Te u zagrebu filozofski fakultet



Download 1.32 Mb.
bet10/24
Sana11.01.2017
Hajmi1.32 Mb.
1   ...   6   7   8   9   10   11   12   13   ...   24

MIŠLJENJE

Na natječaj koji je Filozofski fakultet Sveučilišta u Splitu raspisao u Narodnim novinama od 27. studenoga 2006. javio se jedan pristupnik, dr. sc. Mislav Kukoč.



A. ŽIVOTOPIS


Dr. sc. Mislav Kukoč rođen je 1952. godine u Splitu, gdje je završio osnovnu školu i gimnaziju. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirao je filozofiju i sociologiju. Na istom fakultetu magistrirao je 1987. god. obranivši magistarski rad pod naslovom „Dijalektika opredmećenja i otuđenja u povijesnom procesu samoozbiljenja čovjeka“. Doktorirao je 1994. također na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, u području humanističkih znanosti, polje filozofija, disertacijom „Problem otuđenja i hrvatska filozofija prakse“.


Nakon diplomiranja od 1976 do 1978. radio je kao srednjoškolski profesor filozofije, Osnova marksizma i TIPSS-a u gimnaziji Krapina i u Srednjoškolskom centru „8. svibnja 1945.“ u Zagrebu, zatim od 1978. do 1993. kao asistent na Odsjeku za sociologiju Filozofskog fakulteta u Zadru. Od 1993. zaposlen je na Institutu društvenih znanosti “Ivo Pilar”, na kojemu je bio voditelj teme programa trajne istraživačke djelatnosti i međunarodnog znanstvenog projekta. Na Institutu „Ivo Pilar“ 1997. godine izabran je u zvanje znanstvenog suradnika, a 2000. godine u zvanje višeg znanstvenog suradnika. Iste godine imenovan je pomoćnikom ministra u Ministarstvu vanjskih poslova RH u diplomatskom zvanju veleposlanika, a potom za kulturnog atešea u zvanju opunomoćenog ministra u Veleposlanstvu RH u BiH. U diplomatskoj službi je proveo pet godina te obnašao dužnosti iz područja političke analize, informiranja, kulture, znanosti, obrazovanja i suradnje s UNESCO-om, održavao je predavanja i ispite na Diplomatskoj akademiji MVPRH, a bio je i član Hrvatskog nacionalnog povjerenstva za suradnju s UNESCO-om i predsjednik Odbora za UNESCO-v znanstveno istraživački program MOST. Od 2005. god. nastavio je s radom u Institutu „Ivo Pilar“ – Centar Split na mjestu voditelja znanstveno-istraživačkog projekta, prihvaćenog od strane Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa RH.

B. ZNANSTVENA DJELATNOST




Dr. sc. Mislav Kukoč objavio je 4 knjige, zatim 24 izvorna članka i 10 preglednih članaka u a1 časopisima te 18 izvornih i 3 pregledna članka u a2 časopisima.




I. Knjige

1. Usud otuđenja, Hrvatsko filozofsko društvo, Zagreb, 1988, 160 str.


Autor se u knjizi, nastaloj na temelju znatno prerađenog i proširenog magistarskog rada, iscrpno bavi genezom, bitnim aspektima i domašajima filozofske teorije otuđenja. Uvodno rekonstruira iskon te teorije u antičkoj grčkoj filozofiji i židovsko-kršćanskoj religijskoj tradiciji. Potom razlaže filozofijsko utemeljene te teorije kroz dijalektiku odnosa opredmećenja i otuđenja u radovima predstavnika klasičnog njemačkog idealizma, te njihovih nastavljača i kritičara Feuerbacha i Marxa, da bi svoju analizu zaključio kritičkom prosudbom relacije opredmećenja i otuđenja u suvremenoj filozofiji. Definirajući otuđenje kao „stanje ili proces kojim se oduzimlje nešto onome kojemu to nešto bitno pripada“ autor prezentira dvojbu koja je podijelila kako predstavljene filozofske klasike, tako i suvremene interprete hegelijanske i marksističke provenijencije: je li otuđeni čovjek još-ne-realizirani čovjek čije se samoozbiljenje nameće kao povijesna nužnost; ili je otuđeni čovjek autentično biće sa sebi imanentnim vrijednostima i nedostacima, koji je otuđen ideji savršena čovjeka, idealizirana „nadčovjeka“ čije se superlativne kvalitete ne mogu ozbiljiti. Kritički revalorizirajući navedenu filozofijsku tradiciju, u konstruktivnom dijalogu s njom autor u drugom dijelu knjige izvodi i razlaže „fenomenologiju otuđenja u suvremenom svijetu“. U kontekstu globalne društvene opreke međusobno suprotstavljenih svjetonazornih i ekonomsko-političkih sustava, što je obilježila XX. stoljeće, on elaborira tezu o dvosmjernom produbljivanju otuđenja: postvarenje razlaže kao vrhunac otuđenja građanskog svijeta, a ideologijsko otuđenje kao vrhunac otuđenja svijeta komunizma koji imenuje „postrevolucionarnim društvom“. U završnom poglavlju knjige autor kritički pristupa utopijskom konceptu razotuđenja, kao ozbiljenju čovjekove biti u egzistenciji, nalazeći da se ono sučeljava s preprekama koje ga neprijeporno onemogućuju. Zaključno navodeći, te time opravdavajući naslov knjige, da se svi momenti otuđenja nikada neće moći iskorijeniti ni iz individualne, niti iz socijalne egzistencije čovjeka, on iskazuje i skepsu prema marksističkim optimističkim očekivanjima buduće humanizacije svijeta, te argumentira vlastitu pretpostavku o paralelnom slabljenju i jačanju pojedinih aspekata otuđenja.

2. Enigma postkomunizma, Hrvatsko filozofsko društvo, Zagreb, 1997., 239 str.


U ovoj knjizi autor elaborira teorijske pretpostavke i ustroj marksističke socijalnofilozofijske paradigme: komunizam kao svjetonazor te socijalizam kao izvedbeni socijalni projekt, njihov teorijski i povijesni sklop, uzlet i epohalni slom. Šesnaest njezinih poglavlja podijeljeno je u četiri dijela, odnosno grupirano oko četiri tematske cjeline. U I. dijelu, naslovljenom „Metafizičke pretpostavke komunizma“ problematiziraju se Marxovom i marksističkom filozofijom zasnovane metafizičke pretpostavke teorijskog projekta i povijesno izvedbenog svijeta komunizma. Potom se u II. dijelu knjige, pod naslovom „Uspon i pad hrvatskog marksizma“, kritički razmatra povijesni razvoj novije hrvatske marksističke filozofije, od zagrebačkog neopozitivizma do filozofije prakse. U III. dijelu „Povijesni slom komunizma“ kritički se raščlanjuju teorijski i praktički nedostaci marksističke teorijske paradigme koji su rezultirali epohalnim slomom komunizma, te se nastavlja prosudba misaonih dosega hrvatske filozofije prakse. Nakon u ovoj knjizi tematiziranog povijesnog sloma komunizma, ponovo je, kako argumentira autor, aktualizirana teza o kraju povijesti. Na upit – je li uistinu dostignut „kraj Povijesti“, budući da građansko društvo liberalne demokracije i tržišnog gospodarstva, kao najbolji od svih mogućih svjetova, više nema, na globalnom planu, pravoga takmaca? – autor argumentirano odgovara da recentna postkomunistička iskustva nude negativan odgovor, što pregnantno iskazuje poanta ove knjige, naime teza da „postavku o kraju povijesti demantira enigma postkomunizma“.

U završnom IV. dijelu - naslovljenom kao i knjiga: „Enigma postkomunizma“ - razmatraju se posljedice globalnog i epohalnog sloma komunizma, te predstavljaju različite teorijske paradigme koje pokušavaju naznačiti temeljne značajke postkomunističke epohe, kao i perspektive globalnog razvoja čovječanstva na početku trećeg tisućljeća. Na toj crti posebno se usredotočuje na suočavanje postkomunizma i naviještenoga kraja povijesti otkrivajući dodirne točke s ranijim vizijama kraja ideologije.

3. Kritika eshatologijskog uma: Problem otuđenja i hrvatska filozofija prakse, KruZak, Zagreb, 1998. 311 str.
Analizi filozofijskog problema otuđenja u djelu i kontekstu hrvatske praxis filozofije autor pristupa s tezom da su filozofi te orijentacije u svojim radovima posvetili najveću pozornost problemu otuđenja, te da su se filozofijom prakse i njoj kontraponiranog problema otuđenja i u svijetu potvrdili kao originalni i zapaženi mislioci. U prvom dijelu knjige, usporedno s kritičkom povijesnofilozofijskom valorizacijom problema otuđenja promotren je i odnos praxis filozofa spram zapadno-europske filozofske tradicije. Nastanak i razvoj praxis filozofije kao otvorene i kritičke orijentacije, nasuprot doktrinarnom dijalektičkom i historijskom materijalizmu, analizira se u drugom dijelu knjige. Problematiziranjem teorije otuđenja u opusu pojedinih filozofa Kukoč distingvira temeljne koncepcijske podjele među suprotstavljenim strujama i orijentacijama u marksističkoj filozofiji, na jednoj strani, te dijagnosticira teorijske razlike među pojedinim pripadnicima dominantne filozofije prakse, na drugoj strani. Konačno, poredbenom raščlambom kategorije otuđenja i srodnih pojmova rada, prakse, samodjelatnosti, opredmećenja, izvanjštenja, ideologije, stvaralaštva i postvarenja, autor u svojoj knjizi pruža mogućnost cjelovita uvida u temeljne teorijske i praktičke intencije i postignuća hrvatske filozofije prakse u cjelini. U kontekstu filozofijske elaboracije eshatologijskog koncepta kao normativnog zahtjeva hrvatske filozofije prakse u završnim dijelovima knjige kritički se analizira pojam razotuđenja, odnosno zahtjev za revolucionarnom preinakom čovjeka, te istovjetni zahtjev za ozbiljenjem autentične ljudske zajednice kao besklasnog svijeta komunizma. Potom se zaključno kritički procjenjuju teorijski dosezi praxis filozofije te komparativno vrednuju doprinosi pojedinih njezinih predstavnika. U ovoj studiji autor s vlastite, hegelovski inspirirane, pozicije „usuda otuđenja“, što ju je prethodno teorijski zasnovao i elaborirao u istoimenoj knjizi, kritički valorizira teorijsku i zbiljsku relevantnost marksovskog koncepta otuđenja i razotuđenja u hrvatskoj filozofiji prakse, smatrajući da epohalne globalne promjene povijesnog sloma komunizma dovode u pitanje svaki eshatologijski način mišljenja, poglavito marksistički projekt revolucije i posvemašnjeg razotuđenja.

Umjesto monografskog prikaza problema u djelima pojedinih filozofa, autor se metodologijski opredjeljuje za teži, ali plodonosniji problemsko-komparativni pristup rekonstruirajući na taj način predmet svoje analize u različitim njegovim aspektima i dimenzijama. Kritički pristup koji autor dosljedno i argumentirano zastupa u svojoj knjizi fokusiran je na dva bitna momenta vezana uz koncept razotuđenja, koji se, po njegovu mišljenju, uza sve međusobne razlike, zastupa u čitavoj praxis filozofiji. Riječ je o normativistički određenoj ljudskoj biti, na jednoj strani, te o eshatologijskom konceptu razotuđenog čovjeka i zajednice budućnosti, na drugoj strani. Autor svoj kritički pristup razumijeva, kao dijelom imanentan – budući da praxis filozofi izrijekom otklanjaju normativizam u svojoj poziciji, ali i dijelom transeuntan – budući da se svojim teorijskim polazištem „povijesnog usuda otuđenja“ u bitnjome razlikuje od koncepta otuđenja kao dijela „predpovijesti“ – prihvaćenog u filozofiji prakse.

4. Vedrana Spajić-Vrkaš, Mislav Kukoč, Slavica Bašić, Obrazovanje za ljudska prava i demokraciju: Interdisciplinarni rječnik, Hrvatsko povjerenstvo za UNESCO, Zagreb, 2001. 670 str.
Ovim je rječnikom – kojemu je Kukoč jedan od tri autora – oblikovan interdisciplinarni referentni materijal za učitelje i istraživače u odgoju i obrazovanju, kao i za sve one koji se teorijski ili praktično bave odgojem i obrazovanjem za ljudska prava i koji imaju potrebu izići izvan okvira svoje struke, u skladu s idejom o univerzalnosti, mnogostrukosti, nedjeljivosti i neotuđivosti ljudskih prava i sloboda. Rječnik sadrži oko 1200 pojmova koji u klasičnoj disciplinarnoj podjeli pripadaju filozofiji, sociologiji, religiologiji, antropologiji, psihologiji, pedagogiji, političkim znanostima, ekologiji, ekonomiji, pravu i međunarodnim odnosima. Kukoč je obradio odrednice iz područja filozofije, sociologije, politologije i srodnih disciplina - sveukupno nekoliko stotina pojmova. Klasični filozofski pojmovi koje je u ovoj knjizi obradio autor uključuju, među ostalim sljedeće odrednice: agnosticizam, analiza, anarhizam, anomija, antropocentrizam, apsolutizam, biologizam, deizam, demokracija, društvo, država, duh, etika, filozofija života, hedonizam, idealizam, ideologija, jednakost, komunizam, marksizam, paradigma, pozitivizam, razum, um …Uz klasične filozofske pojmove autor je obradio i niz suvremenih odrednica.


II. Zbornik
Ukraine & Croatia: Problems of Postcommunist Societies (edited by Mislav Kukoč & Volodymyr Polokhalo), Croatian Commission for UNESCO, Zagreb,1997. - 160 str.
Kukoč je jedan od urednika zbornika koji sadrži petnaest radova hrvatskih i ukrajinskih teoretičara, pisac predgovora i autor članka
„Postkomunizam i multikulturalizam“, str. 53-63.
Nakon povijesno-teorijske raščambe pojmova post-komunizma i multikulturalizma autor prelazi na analizu socijalnih transformacija u postkomunizmu, te u tome kontekstu razmatra specifičnosti postkomunističkog multikulturalizma s obzirom na zamjene ideologijske paradigme, novom kulturno-civilizacijskom paradigmom. Potom prelazi na analizu međucivilizacijskih odnosa u post-komunističkom svijetu te razmatra promjene u naravi multikulturalizma u post-komunističkom svijetu u korelaciji s Huntingtonovom paradigmom sudara civilizacija.

Smatrajući da pokušaji objašnjenja postkomunizma putem usporedbe s razdobljem prvobitne akumulacije kapitala, ili s razdobljem modernizacije Zapada, promašuju cilj, autor zaključuje da koncept postkomunizma označuje teorijski još ne neobjašnjenu svjetsko-povijesnu epohu.



III. Izvorni znanstveni članci
1. Prirodno stanje i zajednica: Lockeova socijalno-politička teorija i europska tradicija (Filozofska istraživanja, br. 7, 4/1983, str. 23-31.)
Analizirajući Lockeovu poziciju u kontekstu europske socijalnofilozofijske tradicije, autor navodi dvije temeljne koncepcije odnosa čovjeka i društva što se utemeljuju u antičkoj filozofiji. Prva, koju su zasnovali Platon i Aristotel kao „ideologiju“ polisa čovjeka shvaća kao a priori društveno biće, a druga, koju najprije razvijaju sofisti, kinici i Kirenjani, a u helenizmu utemeljuje Epikur, čovjeka uzima kao slobodnu i neovisnu individuu koja se a posteriori udružuje u zajednicu. Novovjekovni teoretici društvenog ugovora nastavljaju se na ovu drugu koncepciju. Autor poredbenom raščlambom radova teoretika društvenog ugovora pokazuje da je razlika između prirodnog stanja i zajednice znatno izrazitija u koncepciji Hobbesa ili Rousseaua, nego u djelu Johna Lockea, po kojemu prirodno stanje nije stanje apsolutnog individualizma, niti se u civiliziranom društvu, odnosno državi ne uspostavlja stanje potpunog ljudskog zajedništva.
2. Hegelova koncepcija otuđenja, (Radovi Fil. fak. u Zadru, Razdio fil., psi., soc. i ped. 25(2) 1985/86., str. 33-46.)
U ovome radu autor argumentira da Hegel postupno razvija i varira svoju koncepciju otuđenja u različitim fazama svojega teorijskog razvoja, zaključujući da ju je do kraja razradio u svojoj Fenomenologiji duha, postavivši otuđenje kao njezin središnji problem. No, prema shvaćanju autora, problem otuđenja je centralni i temeljni moment i okosnica čitava Hegelova filozofijskog sustava, kako njegove onto-logike, tako i onog njegova dijela, što je razglaban u Fenomenologiji, koju autor uz stanovite ograde naziva filozofijskom antropologijom. S tako uspostavljene pozicije autor u najvećem dijelu svojega članka vrši minucioznu raščlambu Hegelove Fenomenologije dijalektikom opredmećenja i otuđenja.
3. Petrićeva socijalno-filozofijska misao između realizma i utopizma, (Filozofska istraživanja, br. 56-57, 15/1995, str. 169-180. Objavljeno i na engleskom jeziku:. Petrić's Socio-Philosophical Thought Between Realism and Utopianism, (Synthesis philosophica, br. 22, 11/1996, pp. 409-421.)
Uspoređujući socijalnofilozofijsku misao ranog Petrića s renesansnom utopijskom tradicijom autor elaborira tezu da se Petrić – svojom temeljnom intencijom izgradnje „Sretnoga grada“, ne samo zadržanog nego i učvršćenog staleško-feudalnog socijalnog ustroja – bitno razlikuje od utopijskih koncepcija njegova vremena. Prvenstveno inspiriran Aristotelovim socijalnofilozofijskim idejama i postavkama, Petrić njima pridružuje, i to na ključnim mjestima socijalno-državnog ustroja, karakterističnu renesansnu makijavelističku odrješitost pragmatičnog imoralizma. A budući da je Petrićev socijalno-politički projekt koncipiran u znatno većoj mjeri kao praktični savjetnik za optimalizaciju i učvršćenje postojećeg poretka, nego kao konspekt zamišljene, nove, savršene zajednice, autor zaključno argumentira da je Petrićev Sretan grad svojom temeljnom intencijom i porukom bliži renesansnom makijavelističkom realizmu, nego renesansnom utopizmu.
4. Ima li povijest smisao? Petrićeva povijesna razmatranja i filozofija povijesti, (Zbornik radova VI. međunarodnog filozofskog simpozija “Dani Frane Petriša”, Cres 13.-17. srpnja 1997., Hrvatsko filozofsko društvo: Zagreb – Grad Cres, Cres, 1999, str. 279-290.)
Na temelju poredbe Petrićevih povijesnih razmatranja s eshatologijskim nagnućem kršćansko-metafizičke tradicije filozofije povijesti autor izdvaja četiri bitna aspekta Petrićeva shvaćanja povijesti iz kojih proizlazi temeljna razlika između njegova pristupa i historicističkog pristupa filozofije povijesti (vremenska dimenzija, tvorac, istina i smisao povijesti). Petrićevo humanističko shvaćanje povijesti, kako argumentira autor na temelju iscrpne i produbljene analize Petrićeva djela i recentne filozofske literature,, ne korespondira s neomarksističkim humanizmom koji vjerno slijedi kršćanskometafizičku tradiciju filozofije povijesti, nego s nasuprotnim koncepcijama povijesti koje se elaboriraju u suvremenoj filozofiji liberalizma.
5. „Je li Platon neprijatelj 'otvorena društva’? Platonovo poimanje demokracije i Popperova kritika”

(Filozofska istraživanja, br. 72-73 19/1999, str. 251-263.) Isto: „Is Plato an Enemy of the Open Society?

Karl Popper's Criticism of Plato“ (Synthesis philosophica, no. 27-28, 14/1999, pp. 83-96)
Na početku svoje analize autor navodi da Karl R. Popper među suvremenim filozofa slovi kao najpoznatiji, najoštriji, najrazorniji, najobuhvatniji i najutjecajniji kritičar Platonove socijalne filozofije. Dok u knjizi "Bijeda historicizma" Popper utemeljuje metodologijske osnove svoje socijalne filozofije, u svojemu kapitalnom djelu "Otvoreno društvo i njegovi neprijatelji" na spomenutim osnovama daje vehementnu kritiku "historicističkih" filozofa, navlastito Platona, kao zastupnika koncepta "zatvorenog društva". Nasuprot vlastitoj antiholističkoj metodologijskoj postavki, Popper, kako navodi autor, i sam zastupa holističku koncepciju otvorenog društva koje, prema svojim glavnim značajkama: demokraciji, slobodi i liberalizmu, korespondira sa suvremenim građanskim društvom liberalne demokracije. Kritičkom analizom Popperove prosudbe Platonove filozofije autor argumentirano problematizira njegovu tezu da je Platon zastupnik koncepta "zatvorenog društva" temeljena na tribalizmu, kolektivizmu i totalitarizmu, te postavlja upit koliko su opravdane Popperove optužbe na račun Platonova tobožnjega imoralizma, militarizma, rasizma, antihumanizma i regresivna historicizma.
6. „Multiculturalism and European Integration“, (Zbornik: European Integration for the 21st Century, Institute of Social sciences Ivo Pilar, Zagreb, 2001, pp. 75-85.)

Autor uvodno analizira fenomen multikulturalizma, koji je prvotno osvijetljen kao problem u kontekstu zahtjeva za emancipacijom ranije marginaliziranih kultura nacionalnih i etničkih manjina, odnosno imigrantskih skupina, kao i zaštite od kulturne asimilacije od strane dominantne većinske kulture. Potom elaborira tezu da slom komunizma i obrazovanje novih nezavisnih i suverenih postkomunističkih zemalja izazivaju potrebu za korjenitom rekonceptualizacijom multikulturalizma u aktualnom socijalnom kontekstu, koja se treba zasnivati, među ostalim i na specifičnim aspektima tranzicijskih procesa, kulturologijskih i edukacijskih aspekata interkulturalne komunikacije i transmisije.

Tezu da je multikulturalizam pomodni fenomen autor ispituje poredbenom raščlambom aktualne pojave multikulturalizma sa sličnim zbivanjima pri kraju Staroga vijeka, kada su antička grčka i rimska kultura i civilizacija naprosto pometene iz sredozemne regije. Korespondiranje današnjeg multikulturalizma sa spomenutim antičkim razdobljem, argumentira se aktualnom prevlašću američko-engleskog jezika, književnosti, filmske umjetnosti i demokratske političke kulture. Kao što ni antički “kulturni relativisti” nisu povijesno preživjeli sučeljavanje sa superiornom grčkom kulturom, javljaju se pretpostavke, kako navodi autor, da će isto tako i današnji zov multikulturalizma vremenom oslabiti i na kraju nestati. Kad je pak riječ o sudaru kultura u kontekstu multikulturalnog integriranja Europe, kako navodi autor, pojavljuju se teški, unekoliko i nepremostivi teorijski i praktički problemi, i to kod liberalnih mislilaca koji nedvojbeno zastupaju ideju multikulturalizma, pluralizma i interkulturalne tolerancije. U tome kontekstu autor navodi 'slučaj Rushdi' kao paradigmatičan primjer aporije globalne multikulturalne zajednice, koji bjelodano pokazuje da su europski integracijski procesi, kao i multikulturalizam u njihovu okviru, mogući jedino unutar jedinstvenih zapadno-europskih kulturnih obrazaca.

7. „Filozofija i kulturni pluralizam u doba globalizacije“ (Filozofska istraživanja, br.101, 26/2006, str. 13-22.)


U prvom dijelu članka autor analizom povijesti zapadne filozofije pokazuje kako se ona razvijala u obrascu polemičkog pobijanja prethodećih filozofskih pozicija. Zapadnoj tradiciji nasuprot, smatra on, filozofija se u eri globalizacije treba temeljiti na toleranciji i pluralizmu. Naime, u suvremenim uvjetima globalizacije, kada svijet postaje globalno selo, na čijoj se agori susreću ne samo zastupnici različitih misaonih i svjetonazornih orijentacija nego u prvom redu pronositelji različitih kulturnih i civilizacijskih tradicija i načina mišljenja, kulturni pluralizam iskazuje se kao conditio sine qua non ravnopravnog dijaloga i međusobnog uvažavanja sviju onih koji čine jedinstvenu globalnu zajednicu. No, pri pokušaju uspostave konsenzusa oko univerzalnih vrijednosti, zaključuje autor, često dolazi do nepremostivih poteškoća koje se mogu prevladati samo i isključivo trajnim priznavanjem kulturnih, svjetonazornih, filozofijskih, epistemologijskih različitosti, bez pretenzija na dohvaćanje i posjedovanje jedne i jedinstvene univerzalne apsolutne istine.
8. „Neoliberalna globalizacija u sudaru civilizacija“ (Zbornik: D. Vidović, D. Pauković (prir.) Globalizacija i neoliberalizam: Refleksije na hrvatsko društvo, Centar za politološka istraživanja, Zagreb, 2006., str. 21-33.)
Na početku analize globalizacije autor izvodi metodologijsku razliku globalizacije kao sveprisutna realiteta i vrijednosno neutralna fenomena sa svojim pozitivnim i negativnim sastavnicama i značajkama, s jedne strane, od globalizacije kao neo-liberalno usmjerene gospodarske i društvene politike kojom upravljaju vodeći svjetski centri moći. Usmjerujući svoju pozornost na neoliberalni globalizam autor ga opisuje kao proces tijekom kojega se društvene strukture modernizacije nezaustavljivo šire svijetom uništavajući kulturni identitet ne-zapadnih civilizacija. Ako se, u naznačenom kontekstu, pokušaju sravniti globalizacijska i civilizacijska paradigma, fenomen globalizacije i sudar civilizacija, onda se – zaključuje autor - globalizacija, preciznije rečeno neo-liberalni globalizam, može definirati i kao puki instrument, i to jedan od najefikasnijih, koji koristi zapadna civilizacija u naporu da održi dominirajući položaj u tekućem sukobu civilizacija.


IV. Znanstveno-istraživački projekti

Dr. sc. Mislav Kukoč bio je voditelj više znanstveno-istraživačkih projekata

.


  1. Međunarodni znanstveno-istraživački projekt: “Multiculturalism and Post-communism: Tradition and Democratic Processes”,u sklopu UNESCO-va programa Management of Social Transformation (MOST), UNESCO. (1976-1977.) ;



  1. «Postkomunizam i multikulturalizam», Institut Otvoreno društvo -Hrvatska (1997. g.);




  1. U sklopu Programa trajne istraživačke djelatnosti “Socijalna struktura i socijalna integracija”, na Institutu društvenih znanosti «Ivo Pilar, Zagreb, bio je voditelj teme: “Društvene preobrazbe u postkomunizmu i problem multikulturalizma” šifra: 01940107, (1997-1999)




  1. Voditelj je projekta „Hrvatski identitet i multikulturalnost Mediterana u doba

globalizacije“, prihvaćenog od Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa za razdoblje

2007-2010.g


Osim toga, sudjelovao je u realizaciji više znanstveno-istraživačkih projekata: “Postsocijalizam i društvene promjene u Hrvatskoj”(Filozofski fakultet u Zadru, 1990-1992.), “Povijesni sklop i povijesni slom komunizma - Problem naslijeđa i prijelaz u demokratsko društvo”(Institut „Ivo Pilar“, 1992-1996.), te “Problem svijeta u filozofiji – uloga filozofije u svijetu”(Institut za filozofiju u Zagrebu, 1991-1996.).

V. Sudjelovanje u radu znanstvenih skupova

Predloženik je organizirao i vodio 14 međunarodnih i dva domaća znanstvena skupa, a od 1994. godine, od kada je dostavljena evidencija, kao autor prezentirao je radove na 32 znanstvena skupa u zemlji i inozemstvu, od kojih su većina bili međunarodnog karaktera. Kao pozvani predavač održao je predavanja na inozemnim sveučilištima u New Orleansu, Münchenu i Sapporou.



VI. Recenzent znanstvenih knjiga, radova, časopisa, nastavnih programa i projekata



Do'stlaringiz bilan baham:
1   ...   6   7   8   9   10   11   12   13   ...   24


Ma'lumotlar bazasi mualliflik huquqi bilan himoyalangan ©hozir.org 2017
ma'muriyatiga murojaat qiling

    Bosh sahifa