Te u zagrebu filozofski fakultet

Ukraine & Croatia: Problems of Postcommunist Societies (edited by Mislav Kukoč & Volodymyr Polokhalo), Croatian Commission for UNESCO, Zagreb,1997. - 160 str.
Kukoč je jedan od urednika zbornika koji sadrži petnaest radova hrvatskih i ukrajinskih teoretičara, pisac predgovora i autor članka
„Postkomunizam i multikulturalizam“, str. 53-63.
Nakon povijesno-teorijske raščambe pojmova post-komunizma i multikulturalizma autor prelazi na analizu socijalnih transformacija u postkomunizmu, te u tome kontekstu razmatra specifičnosti postkomunističkog multikulturalizma s obzirom na zamjene ideologijske paradigme, novom kulturno-civilizacijskom paradigmom. Potom prelazi na analizu međucivilizacijskih odnosa u post-komunističkom svijetu te razmatra promjene u naravi multikulturalizma u post-komunističkom svijetu u korelaciji s Huntingtonovom paradigmom sudara civilizacija.

Smatrajući da pokušaji objašnjenja postkomunizma putem usporedbe s razdobljem prvobitne akumulacije kapitala, ili s razdobljem modernizacije Zapada, promašuju cilj, autor zaključuje da koncept postkomunizma označuje teorijski još ne neobjašnjenu svjetsko-povijesnu epohu.

III. Izvorni znanstveni članci
1. Prirodno stanje i zajednica: Lockeova socijalno-politička teorija i europska tradicija (Filozofska istraživanja, br. 7, 4/1983, str. 23-31.)
Analizirajući Lockeovu poziciju u kontekstu europske socijalnofilozofijske tradicije, autor navodi dvije temeljne koncepcije odnosa čovjeka i društva što se utemeljuju u antičkoj filozofiji. Prva, koju su zasnovali Platon i Aristotel kao „ideologiju“ polisa čovjeka shvaća kao a priori društveno biće, a druga, koju najprije razvijaju sofisti, kinici i Kirenjani, a u helenizmu utemeljuje Epikur, čovjeka uzima kao slobodnu i neovisnu individuu koja se a posteriori udružuje u zajednicu. Novovjekovni teoretici društvenog ugovora nastavljaju se na ovu drugu koncepciju. Autor poredbenom raščlambom radova teoretika društvenog ugovora pokazuje da je razlika između prirodnog stanja i zajednice znatno izrazitija u koncepciji Hobbesa ili Rousseaua, nego u djelu Johna Lockea, po kojemu prirodno stanje nije stanje apsolutnog individualizma, niti se u civiliziranom društvu, odnosno državi ne uspostavlja stanje potpunog ljudskog zajedništva.
2. Hegelova koncepcija otuđenja, (Radovi Fil. fak. u Zadru, Razdio fil., psi., soc. i ped. 25(2) 1985/86., str. 33-46.)
U ovome radu autor argumentira da Hegel postupno razvija i varira svoju koncepciju otuđenja u različitim fazama svojega teorijskog razvoja, zaključujući da ju je do kraja razradio u svojoj Fenomenologiji duha, postavivši otuđenje kao njezin središnji problem. No, prema shvaćanju autora, problem otuđenja je centralni i temeljni moment i okosnica čitava Hegelova filozofijskog sustava, kako njegove onto-logike, tako i onog njegova dijela, što je razglaban u Fenomenologiji, koju autor uz stanovite ograde naziva filozofijskom antropologijom. S tako uspostavljene pozicije autor u najvećem dijelu svojega članka vrši minucioznu raščlambu Hegelove Fenomenologije dijalektikom opredmećenja i otuđenja.
3. Petrićeva socijalno-filozofijska misao između realizma i utopizma, (Filozofska istraživanja, br. 56-57, 15/1995, str. 169-180. Objavljeno i na engleskom jeziku:. Petrić's Socio-Philosophical Thought Between Realism and Utopianism, (Synthesis philosophica, br. 22, 11/1996, pp. 409-421.)
Uspoređujući socijalnofilozofijsku misao ranog Petrića s renesansnom utopijskom tradicijom autor elaborira tezu da se Petrić – svojom temeljnom intencijom izgradnje „Sretnoga grada“, ne samo zadržanog nego i učvršćenog staleško-feudalnog socijalnog ustroja – bitno razlikuje od utopijskih koncepcija njegova vremena. Prvenstveno inspiriran Aristotelovim socijalnofilozofijskim idejama i postavkama, Petrić njima pridružuje, i to na ključnim mjestima socijalno-državnog ustroja, karakterističnu renesansnu makijavelističku odrješitost pragmatičnog imoralizma. A budući da je Petrićev socijalno-politički projekt koncipiran u znatno većoj mjeri kao praktični savjetnik za optimalizaciju i učvršćenje postojećeg poretka, nego kao konspekt zamišljene, nove, savršene zajednice, autor zaključno argumentira da je Petrićev Sretan grad svojom temeljnom intencijom i porukom bliži renesansnom makijavelističkom realizmu, nego renesansnom utopizmu.
4. Ima li povijest smisao? Petrićeva povijesna razmatranja i filozofija povijesti, (Zbornik radova VI. međunarodnog filozofskog simpozija “Dani Frane Petriša”, Cres 13.-17. srpnja 1997., Hrvatsko filozofsko društvo: Zagreb – Grad Cres, Cres, 1999, str. 279-290.)
Na temelju poredbe Petrićevih povijesnih razmatranja s eshatologijskim nagnućem kršćansko-metafizičke tradicije filozofije povijesti autor izdvaja četiri bitna aspekta Petrićeva shvaćanja povijesti iz kojih proizlazi temeljna razlika između njegova pristupa i historicističkog pristupa filozofije povijesti (vremenska dimenzija, tvorac, istina i smisao povijesti). Petrićevo humanističko shvaćanje povijesti, kako argumentira autor na temelju iscrpne i produbljene analize Petrićeva djela i recentne filozofske literature,, ne korespondira s neomarksističkim humanizmom koji vjerno slijedi kršćanskometafizičku tradiciju filozofije povijesti, nego s nasuprotnim koncepcijama povijesti koje se elaboriraju u suvremenoj filozofiji liberalizma.
5. „Je li Platon neprijatelj 'otvorena društva’? Platonovo poimanje demokracije i Popperova kritika”

(Filozofska istraživanja, br. 72-73 19/1999, str. 251-263.) Isto: „Is Plato an Enemy of the Open Society?

Karl Popper's Criticism of Plato“ (Synthesis philosophica, no. 27-28, 14/1999, pp. 83-96)
Na početku svoje analize autor navodi da Karl R. Popper među suvremenim filozofa slovi kao najpoznatiji, najoštriji, najrazorniji, najobuhvatniji i najutjecajniji kritičar Platonove socijalne filozofije. Dok u knjizi "Bijeda historicizma" Popper utemeljuje metodologijske osnove svoje socijalne filozofije, u svojemu kapitalnom djelu "Otvoreno društvo i njegovi neprijatelji" na spomenutim osnovama daje vehementnu kritiku "historicističkih" filozofa, navlastito Platona, kao zastupnika koncepta "zatvorenog društva". Nasuprot vlastitoj antiholističkoj metodologijskoj postavki, Popper, kako navodi autor, i sam zastupa holističku koncepciju otvorenog društva koje, prema svojim glavnim značajkama: demokraciji, slobodi i liberalizmu, korespondira sa suvremenim građanskim društvom liberalne demokracije. Kritičkom analizom Popperove prosudbe Platonove filozofije autor argumentirano problematizira njegovu tezu da je Platon zastupnik koncepta "zatvorenog društva" temeljena na tribalizmu, kolektivizmu i totalitarizmu, te postavlja upit koliko su opravdane Popperove optužbe na račun Platonova tobožnjega imoralizma, militarizma, rasizma, antihumanizma i regresivna historicizma.
6. „Multiculturalism and European Integration“, (Zbornik: European Integration for the 21^st Century, Institute of Social sciences Ivo Pilar, Zagreb, 2001, pp. 75-85.)

Autor uvodno analizira fenomen multikulturalizma, koji je prvotno osvijetljen kao problem u kontekstu zahtjeva za emancipacijom ranije marginaliziranih kultura nacionalnih i etničkih manjina, odnosno imigrantskih skupina, kao i zaštite od kulturne asimilacije od strane dominantne većinske kulture. Potom elaborira tezu da slom komunizma i obrazovanje novih nezavisnih i suverenih postkomunističkih zemalja izazivaju potrebu za korjenitom rekonceptualizacijom multikulturalizma u aktualnom socijalnom kontekstu, koja se treba zasnivati, među ostalim i na specifičnim aspektima tranzicijskih procesa, kulturologijskih i edukacijskih aspekata interkulturalne komunikacije i transmisije.

Tezu da je multikulturalizam pomodni fenomen autor ispituje poredbenom raščlambom aktualne pojave multikulturalizma sa sličnim zbivanjima pri kraju Staroga vijeka, kada su antička grčka i rimska kultura i civilizacija naprosto pometene iz sredozemne regije. Korespondiranje današnjeg multikulturalizma sa spomenutim antičkim razdobljem, argumentira se aktualnom prevlašću američko-engleskog jezika, književnosti, filmske umjetnosti i demokratske političke kulture. Kao što ni antički “kulturni relativisti” nisu povijesno preživjeli sučeljavanje sa superiornom grčkom kulturom, javljaju se pretpostavke, kako navodi autor, da će isto tako i današnji zov multikulturalizma vremenom oslabiti i na kraju nestati. Kad je pak riječ o sudaru kultura u kontekstu multikulturalnog integriranja Europe, kako navodi autor, pojavljuju se teški, unekoliko i nepremostivi teorijski i praktički problemi, i to kod liberalnih mislilaca koji nedvojbeno zastupaju ideju multikulturalizma, pluralizma i interkulturalne tolerancije. U tome kontekstu autor navodi 'slučaj Rushdi' kao paradigmatičan primjer aporije globalne multikulturalne zajednice, koji bjelodano pokazuje da su europski integracijski procesi, kao i multikulturalizam u njihovu okviru, mogući jedino unutar jedinstvenih zapadno-europskih kulturnih obrazaca.

7. „Filozofija i kulturni pluralizam u doba globalizacije“ (Filozofska istraživanja, br.101, 26/2006, str. 13-22.)

U prvom dijelu članka autor analizom povijesti zapadne filozofije pokazuje kako se ona razvijala u obrascu polemičkog pobijanja prethodećih filozofskih pozicija. Zapadnoj tradiciji nasuprot, smatra on, filozofija se u eri globalizacije treba temeljiti na toleranciji i pluralizmu. Naime, u suvremenim uvjetima globalizacije, kada svijet postaje globalno selo, na čijoj se agori susreću ne samo zastupnici različitih misaonih i svjetonazornih orijentacija nego u prvom redu pronositelji različitih kulturnih i civilizacijskih tradicija i načina mišljenja, kulturni pluralizam iskazuje se kao conditio sine qua non ravnopravnog dijaloga i međusobnog uvažavanja sviju onih koji čine jedinstvenu globalnu zajednicu. No, pri pokušaju uspostave konsenzusa oko univerzalnih vrijednosti, zaključuje autor, često dolazi do nepremostivih poteškoća koje se mogu prevladati samo i isključivo trajnim priznavanjem kulturnih, svjetonazornih, filozofijskih, epistemologijskih različitosti, bez pretenzija na dohvaćanje i posjedovanje jedne i jedinstvene univerzalne apsolutne istine.
8. „Neoliberalna globalizacija u sudaru civilizacija“ (Zbornik: D. Vidović, D. Pauković (prir.) Globalizacija i neoliberalizam: Refleksije na hrvatsko društvo, Centar za politološka istraživanja, Zagreb, 2006., str. 21-33.)
Na početku analize globalizacije autor izvodi metodologijsku razliku globalizacije kao sveprisutna realiteta i vrijednosno neutralna fenomena sa svojim pozitivnim i negativnim sastavnicama i značajkama, s jedne strane, od globalizacije kao neo-liberalno usmjerene gospodarske i društvene politike kojom upravljaju vodeći svjetski centri moći. Usmjerujući svoju pozornost na neoliberalni globalizam autor ga opisuje kao proces tijekom kojega se društvene strukture modernizacije nezaustavljivo šire svijetom uništavajući kulturni identitet ne-zapadnih civilizacija. Ako se, u naznačenom kontekstu, pokušaju sravniti globalizacijska i civilizacijska paradigma, fenomen globalizacije i sudar civilizacija, onda se – zaključuje autor - globalizacija, preciznije rečeno neo-liberalni globalizam, može definirati i kao puki instrument, i to jedan od najefikasnijih, koji koristi zapadna civilizacija u naporu da održi dominirajući položaj u tekućem sukobu civilizacija.