Te u zagrebu filozofski fakultet



Download 1.32 Mb.
bet5/24
Sana11.01.2017
Hajmi1.32 Mb.
1   2   3   4   5   6   7   8   9   ...   24

FAKULTETSKOM VIJEĆU


FILOZOFSKOG FAKULTETA

SVEUČILIŠTA U ZAGREBU



Ivana Lučića 3

10000 Zagreb

Zagreb, 5. travnja 2007.



PREDMET:

Izvještaj Stručnog povjerenstva za ocjenu rezultata natječaja za izbor u znanstveno-nastavno zvanje redovnog profesora za znanstveno područje humanističkih znanosti, polje znanost o književnosti na Katedri za englesku književnost u Odsjeku za anglistiku

Na svojoj sjednici od 23. veljače 2007. Fakultetsko vijeće Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu imenovalo nas je u povjerenstvo koje će ocijeniti rezultat natječaja za izbor u znanstveno-nastavno zvanje redovnog profesora za znanstveno područje humanističkih znanosti, o čemu podnosimo sljedeći


IZVJEŠTAJ
Na natječaj objavljen u Vjesniku i Narodnim novinama od 20. ožujka 2007. javila se jedna pristupnica, dr. sc. Ljiljana Ina Gjurgjan, priloživši svojoj prijavi potrebnu dokumentaciju: životopis, izvještaj o vlastitoj znanstvenoj, stručnoj i nastavnoj djelatnosti, popis radova te domovnicu.
ŽIVOTOPIS

Ljiljana Ina Gjurgjan rođena je u Zagrebu 29. studenoga 1950. godine. Osnovnu školu i jezičnu gimnaziju završila je u Zagrebu. Poslije mature dvije je godine provela u Engleskoj na usavršavanju jezika, da bi 1971. godine upisala anglistiku kao prvi i jugoslavistiku kao drugi glavni predmet na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Diplomirala je u svibnju 1976. godine. Iste godine upisala je poslijediplomski studij iz književnosti te magistrirala godine 1981. tezom “Janko Polić Kamov i rani Joyce” pred povjerenstvom u sastavu: prof. dr. Ivo Vidan, predsjednik, prof. dr. Ivo Frangeš i prof. dr. Aleksandar Flaker, članovi. Doktorat iz filologije obranila je godine 1988. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu tezom “Uloga mitskog u Nazora i Yeatsa” pred povjerenstvom u sastavu: prof. dr. Miroslav Šicel, predsjednik, prof. dr. Ivo Vidan i prof. dr. Zdenko Lešić, članovi. Tijekom poslijediplomskog studija obrazovala se i na američkim sveučilištima. Zahvaljujući dvogodišnjoj Fulbrightovoj stipendiji slušala je seminare iz književnosti i književne teorije na Sveučilištu Michigan u Ann Arboru i na Yaleu, te tijekom ljeta pohađala tada najprestižniju književnu ljetnu školu “The School of Theory and Criticism”. Godine 1982. slušala je seminare kod profesora Paula de Mana, Edwarda Saida i Ralpha Cohena, a godine 1987. seminare Michela Riffaterrea i Barbare Johnson. Uz to, godine 1982. mjesec je dana bila polaznikom Međunarodne radionice iz semiologije i strukturalizma na Sveučilištu Victoria u Torontu, pod vodstvom Michela Foucaulta, Umberta Eca i dr.


Odmah nakon diplomiranja zaposlila se u zagrebačkoj VI. gimnaziji, pa u Pedagoškom obrazovnom centru te u VIII. gimnaziji prvo kao profesor engleskog jezika, a kasnije i profesor hrvatskog jezika i književnosti. Od 1999. godine docent je, a od 2003 izvanredni profesor na Katedri za englesku knjževnost na Odsjeku za anglistiku Filozofskoga Fakulteta. Od 2003 do 2006 bila je pročelnik Odsjeka za anglistiku.
U dva navrata koristila je Fulbrightovu stipendiju u kategoriji Visiting Scholar – 1981/2. na Sveučilištu Michigan u Ann Arboru, a 1986/7. na Sveučilištu Yale. Na Sveučilištu Michigan predavala je hrvatski jezik te hrvatsku književnost u okviru poslijediplomskog seminara iz slavenskih književnosti. Na Sveučilištu Yale također je predavala hrvatski jezik dodiplomskim i poslijediplomskim studentima. Uz to, tijekom proljetnog semestra samostalno je vodila poslijediplomski seminar iz novije hrvatske književnosti.
Akademske godine 1991/2. i 1992/3. te u ljetnom semestru 1996/97. Gjurgjan je kao stipendist hrvatskog Ministarstva znanosti i British Councila bila lektor/predavač na The School of Slavonic and East European Studies Sveučilišta u Londonu.
ZNANSTVENI RADOVI

Gjurgjan je autor dviju knjiga i više od četrdeset znanstvenih i stručnih radova. Ključna područja njezinoga znanstvenog interesa su moderna irska književnost i kulturološko komparativno izučavanje hrvatske i irske književnosti, moderna britanska književnost, žensko pismo te moderna hrvatska književnost. U razdoblju do izbora u zvanje izvanrednoga profesora izdvajamo nekoliko važnijih, tematski reprezentativnih radova:


Kamov i rani Joyce (HFD, Zagreb 1984, 96 str.) prerađen je magistarski rad. U toj studiji Gjurgjan problematizira rastakanje tradicionalnog žanra Bildungsromana na dva primjera pripovjedne proze – Joyceovu Portretu umjetnika u mladosti i Kamovljevoj Isušenoj kaljuži. Promatrajući ta dva romana kao ona mjesta u objema kulturama – irskoj i hrvatskoj – koja označavaju raskid s tradicionalnim pripovjednim obrascima i nagovještavaju avangardizam, Gjurgjan detaljnom i pronicavom analizom odabranih ulomaka eksplicira postupke kojima se potkopavaju tradicionalne tehnike žanrovskog usustavljenja pripovijedanja. Između Joycea i Kamova nema izravnih, biografski utemeljivih dodirnih točaka. Premda su čak u isto vrijeme živjeli u Trstu, nisu se poznavali niti bilo kako jedan na drugoga utjecali. No ono što im je zajedničko patrijarhalna je sredina strogih vjerskih i nacionalnih nazora i jednako strogog morala, restriktivnog obrazovnog sustava, tradicionalnih očekivanja. Obojici autora zajedničko je suprotstavljanje takvoj sredini, ali i jeziku (diskursu) koji vrijednosti te sredine usustavljuje. U prvom dijelu studije Gjurgjan posvećuje pozornost podudarnostima dvaju kulturnih supstrata, dok u drugom dijelu analizira različite pozicije do kojih pobuna protiv tradicionalnih zasada u dvojice pisaca dovodi. Kamov – mlad, slabo obrazovan, buntovan – svoju pobunu izražava avangardnim prevrednovanjem svoje tradicije, osporavajući ne samo tu tradiciju već i komunikaciju samu. Tako nastaje roman koji nagovještava egzistencijalnu problematiku osamljenog pojedinca, ali i modernističku disperziju subjekta kao duhovnog entiteta. Joyce, s druge strane, ustanovljuje Gjurgjan, tradiciju u svojem prvom romanu još ne prevrednuje. On je podriva iznutra: proizvodi tekst koji je istodobno i negacija i afirmacija tradicionalnog romana, izražavajući tako svoj umjetnički program, ali i nagovještavajući polisemičnost svojih kasnijih tekstova. Važnost ove studije potvrđena je i činjenicom da se na nju referira u djelu Ive Frangeša Povijest hrvatske književnosti, zatim u knjizi Aleksandra Flakera o avangardi, u radu Krešimira Nemeca “Inovativni postupci u Isušenoj kaljuži J. P. Kamova” (Dani hvarskoga kazališta XXII), u knjizi Viktora Žmegača Književni protusvjetovi (u suautorstvu s Nikolom Batušićem i Zoranom Kravarom) i drugdje.
Mitsko i nacionalno u književnosti “kraja stoljeća”: Pjesništvo Vladimira Nazora i W. B. Yeatsa (NZMH, Zagreb 1995, 202 str.) polazi od pretpostavki koje je Gjurgjan razvila tijekom izrade svoje doktorske disertacije, ali ih je u rasponu od 7 godina, koliko je proteklo do objavljivanja knjige, znatno dopunila i revidirala. Osobito je važnu ulogu u tome imao njezin dvogodišnji boravak na Sveučilištu u Londonu, koji joj je omogućio uvid u relevantnu literaturu u tamošnjim knjižnicama. Tako Gjurgjan naknadno otkriva vezu između Yeatsa i Meštrovića, dorađuje poglavlje o umjetnosti ‘kraja stoljeća’ produbljujući analizu njegovih epistemoloških ishodišta, dodaje poglavlje o odnosu umjetnosti i nacionalne svijesti te u tom obzoru razrađuje i nadopunjuje poglavlja o Yeatsu i Nazoru. U analizi Gjurgjan polazi od za nju karakteristične komparatističke pozicije, proučavajući dva srodna, analogna i istodobna kulturna fenomena. Veza na koju Gjurgjan naknadno nailazi predstavlja za Hrvatsku značajan kulturni podatak premda – kako autorica ističe – ona nije od bitnog značenja za samu usporedbu dvaju književnih opusa kojima se rad bavi. Naime, Gjurgjan nam otkriva da iako Yeats nije poznavao Nazora, poznavao je njegov pandan u hrvatskoj likovnoj umjetnosti toga doba – Ivana Meštrovića. Dapače, smatrao ga je jednim od najvećih suvremenih umjetnika. Stoga je, kao senator Irske Slobodne Države, zamolio Meštrovića da načini nacrt za irske kovanice. Nažalost, Yeatsovo pismo nije stiglo pravodobno te tako Meštrovićev rad (preslika kojeg se nalazi na naslovnici knjige kolegice Gjurgjan) nikada nije postao dijelom irske kulture. To, međutim, ne umanjuje ono što je zajedničko Yeatsu, Meštroviću i Nazoru. Riječ je o mitotvornoj snazi njihova umjetničkog izričaja. Upravo fenomen mitotvornog i njegova ideologijska zadaća čine osnovnu temu ove rasprave. U prvom dijelu knjige Gjurgjan raščlanjuje stilske značajke samog razdoblja ‘kraja stoljeća’ propitujući njegova različita terminološka i stilska određenja. U zaključku ističe da je možda najprecizniji naziv za to razdoblje dekadentizam, koji ukazuje na to da je umjetnost uzdignuta na razinu Apsoluta, po prilagođenoj platonističkoj formuli: zbilja nije sama po sebi spoznatljiva, već se ona spoznaje posredovanjem kulturnih umjetnina. Jedna je od takvih umjetnina i mit, pa će umjetnost kraja stoljeća često pribjegavati mitskom da bi pomoću njega osmislila postojeću sliku svijeta. Gjurgjan dalje analizira različita shvaćanja mitskoga, suprotstavljajući dva po njezinu sudu važna modela – epistemološki, po kojem je mit sredstvo nadracionalne spoznaje (što je karakteristično upravo za shvaćanje umjetnosti na prijelazu iz devetnaestog u dvadeseto stoljeće), i materijalističko-racionalistički, po kojem je mit svojevrsna obmana. Tu se Gjurgjan u najvećoj mjeri oslanja na Barthesovu interpretaciju mita kao postupka dehistorizacije koja povijesne činjenice naturalizira u mitsko i tako održava postojeći poredak. Gjurgjan dalje analizira različite tipove nacionalnih osjećaja razlikujući između utilitarnog, romantičarskog i kulturalnog nacionaliteta. Upravo je ovaj potonji po njezinu mišljenju karakterističan za Nazora i Yeatsa. Analizirajući njihove tekstove, posebice one ranije koji su karakteristični za razdoblje ‘kraja stoljeća’, Gjurgjan sustavno pokazuje kako se u tekstovima dvojice autora ne samo prizivaju postojeći nacionalni mitovi i tako pridonosi osjećaju nacionalnog identiteta, već je, što je još važnije, i sam postupak mitotvorne estetike karakterističan za esteticizam ‘kraja stoljeća’. Iz činjenice da je mitsko re-kreiranje svijeta primjereno trenucima kada književnost mora ispuniti zadaću potvrđivanja nacionalnog identiteta, proizlazi, po autoričinu mišljenju, srodnost poetoloških postupaka dvojice autora. U posljednja dva poglavlja Gjurgjan propituje ulogu koju su Nazor i Yeats imali u svojim kulturama, u povijesno i politički različitim razdobljima recepcije svojih djela. Posegnuvši za Krležom i Audenom, u čijim tekstovima autorica otkriva aluzivan i intertekstualan odnos prema Nazoru odnosno Yeatsu, ona ukazuje na svu kompleksnost odnosa između teksta i pisca, ali i teksta i vremena u kojem se on interpretira. Knjiga je recenzirana u Hrvatskom Slovu, Vijencu, Vjesniku, Slavonic and East European Review Sveučilišta u Londonu, prikazana je u emisiji “Pola ure kulture”, u programu BBC-a na hrvatskom jeziku, a na nju se u svojim radovima referiraju i Viktor Žmegač, Branka Brlenić-Vujić, Dubravka Zima i dr.
Yeats, Postcolonialism and Turn-of-the Century Aesthetics”, Europen Journal of English Studies, 3/1999, str. 314-326. izvorni je znanstveni rad u kojem Gjurgjan razmatra pitanje odnosa postkolonijalnosti i zapadnoeuropskoga kanona, koje postaje aktualno za irsku, ali i druge europske književnosti nakon objavljivanja studije Declana Kiberda Inventing Ireland. U svojoj argumentaciji Gjurgjan polazi od analize Yeatsovih diskurzivnih strategija uspoređujući ih s onima u Hrvatskoj u istom razdoblju te dolazi do zaključka da postoji bitna razlika između književnosti prvoga i trećega svijeta s obzirom na uronjenost u zapadnoeuropsku tradiciju. O postkolonijalnoj prirodi irske književnosti, smatra Gjurgjan, moguće je samo uvjetno govoriti. Kao primjer navodi Yeatsovo pjesništvo, koje, iako je imalo važnu ulogu u retorici koja prethodi irskom ustanku 1916, ipak je jednim od temelja zapadnoeuropskoga estetskoga kanona. S obzirom na to da Yeatsovo pjesništvo taj kanon ne mijenja, proširuje ili pomiče, već ga naprotiv stabilizira, ono se, zaključuje Gjurgjan, ne može smatrati (post)kolonijalnim. Članak je recenziran u Irish Studies Review (3/2000), a izlaganje koje mu je prethodilo, a održano je na 4. skupu ESSE-a u Debrecenu u sekciji za irsku književnost, recenzirano je u The European Messenger (2/1998). Članak u EJES-u bio je jednim od polazišnih tekstova za raspravu u sekciji “Modern Irish Literature and Society – Sub-Versions” koju je Gjurgjan uz Ciarana Rossa sa Sveučilišta u Strasbourgu organizirala u okviru 6. konferencije ESSE-a (European Society for the Study of English).
W. B. Yeats i dekadentizam”, Umjetnost riječi, 1-2/2002, str. 165-187, izvorni je znanstveni članak u kojem Gjurgjan promišlja prirodu Yeatsovog esteticizma. U ovom tekstu Gjurgjan polazi od pretpostavke da estetika dekadentizma podrazumijeva umjetnost koja ide do krajnjih granica u izvrtanju ili negiranju svega što je prirodno, okrećući se hiperesteticizmu i stilizaciji u umjetničkom izrazu, perverziji u prikazivanju senzualnog i neoplatonizmu u svojoj epistemologiji. U skladu s takvim shvaćanjem dekadentizma, tvrdi Gjurgjan, W. B. Yeats nije dekadentni umjetnik. Međutim, njegova pjesma “Plovidba u Bizant” te poetološki tekstovi nastali na ‘prijelomu stoljeća’ polaze od estetskih sudova bliskih dekadentizmu. U prvom redu to je primat umjetnosti u odnosu na zbilju, neoplatonističko shvaćanje prirode umjetnosti (ona treba prikazivati bit stvari, ne stvari same) te privilegiranje umjetnika kao svećenika novoga doba.
Grofice kao nacionalni amblemi: Gospođa Walewska Milana Begovića i Grofica Cathleen W. B. Yeatsa”, Dani hvarskog kazališta: Književnost i kazalište hrvatske moderne – bilanca stoljeća II, HAZU i Književni krug Split, Zagreb – Split 2002, str. 108-120. izvorni je znanstveni članak koji spaja dva područja interesa kolegice Gjurgjan – za žensko čitanje književnosti i za irsko–kroatističku komparativnu analizu. Polazeći od teze da u onim nacionalnim književnostima koje trebaju ispuniti domoljubnu ulogu, a u bezdržavnim nacijama književnost tu ulogu u određenoj mjeri uvijek mora preuzeti, tragični ženski likovi, kakvi su Grofica Cathleen, junakinja Yeatsove jednočinke, i gospođa Walewska, povijesni lik Begovićeve drame, pogoduju toj zadaći. Esteticizam razdoblja svojim neoplatonističkim odnosom prema zbilji, estetizirajući i idealizirajući objekt svoje naracije kroz reduktivni i stilizirani prikaz stvarnog društvenog konteksta u kojem lik ezgzistira, stvorit će od tih tragičnih ženskih sudbina ideološki jasne, jednoznačne znakove. Ti znakovi (amblemi), baš stoga što zbilju ne problematiziraju (kao što će to činiti realizam i avangarda u želji da potaknu kritičko promišljanje društvenih odnosa), već je estetiziraju, pogodovat će retorici jasne, jednoznačne ideologičnosti karakteristične za domoljubnu retoriku. Retorika ovih dviju drama, zaključuje Gjurgjan, pokazuje da umjetnost ‘kraja stoljeća’, o kojoj se uobičajilo suditi kao o esteticističkoj, dekadentnoj i odvojenoj od zbilje, svojim stilskim reduktivizmom i amblematičnošću može stvoriti ideološki funkcionalne kulturološke znakove. Upravo zato što nije angažirana na način kao što će to biti realizam i avangardna književnost, drži Gjurgjan, umjetnost ovog razdoblja podložna je ideološkoj funkcionalizaciji.
The Three Cases of Mother-Daughter Relationship in Croatian Literature”, Women’s Voice in Literature and Society, ur. Maggie Allison i Ann White, Bradford Occasional Papers, Sveučilište Bradford br. 11, 1992, str. 59-72, izvorni je znanstveni rad na engleskom jeziku objavljen u zborniku. Na tri teksta ponikla iz pera hrvatskih autora / autorica – Posljednjim Stipančićima Vjenceslava Novaka, Svila, škare Irene Vrkljan i Mramornoj koži Slavenke Drakulić – Gjurgjan promišlja pitanje konstituiranja književnog kanona, ali i pitanje glasa koji žena u okviru kanona može ostvariti. Razmatrajući ova tri romana kao tri tipa iskošenog Bildungsromana, Gjurgjan razmatra na koji se način otvarao prostor tematici karakterističnoj za žensko pismo.
. “The Metaphoric and the Patriarchal in Women’s Writing” izvorni je znanstveni rad objavljen u English Studies in Croatia (Studia Romanica et Anglica Zagrabiensia, 42/1997, str. 135-144). Tekst promišlja uporabu metaforičkog u tzv. ženskom pismu. Polazeći od postmodernog stajališta da tekst nije do kraja autorski osmišljen, već je pisanje restrukturiranje postojećih diskurzivnih praksi, koje su idejno već “okamenjene”, autorica, na tragu psihoanalitičke kritike, očitava metafore kao semiološke punoznačnice koje mogu na različite načine podrivati diskurs. Tri teksta koja autorica analizira – Charlotte Perkins Gilman, Virginije Woolf, Silvije Plath – ilustracija su tri moguća odnosa između iskazne i metaforičke smislotvornosti teksta. Naime, dok metaforika Silvije Plath afirmira tradicionalnu stereotipnu ženskost, ukazujući tako na njezinu vezanost za tradiciju na razini nesvjesnog, u tekstovima Virginije Woolf metaforički ustroj subverzivan je u odnosu na tradicionalizam koji njezini tekstovi prividno afirmiraju. U slučaju Perkins Gilman smislotvorba se zasniva na ironijskoj uporabi metafora koje potkopavaju iskazni sloj teksta.
============================================================
U razdoblju od prošloga izbora (u zvanje izvanrednoga profesora 2003 godine) Gjurgjan se u najvećoj mjeri bavila irskim pjesnikom W. B. Yeatsom. Izradila je studiju o recepciji Yeatsa za The Reception of British and Irish Authors in Europe. Na skupu u Dublinu «Bloomsday 100: International James Joyce Symposium”, 13. – 20. lipnja 2004 predsjedala je sekciji “Joyce i psihoanaliza” te u okviru te sekcije održala i izlaganje pod naslovom “Is It Right to Kiss Your Mother: The Return of the Repressed“. Iste godine je s Mortom Levittom organizirala dvotjedni tečaj o Joyceu pri IUC Dubrovnik. Na skupu “20th International James Joyce Symposium» u Budimpešti u psihoanalitičkoj sekciji ponudila je alternativno čitanje priče «Ilovača».
Kao rezultat bavljenja engleskim romantizmom za potrebe nastave, Gjurgjan je izradila dva teksta. Referat «The Greenest Isle of My Imagination: Byron, Romanticism and Decadentism» kojeg je izložila u Dublinu 2005 godine bavi se odnosom između romantičnog i dekadentnog kod Byrona. Za projekt «Romantizam: formiranje modernoga subjekta i europska ideja” prof. dr. sc. Josipa Užarevića, Gjurgjan je izradila rad «Engleski romantizam: Između reprezentacijske i semantičke funkcije jezika» u kojemu promišlja odnos između sjećanja, imaginacije i jezika.
U okviru kroatističkih komparativnih studija izradila je nekoliko radova o Krleži, pretežito iz postkolonijalnog i feminističkog aspekta (objavljeno u zbornicima Dana hvarskog kazališta). O Brešanu i Paljetku izlagala je u nekoliko navrata od kojih je posljednji bio referat na ESSE-u 2004. te u IUC-u u Dubrovniku 2006. godine. Oba ova rada tematiziraju reinskripciju Hamleta u Brešanovom i Paljetkovom tekstu. U prvome radu Gjurgjan propituje odnos između estetike avantgarde i postmodernizma i načina na koji one koriste svoj metatekstualni predložak. U drugome radu propituje se žanrovska zadanost ovih dvaju tekstova. Pri tome Gjurgjan posebno inzistira ne nemogućnosti katarze koja je rezultat, ali i povod žanrovske rekodifikacije. Iz radova izrađenih u ovome razdoblju posebno izdvajamo:
Fetišizam, vampirizam i pogled Drugoga u drami Gospoda Glembajevi Miroslava Krleže”, Dani hvarskog kazališta: hrvatska književnost i kazalište dvadesetih godina 20. stoljeća, HAZU i Književni krug Split, Zagreb – Split 2003, str. 55-65. izvorni je znanstveni rad. Temeljeći svoje čitanje na psihoanalitičkoj kritici, prvenstveno na Lacanovoj reinterpretaciji Freudove analize Edipova kompleksa, Gjurgjan pokazuje kako je sukob između oca i sina izazvan željom onog drugog da bude prepoznat, da postane ‘vidljiv’. Polazeći od motiva monokla kao simbola pogrešne, nepotpune slike o drugome, koja stvara krizu identiteta, Gjurgjan borbu između oca i sina svodi na problem “ne/vidljivosti”. Ženski likovi u toj borbi za prevlast i samopotvrđivanje imaju ulogu fetiša. Ističući da su ubojstva u drami Gospoda Glembajevi te u Povratku Filipa Latinovicza inačice vampirizma, a žrtve žene, Gjurgjan u Gospodi Glembajevima povezuje vampirizam s incestuoznom, homoerotskom žudnjom. S obzirom da je tabuizirana, takva se žudnja može ostvariti samo posredno. U ovom provokativnom, dobro argumentiranom eseju, autorica zaključuje da je barunica Castelli fetiš Leoneove frustrirane žudnje
«Od Eve do Laure» u Dani hvarskoga kazališta : Hrvatska književnost i kazalište i avangarda dvadesetih godina 20. stoljeća, 2004. str.311-321, nastavak je promišljanja kolegice Gjurgjan o Krleži kojega iščitava s pomoću anglofone kritičke aparature, prvenstveno feminističke i poststrukturalističke kritike. Promišljajući funkciju ženskih likova u Krležinim djelima, od Eve do barunice Castelli, Filipove majke Regine ili Bobočke, Gjurgjan zaključuje da svi oni pripadaju, u skladu s Barthovom kodifikacijom, proairetski kodu. Drugim riječima, one su antagonisti u dramskoj ili narativnoj strukturi u funkciji razvoja radnje i karakterizacije muških likova. Za razliku od njih, smatra Gjurgjan, Laura je lik koji fascinira Krležu i upravo se on nalazi u središtu dramske radnje U agoniji.. S jedne strane, Laura je lik koji mora biti kažnjen za moralni prijestup. No, svojim samoubojstvom, Laura se uzdiže iznad moralnih normi. Katarza koju nam donosi njezina smrt pretvara je u heroinu izvan dobra i zla. Zato, da bi nam ostala simpatična, da bismo je mogli voljeti, Laura mora umrijeti.
« More Mud, More Crocodiles’ – The Turn in the Portrait’s Aestheticism”, Studia romanica et anglica zagrabiensia, No. 47 (2004), str. 87 -95 promišlja Portret umjetnika kao tekst čvrsto utkan u kulturalni kontekst, posebice u shvaćanje umjetnosti na “prijelomu stoljeća”. Polazeći od teze o ironičkom modusu koji određuje odnos između narativne svijesti i glavnoga lika, Gjurgjan u ovome radu želi istražiti uzroke zašto Joyce Stephena prikazuje kao neadekvatnoga. Vjera da u okviru etičkih modaliteta građanskog društva umjetnik svojom žrtvom može spasiti umjetnost dio je modernističke vjere u individualizam, koja svoje korijene ima još u logocentričkome projektu o mogućnosti postizanja znanja individualnim naporom. No, modernizam se u tom projektu ne oslanja samo na razum i znanje, već i na kreativnost kao bitan element u razvitku vlastitoga odnosa prema svijetu. Kao što ističe Brivic, upravo Joyceov Portret umjetnika i Lawrenceovi romani obilježavaju modernizam kao razdoblje u kojem se afirmira individualni projekt subjektiviteta koji ne mora biti nužno društveno kodificiran. Ironizacija takvoga projekta, koja se postiže signaliziranjem Stephenove neadekvatnosti da takav projekt ostvari, dio je Joyceove spoznaje o neadekvatnosti umjetnosti u društvenome projektu. Kada Stephen na kraju romana govori o tome da želi u kovnici svoje duše iskovati («forge») još neiskovanu dušu svoga naroda, onda ta fraza upućuje i na krivotvorbu («forgery»), ali i na «inženjerstvo duše». Dovršavajući Portret u vrijeme kada je futurizam već bio artikulirao svoj militantni projekt, Joyce ne samo da je svjestan opasnosti za umjetnost, već i potencijalne opasnosti retorike koju umjetnost nudi. Jezik zamućivanja, koji frazom «još mulja, još krokodila» aludira na Shakespeareovu Kleopatru, vraća nas iz esteticističkoga retoricizma 4. poglavlja u daleko ružniju zbilju Stephenova svakodnevnoga iskustva. Iz te zbilje, Stephen koji na kraju romana ostaje tek na obali, ne može pobjeći. Ali umjetnost, snagom svoje esteticističke, ali i avangardne retorike, tu zbilju može učiniti još ružnijom, zaključuje Gjurgjan u ovome eseju.




Do'stlaringiz bilan baham:
1   2   3   4   5   6   7   8   9   ...   24


Ma'lumotlar bazasi mualliflik huquqi bilan himoyalangan ©hozir.org 2017
ma'muriyatiga murojaat qiling

    Bosh sahifa