to vrsta evidencije protiv koje ne smijemo prihvatiti nikakvo zaključivanje; i stoga, da je zaključivati bilo za bilo protiv uvreda zdravom razumu?

Cjelokupno ponašanje ljudi u svakodnevnim događajima u životu, kao i ozbiljne sudske parnice pravosuđa u civilnim i kriminalnim suđenjima pokazuju da je tako. Poznate su mi samo dvije iznimke koje se mogu ponuditi protiv toga da je to univerzalno vjerovanje ljudi.

Prva su iznimka neki luđaci koji vjeruju u stvari za koje se čini da proturječe jasnom svjedočanstvu njihovih osjetila. Govori se da postoje luđaci i hipohondrične osobe koje su ozbiljno vjerovale da su staklene; i posljedično, živjele su u neprestanom strahu da će se njihov lomljiv okvir razbiti u komadiće.

Sve što o ovome moram reći jest da su naši umovi, u sadašnjem stanju, kao i naša tijela, podložni čudnim poremećajima, a kao što o prirodnoj građi tijela ne prosuđujemo iz poremećaja ili bolesti kojima je ono podložno zbog nezgoda, tako ne trebamo suditi o prirodnim moćima uma iz njegovih poremećaja, nego iz njegovog zdravog stanja. Prirodno je za čovjeka i zajedničko je vrsti da ima dvije šake i dva stopala, a ipak sam vidio čovjeka, i to jako prostodušna, koji je bio rođen bez obje šake i stopala. Prirodno je za čovjeka da ima sposobnosti superiorne sposobnostima životinja; pa ipak vidimo neke pojedince čije sposobnosti nisu jednake sposobnostima mnogih životinja; a i najmudriji čovjek može, zbog različitih nezgoda, zapasti u ovo stanje. Općenita pravila koja se tiču onih čiji je intelekt zdrav nisu nadjačana pojavama ljudi čiji su intelekti povrijeđeni bilo kakvim konstitucijskim ili slučajnim poremećajima.

Druga iznimka koju možemo navesti načelima koje smo postavili su neki filozofi koji tvrde da je svjedočanstvo osjetila pogrešno i da mu stoga nikada ne smijemo vjerovati. Možda bi dovoljan odgovor na ovo bio da kažemo da nema ničeg tako apsurdnog što neki filozofi nisu tvrdili. Jedna je stvar propovijedati ovakvo stajalište , druga ozbiljno u njega vjerovati i voditi se njime u upravljanju životom. Očito je da čovjek koji ne bi vjerovao svojim osjetilima ne bi mogao biti siguran niti jedan sat u životu; pa ipak, u cjelokupnoj povijesti filozofije nikada nismo čitali niti o jednom skeptiku koji je ugazio u vatru ili vodu zato što nije vjerovao osjetilima, ili koji je u svom životu pokazao manje povjerenja u osjetila nego drugi ljudi. To nam daje prave temelje za shvatiti da filozofija nikada nije mogla podjarmiti to prirodno povjerenje koje ljudi imaju u svoja osjetila; i da sva njihova suptilna zaključivanja protiv tog povjerenja nisu bila nikada dovoljna da sebe uvjere u suprotno.

Čini se, dakle, da jasno i razgovijetno svjedočanstvo naših osjetila nosi sobom neodoljivo uvjerenje svakom čovjeku koji ispravno sudi.

Primijetio sam, treće, da ovo uvjerenje nije samo neodoljivo nego je i neposredno, odnosno, do uvjerenja o postojanju onoga što opažamo ne dolazimo lancem zaključivanja i argumentima; ne tražimo nikakav argument za postojanje predmeta osim da ga opažamo; opažanje zapovijeda vjerovanju po svojem vlastitom autoritetu i prezire odreći ga se u korist bilo kakvog zaključivanja.

Uvjerenje o istinitosti može biti neodoljivo, a ipak ne i neposredno. Tako, moje uvjerenje da su tri kuta svakog jednakostraničnog trokuta jednaki dvama pravim kutovima je neodoljivo, ali nije neposredno, do tog sam uvjerenja došao demonstrativnim zaključivanjem. Postoje i druge istine u matematici o kojima imamo ne samo neodoljivo nego i neposredno uvjerenje. Takvi su aksiomi. Naše vjerovanje u aksiome matematike nije utemeljeno u argumentu – argumenti su utemeljeni na njima; ali našim razumom neposredno raspoznajemo njihovu očevidnost.

Jedna je stvar, nesumnjivo, imati neposredno uvjerenju o samoočiti aksiom; druga je stvar imati neposredno uvjerenje u postojanje onoga što vidimo; ali u oba slučaja uvjerenje je jednako neposredno i jednako neodoljivo. Nitko ne pomišlja tražiti razloge za vjerovati u ono što vidi; i prije no što smo sposobni za zaključivanje, ne polažemo ništa manje pouzdanosti u osjetila nego poslije. Najneobrazovaniji divljak jednako vjeruje onome što vidi i čuje i osjeća kao i najstručniji logičar. Konstitucija našeg razuma određuje nas takvima da istinu matematičkog aksioma smatramo prvim načelom iz kojega se druge istine mogu izvesti, ali koji sam nije izveden niti iz jednog; a konstitucija naše moći opažanja određuje da postojanje onoga što razgovijetno opažamo smatramo prvim načelom iz kojega se mogu izvesti druge istine, ali ona sama nije izvedena niti iz jedne. Ovo što sam rekao o neodoljivosti i neposrednosti vjerovanja u postojanje predmeta koji se razgovijetno opažaju mislim samo kako bih potvrdio obzirom na osobe čiji je razum toliko napredan da mogu razlikovati predmete čistog zamišljanja od predmeta koji stvarno postoje. Svatko zna da može imati pojam Don Quixotea ili Gargantie bez da ujedno vjeruje da su te osobe ikada postojale; a da o Juliu Cezaru i Oliveru Cromwellu ima ne samo pojam nego i vjerovanje da su doista postojali. Ali, može se sumnjati u to razlikuju li djeca, kada počnu koristiti svoja osjetila, stvari koje su samo zamišljene ili izmišljene i stvari koje doista postoje. Sve dok to ne možemo razlikovati, ne može se ispravno reći da vjerujemo ili ne vjerujemo u postojanje bilo čega; čini se naime da to vjerovanje pretpostavlja pojam postojanja – pojam koji je možda preapstraktan da bi bio u umu malog djeteta. Govorim o moći opažanja u onih koji su odrasli i čiji je um zdrav, koji vjeruju da ima stvari koje doista postoje i da postoje mnoge stvari koje zamišljaju oni sami ili netko drugi, a koje ne postoje. Savršeno je očito, iz cjelokupnog ljudskog života, da takve osobe beziznimno pripisuju postojanje svemu što razgovijetno opažaju, ne tražeći razloge ili dokaze za učiniti to.

Namjeravao sam da ovo objašnjenje o našem opažanju vanjskih predmeta bude vjerno ocrtavanje onoga što svaki čovjek može osjetiti u sebi jednom kada počne shvaćati i postane sposoban usmjeriti pažnju na ono što se događa u njegovu umu. Na koji način pojam vanjskih predmeta i neposredno vjerovanje o njihovom postojanju biva proizvedeno putem naših osjetila ne mogu pokazati i ne pretvaram sa da sam pokazao...

(...)

O mišljenju biskupa Berkeleya

George Berkeley, kasnije biskup od Cloynea, objavio je svoju «Ogled o novoj teoriji viđenja» 1907, svoje «Rasprave o načelima ljudske spoznaje» 1710 i svoja «Tri dijaloga između Hylasa i Philonousa» 1713; tada je bio član Trinity College-a u Dublinu. Općenito se priznaje da je bio izvanredan pisac velike vrijednosti, koji je vrlo oštroumno i jasno promišljao o najapstraktnijim temama, da ne govorimo o glasovitim vrlinama koje je imao kao čovjek. Pa ipak, stajališta koja su najistaknutija u navedenim raspravama, posebice u posljednje dvije, općenito se smatraju tako apsurdnima da samo nekolicina može pomisliti da je on sam to vjerovao ili da je ozbiljno mislio druge uvjeriti u njihovu istinitost.

On tvrdi, i vjeruje da je različitim argumentima utemeljenim u općeprihvaćenim načelima filozofije pokazao da u svemiru nema takve stvari kao što je materija, da sunce i mjesec, zemlja i more, naša vlastita tijela i ona naših prijatelja, nisu ništa drugo doli ideje u umovima onih koji o njima misle i da ne postoje kada nisu predmeti mišljenja; da sve što je u svemiru može biti svedeno na dvije kategorije – na umove i na ideje u umu.

Ali, koliko se god apsurdnom ova doktrina činila neukima, koji postojanje predmeta osjetila smatraju najočitijom od svih istina, u koju nijedan čovjek zdrave pameti ne može sumnjati, filozofi koji su bili naviknuti razmatrati ideje kao neposredne predmete misli, nisu imali temelja za sagledati ovo Berkeleyevo stajalište u tako nepogodnom svijetlu.

Njih je učio Descartes, i svi koji su došli nakon njega, da postojanje predmeta osjetila nije samoočito već se mora dokazati argumentima; i iako su se Descartes i mnogi drugi mučili kako bi našli argumente za ovu svrhu, činilo se da u njima nema te snage i jasnoće koja bi se očekivala u stvarima od tolikog značaja. Gospodin je Norris objavio da je, poslije svih argumenata koji su bili ponuđeni, postojanje vanjskog svijeta samo vjerojatno, ali ni na koji način ne i sigurno. Malebranche je smatrao da se temelje na autoritetu objave, i da argumenti koji proizlaze iz razuma nisu savršeno konkluzivni. Drugi su mislili da je argument iz otkrivenja bio samo sofizam, zato što nam otkrivenje dolazi putem osjetila i mora se temeljiti na njihovom autoritetu.

Vidimo tako da se je nova filozofija stupnjevito približavala Berkeleyevu mišljenju i štogod drugi mogli učiniti, filozofi ga nisu mogli smatrati apsurdnim ili nevrijednim poštenog ispitivanja (...)

U «Ogledu o novoj teoriji viđenja» tvrdi samo da predmeti vida nisu ništa drugo doli ideje u umu, dozvoljavajući, ili barem ne niječući, da postoji materijalan svijet koji je doista vanjski i koji postoji opažali ga mi ili ne. Ne mogu reći je li razlog tomu bio taj što u to vrijeme još nije u potpunosti uvidio svoj cjeloviti sustav, ili je smatrao razboritim postepeno ga predstavljati svojim čitateljima. Mislim da u «Načelima ljudske spoznaje» insinuira ovo posljednje kao razlog.

Međutim, «Ogledi o novoj teoriji viđenja» sami po sebi, nevezani s glavnim dijelom njegovog sustava, sadrže vrlo važna otkrića i ukazuju na velikog genija. Istančanije od bilo koga prije razlikuje on neposredne predmete vida i predmete drugih osjetila koji su povezani s njima. On pokazuje da razlika, o sebi i neposredna, nije vidljiva, već da naučimo suditi o njoj određenim osjetima i opažajima koji su s njom povezani. Ovo je jako važna primjedba i vjerujem da ju je ovaj autor prvi izrazio. Ona baca novo svijetlo na operacije naših osjetila i služi kao objašnjenje mnogih fenomena u optici o kojima su najveći stručnjaci u tom području davali ili neistinita objašnjenja ili su priznavali da ne mogu pružiti baš nikakvo objašnjenje.

Možemo usput primijetiti da se genijalan autor, čini se, nije posvetio razlikovanju koje je trebalo ograničiti njegovo općenito stajalište. Istina je da udaljenost nekog predmeta od oka nije neposredno vidljiva; ali postoji određena vrsta udaljenosti jednog predmeta od drugog koju vidimo neposredno. Autor priznaje da postoji vidljiva protežnost i vidljivi oblici koji su pravi predmet vida; da mora stoga postojati i vidljiva udaljenost. Astronomi ju nazivaju kutnom udaljenošću i, iako ju mjere kutom kojega čine dvije linije povučene iz oka do dvaju različitih predmeta, ipak je ona neposredno opažena vidom, čak i oni koji nikada nisu mislili o tom kutu.

On je vodio put u pokazivanju toga kako učimo opažati udaljenost predmeta od oka, iako su ovo nagađanje dalje proveli oni koji su došli poslije njega. Uveo je razliku između protežnosti i oblika koju opažamo samo vidom i one koju opažamo samo opipom; nazivajući prvu vidljivom, drugu opipljivom protežnošću i oblikom. Također je pokazao da je predmet geometrije opipljiva a ne vidljiva protežnost, iako matematičari učestalo koriste slikovne dijagrame u svojim dokazivanjima.

Pojam protežnosti i oblika kojeg dobivamo samo iz vida i onaj kojeg dobivamo iz opipa tako su neprestano spojeni od našeg djetinjstva u svim sudovima o predmetima osjetila da su nam potrebne velike sposobnosti da ih ispravno razlikujemo i da svakom osjetu pripišemo ono što mu doista pripada; «Tako je teško» kao što Berkeley ispravno primjećuje, «razjediniti jedinstvo koje je tako rano započelo i kojeg je navika tako dugo potvrđivala.» U ovu je tvrdnju uložio mnogo truda, kroz cijeli esej o vidu, s tom neuobičajenom pronicavošću i sposobnošću prosudbe koju je imao, i s tako velikim uspjehom kako se moglo očekivati u prvom pokušaju nad tako teško razumljivom tematikom.

Zaključio je ovaj esej pokazavši u čak sedam sekcija pojmove koje bi neko inteligentno biće, podareno vidom, bez osjeta dodira, moglo izvesti iz predmeta osjetila. Prostim misliocima ovo bi se nagađanje moglo činiti kao pretjerana tričarija. Biskupu se Berkeleyu pojavila u drugom svijetlu, kao što će se pojaviti i onima koji mogu ući u nju i koji znaju njezinu važnost za rješenje mnogih fenomena vida. Doista, čini se da je snažnije upotrijebio svoju genijalnost u ovom, nego u glavnom dijelu svog sustava.

U novoj filozofiji, stupovi koji su podupirali postojanje materijalnog svijeta bili su tako krhki da nije bila potrebna Samsonova snaga da ih se sruši. Ovdje nemamo toliko razloga diviti se snazi Berkeleyeve genijalnosti koliko njegovoj hrabrosti da svijetu objavi mišljenje kojega bi neuki mogli biti skloni interpretirati kao znak poremećenog intelekta. Da je čovjek, tako čvrsto uvjeren u stajalište o idejama kojeg su filozofi općenito prihvaćali, samo skupio hrabrosti i doveo u pitanje postojanje materijalnog svijeta, na jednostavan bi način u njemu pronašao nerazrješive argumente. «Postoje neke istine» kaže Berkeley, «tako bliske i očite umu, da čovjek mora samo otvoriti oči da bi ih vidio. «Tako», dodaje, «smatram da je ova važna, da sav nebeski kor i namještaj zemlje – riječju, sva ta tijela koja sačinjavaju moćnu građu svijeta – nemaju nikakvo postojanje izvan uma.» načelo 6

Načelo iz kojega je ovaj značajan zaključak očigledno izveden postavljen je u prvoj rečenici njegovih načela znanja kao očit; i doista, filozofi su ga uvijek priznavali. «Očito je», kaže on, «svakome tko započne istraživati predmete ljudskog znanja, da su to ili ideje doista utisnute u osjetilima ili pak one koje su opažene usmjeravanjem na strasti i operacije uma, ili, konačno, koje se tvore memorijom i zamišljanjem, sastavljanjem, rastavljanjem, ili naprosto reprezentiranjem onih koje se izravno opažaju na opisane načine. »

Ovo je osnova na kojoj počiva cijeli sustav. Ako je istinita, tada doista postojanje materijalnog svijeta mora biti san koji je zavarao ljude od početka svijeta.

Osnova na kojoj takva struktura počiva mora biti vrlo solidna i dobro uspostavljena, pa ipak Berkeley ne govori o njoj ništa više, osim da je očita. Ako misli da je samoočita, tada bi to doista mogao biti razlog zbog kojega nije ponudio nikakav direktni argument kao dokaz tomu. Ali ja mislim da se to ne može ispravno reći. Samoočiti iskazi su oni koji se čine očitima svakom čovjeku zdrave pameti koji jasno shvaća njihovo značenje i koji im pristupa bez predrasuda. Možemo li to reći za iskaz Da su svi predmeti našeg znanja ideje u našim umovima? Vjerujem da će se svakom čovjeku koji nema znanje o filozofiji ovaj iskaz činiti malo vjerojatnim, ako ne i apsurdnim. Koliko god oskudno bilo njegovo znanje, on smatra sunce i mjesec, zemlju i more predmetima tog znanja; i biti će teško uvjeriti ga da su ti predmeti njegova znanja ideje u njegovom vlastitom umu i da ne postoje kada ne misli o njima. Ako smijem izreći svoje mišljenje, nekada sam tako čvrsto vjerovao u to stajalište o idejama da sam posljedično tomu prihvatio cjelokupni Berkeleyev sustav; no ipak, otkrivši druge posljedice koje iz njega slijede, zbog kojih sam osjećao veću nelagodu nego potrebu za materijalnim svijetom, prije više od četrdeset godina palo mi je na pamet da se zapitam Kakvu evidenciju imam za ovo stajalište, da su svi predmeti moga znanja ideje u mom umu? Od onda trenutka do danas, iskreno sam i nepristrano, vjerujem, tražio evidenciju za ovo načelo, ali izuzev autoriteta filozofa, nisam mogao pronaći ništa.

Kasnije ćemo imati priliku preispitati njegovu evidenciju. Za sada bih samo primijetio da su na tom načelu utemeljeni svi argumenti koje je Berkeley naveo protiv postojanja materijalnog svijeta; a on sam nije pokušao za njega dati nikakvu evidenciju, već ga uzima zdravo za gotovo, kao što su to činili i drugi filozofi prije njega.

Ali, pod pretpostavkom da je to načelo istinito, Berkeleyev je sustav neoboriv. Niti jedno dokazivanje ne može biti očitije od zaključaka koje je izveo iz tog načela. Bilo što što je opaženo jest ideja, a ideja može postojati samo u umu. Nema postojanje kada nije opažena; niti može postojati išta slično ideji, osim ideje...

Berkeley je predvidio dva stajališta protivna svom sustavu, s dvije različite strane: prvo, od strane filozofa i drugo, od strane prostih, koje vode jednostavni diktati prirode. Imao je hrabrosti prvima se suprotstaviti otvoreno i izravno, od drugih je mnogo više strahovao i stoga je uložio mnogo više truda i, mislim, upotrijebio nešto umijeća, da bi ih privolio na svoju stranu. Ovo je posebno vidljivo u njegovim «Dijalozima». On započinje očitovanjem, Dijalog 1, «U posljednje sam vrijeme nekoliko dostojanstvenih pojmova koje sam stekao u školama filozofa odbacio zbog uobičajenih mišljenja» i uvjerava Hylasa, svojeg sugovornika, «Da zbog ovog revolta od metafizičkih pojmova do jednostavnih diktata prirode i zdravog razuma, pronalazi njegovo shvaćanje začuđujuće prosvjetljujućim; tako da sada može jednostavno shvatiti veliko mnoštvo stvari, koje su prije sve bile misterij i zagonetka». (Predgovor Dijalozima). «Ako se njegovi principi priznaju kao istiniti, ljudi će od paradoksa biti svedeni na zdravi razum». U isto vrijeme priznaje «Da oni sobom nose veliko suprotstavljanje predrasudama filozofa, koje su toliko nadmoćnije zdravom razumu i prirodnom poimanju ljudi.»

Kada mu u trećem dijalogu Hylas prigovara «Ne možeš me nikada uvjeriti Philonouse, da poricanje materije ili tjelesne supstancije ne proturječi općenitoj prosudbi ljudi» - on odgovara «Volio bih da su oba naša mišljenja slobodno izražena i podastrijeta prosudbi ljudi koji imaju prost zdravi razum, bez predrasuda koje nosi učeno obrazovanje. Daj da se ja predstavim kao onaj koji vjeruje svojim osjetilima, koji misli da zna stvari koje vidi i osjeća, i uopće ne dvoji oko njihova postojanja. Ako se pod materijalnom supstancijom misli samo na osjetilno tijelo, ono koje se vidi i osjeća (a ne - filozofski dio svijeta, usuđujem se reći, podrazumijeva samo to), tada sam sigurniji u postojanje materije no što se ti ili bilo koji drugi filozof pravite da jeste. Zadovoljan sam pozvati se na zdravi razum svijeta za istinitost svog pojma. Ja sam pripadnik proste kaste, dovoljno jednostavan da vjerujem svojim osjetilima i da stvari držim takvima kakvima ih nađem. Tako mi života, ne mogu si pomoć nego misliti da je snijeg bijel i da vatra peče.»

Ovi odlomci dovoljno pokazuju autorovu skrb oko toga da pomiri svoj sustav s jednostavnim diktatima prirode i zdravog razuma, dok ujedno ne izražava nikakvu namjeru da ga pomiri s prihvaćenim stajalištima filozofa. Sklon je pristati uz proste protiv filozofa i obraniti zdravi razum od njihovih novotarija. Kakva je šteta da nije otišao tako daleko sa svojom sumnjom da dovede u pitanje stajalište filozofa, to filozofsko načelo na kojem je izgrađen njegov cjelokupni sustav – naime, da su stvari koje neposredno opažamo osjetilima ideje koje postoje samo u umu!

Na kraju krajeva, čini se da nije jednostavno približiti mišljenje neukih i mišljenje Berkeleya. Čini mi se da je, u tu svrhu, izvukao svakog van njegove granice prema drugome, no ne bez nekog napora.

Mišljenje prostih sveo je na ovo, da same stvari koje opažamo osjetilima doista postoje. Ovo priznaje, ove su stvari, kaže on, ideje u našim umovima, ili skupovi ideja kojima dajemo jedno ime i smatramo jednom stvari; to su neposredni predmeti osjetila i oni doista postoje. A što se tiče poimanja da ti predmeti imaju apsolutno vanjsko postojanje, nezavisno od toga da ih opaža neki um, on misli da to nije poimanje prostih, već uglađivanje filozofa; i da je pojam materijalne supstancije kao supstrata, ili potpore za taj skup osjetilnih svojstava kojima dajemo ime jabuka ili dinja također izum filozofa kojega ne nalazimo kod prostih dok ih ne pouče filozofi. Kako supstancija nije nikada predmet osjetila, neuki je se nikada ne domisle; a ako ih se i nauči da koriste tu riječ, pod njome ne misle na ništa više doli na skup osjetilnih svojstava koje su oni navikli zvati jednim imenom i smatrati jednom stvari, zbog toga što ih uvijek nalaze združenima u prirodi.

Tako približava mišljenje prostih svojemu, a da bi se mogao sastati s njima na pola puta, priznaje da materijalni predmeti doista postoje van uma ove ili one osobe, ali pitanje, kaže on, između materijalista i mene je Postoji li apsolutno postojanje koje je različite od toga da ga promatra Bog i koje je izvanjsko svim umovima? Ovo su, doista, kaže on, potvrdili neki pogani i filozofi, ali tko se god posveti pojmu Božanstva koji odgovara Bibliji, mislit će drugačije.

Ovdje se međutim pojavljuje prigovor za čije je rješenje potrebna sva njegova genijalnost. To je ovaj: Ideje u mome umu ne mogu biti iste kao ideje u bilo kojem drugom umu; stoga, ako su predmeti koje opažam samo ideje, nemoguće je da predmeti koje opažam mogu postojati bilo gdje kada ih ne opažam; i nemoguće je da dva ili više uma mogu opažati isti predmet.

Berkeley odgovara da ovaj prigovor ništa slabije ne pogađa stajalište materijalističkih filozofa negoli njegovo. Međutim, poteškoća je uskladiti njegovo mišljenje s pojmovima prostih koji su čvrsto uvjereni da upravo istovjetni predmeti koje opažaju nastavljaju postojati kada ih više ne opažaju i koji jednako čvrsto vjeruju da kada desetero ljudi gleda u sunce ili u mjesec, svi vide isti pojedinačni predmet.

Za pomiriti ovu nedosljednost, on primjećuje, u Trećem Dijalogu «Ako se termin isti koristi onako kako ga razumiju prosti, sigurno je (a nikako proturječno načelima koje zagovara) da različite osobe mogu opažati istu stvar; ili da ista stvar ili ideja postoje u različitim umovima. Riječi se arbitrarno nameću i budući su ljudi navikli upotrebljavati riječ isti onda kada ne primjećuju nikakvu raznolikost ili različitost, a ja se ne pretvaram da mijenjam njihove opažaje, slijedi da, kako su ljudi prije rekli, nekoliko ih je vidjelo istu stvar, pa oni mogu, u takvim istim prigodama, i dalje upotrebljavati istu frazu, bez ikakvih odstupanja, ili zbog pravilnosti jezika ili zbog istinitosti stvari; ali, ako se termin isti upotrebljava onako kako ga prihvaćaju filozofi, koji si dopuštaju apstrahirati pojam identiteta, tada, prema njihovim raznovrsnim definicijama tog termina (jer još nije usuglašeno od čega se sastoji taj filozofski identitet), može ili ne mora biti moguće različitim osobama opažati iste stvari; ali mislim da je od male važnosti hoće li filozofi smatrati ispravnim zvati stvar istom ili neće. Ljudi mogu raspravljati oko identiteta i raznolikosti bez ikakve prave razlike u njihovim mislima i stajalištima, apstrahiranim od imena.»

U cijelosti, mislim da je Berkeley daleko premašio pokušaj pomirenja svojeg sistema s mišljenjem prostih, išao je dalje no što je razumski podržano, što je nesumnjivo bio privučen učiniti ispravno shvativši da je oko ovako prijepornog pitanja zdravi razum ljudi najopasniji protivnik.

Berkeley je uložio mnogo muke i dosjetljivosti kako bi pokazao da njegov sustav, kad bi ga se prihvatilo i u njega povjerovalo, ne bi bio popraćen takvim lošim posljedicama u upravljanju životom kakve su mu neki površni mislioci mogli biti skloni pripisivati. Njegov sustav ne oduzima i ne vrši nikakve promjene u našim zadovoljstvima ili našim patnjama: naši osjeti, neovisno o tome jesu li ugodni ili neugodni, jednaki su pod njegovim sustavom kao i pod bilo kojim drugim. To su stvarne stvari i jedine stvari koje nas zanimaju. Proizvedene su u nama u skladu s određenim zakonima prirode, koji upravljaju našim ponašanjem kada se posvećujemo jednoj a izbjegavamo drugu i nevažno nam je nastaju li one neposredno operacijama nekog moćnog inteligentnog bića nad našim umovima ili posredovanjem nekog mrtvog bića koje nazivamo materijom.

Evidencija o sve-upravljačkom umu ne samo da nije oslabljena već se čini da se pojavljuje u jačem svijetlu pod njegovom pretpostavkom nego pod uobičajenom. Moći koje mrtva materija navodno posjeduje uvijek su bile jako uporište ateista, kojemu su pribjegavali braneći svoj sustav. Ova tvrđava ateizma mora se obavezno oboriti, ukoliko u univerzumu ne postoji tako nešto kao što je materija. Sve je ovo biskup Berkeley zaključio ispravno i točno. Ali, postoji jedna uznemirujuća posljedica u njegovom sustavu kojom se, čini se, nije bavio, a od koje će biti teško, ako uopće moguće, obraniti ga.

Posljedica na koju mislim je ova –iako nam ostavlja dovoljno evidencije o vrhovnom inteligentnom umu, čini se da oduzima svu evidenciju koju imamo o drugim inteligentnim bićima poput nas. Ono što nazivam ocem, bratom, ili prijateljem samo je čestica ideja u mom vlastitom umu; i budući su ideje u mome umu, nikako ne mogu s drugim umom imati tu vezu koju imaju s mojim, kao što ni bol koju osjećam ne može biti pojedinačna bol koju osjeća netko drugi. Ne mogu pronaći niti jedno načelo u Berkeleyevom sustavu koji mi daje makar i moguće temelje za zaključiti da postoje druga inteligentna stvorenja poput mene, u ulozi oca, brata, prijatelja ili sugrađana. Ostavljen sam, kao jedino Božje stvorenje u svemiru, u tom napuštenom stanju egoizma u koje su, kako kažu, neki Descartesovi učenici bili dovedeni njegovom filozofijom.

Od svih mišljenja koje su filozofi ikada zastupali, ovo, biskupa Berkeleya, da ne postoji materijalni svijet čini se najčudnijim i najsklonije je tome da potakne jednostavnog čovjeka koji se vodi diktatima prirode i zdravog razuma da ismije filozofiju…

(...)


Download 2,91 Mb.

Do'stlaringiz bilan baham:
1   ...   6   7   8   9   10   11   12   13   ...   35




Ma'lumotlar bazasi mualliflik huquqi bilan himoyalangan ©hozir.org 2024
ma'muriyatiga murojaat qiling

kiriting | ro'yxatdan o'tish
    Bosh sahifa
юртда тантана
Боғда битган
Бугун юртда
Эшитганлар жилманглар
Эшитмадим деманглар
битган бодомлар
Yangiariq tumani
qitish marakazi
Raqamli texnologiyalar
ilishida muhokamadan
tasdiqqa tavsiya
tavsiya etilgan
iqtisodiyot kafedrasi
steiermarkischen landesregierung
asarlaringizni yuboring
o'zingizning asarlaringizni
Iltimos faqat
faqat o'zingizning
steierm rkischen
landesregierung fachabteilung
rkischen landesregierung
hamshira loyihasi
loyihasi mavsum
faolyatining oqibatlari
asosiy adabiyotlar
fakulteti ahborot
ahborot havfsizligi
havfsizligi kafedrasi
fanidan bo’yicha
fakulteti iqtisodiyot
boshqaruv fakulteti
chiqarishda boshqaruv
ishlab chiqarishda
iqtisodiyot fakultet
multiservis tarmoqlari
fanidan asosiy
Uzbek fanidan
mavzulari potok
asosidagi multiservis
'aliyyil a'ziym
billahil 'aliyyil
illaa billahil
quvvata illaa
falah' deganida
Kompyuter savodxonligi
bo’yicha mustaqil
'alal falah'
Hayya 'alal
'alas soloh
Hayya 'alas
mavsum boyicha


yuklab olish